Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Vedran Vrabec | Snima: Profimedia, Polaris

Gej svećenici govore o svom skrivenom svijetu. Ovo je dubinski uvid u povijest homoseksualnosti u Crkvi

Jedan od najvećih američkih novinara, inače deklarirani gej i pobožni katolik, napisao je ekspoze o zabranjenoj seksualnosti svećenika

Katoličku crkvu naprosto se ne može analizirati bez da se na umu ima činjenica kako je riječ o organizaciji koju su dubinski obilježili i homoseksualci. Andrew Sullivan istražio je kakvu ulogu homoseksualni svećenici imaju u borbama konzervativne i liberalne frakcija koje se danas vode za prevlast u Vatikanu

Ne postoje točni podaci o broju homoseksualaca među svećenicima Katoličke crkve. Vatikan često provodi istraživanja o svim aspektima svećeničkog života, ali rezultati bilo kojeg crkvenog istraživanja povezanog s ovim pitanjem nikada nisu vidjeli svjetlo dana. Postoje, doduše, saznanja iz raznih neovisnih studija, koja pokazuju da je među 37,000 katoličkih svećenika u SAD-u najmanje 15 posto homoseksualaca, dok druge procjene govore o znatno većim postotcima.

Andrew Sullivan u svom velikom ekspozeu o homoseksualcima u Katoličkoj crkvi navodi da bi ih, prema njegovim saznanjima, među američkim župnicima moglo biti između 30 i 40 posto, dok bi u tamošnjim crkvenim redovima, poput isusovaca ili franjevaca, taj postotak mogao biti i veći. Da su točni brojevi i puno manji, Katoličku crkvu naprosto se ne može analizirati bez da se na umu ima činjenica kako je riječ o organizaciji koju su dubinski obilježili i homoseksualci. Zbog toga je Sullivan priredio pregled povijesti homoseksualnosti u Crkvi, te istražio kakvu ulogu gej svećenici imaju u borbama konzervativne i liberalne frakcija koje se danas vode za prevlast u Vatikanu. Uz to, uspio je pronaći nekoliko homoseksualnih svećenika koji su mu prenijeli svoje jedinstvene uvide u skriveni svijet zabranjene svećeničke seksualnosti.

Novinar Andrew Sullivan screenshot MSNBC.com

Temeljem tih saznanja, Sullivan je iznio dobro upućena predviđanja o budućnosti Crkve, te ponudio svoja rješenja za problem koji bi tu najveću svjetsku vjersku organizaciju mogao uzdrmati snažnije nego raskol s istočnim kršćanima 1054. godine, ili pojava Martina Luthera i protestantizma pet stoljeća godina kasnije. Kako bi bilo jasnije zašto se Sullivan prihvatio dubinske analize ove teme, i zašto je to čovjek u čiju se informiranost i objektivnost po ovom pitanju može vjerovati, potrebno je reći nešto više o njemu.

Konzervativni katolički gej

Britansko-američki pisac, novinar i bloger, Andrew Sullivan je, barem na prvi pogled, velika zbrka hodajućih proturječnosti. Prije svega, riječ je o čovjeku koji se još u mladosti javno deklarirao kao homoseksualac. Uz to, Sullivan je i pobožni katolik, te samoproglašeni konzervativac čije se mišljenje o mnogim temama bitno razlikuje od općeprihvaćenih stavova liberalnog dijela američke javnosti. Naravno, njegova seksualnost, kao i stavovi o ulozi i pravima homoseksualaca u današnjem svijetu suprotstavljaju ga i konzervativnoj Americi, pa biste mogli pomisliti da je broj ljudi na koje Sullivan može utjecati prilično ograničen.

Prvi dojam zavarava. Sullivan je jedan od najuspješnijih novinara koji su se na medijskoj sceni zapadnog svijeta pojavili u posljednjih tridesetak godina. U Ameriku je došao sredinom 1980-ih, i uspješno zaplivao u novinarskim i uredničkim vodama. Nakon što je godinama izazivao kontroverze u klasičnim medijima, dosadilo mu je natezanje s vlasnicima koji su ga sputavali i novinarima koji su se bunili protiv njegove kontroverzne uredničke politike, pa je pokrenuo vlastiti blog, the Dish, koji je smjesta postao neviđeno popularan među Amerikancima svih svjetonazora i političkih opredjeljenja.

