Osam dana je prošlo od finala Svjetskog prvenstva u nogometu. Sedam od najvećeg dočeka u povijesti Hrvatske. Prošla su slavlja, mamurluci, prepričavanja, radosna otvaranja stranih portala.
Pa je nekako vrijeme i red da se ukaže na sve silne zablude i pretjerivanja koja su se vezivala uz doseg i vinovnike najvećeg uspjeha hrvatskog sporta i upotrijebi priča iz posljednjih tjedana kako bi se precizno ukazalo u kakvoj, zapravo, kaljuži živimo. Jer dijagnoza je jedini način da se močvaretina u kojoj se kupa hrvatsko društvo (a nogomet pogotovo) krene isušivati, makar koračić po koračić.
Još jednom, da i to bude jasno, nogometni uspjeh u Rusiji je epohalnih razmjera. Da, Hrvatskoj se “otvorio” ždrijeb i do samog finala je izbjegla sve najmoćnije reprezentacije. Da, nakon Islanda u 90 minuta nije pobijedila niti jednom. Ali, više od svega imponira i već je ušao u legendu način na koji su izborene konačne pobjede u svim tim eliminacijskim utakmicama (do finalne u kojoj je su malo sreća, malo dvojbeno tumačenje VAR-a, a malo zaista moćni Francuzi odvukli stvar na drugu stranu). Nesalomljivost duha, tako ovom menatilitu netipično odbijanje predaje, čak i u situaciji kad ti pobjeda neobjašnjivo naizgled izmakne iz ruke, ono je čime će se napajati generacije.
Drugi najbolji trener na svijetu
Uspjeh je, nadalje, Hrvatsku predstavio cijelom svijetu na način na koji to nikad neće moći niti jedna marketinška kampanja u povijesti vremena. I to je to. To je sve. Na činjenicu da se priča završava na granicama podizanja prepoznatljivosti zemlje u međunarodnom okruženju gorko podsjeća razvoj događaja posljednjih dana. Hrvatska je i dalje, iako zapljusnuta valom optimizma u vrijeme kad je guši često neopravdani pesimizam, ista zemlja kao prije mjesec dana. Zlatko Dalić, recimo.
On sigurno kotira kao znatno bolji nogometni trener nego početkom lipnja 2018. godine. Ali, tolike bajke koje su domaći mediji euforično sipali o njemu kako je reprezentacija krenula s pobjedama bile su čak i u vrijeme najveće zaluđenosti – smiješne. Ajde dok su stvari bile na nogometnom polju, pa ga se hvalilo kao vrhunskog taktičara i psihologa, ali kad se prešlo izvan stadiona… Pa je Dalić postao prototipom onog što Hrvatskoj treba, pa sigurni premijer kad bi samo izišao na izbore, pa sva ta silna poniznost, pa zajedništvo koje potiče…
“Kome bilo pravo, kome krivo, ja sam drugi trener na svijetu. I ta brojka od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta je premalena”, tako je zborio ovog vikenda šampion poniznosti. Drugi na svijetu? Stvarno? U Manchesteru sigurno već pišu otpusna pisma Mourinhu i Guardioli, a slično kane i u susjednom Liverpoolu s Kloppom…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pati, manjino mogao bi postati slogan
Priča o zajedništvu posebno je bezukusno pretjerivanje. U demokratskim državama dozivanje zajedništva može biti samo poklik čežnje za snivanom diktakturom, mekšeg ili blažeg tipa. Hrvatsko zajedništvo, u tom smislu, gotovo ritualno podrazumijeva postojanje manjine koju treba eliminirati da ne bi remetila jedinstvo koje je osnovni uvjet progresa. Kakve to sad veze ima s nogometom?
Zna Zlatko Dalić, ujedinitelj: “Igrači su rekli da žele Thompsona i Lijepa li si, i to pjeva 95 posto ljudi, a sad bi nam pet posto njih reklo da to ne može. Njih pet posto želi sve nas preobratiti, neka pati koga smeta”. To je to. Pati, manjino – skoro da bi se kao nacionalni slogan moglo upisati na zastavi. Kad bi samo ta većina bila toliko moćna koliko sebi tepa.
