HDZ i SDP ekonomski su ljevičari bez minimuma civilizacijskog liberalizma

“Tada sam radio na Ekonomskom institutu u Zagrebu. U proljeće ‘93. Nikica Valentić postao je premijer, a Borislav Škegro potpredsjednik za gospodarstvo. U to je vrijeme inflacija u Hrvatskoj na mjesečnoj razini bila 20-ak posto s tendencijom da dođe na 30 posto.

Postojala je spremnost nove vlade da se ide u obaranje te inflacije koja je nagrizala normalno poslovanje, koliko ono može biti normalno u ratu. Tada je formiran savjetnički tim u kojem su bili Željko Rohatinski, Zoran Anušić, Žarko Miljenović i ja.

Mi smo sa Škegrom i Valentićem taj program osmislili uz podršku tadašnjeg guvernera HNB-a Pere Jurkovića i u listopadu ‘93. program je započeo i vrlo brzo je dao rezultate. Hrvatska je već u sljedeću godinu ušla gotovo bez inflacije.

Nekoliko mjeseci nakon toga počela se obnavljati domaća potrošnja, počela je rasti i industrijska proizvodnja. Sadašnji podaci pokazuju da je taj stabilizacijski program odigrao bitnu ulogu usred rata da se barem zaustavi pad proizvodnje i potrošnje koji je tada bio kontiunuiran od osamdesetih godina”, kaže.

Kako je došlo do toga da sudjelujete u tom timu?

“Radio sam na Ekonomskom institutu od 1990. Kolega s Instituta Škegro tada je već bio afirmirani mladi ekonomist, desetak godina stariji od mene. Održavao je kontakt s prvim Tuđmanovim ekonomskim savjetnikom Emilom Primorcem koji je došao s London School of Economics. I Primorac i Škegro znali su da je kroćenje inflacije jedan od preduvjeta za ekonomsku i financijsku stabilizaciju, oporavak državnih financija i dobivanje rata.

Zato je nekolicina nas u Institutu – osim Anušića i Rohatinskog bili su tu i drugi tada mladi kolege poput Andree Mervar – imala zadatak istražiti i opisati sve moguće slučajeve hiperinflacija i njihova rješavanja do kojih smo mogli doći. U nekih godinu dana pretresli smo valjda sve poznate slučajeve, od tiskanja asignata u vrijeme Francuske Revolucije, do tada recentnih južnoameričkih „tablita“ anti-inflacijskih programa.

U Hrvatskoj u tom trenutku nije bilo nikoga tko je o inflacijskim procesima i njihovom zaustavljanju znao više od nas u Institutu. Bilo je samo pitanje trenutka kada će se političke karte posložiti tako da se to znanje može upotrijebiti. Škegro je u veljači 1993. prvo naslijedio profesora Primorca na mjestu savjetnika za gospodarstvo i za manje od dva mjeseca ušao u vladu Nikice Valentića. Valentiću nije trebao puno dokazivati, on je imao vrlo razvijeno intuitivno shvaćanje makroekonomskih procesa. Tako su njih dvojica već u prvim tjednima nove vlade uvjerili Tuđmana da hiperinflacija nanosi veliku štetu i ugrožava državu. Negdje u svibnju ili lipnju 1993. sve političke predradnje za obaranje hiperinflacije bile su obavljene. Mi smo cijelo to ljeto radili na pripremi programa koji je objavljen navečer 3. listopada 1993.

Prije spomenuti nedostatak pravog političkog angažmana, čestog za većinu ekonomista u Hrvatsku, preočit je da bismo ga ignorirali. ”Politika je stvar opredjeljenja. To vam je kao i svaki pravi osobni angažman. Ja smatram da se u politiku ne može ići s jednom nogom. U politiku ako se ide, to je stvar opredjeljenja na barem desetak godina. Mene puno više neke druge stvari vuku, prije svega stručne. Moja znanja i moje iskustvo uvijek je na raspolaganju svakoj normalnoj političkoj opciji. Uvijek me se može koristiti da me se nešto pita, da radim neke izračune. Ali u smislu nekog političkog angažmana, za to nisam nikad osjetio neki poziv”, odgovara Šonje.