Najutjecajniji intelektualac generacije

U svom prvom velikom tekstu objavljenom u SAD-u još 1989. godine Sullivan je zatražio da se pripadnicima gej populacije dopusti sklapanje brakova. Zbog toga su ga napali su ga svi. Radikalni borci za prava LGBT populacije smatrali su kako konzervativni izdajnik Sullivan tom idejom traži da se gej populacija uklopi u tradicionalno američko shvaćanje seksualnosti i društva (da, to su bila takva vremena). Konzervativci su ga napali iz istih razloga zbog kojih se konzervativci i danas groze pomisli na gej brakove.

Sullivan je u međuvremenu izazvao kontroverze svojim stavovima o brojnim drugim temama, poput protivljenja zakonima protiv govora mržnje, glasno izraženih simpatija neoliberalnim ekonomskim idejama i snažne podrške američkom napadu na Irak nakon rušenja Blizanaca, ali pitanja vezana za položaj gej populacije učinila su ga je najprije zloglasnim, a kasnije i slavnim. S vremenom su Sullivanove ideje postale temelj modernog pokreta koji se bori za LGBT prava, a kada je taj pokret posljednjih godina doživio punu afirmaciju, Sullivan je proglašen vizionarom i jednim od najutjecajnijih intelektualaca svoje generacije.

Revolucija pape Franje

Kako je s promjenom društvene klime postajalo sve prihvatljivije javno razgovarati o homoseksualnosti, priče o gej svećenicima, o kojima su se dotad samo šaputalo, sve su češće nalazile put do medija. Podatak o možda i 60 posto svećenika homoseksualne orijentacije zvuči šokantno, ali Sullivan je čvrsto uvjeren u to da postoji vrlo malo institucija u kojima su homoseksualci brojni kao u Katoličkoj crkvi. Svoje teze potkrepljuje uvjerljivim argumentima.

Prema Sullivanu, mogućnost skrivanja životnog stila javnih osoba u posljednjih nekoliko desetljeća toliko je smanjena da je Crkva naprosto prisiljena priznati činjenice. Sinoda o obitelji iz 2014. godine izazvala je ozbiljne sukobe među biskupima zbog spornih formulacija o homoseksualnim osobama, ali i otkrila da su u Crkvi zapuhali novi vjetrovi. Tada novoizabrani papa Franjo pokazao je za Katoličku crkvu dotad neuobičajenu razinu razumijevanja za homoseksualce, čime je postao meta ekstremno konzervativnog dijela klera.

Teorija o lavandnoj mafiji

Uskoro je počela je kampanja protiv novog pape i protiv takozvane, „lavandne mafije”, navodne interne gej katoličke organizacije koja svoju ideologiju želi učiniti službenim stajalištem Crkve, a tako je prozvana zbog ljubičaste boje biskupske halje, a vjerojatno i zbog onog stereotipa po kojem ta boja ide uz homoseksualce. Iz teorije o gej mafiji postalo je očito da su čak i katolički konzervativci odustali od poricanja činjenice kako u Crkvi postoji popriličan broj homoseksualaca. Umjesto toga, piše Sullivan, konzervativci su se odlučili za znatno perfidniji pristup: za sve skandale koji su prokuljali iz Crkve okrivit će gej svećenike.

Na čelo konzervativnog pokreta stao je američki kardinal Raymond Burke, koji je smjesta počeo s napadima na gej svećenike. „Postoji homoseksualna kultura, ne samo među klerom, nego i u hijerarhiji, koju treba pročistiti od korijena”, jedna je od Burkeovih izjava. Njegovi istomišljenici bili su jednako glasni. „Vrijeme je da priznamo da u hijerarhiji katoličke crkve postoji homoseksualna supkultura koja uzrokuje veliko uništenje”, rekao je biskup Morlino iz Winsconsina. „Ono što crkva sada treba je više mržnje”, rekao je Morlino, govoreći o homoseksualnom ponašanju unutar crkve, koje je, prema njemu „grijeh tako ozbiljan da zaziva osvetu neba”.

