Kad čovjek analizira sve ono što su u vezi terorističkog napada u posljednja dva dana izrekli premijer Andrej Plenković i Branko Bačić u funkciji predsjednika Kluba HDZ-a u Saboru, ostaje samo pitanje vjeruju li doista u ono što govore ili se, zbog izbjegavanja antagonizacije vlastitog biračkog tijela, suzdržavaju da stvari dovedu do kraja, bez ikakvih relativizacija ili suludih zaključaka?
Prije svega, treba ipak pohvaliti da je premijer konačno zaključio očito, tj. da napad na Markovom trgu predstavlja teroristički akt, prepoznajući desni ekstremizam kao onaj koji ga je u idejnom smislu omogućio.
Uzaludan trud premijera i suradnika
Da je stao na tome, umjesto što je dan kasnije kao jednog od krivaca za porast ekstremizma izdvojio predsjednika Milanovića, bez obzira na to što on jeste umnogome loše utjecao na društvenu atmosferu, i da Branko Bačić nije u postavljanju umjetničke skulpture na riječkom neboderu pokušao pronaći nekakav nepostojeći balans između desnog i lijevog ekstremizma, bilo bi očito da je problem, premda i s odmakom od nekoliko desetljeća prepoznat i da će se početi rješavati.
Ovako, nismo sigurni. Koliko god se, naime, Andrej Plenković i njegovi suradnici trudili dokazati suprotno, nemoguće je da širu javnost uvjere u one dvije stvari oko kojih su se angažirali.
Eksplozija desnog ekstremizma
Prva je da je desni ekstremizam odjednom, ničim izazvan eksplodirao u društvu i preselio se iz virtualnog u stvarni svijet. To, naravno nije točno. On je izravan proizvod Tuđmanovog isključivog nacionalizma i činjenice da ga je država tolerirala sve ove godine, a vladajuća stranka koristila po potrebi, nekad ga gurajući u pozadinu, a nekada izvodeći u mainstream kao za vrijeme Karamarkovog doba, uoči i nakon izbora.
Istina je da se u posljednje vrijeme oteo izravnoj kontroli, ali je isto tako istina i da je sam premijer s njim i njegovim predstavnicima itekako koketirao, i to ne sporadično i bezazleno, nego postavljajući ljude iz tog miljea na visoka mjesta na izbornim listama HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o racionalnoj centrističkoj vlasti
Druga stvar, u kojoj se Branko Bačić paradoksalno naslonio na Ivicu Račana koji je svojevremeno u vrijeme mitinga na splitskoj Rivi pokušavao isto, jeste pokušaj da se podjednakim distanciranjem od realnog desnog i izmišljenog lijevog ekstremizma uspostavi priča o racionalnoj centrističkoj vlasti.
Uopće je, kad govorimo o konkretnoj Bačićevoj tvrdnji, potpuno nadrealno to što u istu ravan dovodi umjetničku instalaciju s terorističkim napadom na policajca. No, još je nevjerojatnije to što uopće ne primjećuje da mu je upravo upotrijebljeni argument onaj koji mu ruši teoriju.
Nezgodna pozicija HDZ-ove vlade
Tvrdnja da je postavljanje instalacije s petokrakom na riječkom neboderu dodatno izazvalo prijepore i mržnju u društvu zapravo isključivo potvrđuje činjenicu da su jedini netrpeljivi ekstremisti u društvu, koji ne podnose drugačija uvjerenja, iskaze i mišljenja oni koji dolaze s desnih pozicija u društvu. Nitko drugi, bilo u medijima, bilo u političkom djelovanju ili na društvenim mrežama, ne poziva na fizički obračun i likvidaciju neistomišljenika, niti itko drugi bilo koga proziva za izdaju, neprijateljstvo prema državi i sl.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugim riječima, sav taj trud oko balansa je uzaludan, jer je svim razumnim ljudima jasno o čemu je riječ. HDZ-ova vlada se stoga nalazi u vrlo nezgodnoj poziciji, budući da se gotovo nemoguće obračunati s ekstremizmom, a istovremeno ostaviti netaknutim Tuđmanovo nasljeđe i vlastitu prošlost. Nema nikakve sumnje da će Andrej Plenković pokušati upravo to, ali izgledi da ta akcija tako uspije su vrlo mali.
HDZ-ova Vlada je u nezgodnoj poziciji, ne može se obračunati s ekstremizmom a da ne dira u vlastitu prošlost
Desni ekstremizam izravan je proizvod Tuđmanovog isključivog nacionalizma i činjenice da ga je država tolerirala sve ove godine
HDZ-ova vlada nalazi se u vrlo nezgodnoj poziciji, budući da se gotovo nemoguće obračunati s ekstremizmom, a istovremeno ostaviti netaknutim Tuđmanovo nasljeđe i vlastitu prošlost. Nema nikakve sumnje da će Andrej Plenković pokušati upravo to, ali izgledi da ta akcija tako uspije su vrlo mali.