Ako si žensko i ne voliš Thompsona, ništa ne vrijediš
Inače, Thompsonova diverzija s dolaskom na proslavu unatoč protokolu (a po pozivu igrača) bila je skoro pa katarzična. Jer je širom otvorila prostor najprimitivnijim prijetnjama i uvredama na račun onih kojima nije baš legla pojava kontroverznog pjevača na pozornici na Trgu bana Jelačića. Prednjačilo se pritom, kako očekivano, u uvredama na račun žena. Tako je, valjda, sigurnije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Četiri glumice koje su na društvenim mrežama izrazile svoju zgroženost činjenicom da se Thompson ukrcao na autobus i proslavu s igračima, “internetski-ratnici” pravovjerne desnice vrijeđali su na najogavnije načine. Ipak, među svim tim često i anonimnim uvredama, posebni je biser jedan posve neanonimni uradak, tekst vjeroučitelja Marina Miletića: “Ne znam po čemu su poznate te djevojke osim po ufurima i egotripovima kakvih se ne bi posramili ni najveći među njima samima. Dobro, imali su i neke izlete u slobodnije filmiće, ali nećemo sada nikoga suditi. Samo Bog poznaje tajne naših srca, zar ne? Sva sreća. Jer bi nam još više pozlilo”.
Normalno, zapravo, dečko razmišlja. Jer, ako si žensko i ne voliš Thompsona, jamačno ništa ne vrijediš, pa još snimaš pornjavu.
Pod kojom zastavom vi živite i u kojoj zemlji?
Sve ovo, i Dalićeva “poniznost” i režeće “zajedništvo” i uvrede iz internetskog polusvijeta, međutim, nije opasno opipljivo kad su u pitanju džepovi građana. Opasan je Milan Bandić. I nervozan. Gradska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović Vuković pitala ga je o sredstvima koja Grad Zagreb planira utrošiti na izgradnju nacionalnog stadiona.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Molim vas, nemojte s ove govornice govoriti nacionalni stadion pod znakovima navodnika. Pod kojom zastavom vi živite i u kojoj zemlji? Učinit ću sve da napravimo nacionalni stadion. To će biti hrvatski nogometni dom. Potrošit ćemo novaca manje nego ono što su oni napravili za ugled ove zemlje, i Zagreb i Vlada, a vi možete crknuti od tuge”, poželio joj je zagrebački gradonačelnik.
Možda Bandić sad odjednom izgradi dva stadiona
Građanima Hrvatske je, pak, poručio sljedeće: “Zagreb je jedini istinski veliki grad u ovoj zemlji, svidjelo se to nekome ili ne, i taj grad treba imati nacionalni stadion, a Dinamo treba imati svoj. Nema problema tu i napravit ćemo”.
Sad, stavimo sa strane činjenicu da je Bandić gradonačelnik od 2000. godine, a da je svo to vrijeme Dinamov stadion ruina koja je progutala stotine i stotine milijuna kuna. I još nije “napravljen”. Možda Bandić sad odjednom izgradi dva stadiona, kao čiča iz “Ko to tamo peva” koji se obrecnuo kad na konduktera kad su putnici posumnjali da nema novaca za kartu (“Daj pet karata!”).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali, nacionalni stadion u Zagrebu značit će samo jedno – da reprezentacija ostaje i dalje talac bezumne centralizacije, rezultat koje je, primjerice, podatak da je zadnjih desetak godina češće igrala u Londonu nego u Splitu.. Da će se stotine milijuna novca (opet) uložiti u sportski objekt koji će se napuniti jednom ili dvaputa godišnje (ako i toliko). Da se, opet, tih stotine milijuna novca neće uložiti u igrališta po Hrvatskoj, kako se ne bi dogodilo da neki hrvatski golman u budućnosti ispod dresa nosi majicu s likom poginulog suigrača.
Evo nas opet gdje smo stali početkom lipnja
Ukratko, sve ove crtice iz posljednjih sedam dana nepogrešivo ukazuju na to da je Hrvatska, jedna od samo 13 zemalja koje su imale čast igrati u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu, upravo tamo gdje smo je i ostavili početkom lipnja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zemlja u kojoj se neistomišljenicima poručuje “neka pate”, prebrojavaju im se krvna zrnca, odanost zastavi i izmišljaju moralna posrnuća, a novac se već priprema potrošiti na sulude i nepotrebne projekte. Onima kojima to ne odgovara, pa se još usude o tome nešto javno reći, smjerno će se poručiti neka crknu, ili, barem, isele iz zemlje. E, da ne bi. Patite. :-)
Milan Bandić danas nas je uvjerio do kraja; Hrvatska je opet upravo tamo gdje smo je ostavili početkom lipnja
Kraj bajke i povratak močvare: Ponizni Dalić, neimar Bandić i loša pornografija
Priča o zajedništvu posebno je bezukusno pretjerivanje. U demokratskim državama dozivanje zajedništva može biti samo poklik čežnje za snivanom diktakturom, mekšeg ili blažeg tipa. Hrvatsko zajedništvo, u tom smislu, gotovo ritualno podrazumijeva postojanje manjine koju treba eliminirati da ne bi remetila jedinstvo koje je osnovni uvjet progresa. Kakve to sad veze ima s nogometom? Zna Zlatko Dalić, ujedinitelj
Osam dana je prošlo od finala Svjetskog prvenstva u nogometu. Sedam od najvećeg dočeka u povijesti Hrvatske. Prošla su slavlja, mamurluci, prepričavanja, radosna otvaranja stranih portala.