Kardinal Burke Profimedia, TEMP Rex Features

Lov na vještice

Kao što pokazuju njihove izjave, konzervativci čvrsto inzistiraju na tome da su svi problemi Crkve povezani s homoseksualnošću nekih svećenika, i pritom potpuno ignoriraju one probleme koje se može povezati sa zloupotrebom moći, pedofilijom, negativnim učincima celibata i institucionaliziranom homofobijom. Premda je politika tolerancije pape Franje na početku njegovog pontifikata donijela malo olakšanja gej svećenicima, oni su još uvijek sputani diskriminatorskim propisima usvojenim za vrijeme Franjinih konzervativnih prethodnika.

Da situacija bude gora po njih, homoseksualci su se sada našli u unakrsnoj paljbi između pristaša kardinala Burkea i liberalnog krila Crkve. Dok nemoćno promatraju kako se na njihova leđa svaljuju svi grijesi crkve, neki od njih počinju vjerovati kako je s početkom tog sukoba njihov položaj postao teži. „Sve gej svećenike sada povezuje sa seksualnim zlostavljanjem. Pokrenut je lov na vještice”, rekao je anonimni svećenik s kojim je Sullivan razgovarao.

Svećenik sa Srednjeg zapada

Tijekom istraživanja za svoj ekspoze, Sullivan je uspio pronaći i na razgovor privoljeti popriličan broj homoseksualaca u Crkvi. Jedan od njih je svećenik predstavljen pseudonimom otac Mike, koji služi u neimenovanom gradu na Srednjem zapadu, regiji koja je u američkoj nacionalnoj mitologiji simbolizira neiskvareno, iskonsko amerikanstvo – pristojni, pobožni, marljivi ljudi, industrijski gradovi, prerija posuta farmama, pita od jabuka, hamburgeri, Fordovi kamioneti i ostalo. Otac Mike kaže da je odrastao s roditeljima zlostavljačima koji su postali katolici kada je on ušao u tinejdžerske godine.

Kad mu je bilo 17, poslali su ga na višednevno savjetovanje sa svećenikom. „Već prve noći tamo, pokušao me dobiti u krevet na vrlo agresivan način”, ispričao je otac Mike. „Bio sam prestravljen”. Godinu dana kasnije, kada su ga roditelji izbacili iz kuće, otišao je živjeti kod svećenika specijaliziranog za rad s mladima. „Tijekom dva mjeseca zajedničkog života konstantno sam odbijao njegovo navaljivanje i nepristojne sugestije”, kaže. Na kraju ga je prijavio policiji, pa protiv njega čak i svjedočio na sudu. Od toga nije bilo nikakve koristi, kaže, jer je njegov vlastiti župnik stao na stranu svog kolege, pa je ovaj oslobođen mada su protiv njega svjedočila još i tri druga dječaka.

Usprkos neugodnim iskustvima, Mike je nakon završetka fakulteta ušao u sjemenište. Tamo su ga konstantno podvrgavali psihološkim procjenama i uskraćivali mu ljetne poslove koje su dobivali drugi sjemeništarci. Kada je zaključio da proces protiv svećenika u kojem je sudjelovao kao tinejdžer stoji na putu njegovom zaređivanju, napustio je sjemenište i postao medicinski tehničar. Usprkos razočaranju koje je doživio, i dalje je osjećao snažan poziv, pa se tri godine kasnije ipak zaredio. Upitan zašto je život posvetio crkvi nakon svega kroz što je zbog nje prošao, svećeniku nije bilo jednostavno verbalizirati razloge za svoju odluku. „Vjerujem u Boga”, na kraju je rekao, i opisao iskustva koja je imao s terminalnim pacijentima kada je radio kao medicinski tehničar. „Molio sam se s njima kada su to željeli, i davao im pričest kada sam mogao. Kroz njih sam osjetio poziv da služim.”

Duga povijest homoseksualnosti u Crkvi

Premda u javnosti postoji snažan dojam da je Katolička crkva oduvijek žestoki neprijatelj homoseksualaca, Sullivan tvrdi kako je to, povijesno gledano, netočno. Postoje zapisi iz četvrtog stoljeća u kojima jedan usamljeni homofob kritizira vođe tadašnje Crkve zbog toga što previše spremno prihvaćaju istospolnu ljubav, pa čak i seks. Posebno iznenađuje dug popis značajnih ljudi iz povijesti zapadnog kršćanstva koji su bili homoseksualci. “Sveti Agustin je, na primjer, s puno strasti pisao o svojoj ljubavnoj aferi s nekim mladićem, zbog koje je s vremena na vrijeme padao u ponore krivnjom izazvane depresije koja je vjerojatno utjecala na njegove teze o strogoj podijeli tijela i duha”, piše Sullivan u New York Magazineu.

