Čovjek je u mirovini i više javno ne djeluje, ali ostao je za vječnost upisan u slavnu rubriku ‘Greatest Shits’ zahvaljujući svojoj izjavi iz 1998. godine da ‘novac nije imovina’. Tako je pokušao opravdati neprijavljenu imovinu obitelji Tuđman kad je oko toga javno istupila bankovna službenica Ankica Lepej i tim činom savjesti sebi upropastila život. Bio je to, naravno, dr. Smiljko Sokol.
Profesor ustavnog prava i dekan. Autor osam knjiga i 120 znanstvenih radova iz područja pravnih znanosti. Savjetnik predsjednika Tuđmana. Predsjednik Ustavnog suda od 1999. do 2003. godine i ustavni sudac do 2007. A zašto sada o Sokolu? Pa analogija je očita i prosta kao pasulj. Kako ćeš se ne sjetiti upravo njega kad se otkrije da je nedavno imenovani glavni državni inspektor Andrija Mikulić zatajio u imovinskoj kartici ne samo iznose svoje i ženine plaće i još štošta, nego i gomilu kvadrata zemljišta na kojima su sagrađene njegove kuće.
Neslano se šale inteligencijom javnosti
Jer isto tako kako su se iznimnom pravnom autoritetu Smiljku Sokolu prije dvadesetak godina rastrojile moždane sinapse oko tretmana novca, tako nas je sada jedan od najviših dužnosnika sustava Andrija Mikulić pokušao uvjeriti kako je njegova pogreška nevina budući da, eto, jednostavno nije znao da su i zemljišta nešto što se broji u imetak. Šef svih opakih inspektora u zemlji do jučer je, dakle, smatrao da zemljište nije imovina kao što se i Smiljko Sokol, u neobično taktilnom slučaju Tuđman, usudio tvrditi da bankovni račun od, recimo, milijun dolara nipošto ne znači da si bogat.
I u toj je maloj i nesvjesnoj zabludi veliki stručnjak za inspekcijske poslove Andrija Mikulić na popis svog bogatstva upisao samo kvadraturu kuća, a gomilu kvadrata pripadajućih dvorišta, vrtova i parkirališta nije. Nije bio svjestan da to treba.
U kontekstu ove neslane šale s inteligencijom javnosti – lansirane ravno iz glavne kožne fotelje Državnog inspektorata – bilo bi zgodno provjeriti je li onda Mikulić i građane oslobađao poreza na kupljeno zemljište. Ili bi ih rebnuo ako ga nisu platili samo kad je na parceli bila kakva kuća?
Samo je prepravio karticu
No jasno je da se oko kojekakvih dosljednosti u Hrvatskoj jalovo žderati, samo ti skače gastritis tako da ni čaj od kičice više ne pomaže. Jer, umjesto da je Plenkovićeva ‘vjerodostojna’ parlamentarna većina odmah smijenila inspekcijskog genija Mikulića, koga su za tu visoku funkciju utefterili jer je bio šef HDZ-a u gradu Zagrebu, on je samo prepravio svoju imovinsku karticu kao da prepravlja krivo ispisanu decimalu na računu za odvoz smeća. I time su nam poručili da je naš problem propisno zaključen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je zdravlje sustava u pitanju, prepustimo se, dakle, toplom osjećaju ‘sigurnost i povjerenja’, kao što bi rekli i u Policiji, gdje su dva visoka dužnosnika ovih dana bila prinuđena ‘podnijeti ostavke’ jer, kao ni Mikulić, valjda nisu znali da i oni moraju poštivati propise kao svi drugi građani Republike Hrvatske.
Umjesto kazne – premještaj
Riječ je, kao što znamo, o zamjeniku glavnog ravnatelja Policije Josipu Ćeliću i načelniku Policijske uprave krapinsko-zagorske Darku Caru. To su dečki koji vole brzu vožnju, bar 70 pa i preko sto kilometara veću nego što je dopuštena drugima. Onda još znaju isposlovati da se to zataška.
