Trebat će ne samo medijska analiza, ili znanstveni rad, već možda i ozbiljnija knjiga da se pobroje i raščlane svi politički promašaji i propusti nečinjenja koji su Andreja Plenkovića i njegovu stranku doveli u poziciju u kojoj se nalaze. HDZ je trenutno u gadnom stanju. Uzdrman gubitkom Pantovčaka (i to – od svih ljudi – baš od Zorana Milanovića), uznemiren međustranačkom utakmicom i pritisnut rađanjem nove i potencijalno ozbiljne opcije na desnici – sad još gleda i u (anketna) leđa SDP-u Davora Bernardića. Gubitak vlasti, uglavnom, nije više samo puka opcija iz budućnosti, nego metalni okus nelagode u ustima.
Kako se došlo do toga, dakle, iziskivat će studiju kroz koju se ne može proći tek s dva pokreta prstom po ekranu mobitela. No, za ključne kote promašenih prilika ipak ne treba pokretati tiskare, ili mrcvariti memoriju elektroničkih uređaja.
Kujundžić bi bio tek jedan od sedam
Najsvježija promašena prilika predsjednika Vlade i HDZ-a se ovog tjedna ostvarila u još jednoj gadnoj aferi koja je iziskivala promjenu u ekipi iz Banskih dvora. Milan Kujundžić je, naime, u srpnju prošle godine bio na rubu toga da bude rekonstruiran u Plenkovićevom osvježavanju Vlade. No, kao uostalom i posljednjih dana, Kujundžić je pružio grčevit otpor. Prošlog ljeta mu je upalilo, a Plenković je ispustio priliku da uz šest ministara koji su otišli doda i sedmog.
Da je tad ministar zdravstva otišao, Vlada, HDZ i premijer bili bi pošteđeni aktualne i politički vrlo štetne trakavice s njegovom imovinskom karticom, neobičnim poslovnim potezima i partnerima, sastancima s premijerom, presicama i uvrijeđenim obećanjima kako će “još govoriti” i kako će napraviti sve da se i druge preispituje kao i njega. Kujundžić bi bio tek jedan od sedam ministara koji su ostali bez resora, okvirčić, ne pretjerano bitan dio medijskih priloga na koje bi se zaboravilo za nekoliko sunčanih dana. Premijer je, međutim, prošlog ljeta ustuknuo, pa ovih dana kusa posljedice te odluke.
Propuštanje 2017. – ni 33 posto nije bilo dovoljno
Izostanak odluke o smjeni jednog ministra, koliko god u ovom trenutku bio štetan za načeti politički rejting vladajuće stranke, međutim, sigurno neće biti ključna promašena prilika ostane li HDZ naposljetku doista bez vlasti. Premijer je, naime, barem dva puta imao gotovo idealnu situaciju za raspisivanje izvanrednih izbora i učvršćivanje svoje pozicije u stranci i Vladi – uz, jasno, određenu količinu rizika koje svaki izlazak na birališta nosi sa sobom. Na rizike, međutim, Plenković jednostavno nije bio spreman.
Tako nije bio spreman na izlazak na birališta kad je izbacio Most iz Vlade, na proljeće 2017. godine. Obrazloženje o izvanrednoj situaciji u Agrokoru je možda moglo držati vodu (nedovoljno, naravno, da moralno opravda nakaradnu koaliciju s dotad žestoko oporbenim HNS-om sklopljenu u lipnju), no kad su se stvari u bivšoj Todorićevoj firmi primirile, jesen 2017. godine činila se kao idealna za izlazak na birališta. Na to su Plenkovića nagovarali i suradnici – HDZ je u, primjerice, listopadu 2017. u anketama bio na vrtoglavih 33 posto, a SDP daleko, daleko iza (22.8 posto). Nije se odvažio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Propuštanje 2018. – razbijena konkurencija
Situacija je možda za HDZ bila još čišća jednu jesen poslije. Naime, Agrokor je kao problem državne vlasti sredinom lipnja, zapravo – završio. Privremeno vijeće vjerovnika je prihvatilo nagodbu i tako je završila najosjetljivija faza vlasničke tranzicije nekadašnje mega firme. HDZ nakon afere Borg više nije letio iznad 30 posto, ali je s tadašnjih jesenskih 28-29 posto i dalje bio daleko iznad SDP-a koji je upravo u to vrijeme strugao po dnu vlastite egzistencijalne krize (rejting 16-17 posto).