Čini se da su homoerotska prijateljstva među redovnicima bila prilično uobičajena u samostanima. Ista je situacija vladala i među redovnicama, ali kako žene u Katoličkoj crkvi nikada nisu mogle dosegnuti položaj koji bi im donio ozbiljnu moć, njihovo ponašanje se obično ignoriralo, a i danas je u sjeni svećeničke homoseksualnosti, zaključuje Sullivan. Homoseksualnost u Crkvi s vremenom je postala toliko uobičajena da neki teoretičari književnosti smatraju kako je u 12. stoljeću došlo do „eksploziji kršćanske gej literature koja je još uvijek neusporediva s bilo čim viđenim na Zapadu”. Naravno, takva otvorenost u tim mračnim vremenima morala je izazvati reakciju, pa su se ubrzo pojavili i prvi ozbiljni pozivi na obračun s homoseksualcima.

Priče o gej kabali

Već tada pojavile su se priče o tome kako crkvu vodi „gej kabala” svećenika, koji jedni drugima ispovijedaju grijehe. Papa Lav IX nije bio impresioniran takvim pristupom, pa je nonšalantno rekao kako su jedini problem oni svećenici kojima su „seksualni odnosi dugotrajna praksa, ili ih održavaju s brojnim muškarcima”. Prema papinom tumačenju, povremena posrnuća moglo se oprostiti pod uvjetom da ih prekršitelj prizna na ispovijedi i za njih se pokaje. Još zabavnija je priča o Londonskom savjetu održanom 1102. godine, na kojem je definiran grijeh „sodomije”. Objavu dekreta o tom pitanju zaustavio je nadbiskup Canterburyja, najmoćniji klerik u Engleskoj, koji je zabraniteljima poručio: „Taj vaš grijeh je dosad bio toliko javan da ga se nitko nije sramio.”

Usprkos liberalnosti rane crkve, tvrdoglava fanatičnost homofoba s godinama je donijela rezultate, pa je u 13. stoljeću došlo do urušavanje crkvene tolerancije prema homoseksualcima. Seks je postao prihvatljiv samo kao sredstvo razmnožavanja, a u svakom drugom slučaju bio je grijeh. Gej svećenici morali su postati nevidljivi, ali to ni slučajno ne znači da su nestali. “Iz privatnih zapisa utemeljitelja Isusovaca, sv. Ignacija Loyole, znamo da je održavao dugu i toplu vezu s drugim katoličkim svecem, sv. Franjom Ksaverskim”, piše dalje Sullivan. Najveći katolički teolog 19. stoljeća, kardinal John Henry Newman, većinu života bio je u ozbiljnoj emocionalnoj, a možda i seksualnoj vezi s drugim muškarcem, Ambroseom St. Johnom. Njihova povezanost bila je toliko duboka da je Newman inzistirao da ih se pokopa u isti grob. Popis katoličkih velikana homoseksualne orijentacije se nastavlja, i postaje toliko dugačak da se jedno pitanje nameće samo od sebe:

Zašto je homoseksualnost toliko česta među svećenstvom?

Na to pitanje Andrew Sullivan nudi nekoliko dogovora. Jedan je posudio od velikog psihologa Carla Junga, koji smatra da su homoseksualci blagoslovljeni „velikim kapacitetom za prijateljstvo, što često stvara veze obilježene nevjerojatnom nježnošću među muškarcima”, kao i talentom za podučavanje, estetiku i tradiciju. Zvuče kao kvalitete koje bi dobro došle svećeniku, zar ne? Sami svećenici su za fenomen homoseksualnosti u svojim redovima ponudili druga objašnjenja: svijest da su drugačiji kod ljudi može razviti osjetljivost za slabe i ugrožene, kao i želju da pripadaju nekoj zajednici. Drugi kažu da ih je privukao ritualizirani misticizam Crkve i vrhunski performance koji katoličko bogoslužje zapravo jest. Složena liturgija, zborovi, orgulje i miris tamjana posebna su vrsta spektakla.