Spomenuli ste “normalnu političku opciju”? Kakva je to politička opcija?

Normalna je svaka politička opcija koja u svjetonazorskim pitanjima nije ekstremna lijeva ili ekstremno desna, koja razumije da su glavni problemi ove države ekonomski, koja polazi od činjenice da Hrvatska opasno zaostaje za drugim bivšim socijalističkim zemljama (a i Bugarska i Rumunjska nas pomalo sustižu), koja Hrvatsku vidi u EU i koja se ne zalaže za dirižizam, reetatizaciju i veliku preraspodjelu.

Znači, ne pripadate bilo kojem ekstremu političke orijentacije, a u koju ekonomsku školu biste sebe svrstali?

Škole su za učenje, a ne za to da sebe nakon gotovo trideset godina bavljenja ekonomijom strpate na silu u neku ekonomsku ladicu. Na moj način razmišljanja utjecalo je čitanje i Keynesa i Friedmana. Ideje poznatih modernih ekonomskih teoretičara nisu homogeni i zatvoreni sustavi ideja, pa je prilično ograničeno biti nečiji sljedbenik.

I njihove su ideje ponekad slabo artikulirane. Uzmite nobelovce Krugmana i Stiglitza čija su gostovanja kod nas pobudila veliku pažnju. Krugman u teoriji međunarodne razmjene i Stiglitz u analizi informacijskih struktura tržišta označili su velike proboje i zaslužili svoje nagrade. No, kada govore o nekim drugim područjima – npr. državnim izdacima i javnom dugu, ili o rješenjima hrvatskih ekonomskih problema, odjednom postaju posve neuvjerljivi. To je i očekivano, jer ako ste najbolji pedijatar na svijetu, ne znači da ljudima možete operirati srce.

Zbog toga se mogu odrediti kao pragmatični eklektik koji iz raznih teorijskih modela uzima ono što se čini relevantno i primjenjivo, ali kojeg prije svega zanimaju brojke, analize i dokazi. Ako u mojim stavovima netko prepozna liberalne ekonomske ideje, onda su na to puno više utjecale analize koje sam radio i svijet koji sam promatrao, nego Hayekove knjige koje sam čitao.

Jednom ste izjavili da su HDZ i SDP, ekonomski gledano, lijeve stranke. Zašto?

To možemo svesti na dvije stvari; državni izdaci i privatizacija. I jedni i drugi bježe od racionalizacije državne potrošnje, ukupnih državnih izdataka, gotovo kao vrag od tamjana. I za vrijeme HDZ-ovih vlada i za SDP-ovih, odnosno koalicija, državni izdaci bili su na istoj razini ili su bitno rasli, gledano u postotku BDP-a. Druga stvar je odnos prema privatnom sektoru i privatizaciji, ako isključimo onu početnu privatizaciju, koji je i kod jednih i kod drugih opterećen sindromom hodanja po žeravici. Dakle nešto bi, nešto ne bi, ali zapravo više ne bi zbog nekakva otpora javnosti ili čak interesa koji se reflektiraju kroz stranke. Ti interesi sprječavaju privatizacije kako bi segment javnih i državnih poduzeća ostao što veći. Očito je interes političke nomenklature da imaju što veći broj radnih mjesta koja će podijeliti nakon dobivanja izbora.

Kako uopće izgleda ekonomski desna politička opcija? Postoji li takva stranka u Hrvatskoj?

Biti ekonomski lijevo u hrvatskom kontekstu znači nekoliko glavnih stvari. Prvo, smatrati da su za naše ekonomske probleme primarno krivi privatizacija i neoliberalizam odnosno divlji kapitalizam. Drugo, smatrati da se državna potrošnja i njeni ukupni izdaci nikako ne smiju smanjivati. Treće, smatrati da visina poreznih i neporeznih davanja u Hrvatskoj nije problem, to samo poduzetnici jamraju. Četvrto, smatrati da je naš glavni politički problem zaštititi nezaštićene radnike od pohlepih poslodavaca. I peto, vjerovati da država nekom velikom strategijom, investicijskim planom, EU fondovima ili poticanjem pobjednika mora odigirati ključnu razvojnu ulogu.

