Već tad je bilo razvidno da Vlada nakon što je iz Stožera u svrhu pobjede na izborima isisala sav politički i stručni kredibilitet nužan za borbu s bolešću, ide prema teškoj jeseni i zimi s dramatičnom dozom petljanja, improvizacije i upornog negiranja stvarnosti. Što, nažalost, nije moglo završiti nigdje drugdje nego u zdravstvenom i ekonomskom porazu s čijim ćemo se posljedicama – oni koji prežive – boriti godinama.
Neodgovorni građani
Možda je i najgore od svega, jer opasno djeluje kao najava i daljnjih nepotrebno visokih ljudskih i gospodarskih gubitaka, bila ledena predvidivost osnovne misli uvodne riječi premijera Andreja Plenkovića na predstavljanju današnjih mjera koje Hrvatsku uvode u neku verziju manje krutog lockdowna.
Ukratko, naravno da je Vlada napravila sve što je bilo u njenoj moći. Naravno da su sve mjere, pa tako i one donesene prije samo pet dana, koje se sad gužvaju i bacaju u kantu za smeće, donesene pravovremeno i s osjećajem za balans između zdravlja i ekonomije.
Naravno da light lockdown ne znači ni da mjere otprije pet tjedana nisu bile uspješne – Plenković je u više navrata naveo (u danu kad imamo preko 4000 novooboljelih!) da su dovele do stagnacije zaraze. I naposljetku, naravno, da su za probleme i nova zatvaranja krivi, eto, neodgovorni građani, koji nisu slušali uporne Vladine apele i poštivali donesene mjere.
Jednostavno nepogrešivi
Vlada Andreja Plenkovića, mogli smo to naučiti na cijelom nizu primjera dosad, jednostavno nepogrešiva, čak i u najbizarnijim situacijama – kad, recimo, ministri koje premijer žustro brani u parlamentu odlete iz Vlade samo dva ili pet dana kasnije. Samo, u priči o Covidu-19, ta nepogrešivost podcrtana je debelim, crnim okvirom osmrtnica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iz onog što su rekli premijer, glasom iziritiranog profesora kojem učenici nikako da priznaju veličinu koja mu pripada, i temeljito pogubljeni pisač ispričnica Krunoslav Capak, razvidno je da i dalje čvrstog plana – nema. A i zašto bi kad nam ne ide toliko loše – teško će povjerovati oni koji nisu gledali, ali Capak je doista čitao podatke po kojima ispada da smo po sredini EU što se tiče posljedica zaraze…
Dovoljno spuštanje
Dakle, iako su i novinari u pitanjima više puta na tome inzistirali, i dalje nema kriterija po kojima će se ustvrditi jesu li mjere dale rezultate. Odnosno, kriterij za eventualno popuštanje mjera je savršeno znanstveno određenih “ako se broj zaraženih dovoljno spusti”, kako je rekao Plenković. Koliko je dovoljno – e, to će odrediti oni kojima je to posao. I koji tvrde da ništa sve što su dosad poduzimali, zapravo, nije bilo pogrešno ili nedovoljno.
Ako brojke ne dožive novi dramatičan rast, što se valjda neće dogoditi jer je lockdown još od srednjeg vijeka učinkovit način borbe protiv ovakvih bolesti, nije teško predvidjeti što slijedi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi znamo što je Božić
Naime, mise se, unatoč sveopćem zatvaranju, mogu održavati (ima li iznenađenih?). Uz uvjet da na njima ne bude više od 25 vjernika, što će se, nema ni najmanje sumnje, krajnje strogo nadzirati.
Stoga će se, vrlo vjerojatno, 21. prosinca mjere donekle otpustiti, kako bi, eto, barem Božić ove nesretne 2020. donekle bio sličan onom iz normalnih godina. Jer, reći će Alemka Markotić ili već netko drugi od priručnih stručnjaka, “svi znamo što je Božić”. A onda će, tamo negdje krajem siječnja ili u veljači, za sve opet biti krivi samo neodgovorni građani i vražji virus…
Cinizam i bijes
Valja se ipak nadati, ma koliko to opet bilo naivno da je vlast takvu vrstu avanturizma ispucala 18. studenog i da će se s narednim mjesecima pandemije suočiti imajući na umu, makar u podsvijesti, činjenicu da je u tragediji koju živimo dio i njihove krivnje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pitanje je, međutim, hoće li i to biti dovoljno. Jer, ljude koje je Hrvatska prije samo osam mjeseci slušala sa strahopoštovanjem i nadom, danas prate uglavnom cinizam i bijes. A zima – još uvijek! – tek dolazi.
Gdje su nas doveli mjeseci improvizacija i negiranja stvarnosti
Zašto je jako teško vjerovati da će Hrvatska izbjeći nastavak tragedije u narednim mjesecima pandemije
Za očekivati je da će 21. prosinca Alemka Markotić ili već netko drugi od priručnih stručnjaka, reći kako “svi znamo što je Božić”. A onda će, tamo negdje krajem siječnja ili u veljači, za sve opet biti krivi samo neodgovorni građani i vražji virus…
Sve je, nažalost, bilo tako predvidivo. Ako ne otprije, tamo krajem kolovoza, kad su brojke počele svoj dugi marš na rekorde, koji su trenutno na preko 4000 priznatih dnevno novozaraženih i sve bliže 2000 ukupno umrlih, postalo je posve jasno da Hrvatska punom brzinom juri prema tragičnim ishodima pandemije Covida-19.