Postoje i zlokobniji razlozi za velik broj homoseksualaca među svećenicima. Jedan od njih je celibat. Sve donedavno, jedini način da mladi katolik izbjegne pitanja o odlaganju braka i manjku interesa za suprotni spol bio je odlazak u Crkvu. “Malo je poznato i to da su pokretačka snaga iza zaređenja mnogih mladih homoseksualaca bile njihove majke. Naslutivši da im sinovi baš i nisu za brak, majke su ih poticale da se zarede kako bi spasile ugled obitelji”, kaže Sullivan.

Tu je i manjak samopouzdanja kod dječaka u pubertetu koji otkrivaju da njihova seksualnost nije u skladu s društvenim konvencijama. Krivnja s kojom se bore tjera ih da se odreknu vlastite osobnosti i postanu svećenici, utjelovljena učenja Crkve potpuno lišena subjektivnosti, karikaturalni klerici. Jedan od svećenika primjećuje da se tako zatomljene emocije manifestiraju kroz različite psihičke simptome. Kaže da mnogi imaju problema s alkoholom, a primijetio je i da među klerom vlada epidemija pretilosti. Ni različiti mentalni slomovi nisu nimalo rijetki.

Devijacije zatomljene seksualnosti

Postoji i posebna kategorija gej svećenika, oni koje je tajna koju su prisiljeni skrivati učinila ciničnima. Svjesni da će biti marginalizirani u vanjskom svijetu, pridružuju se crkvi koju vide kao put do ostvarivanja statusa i stjecanja moći. Danas, a posebno kroz povijest, gej svećenici tako su se mogli popeti do položaja koji su im omogućavali udoban život, poštovanje i značajan utjecaj. Pravi problemi nastat će ako takvi ljudi, opterećeni teškom psihološkom prtljagom, dođu do visokih položaja u društvu. To je posebno opasno, ako kod njih dođe do izražavanja prigušene mržnje prema sebi samima, neke vrste autohomofobije, koja se manifestira u želji da ono što ne podnosite u sebi kaznite kod drugih.

Prema Sullivanu, mnogi najhomofobniji crkveni vođe bili homoseksualci. Dobar primjer za to je najmoćniji američki kardinal 20. stoljeća, Francis Spellman, koji je godinama vodio aktivan seksualni život s drugim muškarcima, dok je istovremeno bio jedan od najradikalnijih zagovornika netolerancije prema homoseksualnosti u Crkvi. Postoje i drugi, poput kardinala Keitha O’Briena, koji je homoseksualnost opisao kao „moralnu degradaciju”, a zahtjeve da se homoseksualcima omogući brak kao „ludilo”. Karijeru je završio kada je optužen da je bio u nasilnim seksualnim vezama s četvoricom drugih svećenika.

Kardinal Keith O’Brien Profimedia, TEMP Rex Features

Idealno lovište za predatore

Nezdravi razlozi za ulazak u Crkvu, kao i izostanak bilo kakve psihološke pomoći tijekom života, mogli bi biti razlog za mnoge oblike devijantnog seksualnog ponašanja nekih svećenika. Pedofilija je, naravno, posebna kategorija seksualnog poremećaja, koju se nikako ne može dovoditi u vezu s homoseksualnošću. Ali, neki slučajevi zlostavljanja mladića i tinejdžera mogli bi biti povezani s poremećajima izazvanim zatomljavanjem seksualnosti. Na kraju krajeva, ako stvorite instituciju u kojoj je dobar dio članova ispunjen gnušanjem prema sebi samima i ne može se otvoreno suočiti sa svojim seksualnim identitetom, i ako tu instituciju organizirate po strogo hijerarhijskim principima koji zahtijevaju apsolutnu pokornost onima iznad sebe, postoje velike šanse da ćete stvoriti predatore najgore vrste, istovremeno ih stavivši u idealno lovište.

Bez obzira na razlog za takve pojave, lavina prijava slučajeva seksualnog zlostavljanja u Crkvi nezadrživo se zakotrljala početkom ovog milenija. Čitav sustav, koji je počivao na tajnosti, međusobnoj zaštiti svećenika i zataškavanju skandala, ogoljen je pred očima svijeta. Većini homoseksualnih svećenika zbog toga je laknulo. I oni su zbog pedofilije bili zgroženi kao i ostatak javnosti, otkrio je Sullivan. No, uskoro su postali svjesni toga da raspad sustava neće razotkriti samo zločine pedofila, nego i skrivene živote homoseksualaca u Crkvi.

