Rekao je da je bilo planirano da na “današnji dan bude održana zajednička komemoracija s predstavnicima saveznika s Istoka i Zapada koji su imali milijunske žrtve kako bi oslobodili europski kontinent, sa svim partnerima iz svih dijelova Europe koji su patili pod njemačkom okupacijom kako bi još jednom zatražili izmirenje, sa svima onima koji su preživjeli njemačke zločine i s potomcima onih kojih više nema, sa svima onima koji su Njemačkoj dali šansu za novi početak.”
Bilo je planirano da u Berlin dođe više tisuća mladih ljudi čiji su djedovi bili međusobni neprijatelji jer su upravo oni “ključni za prenošenje lekcija iz okrutnog rata, ali zbog pandemije danas smo odvojeni i od svih onih koji nam toliko znače i kojima smo neizmjerno zahvalni, ali danas ipak nismo sami kao u svibnju 1945. kada smo patili od vojničkoga poraza, kada smo bili politička i ekonomska ruševina jer nam je cijeli svijet bio neprijatelj.” Njemački predsjednik u svome je govoru priznao da su bile potrebne “tri generacije da bi se 8. svibnja 1945. prihvatio kao dan oslobođenja”, te da su “trebala proći desetljeća da bi Nijemci mogli prihvatiti svoju povijesnu odgovornost i da nakon toga svijet opet povjeruje u Njemačku”.
Civilizacijski smo nazadovali i kao društvo postali nezreli
Kada sam u veljači 1989. s još 16 za one prilike hrabrih i srčanih stavio potpis na utemeljivački dokument HSLS-a, Drugi svjetski rat bio je odavno samo predmet interesa povjesničara i nitko od nas tada nije slutio kako će u naredna tri desetljeća njegov ishod na ovim prostorima postati ključan za sve političke prijepore i izborne bitke. Koliko smo civilizacijski nazadovali i kao društvo postali nezreli najbolje govori činjenica da je danas u Hrvatskoj potrebna politička hrabrost za javne političke nastupe poput spomenutoga govora njemačkoga predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera.
U Republici Hrvatskoj 22. lipanj je državni praznik i slavi se kao Dan antifašističke borbe jer je toga dana 1941. u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Kako su ti i neki drugi partizani četiri godine kasnije, 8. svibnja 1945. oslobodili Zagreb, a time praktički i zadnji dio Hrvatske, bilo bi više nego logično da naša Republika, kao i ostatak svijeta, obilježava taj datum. Valjda je shvatljivo zašto su prema priznanju samoga njemačkog predsjednika bile potrebne čak tri generacije Nijemaca kako bi se 8. svibanj prihvatio kao dan oslobođenja, ali je potpuno nerazumljivo zbog čega Hrvati slave početak borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika, makar ih se više ne naziva baš tako, ali ne slave i pobjedu nad njima.
Za razliku od Nijemaca čiji predsjednik priznaje da “njemačka povijest slama srca jer snosi odgovornost za ubijanje i patnje milijuna ljudi te da se zbog toga danas Njemačka može voljeti samo slomljena srca”, Hrvati svoju domovinu mogu voljeti i prepunoga srca zahvaljujući upravo onima koji su nacističke okupatore i njihove lokalne šegrte isprašili s ovih prostora. Frank-Walter Steinmeier u govoru je kazao kako je “sloboda 8. svibnja 1945. stigla izvana jer je Njemačka bila ogrezla u zlu”, ali da je “u dugačkome i bolnome procesu koji je uključivao i teška pitanja unutar pojedinih obitelji i između pojedinih generacija na kraju prekinuta šutnja i negiranje zločina”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković o Danu pobjede samo usput i potpuno naopako
U petak je o tim “teškim pitanjima unutar pojedinih obitelji” progovorio i premijer Andrej Plenković, no nažalost samo usput i na potpuno naopak način. Umjesto da iskoristi svoj razgovor s novinarima ispred Banskih dvora barem za ozbiljnu izjavu o Danu pobjede on se opet upustio u raspravu o incidentu u Okučanima i o tome tko je sve odgovaran za HOS-ov grb i pozdrav ‘Za dom spremni’. Ali još je zanimljivije što se premijer pohvalio kako je “njegova Vlada, za razliku od svih bivših Vlada, imala osjećaj za tu kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa koja postoji u mnogim hrvatskim obiteljima”.