Ekonomski desno je suprotno tome: Prvo, vjerovati da je komunizam kriv za sve današnje probleme i da će daljnja privatizacija i slobodno tržište sami od sebe riješiti ekonomske probleme. Drugo, smatrati da se izdaci države moraju radikalno smanjiti, sve do razine temeljnih državnih funkcija kao što su sigurnost i vladavina prava.

Dakle, privatno zdravstvo, školstvo. Treće, zalagati se za najniže zamislive porezne stope, a sva neporezna davanja ukinuti. Četvrto, zagovarati potpunu liberalizaciju tržišta rada, ukidanje minimalne plaće i sindikata. Peto, zabraniti svaki oblik državnog ulaganja i uplitanja u ekonomiju osim minimuma potrebnog za ostvarivanje temeljnih kritičnih funkcija.
Ekonomska desnica ili čisti libertarijanizam živi u ideološkim iluzijama i po tome se ne razlikuje od ekonomske ljevice. Ne žalim što nemamo libertarijansku političku opciju, ali žalim što nemamo utjecajnu centrističku, liberalnu političku opciju. Takva bi opcija poticala tržišno natjecanje uz pametnu regulaciju.

Zagovarala bi racionalizaciju državnih izdataka, administracije i smanjenje opterećenja, ali uz očuvanje funkcija socijalne države i jednakosti šansi u obrazovnom sustavu. Radikalno bi se obračunala sa suvišnom birokracijom i skupom i nepotrebnom regulacijom. Privatizaciju mnoštva državnih poduzeća – Hrvatskoj ih ima oko osam stotina! – promovirala bi i provela uz mudru stratešku pripremu i transparentnost u izvedbi tamo gdje je očito da će privatni vlasnik bolje razvijati kompaniju od države.
Paradoksalno je da ovo o čemu govorim predstavlja nešto što bih nazvao liberalni civilizacijski minimum. U razvijenim demokracijama najveći dio tih ideja ugrađen je u programe i djelovanje vodećih stranaka lijevog i desnog centra. Naše vodeće političke stranke još nisu dosegnule taj stupanj političkog razvitka. One još ne vladaju ekonomskim temama i problemima, nemaju znanja za artikulaciju ekonomskih politika i gube se po putu u nekom političkim pragmatizmu koji ne odražava razboritost, nego njihovu slabost.

Kako racionalizirati državnu upravu?

Ako govorimo o broju zaposlenih u javnom sektoru, mi smo tu nešto malo gori od europskog prosjeka, ali smo daleko od ekstrema. Kod nas je udio zaposlenih u javnoj upravi, bez zdravstva i školstva, između 6 i 7 posto. Daleko je to od ekstremnih slučajeva poput Mađarske, Grčke ili Francuske koje se približavaju 10 posto. Znači, tamo je skoro svaki deseti zaposleni zaposlenik javnog sektora.

Ako nije problem u broju zaposlenih, u čemu jest?

Imamo problem s ukupnom masom plaća u tom sektoru i imamo problem s efikasnošću. To su dvije stvari na kojima bi trebalo raditi. Taj sektor, a to se odnosi i na poduzeća u kojima je država većinski vlasnik, tu su prosječne plaće iznad prosjeka ukupne ekonomije. Rasponi su vrlo različiti, ali te diferencije kreću se od 5 pa do 25 posto kad govorimo o prosjecima.

To je zapravo neodrživo. Postavlja se pitanje bi li neka reformska vlada radila tako da smanji prosječne plaće ili poveća raspone tako da dobri menadžeri u javnom sektoru budu nagrađeni, dakle da rasponi plaća budu nešto veći nego što jesu, bi li se fokusirali na neko manje smanjivanje broja zaposlenih kroz prirodni odljev pa kombinirali to s korekcijom plaća, to je druga stvar. Činjenica je da, kad pogledamo masu plaća, znači umnožak prosječne plaće s brojem zaposlenih, tu smo oko 12 posto BDP-a. Tu smo u top 5 u Europi”, kaže.

