Genijalno točan opis Hrvatske danas: zašto je šefu državne firme ilegalna točionica bila nužna za karijeru

Zašto je Kovačević imao samo malu ilegalnu točionicu, a ne hotel kao Petek?

Ilegalna točionica alkohola u Slovenskoj ulici postala je neprikosnoveni simbol zrele faze hrvatskoga rođačkog kapitalizma, ona bolje od ičega pokazuje kako ni nakon tri desetljeća Hrvatska nije uspjela izgraditi elementarna pravila političke igre koja vrijede u razvijenim demokracijama gdje je nemoguće da samo jedan ulazak bilo kojega ministra u ilegalnu točionicu nije istovremeno i njegov izlazak iz političkoga života.

Prije desetak godina Krešimiru Peteku, tadašnjem vlasniku i predsjedniku uprave tvrtke Elektrocentar Petek iz Ivanić-Grada, liječnik je preporučio bavljenje sportom, ponajviše zbog njegovih ubitačnih poslovnih obaveza. Kako je gospodin Petek imao nešto vlastitoga novca odlučio je za svoju dušu sagraditi u Ivanić-Gradu „Hotel Sport“. Investicija u hotel bila je vrijedna 30 milijuna kuna, a polovinu toga iznosa osigurao je HBOR namjenskim kreditom.

U vrlo afirmativnome i dobrohotnom članku, koji je objavljen 2012. u jednome od naših vodećih poslovnih glasila, a sve povodom otvaranja hotela i novih radnih pobjeda na javnim natječajima, gospodin Petek se zalaže da velike tvrtke poput Dalekovoda i Končara rade u inozemstvu, a manje kao njegova pokrivaju potrebe domaćih naručitelja. Upravo zbog potreba tih domaćih naručitelja i nošenja plastične vrećice jednome od njih iz poslovnice banke u ilegalnu točionicu alkohola Krešimir Petek postao je u proteklim danima nacionalno poznata figura.

Duga tradicija plastičnih vrećica

Nekako u isto vrijeme kada Krešimir Petek u Ivanić-Gradu otvara svoj hotel, Dragan Kovačević postaje predsjednikom Uprave JANAF-a. Kada je službeno, a valjda i svečano, uz odgovarajući protokol, visoke uzvanike, hostese i tamburaše otvorena njegova ilegalna točionica alkohola u Slovenskoj 9 zasad nije poznato. Prema vlastitome priznanju Krešimir Petek otvorio je „Hotel Sport“ jer mu je njegov liječnik preporučio bavljenje sportom, a zbog čega je i na čiji nagovor Dragan Kovačević otvorio ilegalnu točionicu alkohola od milja nazvanu „Klub“ ostat će još neko vrijeme tajna.

Gospodin Petek sigurno nije ni razmišljao o otvaranju ilegalne točionice alkohola umjesto hotela s četiri zvjezdice i 23 sobe, ne toliko zbog toga što HBOR u načelu ne financira takve poduzetničke poduhvate, već više zbog želje za usponom na piramidi društvenoga ugleda, a on se ipak nigdje ne stječe ilegalnim točenjem alkohola, kartaškim stolovima i animir-damama. Operacije na tržištu javne nabave ionako zahtijevaju svu moguću diskreciju koju ilegalno točenje alkohola, što su recentna događanja pokazala, nepotrebno ugrožava.

Tradicija prenašanja vrećica iz poslovnica banaka na adrese onih koji odlučuju o nabavi roba i usluga ili o sličnim važnim pitanjima započela je na ovim prostorima još u vrijeme kada su se pojavile plastične vrećice, samo je u ona nenarodna vremena bila nerazvijena zbog slabašnoga i malobrojnoga privatnog sektora. Tek nakon 30. svibnja 1990. došlo je do potpunoga razmaha raznošenja vrećica iz poslovnica banaka na adrese nositelja prevažnih odluka, najprije samo plastičnih, a kasnije zbog ekološke osviještenosti i papirnatih. Ono što je potpuni presedan u dosadašnjoj dobro uhodanoj i vrlo diskretnoj praksi je nošenje vrećice izravno iz poslovnice banke u ilegalnu točionicu alkohola.

Točionica je bila jamstvo opstanka

Dragan Kovačević došao je na studij u Zagreb iz svoga malenog slavonskog sela u Ford Escortu, u vrijeme kada su njegovi profesori vozili „stojadine“. Tako barem tvrdi njegov otac kako bi dokazao da današnja milijunska imovina njegova sina nije samo rezultat dobre kontrole troškova, odricanja i štednje već i inicijalnoga kapitala koji je tim Ford Escortom stigao u Zagreb iz Brodskoga Drenovca. Republika Hrvatska, kao i mnoge druge države, ima na raspolaganju, ako je to potrebno, vrlo efikasan državni aparat koji će s velikim zadovoljstvom i uz neznatan napor ustanoviti kako se Ford Escort pretvara u stanove, ilegalnu točionicu alkohola, grobnicu na mirogojskoj Aleji velikana i nešto svežnjeva gotovine u teretnom prostoru Toyote Hilux.

