Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gradonačelnik Bandić sad se okomio i na Velesajam. Zrinka Paladino objašnjava zašto taj dragulj ne smije pasti

Telegramova kolumnistica objašnjava u čemu je glavni problem najavljenog megaprojekta 'Grad u gradu'

Bandićev ”Grad u gradu” podrazumijeva tako gradnju novog grada ne na praznom prostoru, već na definiranom i većim dijelom izgrađenom dijelu našeg glavnog grada, koji je usto dijelom i kulturno dobro, i u opasnosti smo da ”Grad u gradu” uskoro postane stvarni „Tumor u gradu“. Principom ”uništi da bi se gradilo” u povijesti je gradio i jedan gospodin, koji je da bi oživotvorio svoju viziju “Grada u gradu” uništio u svom gradu sve što je vrijedilo, pa završimo članak njegovim imenom. Lucije Domicije Neron.

Vezano uz brojne recentne osvrte na prostor Zagrebačkog Velesajma koji se površinom i pripadajućim sadržajima nemilom igrom slučaja s Hipodromom našao u novozagrebačkoj ”flekici” prostora namjerenih za ostvarenje plana “Grad u gradu” ne treba odveć filozofirati, već među ostalim valja citirati i dijelove važećeg rješenja o zaštiti predmetnog prostora. Današnjom ćemo kolumnom stoga i prenijeti dijelove tog rješenja, koji očito, premda izuzetno čitki, nisu jasni nit trenutnom vodstvu nadležnog konzervatorskog tijela grada Zagreba. Prošlotjednim intervjuima novog pročelnika zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, diplomiranog povjesničara Stipe Tutiša, tumačeno je kako je u predmetnom prostoru rješenjem zaštićena samo cjelina Zagrebačkog Velesajma, no ne i pripadne joj gradnje.

U takvim ga izjavama, međutim, pobija i samo rješenje o zaštiti cjeline i pripadnog joj spomeničkog građevinskog fonda od osam ostvarenja, o čemu i danas pišemo. Uobičajena je praksa u zaštiti većih graditeljskih sklopova s jasnim granicama obuhvata da se zbog brojnih vrijednih pojedinačnih gradnji unutar njih, ocijenjenih graditeljskim fondom spomeničke vrijednosti, štite jednim jedinstvenim rješenjem. Na takvim se vrijednim gradnjama, koje zaštićenim cjelinama i priskrbljuju status kulturnog dobra, bez izmjena rješenja o zaštiti ne smije intervenirati. No, treba čitati s razumijevanjem, a ne po nalogu i svakako se pritom treba othrvati proizvoljnom iščitavanju pravnih akata, u koja se ubrajaju i rješenja o zaštiti kulturnih dobara.

Paviljon 40 arhitekta Ive Vitića. Fotografije preuzete iz publikacije Međunarodni Zagrebački Velesajam

Korak u širenju grada

Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske je 30. listopada 2006. godine donijela rješenje o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra za Kulturno-povijesnu cjelinu Zagrebačkog Velesajma na Aveniji Dubrovnik 15. Prema obrazloženju tog rješenja lociranje Zagrebačkog Velesajma na prekosavskom području predstavljalo je značajan korak u širenju grada na neizgrađena područja južno od Save, započetog inicijativom tadašnjeg gradonačelnika Većeslava Holjevca ranih 1950-ih godina. U proljeće 1953. godine na današnjoj su se lokaciji Zagrebačkog Velesajma okupili brojni stručnjaci kako bi sagledali sve mogućnosti potencijalnog širenja Velesajma i grada na prekosavski prostor po čemu je Velesajmu ubrzo odobrena uvjetna, a prosinca 1955. i konačna lokacija izložbenog prostora.

Prvu urbanističku koncepciju definirao je Marijan Haberle, arhitekt i današnjeg Tehničkog muzeja 1948. sprojektiranog za potrebe Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti, a građevinsko je poduzeće “Tehnika” kao glavni izvođač na površini veličine 325×900 m u rekordnom roku od 114 radnih dana uz sve nužne komunalne sadržaje realiziralo i prvotnih 41000 m2 izložbenog prostora s pratećim sadržajima, pa je već u rujnu 1956. godine tu po prvi put održana sajamska priredba. Netom po realizaciji prve faze, Zagrebački Velesajam raspisao je i natječaj za daljnju izgradnju, a od prispjelih radova odabran je onaj Božidara Rašice koji je ponudio urbanističko rješenje aktivnog uklapanja Velesajma u prekosavski urbani prostor i mogućnost korištenja većeg broja velesajamskih građevina i izvan sajamskih termina.