Ta rečenica nije samo u dubokoj suprotnosti s cijelim govorom njemačkoga predsjednika Steinmeiera, ona je protivna čak i riječima zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića izgovorenima u siječnju 2019. na molitveno-komemorativnim susretu ispred zagrebačke katedrale prigodom Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta: “Mi vjerujemo u Boga, koji se objavio kao sućutni i milosrdni Bog, te u mislima i molitvama suosjećamo s preživjelim Židovima koji nose teret osobnoga iskustva ljudske okrutnosti, kao i s cijelim židovskim narodom. Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom.”
Nažalost, za razliku od njemačkoga predsjednika Steinmeiera, premijer Plenković nije pobliže objasnio “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa u obiteljima”, a kardinal Bozanić je propustio spomenuti ime režima i uniforme počinitelja zločina nad Židovima koji su tom ljudskom okrutnošću obilježili i živote svojih potomaka. Očito da kardinalov poziv na pročišćenje potomaka istinom nije do sada pao na plodno tlo kada premijer Andrej Plenković i na dan kada i moderna Njemačka svečano obilježava Dan pobjede nad nacističkom Njemačkom iskazuje puno razumijevanje za “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa koja postoji u mnogim hrvatskim obiteljima”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U kampanji opet nećemo raspravljati o bitnom
Zbog te teške i kompleksne situacije i uljepšanja obiteljskog stabla nekih hrvatskih obitelji sklonih odbijanju poziva kardinala Bozanića na pročišćenje istinom, Republika Hrvatska već puna tri desetljeća tapka na mjestu. HDZ i njegov prvi predsjednik Franjo Tuđman, iako sam nije imao “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa”, iskoristio je one koji su tu situaciju imali za stvaranje i stasanje svoga političkog pokreta koji se još uvijek trudi postati strankom. Kako je uz klijentelizam i svekoliki razvoj rođačkog kapitalizma, članstvo HDZ-a jedino još zainteresirano za eventualno uljepšavanje vlastitog obiteljskog stabla, Republika Hrvatska se u redovnom izbornom ritmu uvijek vraća u svibanj 1945.
Narednog će tjedna umjesto u Bleiburgu, gdje zbog pandemije nitko nije dobrodošao, misa biti služena u Sarajevu, glavnome gradu susjedne i prijateljske BiH, iz koje dolazi najveći broj hrvatskih obitelji koje imaju kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa. Zbog toga mi ni u predstojećoj predizbornoj kampanji, baš kao ni u svima do sada, nećemo raspravljati o korupciji, rebalansu proračuna, hipertrofiranoj partijskoj državi i isto takvome javnom sektoru, o ekonomskom ambisu i siromaštvu, o neodrživome razvoju i potrošenome društvenom i gospodarskom modelu, a ovoga puta ni o borbi protiv pandemije. Umjesto toga mi ćemo se po tko zna koji put morati suočiti s “kompleksnom situacijom teškoga povijesnog nasljeđa u mnogim hrvatskim obiteljima”.
Ni u HDZ-u Andreja Plenkovića nema nikoga da parafrazira dio govora njemačkoga predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera kako je “potrebno pokrenuti teška pitanja unutar pojedinih obitelji i između različitih generacija da bi na kraju bila prekinuta šutnja i negiranje zločina” ili riječi kardinala Bozanića kako je “djeci i unučadi počinitelja zločina nad Židovima (a valjda i Srbima, Romima, Hrvatima i svim drugim protivnicima okupatora i domaćih izdajnika, sic! opaska autora) potrebno pročišćenje istinom”. Zbog toga će Hrvatska i dalje ostati zarobljena u svojoj prošlosti koja, uz sva stupidna nastojanja, ne može početi 1991. niti se može negirati da je netko 1944. i 1945. trebao osloboditi Hrvatsku od nacizma i fašizma bez obzira na to što je to stvorilo “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa u mnogim hrvatskim obiteljima”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Govor njemačkog predsjednika, za kakav kod nas nema političke hrabrosti, pokazuje koliko smo nazadovali
Šutnja na Dan pobjede drži Hrvatsku zarobljenu u prošlosti
Umjesto da iskoristi svoj razgovor s novinarima ispred Banskih dvora barem za ozbiljnu izjavu o Danu pobjede Plenković se opet upustio u raspravu o incidentu u Okučanima i o tome tko je sve odgovaran za HOS-ov grb i pozdrav 'Za dom spremni'. Ali još je zanimljivije što se premijer pohvalio kako je 'njegova Vlada, za razliku od svih bivših Vlada, imala osjećaj za tu kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa koja postoji u mnogim hrvatskim obiteljima'. Ta rečenica je u dubokoj suprotnosti s cijelim govorom njemačkoga predsjednika Steinmeiera
Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier održao je u petak 8. svibnja govor povodom 75. godišnjice pobjede nad nacizmom. Zbog pandemije novoga koronavirusa događaju koji je upriličen ispred Neue Wache u Berlinu prisustvovali su na propisanoj udaljenosti predsjednica njemačke vlade Angela Merkel, predsjednik Bundestaga Wolfgang Schäuble te nekolicina drugih dužnosnika. Predsjednik Steinmeier na početku svoga govora podsjetio je da 8. svibnja 1945. označava dan kada su okončani “njemački zločini bez presedana i kada je napokon došao kraj holokaustu i izdaji svih civilizacijskih vrijednosti.”