Zavjet šutnje i međusobno zajamčeno uništenje

Doživotni celibat nije lako podnositi, bez obzira na seksualnu orijentaciju. Dapače, većini ljudi nemoguće je čitav život izbjegavati zaljubljivanje i fizičko izražavanje seksualnosti. U praksi se takve slučajeve toleriralo, pod uvjetom da nisu izašli u javnost, i sve dok su svećenici o njima bili iskreni na ispovijedi i spremni vratiti se pridržavanju celibata. Zahvaljujući takvom načinu rješavanja problema, mnogi kvalitetni svećenici homoseksualci mogli su ostati u Crkvi, ali to je značilo da imaju tajnu koju se moglo iskoristiti protiv njih.

Takve tajne teško je sačuvati bilo gdje, smatra Sullivan, a posebno u organizaciji poput Katoličke crkve. Baš je zato nastao zavjet šutnje koji je omogućio da se, osim homoseksualnih veza, zataškaju i pedofilski napadi u okrilju Crkve. Kako su svi znali sve o seksualnim životima svojih kolega, nitko nije mogao reći ništa o nikome. Svaki razotkriveni pedofil mogao je ispričati priču o homoseksualnim aferama koja bi potresla temelje Crkve, što ih je činilo sigurnima od razotkrivanja i progona. Ukratko, pedofili i homoseksualci bili su prisiljeni štititi jedni druge zbog međusobno zajamčenog uništenja.

Jasno je da su zbog takve situacije pedofilske zločine nekih svećenika morale razotkriti one žrtve koje su se od Crkve udaljile tako da s njom više nisu imale veze. Crkva je na to reagirala donošenjem novih procedura za zaštitu maloljetnika. Mnogi smatraju da je to bilo premalo i prekasno, te Crkvu prozivaju da još uvijek nije dovoljno transparentna o onome što se događalo daleko od očiju javnosti. Spominje se i nikada zadovoljavajuće objašnjen odlazak Benedikta XVI. s mjesta pape. Baš je on, navodno, prikupio vrlo opširan dosje o seksualnom zlostavljanju u Crkvi, ali nikada nije poduzeo neku odlučnu akciju da se s pedofilima obračuna. Neki smatraju da je razlog za to bio papin strah kako bi veliko razotkrivanje izazvalo skandal koji bi mogao srušiti Crkvu.

Konzervativna ofenziva na papu Franju

Novi papa Franjo shvatio je da neće iskorijeniti pedofiliju, ako ne pronađe način da svima da do znanja kako će homoseksualce tretirati drugačije od pedofila. Jasno je rekao da postoji razlika između grijeha i zločina, te istaknuo da neće inzistirati na bezgrješnosti homoseksualnih svećenika, ako oni priznaju grijehe, pokaju se i vrate u celibat. Složio se i s mogućnošću da postoje „dobri homoseksualci”, rekavši kako njihova seksualna orijentacija uopće nije problem. Problem bi bio, smatra papa Franjo, kada bi homoseksualci u Crkvi osnovali svoj lobi, ali to, po njegovom mišljenju, vrijedi i za sve oblike tajnog udruživanja unutar Crkve.

Liberalni smjer kojim je krenuo papa razbjesnio je konzervativce u Vatikanu, a vjerojatno je i zabrinuo moćne seksualne zlostavljače kojima je bilo jasno kako je zatvorenost Crkve u komuniciranju o unutrašnjim problemima presudna za njihovu sigurnost. Kada je papa Franjo saveznika potražio u kardinalu Theodoreu McCarricku, koji je bio poznat kao umjereni liberal među inače krajnje konzervativnim američkim klerom, na njega počeo napad s kakvim se suočilo vrlo malo papa u modernoj povijesti. Juriš konzervativaca poveo je bivši apostolski nuncij u SAD-u, Carlo Maria Vigano. On je napisao pismo dugo 11 stranica u kojem je ustvrdio kako je Vatikan još 2000. godine bio upoznat s optužbama da je McCarrick seksualno zlostavljao sjemeništarce i niže pozicionirane svećenike.

