Sindikalna referendumska inicijativa o mirovinskoj reformi mogla bi biti trajni trn u peti Vlade Andreja Plenkovića – sve do kraja njenog mandata. Uz jedan sitni uvjet – da skupi dovoljno potpisa da se referendumska procedura uopće može pokrenuti. Dovoljan broj potpisa, međutim, nije 373.568, koliko trenutno iznosi ustavni limit od deset posto birača, nego barem 415 tisuća. Dosadašnja iskustva s provjerom autentičnosti potpisa pokazala su da u prosjeku ima oko deset posto nevažećih, pa bi sindikati, žele li s referendumskom pričom krenuti dalje od štandova za skupljanje potpisa trebali dobro prebaciti 400 tisuća.
Ako se to dogodi, onda će se usred raznih izbornih kampanja premijer i vladajuća stranka morati gombati s provjeravanjem potpisa, saborskim raspravama, procedurom i Ustavnim sudom, a u krajnjoj – i ne pretjerano izglednoj – liniji i samom provedbom referenduma protiv vlastite politike u vezi mirovinskog sustava.
Meki trbuh HDZ-a
Iz ove perspektive čini se najvjerojatnijim da će Vlada, ako se na štandovima po Hrvatskoj skupi dovoljno potpisa, igrati na to da će Ustavni sud pitanja proglasiti neustavnima i tako staviti točku na ovu za njih politički prilično neugodnu priču. Koja će se, međutim, poput eha nastaviti vući u svim političkim raspravama i kampanjama do parlamentarnih izbora 2020. godine.
Jer, koliko god se potpisa skupilo i što god presudi Ustavni sud, ostat će neoboriva činjenica da je jedna od prvih odluka Plenkovićeve Vlade bilo povećanje povlaštenih mirovina, kao i da se izmjenama zakona omogućilo na tisuće novih braniteljskih statusa u Hrvatskoj i invalidnina za veterane HVO-a iz susjedne BiH. U tim uvjetima priča o stabilnosti mirovinskog sustava i potrebi kasnijeg odlaska u mirovinu bit će trajni meki trbuh HDZ-a.
Zebnja zbog budućnosti
Nešto drugo će, ipak, ostati kao upečatljivija politička skica za budućnost iz priče o sindikalnom referendumu. Protiv HDZ-a je, naime, skoro cijela politička scena. Referendum serijski potpisuju političke stranke, podržavaju ga čak i članice vladajuće većine, svoju javnu potporu izrazila je inicijativa “Narod odlučuje”, čak i “U ime obitelji”. Potpora ljevice je, pak, neupitna.
I to ukazuje na političku činjenicu o kojoj se već jako dugo žubori u političkim kuloarima: HDZ je ostao sam. U nekim krugovima te stranke se sa zebnjom gleda u budućnost, guranjem HDZ-a u centar i dosta radikalnim otklonom od desnijih dijelova ostatka ostataka nekadašnje Domoljubne koalicije Tomislava Karamarka, te frapantnom osobnom netrpeljivošću između Andreja Plenkovića i čelnika stranaka desnice i desnog centra, od Mosta do Neovisnih za Hrvatsku, HDZ kao od sebe kirurški odstranjuje potencijalne koalicijske partnere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Džihad protiv koalicijskih partnera
Procjena od 45-50 mandata nakon narednih izbora čuje se, pritom, u razgovorima s ljudima iz HDZ-a, ne u luđim snoviđenjima Davora Bernardića, ili Kreše Beljaka. S pitanjem – a što onda? Osvoji li HDZ pedesetak mandata, to bi, kako se sad čini, dostajalo za relativnu pobjedu. No, do većine nužne za formiranje Vlade bi im trebalo još cca 25 mandata.
A dojam je da je stranka u džihadu protiv skoro svih potencijalnih koalicijskih partnera. Ne prevari li SDP birače u stilu Ivana Vrdoljaka i u ime “stabilnosti” ode u “veliku koaliciju”, ogromno pitanje kako će Plenković riješiti taj mogući postizborni rebus.
Protiv HDZ-a
Naznaku njegove složenosti može vidjeti ovih dana na sindikalnim štandovima. Koje pohode i podupiru gotovo svi – od ljevice do krajnje desnice, od sindikalnih prvaka i Dalije Orešković, do Željke Markić. Protiv HDZ-ovog zahvata u mirovinski sustav, ali i mnogo šire, protiv cjelokupne politike i stila Andreja Plenkovića i njegove stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekakva organizirana opća fronta protiv HDZ je, jasno, nezamisliva. Ono što bi trebalo držati budnim premijera noću je činjenica da je za najveći dio domaće političke scene jednako nezamisliva bilo kakva suradnja s njegovim HDZ-om. I to se, po prvi put, jako dobro i jasno vidjelo na štandovima sindikalne referendumske inicijative. Nastavci, prilično je izgledno, tek slijede.