Živi zid je, istina, pred svoj spektakularni raspad u sezoni 2019. letio iznad 10 posto, no desnica je bila rasuta, Amsterdamska koalicija koja je okupljala stranke lijevog centra je upravo ušla u ozbiljnu krizu zbog Uljanika, a Most se vrtio tek nešto iznad izbornog praga. Pobjeda bi za HDZ prije samo petnaestak mjeseci, dakle, bila uvjerljiva, a s takve pozicije je mnogo lakše pronaći i odabrati koalicijske partnere. Plenković se, međutim, ni tad nije odvažio.
Pomaljanje Škore
I tako se danas, sedam-osam mjeseci pred redovne parlamentarne izbore Plenković bori za opstanak na vrhu stranke. Pobjeda na europskim izborima u svibnju po svemu je, osim po imenu, imala okus poraza. Ishod predsjedničkih izbora se nije, pak, iz HDZ-ovog kuta gledanja, mogao ofarbati niti jednom življom nijansom. A u anketama HDZ više nema deset-jedanaest postotnih bodova prednosti, već za SDP-om – zaostaje. Ostatak oporbe, pritom, nije razbijen, nego se pomaljaju ozbiljnija okupljanja, pogotovo na onom dijelu spektra gdje Miroslav Škoro i ekipa vrebaju (dobar) dio glasača HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A premijer se, pritom, gotovo svakodnevno mora nositi sa sve problematičnijom imovinom i kredibilitetom svojih ministara – i to nakon što ih je izmijenio dvije trećine od početka mandata. Uglavnom, iako HDZ još ima vremena za čudesni preokret u posljednjoj dionici, očito se ponekad u politici isplati odlijepiti od mantre od stabilnosti i odvažiti na rizik. Plenković se jednostavno – nije usudio.
HDZ je, dok im je išlo super, propustio sjajne prilike za izbore i novi mandat. Za to je kriv isključivo Plenković
Dvije jeseni zaredom HDZ je imao idealnu situaciju za izvanredne izbore, ali je premijer birao stabilnost
Gubitak vlasti za HDZ, uglavnom, nije više samo puka opcija iz budućnosti, nego metalni okus nelagode u ustima. Kako se došlo do toga, dakle, iziskivat će studiju kroz koju se ne može proći tek s dva pokreta prstom po ekranu mobitela. No, za ključne kote promašenih prilika ipak ne treba pokretati tiskare, ili mrcvariti memoriju elektroničkih uređaja.
Trebat će ne samo medijska analiza, ili znanstveni rad, već možda i ozbiljnija knjiga da se pobroje i raščlane svi politički promašaji i propusti nečinjenja koji su Andreja Plenkovića i njegovu stranku doveli u poziciju u kojoj se nalaze. HDZ je trenutno u gadnom stanju. Uzdrman gubitkom Pantovčaka (i to – od svih ljudi – baš od Zorana Milanovića), uznemiren međustranačkom utakmicom i pritisnut rađanjem nove i potencijalno ozbiljne opcije na desnici – sad još gleda i u (anketna) leđa SDP-u Davora Bernardića. Gubitak vlasti, uglavnom, nije više samo puka opcija iz budućnosti, nego metalni okus nelagode u ustima.
Kako se došlo do toga, dakle, iziskivat će studiju kroz koju se ne može proći tek s dva pokreta prstom po ekranu mobitela. No, za ključne kote promašenih prilika ipak ne treba pokretati tiskare, ili mrcvariti memoriju elektroničkih uređaja.
Kujundžić bi bio tek jedan od sedam
Najsvježija promašena prilika predsjednika Vlade i HDZ-a se ovog tjedna ostvarila u još jednoj gadnoj aferi koja je iziskivala promjenu u ekipi iz Banskih dvora. Milan Kujundžić je, naime, u srpnju prošle godine bio na rubu toga da bude rekonstruiran u Plenkovićevom osvježavanju Vlade. No, kao uostalom i posljednjih dana, Kujundžić je pružio grčevit otpor. Prošlog ljeta mu je upalilo, a Plenković je ispustio priliku da uz šest ministara koji su otišli doda i sedmog.