A ako se nekako ipak i sazna, kao što se saznalo sada, nema za njih nikakvih kazni, ni otpuštanja iz službe. Naprosto ih premjeste na druga radna mjesta i mirna Bosna. Tako se šareni karusel hrvatske korupcije okreće dalje, uz vesele šlagere, sa svim svojim lisicama, nosorozima, divljim svinjama, majmunima i ovcama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svaki vozač nekog autotransa dobio bi otkaz kad bi se utvrdilo da je vozio 166 kilometara gdje se smije 50. Ali ne i policijski šefovi, postavljeni na vrh hijerarhije vlasti upravo zato da čuvaju red i zakon kao najveću vrednotu ustavnog poretka.
Gnjecava masa s greškom u pameti
A ovdje još moramo slušati kako ministar Milan Kujundžić brani Mikulića tvrdeći da on sigurno nije namjerno izostavio zemljišta iz imovinske kartice nego mu se vjerojatno ‘greška potkrala u pisanju’. Pa kud ćeš boljeg pokazatelja o tome koliko naše vlasti uvažavaju ‘narod’ koji ih plaća i na koga se pozivaju kad god otvore usta. Oni hrvatske građani tretiraju kao gnjecavu masu s greškom u pameti.
A kad se stupovi ovog društva kompromitiraju jedan za drugim ovako kao kod nas, od ministara pa nadalje, onda je jasno kakvo društvo ovdje imamo. Njegova je izvrsna dijagnoza komentar predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića kako, evo, i njemu i Ćeliću zapravo podmeću komunisti. I to kaže visoki dužnosnik sudbene vlasti koji je i sam uhvaćen u prometnom prijestupu da bi onda za urotu optužio skromne poštare, prometne policajce i dostavljače.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glavni inspektor Mikulić, policijski šefovi Ćelić i Car, predsjednik suda Turudić. Kakvo društvo takvi mu i stupovi
Oni hrvatske građani tretiraju kao gnjecavu masu s greškom u pameti
Jer isto tako kako su se iznimnom pravnom autoritetu Smiljku Sokolu prije dvadesetak godina rastrojile moždane sinapse oko tretmana novca, tako nas je sada jedan od najviših dužnosnika sustava Andrija Mikulić pokušao uvjeriti kako je njegova pogreška nevina budući da, eto, jednostavno nije znao da su i zemljišta nešto što se broji u imetak. Šef svih opakih inspektora u zemlji do jučer je, dakle, smatrao da zemljište nije imovina kao što se i Smiljko Sokol, u neobično taktilnom slučaju Tuđman, usudio tvrditi da bankovni račun od, recimo, milijun dolara nipošto ne znači da si bogat.
Čovjek je u mirovini i više javno ne djeluje, ali ostao je za vječnost upisan u slavnu rubriku ‘Greatest Shits’ zahvaljujući svojoj izjavi iz 1998. godine da ‘novac nije imovina’. Tako je pokušao opravdati neprijavljenu imovinu obitelji Tuđman kad je oko toga javno istupila bankovna službenica Ankica Lepej i tim činom savjesti sebi upropastila život. Bio je to, naravno, dr. Smiljko Sokol.
Profesor ustavnog prava i dekan. Autor osam knjiga i 120 znanstvenih radova iz područja pravnih znanosti. Savjetnik predsjednika Tuđmana. Predsjednik Ustavnog suda od 1999. do 2003. godine i ustavni sudac do 2007. A zašto sada o Sokolu? Pa analogija je očita i prosta kao pasulj. Kako ćeš se ne sjetiti upravo njega kad se otkrije da je nedavno imenovani glavni državni inspektor Andrija Mikulić zatajio u imovinskoj kartici ne samo iznose svoje i ženine plaće i još štošta, nego i gomilu kvadrata zemljišta na kojima su sagrađene njegove kuće.
Neslano se šale inteligencijom javnosti
Jer isto tako kako su se iznimnom pravnom autoritetu Smiljku Sokolu prije dvadesetak godina rastrojile moždane sinapse oko tretmana novca, tako nas je sada jedan od najviših dužnosnika sustava Andrija Mikulić pokušao uvjeriti kako je njegova pogreška nevina budući da, eto, jednostavno nije znao da su i zemljišta nešto što se broji u imetak. Šef svih opakih inspektora u zemlji do jučer je, dakle, smatrao da zemljište nije imovina kao što se i Smiljko Sokol, u neobično taktilnom slučaju Tuđman, usudio tvrditi da bankovni račun od, recimo, milijun dolara nipošto ne znači da si bogat.