Velimir Šonje prilično nepristrano dijeli kritike i pohvale Nepristranost u kritikama i pohvalama koje Šonje dijeli najbolje se vidjela u obrani mirovina. “Ova Vlada je, po mom mišljenju, ispravno rekla da neće rezati mirovine. Mirovine su naš problem, imamo više od milijun i dvjesto tisuća umirovljenika, izdvajamo negdje oko 11 posto BDP-a za mirovine i zbog demografske slike to je nešto što je neizbježno.

Prosječne mirovine su dovoljno niske da možemo reći da nekog velikog rezanja ne bi trebalo biti. Ali politika je izjednačila obranu rezanja plaća u javnom sektoru s obranom rezanja mirovina. Ako ste slušali retoriku Branka Grčića, a u nekim fazama tu je retoriku preuzimao i Zoran Milanović, kad su rekli da nema novog rezanja pa naveli mirovine i plaće. Plaće su stavljene u rang s mirovinama, to je pogrešno. Ja mislim da je dobro da se mirovine ne smanjuju, ne samo iz socijalnih razloga. To je nekakva domaća potražnja penzionera, oni to sve potroše u zemlji..

Masa plaća

Vratili smo se opet na plaće u javnom sektoru, kako nam Šonje kaže: “Međutim na masi plaća, koja je, ponavljam, pretjerana s oko 12 posto BDP-a, na toj masi plaća su potrebne korekcije. Masa plaća i, naravno, materijalni troškovi, gdje uvijek ima neracionalnog trošenja, to su dvije glavne poluge kroz koje treba raditi fiskalnu prilagodbu. Ova Vlada je počela na materijalnim troškovima nešto raditi u zadnje dvije godine. Doista, njihov udio u BDP-u pada, čak se i apsolutni iznos materijalnih izdataka smanjio. To je tek početak, ali je krenulo. Međutim, na plaćama još uvijek nije napravljeno ono što je trebalo napraviti. Samo da podsjetim na primjer Slovenije, koja ove godine ima ozbiljan ekonomski rast, a koja je do prije dvije godine bila gotovo jednako duboko u krizi kao i mi. Slovenija je prije nekoliko godina poduzela dva reza, 7,5 posto pa dodatnih 2 posto na masi plaća u javnom sektoru. I sve zemlje koje danas imaju ozbiljan rast, Češka, Slovenija, Mađarska, prije nekoliko godina radile su vrlo ozbiljne rezove i u masi plaća u javnom sektoru.”

Odmah smo zamijetili da se redom nabrajaju države istočne Europe. Ako se negdje reže, pretpostavljamo da se ima i prostora za rezanje. Ako su sve te države rezale troškove javnog sektora, postavlja se pitanje postoji li strukturni problem u istočnoj Europi da preplaćujemo zaposlene u javnom sektoru?

Ja bih rekao da da. S tim da to moramo gledati s dvije strane; komparativno, Hrvatska i Slovenija imaju visoke udjele plaća javnog sektora u BDP-u. Ali ne možemo generalizirati, zato što jedna Mađarska, koja ima relativno velik broj ljudi zaposlenih u javnom sektoru, ima obrnutu situaciju, tamo su plaće u javnom sektoru bitno niže od prosječnih plaća u privatnom sektoru. Oni imaju relativno veći broj zaposlenih, ali to više nego kompenziraju bitno nižim plaćama u vladinu sektoru”, odgovara Šonje.

Naravno, spomenut je i primjer efikasno uređenih državnih uprava u nordijskim zemljama. Naime, skandinavske zemlje imaju relativno visoke udjele plaća u javnom sektoru u BDP-u, ali oni imaju efikasnu javnu upravu, od sudstva do birokracije. Šonje je naglasio da prave reforme moraju krenuti s dvije strane: “Reforma mora balansirati da se s jedne strane taj trošak učini podnošljivim za ekonomiju, a s druge strane da kroz bolje upravljanje, bolje nagrađivanje ljudi, bolju kontrolu, jasnije postavljanje ciljeva javnu uslugu digne na jednu višu razinu. I to je zapravo bit reforme.”