Pa je nekako vrijeme i red da se ukaže na sve silne zablude i pretjerivanja koja su se vezivala uz doseg i vinovnike najvećeg uspjeha hrvatskog sporta i upotrijebi priča iz posljednjih tjedana kako bi se precizno ukazalo u kakvoj, zapravo, kaljuži živimo. Jer dijagnoza je jedini način da se močvaretina u kojoj se kupa hrvatsko društvo (a nogomet pogotovo) krene isušivati, makar koračić po koračić.
Još jednom, da i to bude jasno, nogometni uspjeh u Rusiji je epohalnih razmjera. Da, Hrvatskoj se “otvorio” ždrijeb i do samog finala je izbjegla sve najmoćnije reprezentacije. Da, nakon Islanda u 90 minuta nije pobijedila niti jednom. Ali, više od svega imponira i već je ušao u legendu način na koji su izborene konačne pobjede u svim tim eliminacijskim utakmicama (do finalne u kojoj je su malo sreća, malo dvojbeno tumačenje VAR-a, a malo zaista moćni Francuzi odvukli stvar na drugu stranu). Nesalomljivost duha, tako ovom menatilitu netipično odbijanje predaje, čak i u situaciji kad ti pobjeda neobjašnjivo naizgled izmakne iz ruke, ono je čime će se napajati generacije.
Drugi najbolji trener na svijetu
Uspjeh je, nadalje, Hrvatsku predstavio cijelom svijetu na način na koji to nikad neće moći niti jedna marketinška kampanja u povijesti vremena. I to je to. To je sve. Na činjenicu da se priča završava na granicama podizanja prepoznatljivosti zemlje u međunarodnom okruženju gorko podsjeća razvoj događaja posljednjih dana. Hrvatska je i dalje, iako zapljusnuta valom optimizma u vrijeme kad je guši često neopravdani pesimizam, ista zemlja kao prije mjesec dana. Zlatko Dalić, recimo.
On sigurno kotira kao znatno bolji nogometni trener nego početkom lipnja 2018. godine. Ali, tolike bajke koje su domaći mediji euforično sipali o njemu kako je reprezentacija krenula s pobjedama bile su čak i u vrijeme najveće zaluđenosti – smiješne. Ajde dok su stvari bile na nogometnom polju, pa ga se hvalilo kao vrhunskog taktičara i psihologa, ali kad se prešlo izvan stadiona… Pa je Dalić postao prototipom onog što Hrvatskoj treba, pa sigurni premijer kad bi samo izišao na izbore, pa sva ta silna poniznost, pa zajedništvo koje potiče…
“Kome bilo pravo, kome krivo, ja sam drugi trener na svijetu. I ta brojka od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta je premalena”, tako je zborio ovog vikenda šampion poniznosti. Drugi na svijetu? Stvarno? U Manchesteru sigurno već pišu otpusna pisma Mourinhu i Guardioli, a slično kane i u susjednom Liverpoolu s Kloppom…
Pati, manjino mogao bi postati slogan
Priča o zajedništvu posebno je bezukusno pretjerivanje. U demokratskim državama dozivanje zajedništva može biti samo poklik čežnje za snivanom diktakturom, mekšeg ili blažeg tipa. Hrvatsko zajedništvo, u tom smislu, gotovo ritualno podrazumijeva postojanje manjine koju treba eliminirati da ne bi remetila jedinstvo koje je osnovni uvjet progresa. Kakve to sad veze ima s nogometom?
Zna Zlatko Dalić, ujedinitelj: “Igrači su rekli da žele Thompsona i Lijepa li si, i to pjeva 95 posto ljudi, a sad bi nam pet posto njih reklo da to ne može. Njih pet posto želi sve nas preobratiti, neka pati koga smeta”. To je to. Pati, manjino – skoro da bi se kao nacionalni slogan moglo upisati na zastavi. Kad bi samo ta većina bila toliko moćna koliko sebi tepa.
