Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gradske vlasti u Korčuli mrežama za nogomet devastiraju spomenik čuvenog Bernarda Bernardija

Na spomenik velikog arhitekta stavili su cijevi od inoxa na koje će zakačiti zaštitnu mrežu

Bernardi je 1981. u središtu Korčule projektirao vrlo uspio antifašistički spomenik koji je, neovisno o tome tko je bio na vlasti u gradu, netaknut i stalno u funkciji, preživio i devedesete godine. No, gradske vlasti sad su ga odlučile devastirati

Dugo je trebalo, nešto više od četvrt stoljeća u suvremenoj Hrvatskoj, da se uopće počne u stručnoj i znanstvenoj, a potom i u široj javnosti, probijati ideja o tome da je modernistička arhitektura socijalističkog razdoblja prepuna vrhunskih ostvarenja i vrijedna statusa kulturne baštine.

Dijelom se ta očigledna činjenica ignorirala zbog pasatističkog shvaćanja kulturne baštine koja je po toj logici morala u najmanju ruku pripadati austrougarskom periodu, dijelom zato što je mnogima izgledala svakodnevna i samorazumljiva pa samim tim i bezvrijedna, na što se nadovezao i treći razlog ideološke ostrašćenosti, odnosno dominantnog stava vladajućih da kompletnu baštinu socijalizma naprosto treba izbrisati i poništiti.

Kako su se stvari ipak počele mijenjati

Stvari su se, na svu sreću u jednom času počele mijenjati, ponajprije jer je generacija koja je odrastala u toj arhitekturi stasala dovoljno da razumije njenu važnost i promišljenost, posebno u komparaciji s njenim javnim odbacivanjem, što su mnogi od tih ljudi postali ozbiljni znanstvenici pa je tema u jednom času postala medijski zanimljiva, da bi koncu i međunarodna javnost pokazala interes za taj dio naše baštine, jednako urbanistički, kao i spomenički.

Sve to skupa je u konačnici dovelo i do velikih projekata o kojim smo puno puta pisali, poput dokumentarne serije ‘Betonski spavači’, izložbe u njujorškoj MoMa-i, proglašavanja splitskog Poljuda zaštićenim spomenikom kulture i sl. Posebno osjetljiv segment čitave priče, ponajprije zbog simboličkog značenja, činili su antifašistički spomenici koji su masovno uništavani devedesetih, pri čemu je stradao i još uvijek je neobnovljen gotovo čitav Bakićev opus.

Nevjerojatno plodan i uspješan arhitekt

Sve to nas konačno dovodi do razloga nastanka teksta i do Bernarda Bernardija, velikog hrvatskog arhitekta i Korčulanina koji je, između ostalog projektirao čitav niz hotela u Korčuli, zračnu luku u Zadru, obnovljeni samostan i crkvu Gospe Sinjske, Multimedijalni centar u Zagrebu…

Projektirao je i niz fantastičnih interijera, poput onoga kavane Neboder na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, radničkog sveučilišta ‘Moše Pijade’, političke škole u Kumrovcu, zagrebačke zračne luke, konkatedrale Svetog Petra u Splitu, robne kuće Prima 2 u Splitu, mornaričkog centra u Lori, korčulanskih hotela i brojne druge.

Uz sve to dizajnirao je i danas po autorskom rukopisu prepoznatljive stolicu u proizvodnji TVIN-a iz Virovitice. Drugim riječima, radi se o nevjerojatno plodnom i uspješnom autoru, koji predstavlja nezaobilaznu kulturnu činjenicu i koji je imao tu sreću da u vlastitom gradu bude ostvareno puno njegovih projekata.

Gradske vlasti odlučile su devastirati spomenik

Bernardi je tako 1981. projektirao vrlo uspio antifašistički spomenik u središtu Korčule, koji je pored simboličke funkcije momentalno zaživio kao fantastična ljetna pozornica, ali i kao mjesto na kojem su se ljudi godinama okupljali i na kojem su djeca igrala nogomet. Zahvaljujući svemu tome, ali i činjenici da su Korčulani poštovali vlastitu antifašističku baštinu, neovisno o tome tko je bio na vlasti u gradu, spomenik je isti takav, netaknut i stalno u funkciji, preživio i devedesete godine, da bi ga danas gradske vlasti odlučile devastirati.

Ne, naravno, temeljito i nepovratno, ali na kamenu podlogu odlučili su montirati šipke od inoxa, s idejom da na njih stave zaštitne mreže. Sve to iz razloga kako bi spriječili da nogometna lopta leti preko ceste na terase obližnjih kafića, jer su i stariji ljudi počeli na spomeniku igrati nogomet.

Ne vide problem da ga unakaze bez realne potrebe

Divno je, naravno, što mediteranski način života koji se uslijed turistifikacije počeo povlačiti iz središta obalnih i otočnih gradova i mjesta u Korčuli ipak opstaje, ali je doista nevjerojatno da gradske vlasti, nakon što gotovo četrdeset godina spomenik stoji netaknut kao skladna cjelina ne vide nikakav problem da ga unakaze i devastiraju bez ikakve realne potrebe.

Jedan od razloga zbog kojih se to događa je u tome što ih je mimoišlo sve ovo o čemu sam pisao ranije u tekstu, odnosno narasla svijest o značaju baštine modernizma. No, ako je takav službeni pristup baštini moguć u Korčuli koja inače izgleda kao skladna cjelina, onda je moguć i u ostatku zemlje, na znatno drastičniji način.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
173 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program