Dragan Kovačević nije trebao vlastiti hotel kako bi stekao društveni ugled, on se sam po sebi podrazumijevao kako stečenim obrazovanjem, tako i vođenjem državnih tvrtki. On je otvorio tu za njega zlosretnu točionicu samo zbog puke želje da i u politički turbulentnim i nepredvidivim vremenima zadrži svoju direktorsku fotelju u JANAF-u. Gospodin Kovačević došao je na čelo JANAF-a kao partijski kadar HNS-a 2012., možda je i zbog svoje točionice preživio kratkotrajnu vladu Orešković- Karamarko, možda su upravo on i njegova točionica bili zaslužni što je HNS 2017. pretrčao iz tabora opozicije Andreju Plenkoviću, a možda je i ta točionica donijela gospodinu Kovačeviću novi četverogodišnji mandat na čelu JANAF-a u veljači ove godine.

Problem je u ‘našima’

Nije Draganu Kovačeviću ilegalna točionica alkohola trebala da negdje može primiti plastične ili papirnate vrećice i na miru uživati u zvuku svoga aparata za brojenje novčanica, nije mu trebala ni zbog druženja s Krešimirom Petekom i svim ostalim petekima koji bez ovakve nabave JANAF-a ionako ne mogu opstati, trebala mu je samo zbog svih onih koji odlučuju hoće li on i dalje voditi JANAF.

Ilegalna točionica alkohola u Slovenskoj ulici postala je neprikosnoveni simbol zrele faze hrvatskoga rođačkog kapitalizma, ona bolje od ičega pokazuje kako ni nakon tri desetljeća Hrvatska nije uspjela izgraditi elementarna pravila političke igre koja vrijede u razvijenim demokracijama gdje je nemoguće da samo jedan ulazak bilo kojega ministra u ilegalnu točionicu nije istovremeno i njegov izlazak iz političkoga života. Republika Hrvatska je zarobljena država, ali ne zbog kvarnih slojeva upravljačke i „poduzetničke“ kaste, Hrvatsku su zarobili oni koji takve „upravljače“ već trideset godina uporno biraju samo zbog toga što su oni „naši“, a „naši“, kao što je poznato, kad imaju hotel ili ilegalnu točionicu alkohola uvijek brinu za „našega“ malog čovjeka i njegove potrebe.

Što je s ostatkom Uprave?

Prije tri i pol godine Hrvatsku je počela tresti afera Agrokor, koja je rezultirala nedavnom optužnicom protiv većinskoga vlasnika Ivice Todorića, bivših članova Uprave i Nadzornoga odbora te revizora tvrtke i grupe. Bivše članove Uprave i Nadzornoga odbora tereti se da su svojim činjenjem, ili bolje rečeno nečinjenjem, omogućili Ivici Todoriću plaćanje privatnih troškova na račun tvrtke. Iako je u Agrokoru sve poluge upravljanja u svojim rukama imao Ivica Todorić ta činjenica, barem zasad, nije oslobodila od „zapovjedne“ odgovornosti one koji su u praksi odgovarali samo vlasniku.

U JANAF-u je Dragan Kovačević bio predsjednik tročlane Uprave koju su uz njega od 2012. do veljače 2020. činili kadrovi HNS-a, Jakša Marasović i Bruno Šarić, a od veljače ove godine uzdanice HDZ-a Stjepan Adanić i Vladislav Veselica. Kad bismo se vodili primjerom Agrokora bilo bi za očekivati da navedena gospoda i članovi Nadzornih odbora u razdoblju od 2012. do 2020. snose „zapovjednu“ odgovornost, ako ništa drugo onda barem zbog nebudnosti. Premijer Andrej Plenković očito ne misli tako jer je Stjepan Adanić, jedan od osnivača HDZ-a, imenovan vršiteljem dužnosti predsjednika Uprave JANAF-a.

Tako ispada da je Dragan Kovačević, uz nekoliko niže rangiranih pomagača, sam upravljao tvrtkom, a da su članovi Uprave i Nadzornog odbora tamo bili tek reda radi. Klub za gospodu u Slovenskoj 9 sada je zatvoren, iako kao takav nikada nije ni mogao biti otvoren. Još će neko kratko vrijeme pikanterije iz te ilegalne točionice alkohola biti predmetom medijske pažnje, ali za koji mjesec, već po ustaljenome ritmu, na naslovnice novina i u prve minute televizijskih dnevnika stići će neki novi junaci javno-privatnih partnerstava. Naivno je vjerovati da će ta igra prestati prije nego politički nasljednici onih koji su tu igru prije trideset godina digli na viši nivo i sami ne postanu povijest.