Rekao je da je bilo planirano da na “današnji dan bude održana zajednička komemoracija s predstavnicima saveznika s Istoka i Zapada koji su imali milijunske žrtve kako bi oslobodili europski kontinent, sa svim partnerima iz svih dijelova Europe koji su patili pod njemačkom okupacijom kako bi još jednom zatražili izmirenje, sa svima onima koji su preživjeli njemačke zločine i s potomcima onih kojih više nema, sa svima onima koji su Njemačkoj dali šansu za novi početak.”
Bilo je planirano da u Berlin dođe više tisuća mladih ljudi čiji su djedovi bili međusobni neprijatelji jer su upravo oni “ključni za prenošenje lekcija iz okrutnog rata, ali zbog pandemije danas smo odvojeni i od svih onih koji nam toliko znače i kojima smo neizmjerno zahvalni, ali danas ipak nismo sami kao u svibnju 1945. kada smo patili od vojničkoga poraza, kada smo bili politička i ekonomska ruševina jer nam je cijeli svijet bio neprijatelj.” Njemački predsjednik u svome je govoru priznao da su bile potrebne “tri generacije da bi se 8. svibnja 1945. prihvatio kao dan oslobođenja”, te da su “trebala proći desetljeća da bi Nijemci mogli prihvatiti svoju povijesnu odgovornost i da nakon toga svijet opet povjeruje u Njemačku”.
Civilizacijski smo nazadovali i kao društvo postali nezreli
Kada sam u veljači 1989. s još 16 za one prilike hrabrih i srčanih stavio potpis na utemeljivački dokument HSLS-a, Drugi svjetski rat bio je odavno samo predmet interesa povjesničara i nitko od nas tada nije slutio kako će u naredna tri desetljeća njegov ishod na ovim prostorima postati ključan za sve političke prijepore i izborne bitke. Koliko smo civilizacijski nazadovali i kao društvo postali nezreli najbolje govori činjenica da je danas u Hrvatskoj potrebna politička hrabrost za javne političke nastupe poput spomenutoga govora njemačkoga predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera.
U Republici Hrvatskoj 22. lipanj je državni praznik i slavi se kao Dan antifašističke borbe jer je toga dana 1941. u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Kako su ti i neki drugi partizani četiri godine kasnije, 8. svibnja 1945. oslobodili Zagreb, a time praktički i zadnji dio Hrvatske, bilo bi više nego logično da naša Republika, kao i ostatak svijeta, obilježava taj datum. Valjda je shvatljivo zašto su prema priznanju samoga njemačkog predsjednika bile potrebne čak tri generacije Nijemaca kako bi se 8. svibanj prihvatio kao dan oslobođenja, ali je potpuno nerazumljivo zbog čega Hrvati slave početak borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika, makar ih se više ne naziva baš tako, ali ne slave i pobjedu nad njima.
Za razliku od Nijemaca čiji predsjednik priznaje da “njemačka povijest slama srca jer snosi odgovornost za ubijanje i patnje milijuna ljudi te da se zbog toga danas Njemačka može voljeti samo slomljena srca”, Hrvati svoju domovinu mogu voljeti i prepunoga srca zahvaljujući upravo onima koji su nacističke okupatore i njihove lokalne šegrte isprašili s ovih prostora. Frank-Walter Steinmeier u govoru je kazao kako je “sloboda 8. svibnja 1945. stigla izvana jer je Njemačka bila ogrezla u zlu”, ali da je “u dugačkome i bolnome procesu koji je uključivao i teška pitanja unutar pojedinih obitelji i između pojedinih generacija na kraju prekinuta šutnja i negiranje zločina”.