Ako si žensko i ne voliš Thompsona, ništa ne vrijediš
Inače, Thompsonova diverzija s dolaskom na proslavu unatoč protokolu (a po pozivu igrača) bila je skoro pa katarzična. Jer je širom otvorila prostor najprimitivnijim prijetnjama i uvredama na račun onih kojima nije baš legla pojava kontroverznog pjevača na pozornici na Trgu bana Jelačića. Prednjačilo se pritom, kako očekivano, u uvredama na račun žena. Tako je, valjda, sigurnije.
Četiri glumice koje su na društvenim mrežama izrazile svoju zgroženost činjenicom da se Thompson ukrcao na autobus i proslavu s igračima, “internetski-ratnici” pravovjerne desnice vrijeđali su na najogavnije načine. Ipak, među svim tim često i anonimnim uvredama, posebni je biser jedan posve neanonimni uradak, tekst vjeroučitelja Marina Miletića: “Ne znam po čemu su poznate te djevojke osim po ufurima i egotripovima kakvih se ne bi posramili ni najveći među njima samima. Dobro, imali su i neke izlete u slobodnije filmiće, ali nećemo sada nikoga suditi. Samo Bog poznaje tajne naših srca, zar ne? Sva sreća. Jer bi nam još više pozlilo”.
Normalno, zapravo, dečko razmišlja. Jer, ako si žensko i ne voliš Thompsona, jamačno ništa ne vrijediš, pa još snimaš pornjavu.
Pod kojom zastavom vi živite i u kojoj zemlji?
Sve ovo, i Dalićeva “poniznost” i režeće “zajedništvo” i uvrede iz internetskog polusvijeta, međutim, nije opasno opipljivo kad su u pitanju džepovi građana. Opasan je Milan Bandić. I nervozan. Gradska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović Vuković pitala ga je o sredstvima koja Grad Zagreb planira utrošiti na izgradnju nacionalnog stadiona.
“Molim vas, nemojte s ove govornice govoriti nacionalni stadion pod znakovima navodnika. Pod kojom zastavom vi živite i u kojoj zemlji? Učinit ću sve da napravimo nacionalni stadion. To će biti hrvatski nogometni dom. Potrošit ćemo novaca manje nego ono što su oni napravili za ugled ove zemlje, i Zagreb i Vlada, a vi možete crknuti od tuge”, poželio joj je zagrebački gradonačelnik.
Možda Bandić sad odjednom izgradi dva stadiona
Građanima Hrvatske je, pak, poručio sljedeće: “Zagreb je jedini istinski veliki grad u ovoj zemlji, svidjelo se to nekome ili ne, i taj grad treba imati nacionalni stadion, a Dinamo treba imati svoj. Nema problema tu i napravit ćemo”.
Sad, stavimo sa strane činjenicu da je Bandić gradonačelnik od 2000. godine, a da je svo to vrijeme Dinamov stadion ruina koja je progutala stotine i stotine milijuna kuna. I još nije “napravljen”. Možda Bandić sad odjednom izgradi dva stadiona, kao čiča iz “Ko to tamo peva” koji se obrecnuo kad na konduktera kad su putnici posumnjali da nema novaca za kartu (“Daj pet karata!”).
Ali, nacionalni stadion u Zagrebu značit će samo jedno – da reprezentacija ostaje i dalje talac bezumne centralizacije, rezultat koje je, primjerice, podatak da je zadnjih desetak godina češće igrala u Londonu nego u Splitu.. Da će se stotine milijuna novca (opet) uložiti u sportski objekt koji će se napuniti jednom ili dvaputa godišnje (ako i toliko). Da se, opet, tih stotine milijuna novca neće uložiti u igrališta po Hrvatskoj, kako se ne bi dogodilo da neki hrvatski golman u budućnosti ispod dresa nosi majicu s likom poginulog suigrača.
Evo nas opet gdje smo stali početkom lipnja
Ukratko, sve ove crtice iz posljednjih sedam dana nepogrešivo ukazuju na to da je Hrvatska, jedna od samo 13 zemalja koje su imale čast igrati u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu, upravo tamo gdje smo je i ostavili početkom lipnja.
Zemlja u kojoj se neistomišljenicima poručuje “neka pate”, prebrojavaju im se krvna zrnca, odanost zastavi i izmišljaju moralna posrnuća, a novac se već priprema potrošiti na sulude i nepotrebne projekte. Onima kojima to ne odgovara, pa se još usude o tome nešto javno reći, smjerno će se poručiti neka crknu, ili, barem, isele iz zemlje. E, da ne bi. Patite. :-)