Zagrebački Velesajam 1965. godine Fotografije preuzete iz publikacije Međunarodni Zagrebački Velesajam

Zona “A” i zona “C”

Rješenjem je, kao produžetak Zrinjevca, naročito naglašena os sjever-jug, a povezivanje novoplaniranog gradskog centra preko puta Velesajma podignutim pješačkim trgom uz glavnu gradsku prometnicu trebalo je omogućiti uklapanje velesajamskih sadržaja u život Novog Zagreba te potaknuti izgradnju istočnog i zapadnog prekosavskog područja. Velik broj većinom i danas očuvanih građevina ostvaren je u prvom razdoblju izgradnje Velesajma od 1956. do 1960. godine, a intenzivna je gradnja nastavljena i od 1961. do 1970. godine. Pri kraju drugog razdoblja izgradnje za sajamski su prostor postavljeni drugačiji zahtjevi, poput modularnosti, uvjetovanog korištenja tijekom čitave godine, potrebe međusobne povezanosti paviljona toplom vezom ili grijanja cjelokupnog prostora, čitljivi i na očuvanoj graditeljskoj supstanci te i na Rašičinim paviljonima 1 i 2 iz 1976. godine.

Izgradnje Južnog ulaza i zgrade Carinarnice krajem 1990. godine prema projektima arhitekata Edvina Šmita i Đive Dražića pridonijele su afirmaciji ulične fronte prema Aveniji Dubrovnik. Prema citiranom rješenju, na području te zaštićene Kulturno-povijesne cjeline utvrđen je režim zaštite zone „A“ s potpunom zaštitom povijesnih struktura te zone „C“ s ambijentalnom zaštitom. Kako bi pojasnili to pojmovlje i zoniranje, valja naglasiti da zona „A“ obuhvaća prostornu i građevinsku strukturu izraženih urbanističko-arhitektonskih, kulturno-povijesnih i hortikulturnih vrijednosti od naglašenog značenja za sliku grada. Vrijednu urbanističku matricu napose predstavljaju paviljonske gradnje unutar hortikulturno izgrađenih površina i poteza Aleje nacija i Velesajamske promenade te površina Velesajamskog trga na istočnom dijelu sajamskog prostora.

Fond spomeničke vrijednosti

Od brojnih uspješnih paviljonskih gradnji posebno se izdvaja sljedećih osam građevina izraženih arhitektonskih, konstruktivnih i povijesnih vrijednosti, ostvarenih uglavnom u najranijoj fazi izgradnje Zagrebačkog Velesajama, koje su rješenjem uvrštene u graditeljski fond spomeničke vrijednosti: Paviljon SSSR (Paviljon 9) arhitekta J. Abramova iz 1956. godine, Kineski paviljon (Paviljon 11) arhitekta Cheng Sung Maoa iz 1957. godine, Talijanski paviljon (Paviljon 15) arhitekata Raffaela Contigianija i Giuseppe Sambita iz 1962. godine, Čehoslovački paviljon (Paviljon 20) arhitekta Josefa Hrubyja iz 1956. godine, Paviljon DR Njemačke (Paviljon 35) iz 1964. godine i Hala Mašinogradnje (Paviljon 36) iz 1957. godine arhitekta Božidara Rašice, Vitićev paviljon (Paviljon 40) arhitekta Ive Vitića iz 1956. godine te Otvorena nadstrešnica/Informacijski punkt (Hipar), ponovno arhitekta Božidara Rašice, iz 1964. godine.

Paviljon SAD-a Zagrebačkog Velesajma 1965. godine Fotografije preuzete iz publikacije Međunarodni Zagrebački Velesajam

Zoni „A“ odgovara režim potpune konzervatorske zaštite vrijednih graditeljskih struktura, pojedinačnih građevina i urbanističke matrice unutar koje je potrebno očuvati sva bitna obilježja prostorne i graditeljske strukture, te odnos izgrađenih i neizgrađenih površina. Zaštitu je potrebno provoditi cjelovito, što podrazumijeva očuvanje i obnovu izvornih graditeljskih karakteristika građevina spomeničke vrijednosti uz mogućnost prilagodbe suvremenim potrebama, mogućnost gradnje i uređenja prostora prema detaljnim konzervatorskim uvjetima, sve s ciljem osiguranja optimalne spomeničke prezentacije kulturnog dobra. U okviru je tog utvrđenog sustava mjera zaštite naročito preporučena restitucija i sanacija izvornih građevinskih volumena, prostornih, graditeljskih i oblikovnih svojstava, uz obvezno uklanjanje kasnijih dogradnji i adaptacija te ograničena i neinvazivna prenamjena. Nadalje, štite se matrica s paviljonskim tipom gradnje unutar hortikulturno uređenih površina u granicama gabarita iz 1950-ih i 1960-ih godina, preporučuje se afirmacija urbanističke matrice s osobitostima mjerila i gustoće izgrađenosti, elementima identiteta i slike sklopa, karakterističnim potezima i vizurama te uređenim zelenim površinama.