Plenković o Danu pobjede samo usput i potpuno naopako
U petak je o tim “teškim pitanjima unutar pojedinih obitelji” progovorio i premijer Andrej Plenković, no nažalost samo usput i na potpuno naopak način. Umjesto da iskoristi svoj razgovor s novinarima ispred Banskih dvora barem za ozbiljnu izjavu o Danu pobjede on se opet upustio u raspravu o incidentu u Okučanima i o tome tko je sve odgovaran za HOS-ov grb i pozdrav ‘Za dom spremni’. Ali još je zanimljivije što se premijer pohvalio kako je “njegova Vlada, za razliku od svih bivših Vlada, imala osjećaj za tu kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa koja postoji u mnogim hrvatskim obiteljima”.
Ta rečenica nije samo u dubokoj suprotnosti s cijelim govorom njemačkoga predsjednika Steinmeiera, ona je protivna čak i riječima zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića izgovorenima u siječnju 2019. na molitveno-komemorativnim susretu ispred zagrebačke katedrale prigodom Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta: “Mi vjerujemo u Boga, koji se objavio kao sućutni i milosrdni Bog, te u mislima i molitvama suosjećamo s preživjelim Židovima koji nose teret osobnoga iskustva ljudske okrutnosti, kao i s cijelim židovskim narodom. Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom.”
Nažalost, za razliku od njemačkoga predsjednika Steinmeiera, premijer Plenković nije pobliže objasnio “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa u obiteljima”, a kardinal Bozanić je propustio spomenuti ime režima i uniforme počinitelja zločina nad Židovima koji su tom ljudskom okrutnošću obilježili i živote svojih potomaka. Očito da kardinalov poziv na pročišćenje potomaka istinom nije do sada pao na plodno tlo kada premijer Andrej Plenković i na dan kada i moderna Njemačka svečano obilježava Dan pobjede nad nacističkom Njemačkom iskazuje puno razumijevanje za “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa koja postoji u mnogim hrvatskim obiteljima”.
U kampanji opet nećemo raspravljati o bitnom
Zbog te teške i kompleksne situacije i uljepšanja obiteljskog stabla nekih hrvatskih obitelji sklonih odbijanju poziva kardinala Bozanića na pročišćenje istinom, Republika Hrvatska već puna tri desetljeća tapka na mjestu. HDZ i njegov prvi predsjednik Franjo Tuđman, iako sam nije imao “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa”, iskoristio je one koji su tu situaciju imali za stvaranje i stasanje svoga političkog pokreta koji se još uvijek trudi postati strankom. Kako je uz klijentelizam i svekoliki razvoj rođačkog kapitalizma, članstvo HDZ-a jedino još zainteresirano za eventualno uljepšavanje vlastitog obiteljskog stabla, Republika Hrvatska se u redovnom izbornom ritmu uvijek vraća u svibanj 1945.
Narednog će tjedna umjesto u Bleiburgu, gdje zbog pandemije nitko nije dobrodošao, misa biti služena u Sarajevu, glavnome gradu susjedne i prijateljske BiH, iz koje dolazi najveći broj hrvatskih obitelji koje imaju kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa. Zbog toga mi ni u predstojećoj predizbornoj kampanji, baš kao ni u svima do sada, nećemo raspravljati o korupciji, rebalansu proračuna, hipertrofiranoj partijskoj državi i isto takvome javnom sektoru, o ekonomskom ambisu i siromaštvu, o neodrživome razvoju i potrošenome društvenom i gospodarskom modelu, a ovoga puta ni o borbi protiv pandemije. Umjesto toga mi ćemo se po tko zna koji put morati suočiti s “kompleksnom situacijom teškoga povijesnog nasljeđa u mnogim hrvatskim obiteljima”.
Ni u HDZ-u Andreja Plenkovića nema nikoga da parafrazira dio govora njemačkoga predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera kako je “potrebno pokrenuti teška pitanja unutar pojedinih obitelji i između različitih generacija da bi na kraju bila prekinuta šutnja i negiranje zločina” ili riječi kardinala Bozanića kako je “djeci i unučadi počinitelja zločina nad Židovima (a valjda i Srbima, Romima, Hrvatima i svim drugim protivnicima okupatora i domaćih izdajnika, sic! opaska autora) potrebno pročišćenje istinom”. Zbog toga će Hrvatska i dalje ostati zarobljena u svojoj prošlosti koja, uz sva stupidna nastojanja, ne može početi 1991. niti se može negirati da je netko 1944. i 1945. trebao osloboditi Hrvatsku od nacizma i fašizma bez obzira na to što je to stvorilo “kompleksnu situaciju teškoga povijesnog nasljeđa u mnogim hrvatskim obiteljima”.