Kad čovjek analizira sve ono što su u vezi terorističkog napada u posljednja dva dana izrekli premijer Andrej Plenković i Branko Bačić u funkciji predsjednika Kluba HDZ-a u Saboru, ostaje samo pitanje vjeruju li doista u ono što govore ili se, zbog izbjegavanja antagonizacije vlastitog biračkog tijela, suzdržavaju da stvari dovedu do kraja, bez ikakvih relativizacija ili suludih zaključaka?
Prije svega, treba ipak pohvaliti da je premijer konačno zaključio očito, tj. da napad na Markovom trgu predstavlja teroristički akt, prepoznajući desni ekstremizam kao onaj koji ga je u idejnom smislu omogućio.
Uzaludan trud premijera i suradnika
Da je stao na tome, umjesto što je dan kasnije kao jednog od krivaca za porast ekstremizma izdvojio predsjednika Milanovića, bez obzira na to što on jeste umnogome loše utjecao na društvenu atmosferu, i da Branko Bačić nije u postavljanju umjetničke skulpture na riječkom neboderu pokušao pronaći nekakav nepostojeći balans između desnog i lijevog ekstremizma, bilo bi očito da je problem, premda i s odmakom od nekoliko desetljeća prepoznat i da će se početi rješavati.
Ovako, nismo sigurni. Koliko god se, naime, Andrej Plenković i njegovi suradnici trudili dokazati suprotno, nemoguće je da širu javnost uvjere u one dvije stvari oko kojih su se angažirali.
Eksplozija desnog ekstremizma
Prva je da je desni ekstremizam odjednom, ničim izazvan eksplodirao u društvu i preselio se iz virtualnog u stvarni svijet. To, naravno nije točno. On je izravan proizvod Tuđmanovog isključivog nacionalizma i činjenice da ga je država tolerirala sve ove godine, a vladajuća stranka koristila po potrebi, nekad ga gurajući u pozadinu, a nekada izvodeći u mainstream kao za vrijeme Karamarkovog doba, uoči i nakon izbora.
Istina je da se u posljednje vrijeme oteo izravnoj kontroli, ali je isto tako istina i da je sam premijer s njim i njegovim predstavnicima itekako koketirao, i to ne sporadično i bezazleno, nego postavljajući ljude iz tog miljea na visoka mjesta na izbornim listama HDZ-a.
Priča o racionalnoj centrističkoj vlasti
Druga stvar, u kojoj se Branko Bačić paradoksalno naslonio na Ivicu Račana koji je svojevremeno u vrijeme mitinga na splitskoj Rivi pokušavao isto, jeste pokušaj da se podjednakim distanciranjem od realnog desnog i izmišljenog lijevog ekstremizma uspostavi priča o racionalnoj centrističkoj vlasti.
Uopće je, kad govorimo o konkretnoj Bačićevoj tvrdnji, potpuno nadrealno to što u istu ravan dovodi umjetničku instalaciju s terorističkim napadom na policajca. No, još je nevjerojatnije to što uopće ne primjećuje da mu je upravo upotrijebljeni argument onaj koji mu ruši teoriju.
Nezgodna pozicija HDZ-ove vlade
Tvrdnja da je postavljanje instalacije s petokrakom na riječkom neboderu dodatno izazvalo prijepore i mržnju u društvu zapravo isključivo potvrđuje činjenicu da su jedini netrpeljivi ekstremisti u društvu, koji ne podnose drugačija uvjerenja, iskaze i mišljenja oni koji dolaze s desnih pozicija u društvu. Nitko drugi, bilo u medijima, bilo u političkom djelovanju ili na društvenim mrežama, ne poziva na fizički obračun i likvidaciju neistomišljenika, niti itko drugi bilo koga proziva za izdaju, neprijateljstvo prema državi i sl.
Drugim riječima, sav taj trud oko balansa je uzaludan, jer je svim razumnim ljudima jasno o čemu je riječ. HDZ-ova vlada se stoga nalazi u vrlo nezgodnoj poziciji, budući da se gotovo nemoguće obračunati s ekstremizmom, a istovremeno ostaviti netaknutim Tuđmanovo nasljeđe i vlastitu prošlost. Nema nikakve sumnje da će Andrej Plenković pokušati upravo to, ali izgledi da ta akcija tako uspije su vrlo mali.