HDZ je ostao sam. Nakon sljedećih izbora zbilja bi im jedina šansa mogla biti koalicija s SDP-om
Na sindikalnim štandovima protiv HDZ-a i Plenkovića su se ujedinile ljevica i desnica
Koliko god se potpisa skupilo i što god presudi Ustavni sud, ostat će neoboriva činjenica da je jedna od prvih odluka Plenkovićeve Vlade bilo povećanje povlaštenih mirovina, kao i da se izmjenama zakona omogućilo na tisuće novih braniteljskih statusa u Hrvatskoj i invalidnina za veterane HVO-a iz susjedne BiH. U tim uvjetima priča o stabilnosti mirovinskog sustava i potrebi kasnijeg odlaska u mirovinu bit će trajni meki trbuh HDZ-a
Sindikalna referendumska inicijativa o mirovinskoj reformi mogla bi biti trajni trn u peti Vlade Andreja Plenkovića – sve do kraja njenog mandata. Uz jedan sitni uvjet – da skupi dovoljno potpisa da se referendumska procedura uopće može pokrenuti. Dovoljan broj potpisa, međutim, nije 373.568, koliko trenutno iznosi ustavni limit od deset posto birača, nego barem 415 tisuća. Dosadašnja iskustva s provjerom autentičnosti potpisa pokazala su da u prosjeku ima oko deset posto nevažećih, pa bi sindikati, žele li s referendumskom pričom krenuti dalje od štandova za skupljanje potpisa trebali dobro prebaciti 400 tisuća.
Ako se to dogodi, onda će se usred raznih izbornih kampanja premijer i vladajuća stranka morati gombati s provjeravanjem potpisa, saborskim raspravama, procedurom i Ustavnim sudom, a u krajnjoj – i ne pretjerano izglednoj – liniji i samom provedbom referenduma protiv vlastite politike u vezi mirovinskog sustava.
Meki trbuh HDZ-a
Iz ove perspektive čini se najvjerojatnijim da će Vlada, ako se na štandovima po Hrvatskoj skupi dovoljno potpisa, igrati na to da će Ustavni sud pitanja proglasiti neustavnima i tako staviti točku na ovu za njih politički prilično neugodnu priču. Koja će se, međutim, poput eha nastaviti vući u svim političkim raspravama i kampanjama do parlamentarnih izbora 2020. godine.
Jer, koliko god se potpisa skupilo i što god presudi Ustavni sud, ostat će neoboriva činjenica da je jedna od prvih odluka Plenkovićeve Vlade bilo povećanje povlaštenih mirovina, kao i da se izmjenama zakona omogućilo na tisuće novih braniteljskih statusa u Hrvatskoj i invalidnina za veterane HVO-a iz susjedne BiH. U tim uvjetima priča o stabilnosti mirovinskog sustava i potrebi kasnijeg odlaska u mirovinu bit će trajni meki trbuh HDZ-a.
Zebnja zbog budućnosti
Nešto drugo će, ipak, ostati kao upečatljivija politička skica za budućnost iz priče o sindikalnom referendumu. Protiv HDZ-a je, naime, skoro cijela politička scena. Referendum serijski potpisuju političke stranke, podržavaju ga čak i članice vladajuće većine, svoju javnu potporu izrazila je inicijativa “Narod odlučuje”, čak i “U ime obitelji”. Potpora ljevice je, pak, neupitna.
I to ukazuje na političku činjenicu o kojoj se već jako dugo žubori u političkim kuloarima: HDZ je ostao sam. U nekim krugovima te stranke se sa zebnjom gleda u budućnost, guranjem HDZ-a u centar i dosta radikalnim otklonom od desnijih dijelova ostatka ostataka nekadašnje Domoljubne koalicije Tomislava Karamarka, te frapantnom osobnom netrpeljivošću između Andreja Plenkovića i čelnika stranaka desnice i desnog centra, od Mosta do Neovisnih za Hrvatsku, HDZ kao od sebe kirurški odstranjuje potencijalne koalicijske partnere.
Džihad protiv koalicijskih partnera
Procjena od 45-50 mandata nakon narednih izbora čuje se, pritom, u razgovorima s ljudima iz HDZ-a, ne u luđim snoviđenjima Davora Bernardića, ili Kreše Beljaka. S pitanjem – a što onda? Osvoji li HDZ pedesetak mandata, to bi, kako se sad čini, dostajalo za relativnu pobjedu. No, do većine nužne za formiranje Vlade bi im trebalo još cca 25 mandata.
A dojam je da je stranka u džihadu protiv skoro svih potencijalnih koalicijskih partnera. Ne prevari li SDP birače u stilu Ivana Vrdoljaka i u ime “stabilnosti” ode u “veliku koaliciju”, ogromno pitanje kako će Plenković riješiti taj mogući postizborni rebus.
Protiv HDZ-a
Naznaku njegove složenosti može vidjeti ovih dana na sindikalnim štandovima. Koje pohode i podupiru gotovo svi – od ljevice do krajnje desnice, od sindikalnih prvaka i Dalije Orešković, do Željke Markić. Protiv HDZ-ovog zahvata u mirovinski sustav, ali i mnogo šire, protiv cjelokupne politike i stila Andreja Plenkovića i njegove stranke.
Nekakva organizirana opća fronta protiv HDZ je, jasno, nezamisliva. Ono što bi trebalo držati budnim premijera noću je činjenica da je za najveći dio domaće političke scene jednako nezamisliva bilo kakva suradnja s njegovim HDZ-om. I to se, po prvi put, jako dobro i jasno vidjelo na štandovima sindikalne referendumske inicijative. Nastavci, prilično je izgledno, tek slijede.