Talijanski paviljon Zagrebačkog Velesajma 1965. godine Fotografije preuzete iz publikacije Međunarodni Zagrebački Velesajam

Fond ambijentalne vrijednosti

Prema rješenju o zaštiti, zonu „C“ obilježava graditeljski fond naglašene ambijentalne vrijednosti: Paviljon “Laka industrija I” (Paviljon 5) iz 1956. godine i Paviljon “Laka industrija II” (Paviljon 6) iz 1957. godine arhitekta Marijana Haberlea, Paviljon SR Njemačke (Paviljon 8) arhitekta Petera Pixisa iz 1960. godine, Paviljon DR Njemačke (Paviljon 18) arhitekta Richarda Paulicka iz 1957. godine te Paviljon “Đuro Đaković” (Paviljon 28) arhitekta Miroslava Begovića iz 1961. godine. Unutar te zone preporučuje se očuvanje popisanih građevina ambijentalnog značaja, uz mogućnost njihove rekonstrukcije u postojećim gabaritima s prilagođavanjem oblikovanja pročelja današnjim potrebama.

Aleja nacija Zagrebačkog Velesajma 1965. godine Fotografije preuzete iz publikacije Međunarodni Zagrebački Velesajam

Unutar prostornih međa Kulturno-povijesne cjeline Zagrebačkog Velesajma označene su i građevine bez osobite vrijednosti i značenja, kao dijelovi na kojima su mogući značajniji zahvati rekonstrukcija ili uklanjanja te nova izgradnja uz obvezno poštivanje izvorne urbanističke matrice. Kako je prema zaključku rješenja o zaštiti naglašeno da svojstva kulturnog dobra osam pojedinačnih paviljona i urbanističke matrice Zagrebačkog Velesajma proizlaze iz kumulativnog vrednovanja funkcionalno-socioloških, prostorno-urbanističkih i povijesno-razvojnih osobitosti ovog specifičnog sklopa u kontekstu razvitka Grada Zagreba i njegovog prelaska na prekosavsko područje te arhitektonskih dosega čija vrijednost nadilazi okvire i ograničenja funkcije, lokacije i razdoblja, bilo bi zanimljivo čuti i obrazloženje kojim bi se tražilo skidanje zaštite s predmetnog prostora.

Poljski paviljon Zagrebačkog Velesajma 1965. godine Fotografije preuzete iz publikacije Međunarodni Zagrebački Velesajam

Prestanak svojstva kulturnog dobra

Ako je urbanistička matrica Zagrebačkog Velesajma, unutar koje je izgrađen niz uspješnih arhitektonskih realizacija koje i danas predstavljaju zavidne domete, 2006. godine predstavljala izuzetno vrijedan primjer urbanizma sredine 20. stoljeća koji se opravdano štitio, tko se to danas u našem društvu može smatrati meritornim tvrditi drugačije? Uostalom, stručno obrazloženje uz zahtjev za donošenje rješenja o prestanku svojstva kulturnog dobra u ovoj bi otužnoj situaciji Ministarstvu kulture trebalo podnijeti nadležno konzervatorsko tijelo, isti onaj zagrebački Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode koji je pred trinaest godina izradio i prijedlog za donošenje rješenja o svojstvu kulturnog dobra. Rečeno bi, da nije tužno, bilo smiješno.

Kako Ministarstvo kulture temeljem stručnog vrednovanja rješenjem utvrđuje svojstvo kulturnog dobra, tako i ako isto izgubi svojstva radi kojih je zaštićeno, donosi i rješenje o prestanku svojstva kulturnog dobra, temeljem kojeg se ono briše iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske. Takvo rješenje Ministarstvo kulture donosi uz prethodno mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. Vijeće je najviše savjetodavno tijelo za obavljanje stručnih i drugih poslova iz područja zaštite i očuvanja kulturnih dobra pri Ministarstvu kulture, koje, među ostalim, uz rasprave o općim pitanjima iz područja zaštite i očuvanja kulturnih dobara daje mišljenja i u postupcima donošenja rješenja o prestanku svojstva kulturnoga dobra ili o uklanjanju nepokretnih kulturnih dobara.