I u toj je maloj i nesvjesnoj zabludi veliki stručnjak za inspekcijske poslove Andrija Mikulić na popis svog bogatstva upisao samo kvadraturu kuća, a gomilu kvadrata pripadajućih dvorišta, vrtova i parkirališta nije. Nije bio svjestan da to treba.
U kontekstu ove neslane šale s inteligencijom javnosti – lansirane ravno iz glavne kožne fotelje Državnog inspektorata – bilo bi zgodno provjeriti je li onda Mikulić i građane oslobađao poreza na kupljeno zemljište. Ili bi ih rebnuo ako ga nisu platili samo kad je na parceli bila kakva kuća?
Samo je prepravio karticu
No jasno je da se oko kojekakvih dosljednosti u Hrvatskoj jalovo žderati, samo ti skače gastritis tako da ni čaj od kičice više ne pomaže. Jer, umjesto da je Plenkovićeva ‘vjerodostojna’ parlamentarna većina odmah smijenila inspekcijskog genija Mikulića, koga su za tu visoku funkciju utefterili jer je bio šef HDZ-a u gradu Zagrebu, on je samo prepravio svoju imovinsku karticu kao da prepravlja krivo ispisanu decimalu na računu za odvoz smeća. I time su nam poručili da je naš problem propisno zaključen.
Kad je zdravlje sustava u pitanju, prepustimo se, dakle, toplom osjećaju ‘sigurnost i povjerenja’, kao što bi rekli i u Policiji, gdje su dva visoka dužnosnika ovih dana bila prinuđena ‘podnijeti ostavke’ jer, kao ni Mikulić, valjda nisu znali da i oni moraju poštivati propise kao svi drugi građani Republike Hrvatske.
Umjesto kazne – premještaj
Riječ je, kao što znamo, o zamjeniku glavnog ravnatelja Policije Josipu Ćeliću i načelniku Policijske uprave krapinsko-zagorske Darku Caru. To su dečki koji vole brzu vožnju, bar 70 pa i preko sto kilometara veću nego što je dopuštena drugima. Onda još znaju isposlovati da se to zataška.
A ako se nekako ipak i sazna, kao što se saznalo sada, nema za njih nikakvih kazni, ni otpuštanja iz službe. Naprosto ih premjeste na druga radna mjesta i mirna Bosna. Tako se šareni karusel hrvatske korupcije okreće dalje, uz vesele šlagere, sa svim svojim lisicama, nosorozima, divljim svinjama, majmunima i ovcama.
Svaki vozač nekog autotransa dobio bi otkaz kad bi se utvrdilo da je vozio 166 kilometara gdje se smije 50. Ali ne i policijski šefovi, postavljeni na vrh hijerarhije vlasti upravo zato da čuvaju red i zakon kao najveću vrednotu ustavnog poretka.
Gnjecava masa s greškom u pameti
A ovdje još moramo slušati kako ministar Milan Kujundžić brani Mikulića tvrdeći da on sigurno nije namjerno izostavio zemljišta iz imovinske kartice nego mu se vjerojatno ‘greška potkrala u pisanju’. Pa kud ćeš boljeg pokazatelja o tome koliko naše vlasti uvažavaju ‘narod’ koji ih plaća i na koga se pozivaju kad god otvore usta. Oni hrvatske građani tretiraju kao gnjecavu masu s greškom u pameti.
A kad se stupovi ovog društva kompromitiraju jedan za drugim ovako kao kod nas, od ministara pa nadalje, onda je jasno kakvo društvo ovdje imamo. Njegova je izvrsna dijagnoza komentar predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića kako, evo, i njemu i Ćeliću zapravo podmeću komunisti. I to kaže visoki dužnosnik sudbene vlasti koji je i sam uhvaćen u prometnom prijestupu da bi onda za urotu optužio skromne poštare, prometne policajce i dostavljače.