Raymond Leo Burke i monsignor Carlo Maria Vigano Profimedia, Zuma Press - News

Traže se ostavke

Još šokantnije, Vignano tvrdi da je o tome 2013. godine osobno obavijestio papu Franju, koji nije poduzeo ništa. “Papa Franjo bi prvi trebao dati dobar primjer kardinalima i biskupima koji su prikrivali McCarrickova zlodjela i dati ostavku zajedno s njima”, poručio je Vigano. Ostatak njegovog pisma otvoreni je napad na homoseksualce u Crkvi, u kojem se uglavnom govori o „homoseksualnoj mreži”, koju Vignano uspoređuje s Mafijom. U međuvremenu, McCarrick je u srpnju 2018. godine postao prvi katolički kardinal u povijesti koji je dao ostavku zbog optužbi za seksualno zlostavljanje, što je konzervativnom lideru dalo novi zamah.

Ustvari, Vignanov napad bio je toliko otvoren da je zaprepastio i neke njegove konzervativne saveznike, koji su se uplašili da bi se Crkva mogla raspasti u frakcionaškom ratu. Vignano je obuzdan, a između konzervativaca i liberala zavladalo je nelagodno primirje koje još uvijek traje. Papa Franjo je taj udar u prvi mah dočekao smireno, pozvavši na tišinu i molitvu. Tek je u rujnu prošle godine oštro odgovorio na Vignanovo pismo, koje je proglasio dijelom Vraga. Odlučio je i da će se na globalnom okupljanju kardinala, koji će se u veljači ove godine održati u Rimu, raspravljati o pitanju seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Nagomilani skandali katoličke vođe konačno bi mogli natjerati da se pozabave problemom gej svećenika i celibata. Do kakvih bi rješenja mogli doći?

Mogući raskol u Crkvi

Prva od mogućih opcija je ona za koju se zalažu crkveni konzervativci, piše Sullivan. Oni zahtijevaju odlazak i sankcioniranje svih koji su na bilo koji način zataškavali ili ignorirali McCarrickove zločine, uključujući papu Franju, ali i bivšeg papu Benedikta XVI. Pretpostavlja se da bi nakon toga uslijedila istraga s ciljem da se ustanovi kako su homoseksualci u Crkvi postali tako brojni i moćni, te njihovo sankcioniranje. Problem je u tome što bi Katolička crkva u Americi na taj način izgubila barem trećinu klera, uključujući i mnoge koji svoju homoseksualnost nikada nisu konzumirali, kao i one koji su zgriješili ali već godinama žive u celibatu.

Veliko je pitanje kako bi na takve događaje reagirali vjernici. Masovno protjerivanje homoseksualaca Crkvu bi definiralo kao duboko homofobnu organizaciju, a razmjeri skandala vjerojatno bi od nje udaljili velik broj ljudi. To možda ne zvuči loše najradikalnijim konzervativcima, koji maštaju o manjoj, ali „čistoj” Crkvi, no stvar je u tome što nijedan papa ne bi volio da ga pamte kao čovjeka koji je desetkovao broj vjernika i svećenika. Osim toga, na taj bi način iz Crkve bili izbačeni svi homoseksualci koji su iskreni oko svoje seksualnosti, a ostali bi oni koji je nikada nisu priznali, i koji su je najbolje skrivali, što bi stvorilo potencijal za nove probleme.

Druga opcija je povratak na stanje koje je zavladalo 2005. godine. Tada je odlučeno da bi svi gej svećenici trebali biti izbačeni iz okrilja Crkve, i da homoseksualce ne bi trebalo primati u sjemeništa… ali nakon toga nije učinjeno ništa da se to provede. To bi bilo možda i najgore rješenje, smatra Sullivan, jer bi se tako gej svećenike prisililo da nastave tajiti svoju seksualnost. Takav sistem mogao bi dovesti do obnove zavjeta šutnje, zataškavanja, i stvaranja nove mreže koja bi štitila homoseksualce, ali i pedofile.

Kako osloboditi Crkvu?