Nedostatak kadra

Prema podacima koje nam je Šonje ispričao, javnom sektoru potrebno je podići učinkovitost. Ako to mogu identificirati ljudi poput Šonje, koji politiku gledaju izvana, zašto ljudi iz javnog sektora ne mogu to isto napraviti. Ako su ljudi iz javnog sektora sposobni identificirati probleme u vlastitom dvorištu, zašto ne rade na rješavanju tih problema. Ako nisu sposobni, zašto ne traže pomoć od nekoga tko je za to sposoban.

Uzevši sve to u obzir, postoji li strukturni otpor uvođenju kontrole kvalitete zaposlenima u javnom sektoru?

“Sigurno. Sigurno da postoji. To vm je kao i u privatnoj firmi pa će se ljudi u početku pokušati oduprijeti nekom novom sustavu izvještavanja, kontrole, mjerenja uspješnosti. To je prirodno da ljudi ne vole da ih netko baš jako promatra i određuje što će raditi. Međutim, to su otpori koji su savladivi ako postoji politička volja i želja da se ta vrsta reforme napravi”, kaže.
Što se tiče samog uvođenja kontrole kvalitete, Šonje kaže: “Imate dva uvjeta; prvi je politička volja i želja da se takvo nešto napravi, a drugi su nekakva upravljačka znanja da se to napravi. Mi tu šepamo i po jednoj i po drugoj osnovi.

Poučeni iskustvom upravo smijenjenog predjednika Uprave ZG Holdgina Fička, zašto bi se stručnjaci upuštali u avanturu upravljanja državnim poduzećima? Na koji način privući stručan kadar u državna poduzeća?

Nemoguće. U našoj trenutnoj političkoj kulturi samo slučajno možete privući kvalitetnog menadžera, stručnjaka. Pogotovo o ovom dijelu u kojem govorimo o javnim poduzećima.

Po javnoj upravi i ministarstvima, tu ćete naći kvalitetnih ljudi i onda uvijek imate onaj sindrom 20/80 u kojem imate 20 posto ljudi koji vuku, koji znaju i kreativni su i to su sjajni ljudi i njih ima. Po javnim poduzećima ćete isto tako naći tu i tamo kvalitetan kadar, međutim suština je u sustavu, a ne pojedincima.

Sustav funkcionira tako da se politika sa svojim imenovanjima koja ovise o političkim vezama i odnosima upliće preduboko u cijelu strukturu. Postavlja se pitanje kako naš politički sustav, koji je naviknut na duboku penetraciju politike do najnižih upravljačkih razina, tu može postaviti barijeru. Ali tu smo izišli iz okvira ekonomije, to je više pitanje za politologe i pravnike. Pitanje je kako reći: do neke razine imamo politička imenovanja, sve ostalo je struka, javni natječaji, headhunting.

Evidentno je da je tu suština problema. Ako imate profesionalce zaposlene putem javnog natječaja u Zagrebačkom holdingu, koji je iznimno kompleksna organizacija, pa dajte im bar godinu-dvije dana mira da pokažu mogu li raditi taj posao ili ne mogu. A ne sad promjena jer se nekome ne dopadaju jer nisu iz nečijeg džepa.

Vlada i oporba nemaju jasne ekonomske planove

“Imamo Vladu koja se ne može osobito pohvaliti rezultatima i koja još ne komunicira jasno, ako dobije idući mandat, što bi radila u drugom mandatu. Isto tako imamo oporbu koja je u ekonomskom dijelu prazna, neispisana ploča. Dakle, konkretnih mjera i ideja kako dalje od oporbe se ne može čuti. Sve je na površini, a govori se o jednom programu koji će tek doći, koji rade Nijemci.

Povremeno koalicijski partneri izađu s nečim, kao što je bio Josip Budimir iz HSLS-a, pa se onda reterira. Zapravo, i jedni i drugi ostavljaju dojam da nemaju jasnu viziju ili ih kriju namjerno. Koji je smisao demokracije ako od naroda taktički krijete što namjeravate napraviti?”

---

Objavljeno 20. lipnja 2015. u tiskanom Telegramu