Velesajam ne smije pasti

Jednom davno autorica kolumne je kao predstavnica nadležnog konzervatorskog tijela prisustvovala jednoj od sjednica Vijeća na kojoj je jednoglasna odluka članova Vijeća usmjerena očuvanju jedne vrijedne zagrebačke vile naposljetku bila poništena samovoljom tadašnjeg ministra koji ju je diskrecijskim pravom, iz samo sebi znanih razloga, izmijenio i Zagreb je izgubio jednu vrijednost. Danas smo, kada su u pitanju golemi prostori od presudnog značenja po Zagreb, u puno težoj situaciji. Zagrebački Velesajam trenutno je jedan od prostora koji ne smije „pasti“ slijedom nečije samovolje ili ludosti. To je veliki prostor u kojem su itekako poželjna interveniranja, gradnje, prenamjene i oživljavanje, no samo pod kontroliranom stručnom paskom. U vremenima teške ugroze zagrebačke spomeničke baštine i pri samoj pomisli mogućeg rušenja građevinskog fonda spomeničke vrijednosti poput Vitićeve „Četrdesetice“ valja se nadati jedinom ispravnom stavu najviših stručnih instanci.

Jer spomenuto Hrvatsko vijeće za kulturna dobra ministru/ici kulture predlaže i donošenje odluke o proglašenju ugroženoga kulturnog dobra, što bi mu u trenutnoj situaciji trebalo bilo jedinom zadaćom. Svakako će biti zanimljivo pratiti razvoj daljnje situacije, kojom će prema želji i planovima gradonačelnika, vezanim uz predmetni zaštićeni prostor i susjedne mu prostrane zelene površine, biti pravdan pokušaj skidanja zaštite s napuštenog i zapuštenog prostora koji ipak nije izgubio ništa od svojstava kulturnog dobra. Njegovi paviljoni definiranog spomeničkog statusa i kvalitetno isplanirane hortikulturne površine su itekako još uvijek tu i valja ih uvažavati i u svim budućim planovima i projektima, štogod vladajuća zagrebačka politika o tom mislila i na koji god poražavajući način tretirala svoja kulturna dobra.

“Uništi da bi se gradilo”

“Zavod za zaštitu OD spomenika”, kako ga je duhovito no i jedino ispravno nazvao jedan od kvalitetnijih kozervatora Hrvatske, napunio se recentnije kadrom koji je sve, samo ne konzervatorski. O tom bi problemu moralo voditi računa i Ministarstvo kulture, no ono Zavod već dulje smatra neželjenim mačićem, što naravno, Upravu za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture ne ekskulpira od odgovornosti za štetu koju taj Zavod luči. Trenutni tako pročelnik Zavoda, čiji izbor potvrđuje i ministar/ica kulture, nije nit arhitekt, nit povjesničar umjetnosti, već je zahvaljujući izmijenjenom pravilniku, povjesničar, koji nikako nije u stanju iščitavati arhitektonske i druge projekte koji mu dolaze na odobrenje. No, Zavod i s takvima opstaje jer je nužan u osiguravanju upravo sveg onog protiv čega se trebalo boriti u obrani zagrebačke kulturne baštine koja se zahvaljujući gradonačelniku Zagreba topi poput snijega i poražavajuće nas ostavlja u dubokom kulturološkom i moralnom blatu iz kojeg se više nećemo moći izvući.

Nedopustivo je mijenjati pravne akte utemeljene na stručnim analizama i činjenicama zbog dnevnopolitičkih ili dnevnoposlovnih ideja pojedinih čelnika gradova koji time osiguravaju prostor za ostvarenje osobnih ideja i planova. Neprijeporno je logično i zakonito da se iznose i predlažu razvojni planovi i vizije budućnosti, no oni ne smiju biti u koliziji s općeprihvaćenim društvenim i kulturnim vrijednostima i pravnim aktima koji ih štite te moraju biti provedeni transparentno kroz sve potrebne procedure. ”Grad u gradu” podrazumijeva tako gradnju novog grada ne na praznom prostoru, već na definiranom i većim dijelom izgrađenom dijelu našeg glavnog grada, koji je usto dijelom i kulturno dobro, i u opasnosti smo da ”Grad u gradu” uskoro postane stvarni „Tumor u gradu“. Principom ”uništi da bi se gradilo” u povijesti je gradio i jedan gospodin, koji je da bi oživotvorio svoju viziju “Grada u gradu” uništio u svom gradu sve što je vrijedilo, pa završimo članak njegovim imenom. Lucije Domicije Neron.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
38 članaka Više o autoru
Više s weba