Već tad je bilo razvidno da Vlada nakon što je iz Stožera u svrhu pobjede na izborima isisala sav politički i stručni kredibilitet nužan za borbu s bolešću, ide prema teškoj jeseni i zimi s dramatičnom dozom petljanja, improvizacije i upornog negiranja stvarnosti. Što, nažalost, nije moglo završiti nigdje drugdje nego u zdravstvenom i ekonomskom porazu s čijim ćemo se posljedicama – oni koji prežive – boriti godinama.
Neodgovorni građani
Možda je i najgore od svega, jer opasno djeluje kao najava i daljnjih nepotrebno visokih ljudskih i gospodarskih gubitaka, bila ledena predvidivost osnovne misli uvodne riječi premijera Andreja Plenkovića na predstavljanju današnjih mjera koje Hrvatsku uvode u neku verziju manje krutog lockdowna.
Ukratko, naravno da je Vlada napravila sve što je bilo u njenoj moći. Naravno da su sve mjere, pa tako i one donesene prije samo pet dana, koje se sad gužvaju i bacaju u kantu za smeće, donesene pravovremeno i s osjećajem za balans između zdravlja i ekonomije.
Naravno da light lockdown ne znači ni da mjere otprije pet tjedana nisu bile uspješne – Plenković je u više navrata naveo (u danu kad imamo preko 4000 novooboljelih!) da su dovele do stagnacije zaraze. I naposljetku, naravno, da su za probleme i nova zatvaranja krivi, eto, neodgovorni građani, koji nisu slušali uporne Vladine apele i poštivali donesene mjere.
Jednostavno nepogrešivi
Vlada Andreja Plenkovića, mogli smo to naučiti na cijelom nizu primjera dosad, jednostavno nepogrešiva, čak i u najbizarnijim situacijama – kad, recimo, ministri koje premijer žustro brani u parlamentu odlete iz Vlade samo dva ili pet dana kasnije. Samo, u priči o Covidu-19, ta nepogrešivost podcrtana je debelim, crnim okvirom osmrtnica.
Iz onog što su rekli premijer, glasom iziritiranog profesora kojem učenici nikako da priznaju veličinu koja mu pripada, i temeljito pogubljeni pisač ispričnica Krunoslav Capak, razvidno je da i dalje čvrstog plana – nema. A i zašto bi kad nam ne ide toliko loše – teško će povjerovati oni koji nisu gledali, ali Capak je doista čitao podatke po kojima ispada da smo po sredini EU što se tiče posljedica zaraze…
Dovoljno spuštanje
Dakle, iako su i novinari u pitanjima više puta na tome inzistirali, i dalje nema kriterija po kojima će se ustvrditi jesu li mjere dale rezultate. Odnosno, kriterij za eventualno popuštanje mjera je savršeno znanstveno određenih “ako se broj zaraženih dovoljno spusti”, kako je rekao Plenković. Koliko je dovoljno – e, to će odrediti oni kojima je to posao. I koji tvrde da ništa sve što su dosad poduzimali, zapravo, nije bilo pogrešno ili nedovoljno.
Ako brojke ne dožive novi dramatičan rast, što se valjda neće dogoditi jer je lockdown još od srednjeg vijeka učinkovit način borbe protiv ovakvih bolesti, nije teško predvidjeti što slijedi.
Svi znamo što je Božić
Naime, mise se, unatoč sveopćem zatvaranju, mogu održavati (ima li iznenađenih?). Uz uvjet da na njima ne bude više od 25 vjernika, što će se, nema ni najmanje sumnje, krajnje strogo nadzirati.
Stoga će se, vrlo vjerojatno, 21. prosinca mjere donekle otpustiti, kako bi, eto, barem Božić ove nesretne 2020. donekle bio sličan onom iz normalnih godina. Jer, reći će Alemka Markotić ili već netko drugi od priručnih stručnjaka, “svi znamo što je Božić”. A onda će, tamo negdje krajem siječnja ili u veljači, za sve opet biti krivi samo neodgovorni građani i vražji virus…
Cinizam i bijes
Valja se ipak nadati, ma koliko to opet bilo naivno da je vlast takvu vrstu avanturizma ispucala 18. studenog i da će se s narednim mjesecima pandemije suočiti imajući na umu, makar u podsvijesti, činjenicu da je u tragediji koju živimo dio i njihove krivnje.
Pitanje je, međutim, hoće li i to biti dovoljno. Jer, ljude koje je Hrvatska prije samo osam mjeseci slušala sa strahopoštovanjem i nadom, danas prate uglavnom cinizam i bijes. A zima – još uvijek! – tek dolazi.