Da je tad ministar zdravstva otišao, Vlada, HDZ i premijer bili bi pošteđeni aktualne i politički vrlo štetne trakavice s njegovom imovinskom karticom, neobičnim poslovnim potezima i partnerima, sastancima s premijerom, presicama i uvrijeđenim obećanjima kako će “još govoriti” i kako će napraviti sve da se i druge preispituje kao i njega. Kujundžić bi bio tek jedan od sedam ministara koji su ostali bez resora, okvirčić, ne pretjerano bitan dio medijskih priloga na koje bi se zaboravilo za nekoliko sunčanih dana. Premijer je, međutim, prošlog ljeta ustuknuo, pa ovih dana kusa posljedice te odluke.
Propuštanje 2017. – ni 33 posto nije bilo dovoljno
Izostanak odluke o smjeni jednog ministra, koliko god u ovom trenutku bio štetan za načeti politički rejting vladajuće stranke, međutim, sigurno neće biti ključna promašena prilika ostane li HDZ naposljetku doista bez vlasti. Premijer je, naime, barem dva puta imao gotovo idealnu situaciju za raspisivanje izvanrednih izbora i učvršćivanje svoje pozicije u stranci i Vladi – uz, jasno, određenu količinu rizika koje svaki izlazak na birališta nosi sa sobom. Na rizike, međutim, Plenković jednostavno nije bio spreman.
Tako nije bio spreman na izlazak na birališta kad je izbacio Most iz Vlade, na proljeće 2017. godine. Obrazloženje o izvanrednoj situaciji u Agrokoru je možda moglo držati vodu (nedovoljno, naravno, da moralno opravda nakaradnu koaliciju s dotad žestoko oporbenim HNS-om sklopljenu u lipnju), no kad su se stvari u bivšoj Todorićevoj firmi primirile, jesen 2017. godine činila se kao idealna za izlazak na birališta. Na to su Plenkovića nagovarali i suradnici – HDZ je u, primjerice, listopadu 2017. u anketama bio na vrtoglavih 33 posto, a SDP daleko, daleko iza (22.8 posto). Nije se odvažio.
Propuštanje 2018. – razbijena konkurencija
Situacija je možda za HDZ bila još čišća jednu jesen poslije. Naime, Agrokor je kao problem državne vlasti sredinom lipnja, zapravo – završio. Privremeno vijeće vjerovnika je prihvatilo nagodbu i tako je završila najosjetljivija faza vlasničke tranzicije nekadašnje mega firme. HDZ nakon afere Borg više nije letio iznad 30 posto, ali je s tadašnjih jesenskih 28-29 posto i dalje bio daleko iznad SDP-a koji je upravo u to vrijeme strugao po dnu vlastite egzistencijalne krize (rejting 16-17 posto).
Živi zid je, istina, pred svoj spektakularni raspad u sezoni 2019. letio iznad 10 posto, no desnica je bila rasuta, Amsterdamska koalicija koja je okupljala stranke lijevog centra je upravo ušla u ozbiljnu krizu zbog Uljanika, a Most se vrtio tek nešto iznad izbornog praga. Pobjeda bi za HDZ prije samo petnaestak mjeseci, dakle, bila uvjerljiva, a s takve pozicije je mnogo lakše pronaći i odabrati koalicijske partnere. Plenković se, međutim, ni tad nije odvažio.
Pomaljanje Škore
I tako se danas, sedam-osam mjeseci pred redovne parlamentarne izbore Plenković bori za opstanak na vrhu stranke. Pobjeda na europskim izborima u svibnju po svemu je, osim po imenu, imala okus poraza. Ishod predsjedničkih izbora se nije, pak, iz HDZ-ovog kuta gledanja, mogao ofarbati niti jednom življom nijansom. A u anketama HDZ više nema deset-jedanaest postotnih bodova prednosti, već za SDP-om – zaostaje. Ostatak oporbe, pritom, nije razbijen, nego se pomaljaju ozbiljnija okupljanja, pogotovo na onom dijelu spektra gdje Miroslav Škoro i ekipa vrebaju (dobar) dio glasača HDZ-a.
A premijer se, pritom, gotovo svakodnevno mora nositi sa sve problematičnijom imovinom i kredibilitetom svojih ministara – i to nakon što ih je izmijenio dvije trećine od početka mandata. Uglavnom, iako HDZ još ima vremena za čudesni preokret u posljednjoj dionici, očito se ponekad u politici isplati odlijepiti od mantre od stabilnosti i odvažiti na rizik. Plenković se jednostavno – nije usudio.