Treća opcija je da svećenike ohrabriti da prestanu skrivati svoju seksualno orijentaciju, odnosno da se, kako je to sročio Andrew Sulivan, od njih zatraži neka poštuju jednu od Deset zapovijedi: ne laži. To bi značilo da svi homoseksualci u Crkvi svojim nadležnima, kao i vjernicima, priznaju tko su i što su, i još se jednom, javno, obvežu na celibat. Uz to bi pomoglo da se istakne razlika između homoseksualnosti kao seksualne orijentacije naspram homoseksualnih spolnih činova. Gejeve koji nisu spremni živjeti u celibatu time bi se obeshrabrilo od ulaska u Crkvu, a kardinali, biskupi i upravitelji sjemeništa mogli bi inzistirati na transparentnosti novih članova. Na kraju krajeva, to bi vjerojatno drastično smanjilo i broj svećenika koji žive dvostrukim životima.

Jedina zapreka za takav pristup je formalno usvojena homofobna crkvena doktrina iz 1986. godine, kojom se eksplicitno naučava da su homoseksualci”objektivno poremećeni” jer ih sama njihova bića vode k suštinskom moralnom zlu. Zlo je, naime, upustiti se u seksualne odnose koji ne vode do prokreacije. Iz istog razloga Crkva se protivi i kontracepciji. Naravno, razlika je u tome što je uzimanje kontracepcije izbor, a homoseksualnost nije. Postoje i druge kategorije ljudi za koje je prokreacija nemoguća, poput parova u kojima je jedan od partnera neplodan, ili ljudi koji su izašli iz reproduktivne dobi, ali Crkva im omogućuje stupanje u brak bez ikakvih problema.

Zapravo, ne postoji niti jedna druga skupina osim homoseksualaca koje je crkva prozvala „objektivno poremećenima”. I kada se o tome malo bolje razmisli, u srcu crkvenog učenja o homoseksualcima prisutna je duboka, nekršćanska okrutnost, potpuno nespojiva s učenjem kako svaka osoba zaslužuje poštovanje i zaštitu, i kako je svatko od nas, kao čovjek, stvoren na sliku Boga, smatra Sullivan. Dakle, pravi izazov nije kako osloboditi Katoličku crkvu od homoseksualnosti, koja je prirodan i sastavni dio misterija čovječanstva, nego kako je osloboditi od licemjerja, neiskrenosti i disfunkcionalnosti.

Svećenik koji je priznao

Neki svećenici su sami shvatili da život u laži nije u skladu s njihovim zvanjem. Otac Gregory Greiten je potkraj 2017. godine odlučio da će u crkvenim novinama National Catholic Reporter objaviti članak u kojem će priznati da je gej. Svojoj pastvi to je odlučio priznati osobno, neposredno prije objave članka. Andrew Sullivan s njim je razgovarao trenutak prije nego što će izaći pred vjernike, koji su dupkom napunili crkvu na dan kada je otac Gregory odlučio izaći pred njih i priznati da je homoseksualac.

Njegovo obraćanje vjernici su saslušali u tišini koju je bilo gotovo nemoguće podnijeti. Nastavio je govoriti, usprkos potpunom izostanku bilo kakve reakcije. Govorio je i govorio, opisujući svoj život i svoje osjećaje, sve dok napokon jedna žena nije ustala je iz klupe. „Bog vas blagoslovio, oče! Bog vas blagoslovio!”, povikala je. Kao jedan, svi njegovi vjernici skočili su na noge i zapljeskali. Nastavio je pričati. Kada je došao do kraja, vjernici su mu priredili ovacije.

Reakcije iz Crkve nisu bile toliko tople, ali otac Greg nije izgubio posao. Njegov nadbiskup javno je komentirao događaj, rekavši da žali što je svećenik tako postupio, ali i obećavši da će ga tretirati s „razumijevanjem i samilošću”. Nakon toga nisu službeno komunicirali, ali nadbiskup mu je ljubaznom glasovnom porukom čestitao rođendan. „Ovo je bila najbolja godina moga života”, kaže otac Greg. „Osjećam se puno bliže Isusu. Netko me pitao žalim li zbog toga što sam učinio. Odgovorio sam mu protupitanjem: Znaš li što je sloboda? Jer da znaš, ne bi me to pitao. Svo pretvaranje je završeno. Volio bih kada bi i drugi svećenici mogli osjetiti takvu slobodu.”

Vedran Vrabec
Telegram autor
285 članaka Više o autoru