Iako je šira hrvatska javnost općenito neinformirana i nezainteresirana za važne društvene i političke procese, uslijed čega se jedva osvrnula na ozbiljno pitanje odnosa policije prema imigrantima koji ilegalno prelaze granicu Hrvatske i BiH, potpuna ignorancija općenarodne pobune koja upravo traje u Bihaću doista je fascinantna. Ovog vikenda je, naime, histerija i potpuna netrpeljivost prema ljudima koji pokušavaju sebi osigurati pristojan život u Europi došla do vrhunca, s minimalnim izgledom da se pobuna u skorije vrijeme zaustavi. Posebno iz razloga što praktično nikakvog dugoročnog rješenja nema na vidiku.
Nakon što se sinoć nekoliko tisuća ljudi okupilo na središnjem gradskom trgu u Bihaću, a ta brojka za tu sredinu znači da je skoro pola grada izašlo na protest, s krajnjom namjerom da se ukine ideja o prihvatnom centru za imigrante u tom gradu i da se spriječi daljnji dolazak tih ljudi, stvari su nepovratno eskalirale. Kao i svaka slična priča o netoleranciji, netrpeljivosti i usponu fašizma, i ova sebe uopće ne doživljava takvom.
Uvijek isti razlozi za histeriju
Tako smo se i sinoć naslušali priča o nemogućnosti da se djecu pušta van, o strahu od ugrožavanja pristojnog života, o ugroženosti većine koja bi uskoro mogla postati manjina i slično. Uvijek je to isti repertoar histeriziranja i poticanja straha, s istim ciljem u vidu poziva da se sredina zatvori u sebe i izolira od svijeta.
Ne možemo, naravno biti naivni pa ignorirati činjenicu da je čitava Europska Unija, zajedno s Hrvatskom, odlučila silom prepustiti rješavanje kompleksnog i bazično nerješivog problema siromašnoj i, ionako u vlastite probleme, uronjenoj Bosni i Hercegovini, a da je ona opet te iste probleme delegirala Unsko-sanskom kantonu.
Problem ne može riješiti pogranična regija
No, tragična činjenica da se jedan europski pa i svjetski problem misli riješiti okretanjem glave i prepuštanjem maloj pograničnoj bosanskoj regiji da ga riješi, ne mijenja činjenicu da u Bihaću gledamo spontano stvaranje nečeg sličnog grčkoj Zlatnoj zori ili njemačkom AFD-u. Što je posebno paradoksalno, budući da ovdje nema ključnog pogonskog goriva histerije, u vidu potpirivanja straha od islamizacije Europe.
Stvar je dodatno tragična znamo li da je izbjegličko iskustvo nešto što je ogromnom broju građana Bosne i Hercegovine itekako poznato. No, to sve nije spriječilo građane da u temperaturi tzv. pravedničkog gnjeva blokiraju magistralnu cestu između Bihaća i Sarajeva te tamošnji autobusni i željeznički kolodvor i krenu u potragu za imigrantima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Temu, očito, ignoriramo
Podsjetimo, to se sve događa niti dva sata vožnje od Zagreba, ili 150 kilometara udaljenosti, a ovdašnja javnost ne pokazuje nikakve naznake interesa za ovo pitanje. To je također čudno, imajući u vidu opravdan gnjev iz ratnih godina zbog nedostatka interesa svijeta za ono što se događa u srcu europskog kontinenta.
Čak i kad stavimo po strani sve moralne probleme ovakvog ponašanja Bišćana (Bihaćana) ili hrvatske policije, ostaje nam upitati se jednostavnu stvar, zar su stvarno svi ti ljudi uvjereni da je rijeku ljudi koji više nemaju što izgubiti moguće zaustaviti silom i praveći se da to nije naš posao?
Kompletni raspad svijeta događa se kod nas
Pitanje je jasno sugestivno, a daljnje razmišljanje nas vuče na logičan zaključak o tome kako se nova europska stvarnost i kompletan raspad svijeta kakvog smo poznavali ne događa nigdje drugdje, nego upravo tu kod nas. S obzirom da smo raspad jednog svijeta preživjeli posebno brutalno i uz tragične gubitke na svim razinama, kao i s obzirom da nam je u rušenju ideje o kraju povijesti očito iznova namijenjena avangardna uloga u vidu europskih policajaca na predziđu imaginarne tvrđave Europe, bilo bi ljekovito kada bismo bili dovoljno prisebni da ne ponovimo istu grešku i da umjesto o visokoj politici i uzgajanju kulture straha, razmislimo malo o svim tim ljudima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njihovi razlozi za ovakav životni odabir i put u neizvjesnost sigurno su ozbiljni i ti su ljudi evidentno izgubili svaku nadu da će im ikad doma biti bolje. Stoga bi ih barem mi trebali razumjeti i u najmanju ruku im ne odmagati, ako im već kao društvo nismo spremni pomoći.
Histerija oko imigranata upravo je eksplodirala u Bihaću; tisuće ljudi prosvjedovale su na ulicama
Hrvatska, ali i ostala europska javnost oko te se krize nije nikako zabrinula
Nakon što se sinoć nekoliko tisuća ljudi okupilo na središnjem gradskom trgu u Bihaću, a ta brojka za tu sredinu znači da je skoro pola grada izašlo na protest, s krajnjom namjerom da se ukine ideja o prihvatnom centru za imigrante u tom gradu i da se spriječi daljnji dolazak tih ljudi, stvari su nepovratno eskalirale. Kao i svaka slična priča o netoleranciji, netrpeljivosti i usponu fašizma, i ova sebe uopće ne doživljava takvom
Iako je šira hrvatska javnost općenito neinformirana i nezainteresirana za važne društvene i političke procese, uslijed čega se jedva osvrnula na ozbiljno pitanje odnosa policije prema imigrantima koji ilegalno prelaze granicu Hrvatske i BiH, potpuna ignorancija općenarodne pobune koja upravo traje u Bihaću doista je fascinantna. Ovog vikenda je, naime, histerija i potpuna netrpeljivost prema ljudima koji pokušavaju sebi osigurati pristojan život u Europi došla do vrhunca, s minimalnim izgledom da se pobuna u skorije vrijeme zaustavi. Posebno iz razloga što praktično nikakvog dugoročnog rješenja nema na vidiku.
Nakon što se sinoć nekoliko tisuća ljudi okupilo na središnjem gradskom trgu u Bihaću, a ta brojka za tu sredinu znači da je skoro pola grada izašlo na protest, s krajnjom namjerom da se ukine ideja o prihvatnom centru za imigrante u tom gradu i da se spriječi daljnji dolazak tih ljudi, stvari su nepovratno eskalirale. Kao i svaka slična priča o netoleranciji, netrpeljivosti i usponu fašizma, i ova sebe uopće ne doživljava takvom.
Uvijek isti razlozi za histeriju
Tako smo se i sinoć naslušali priča o nemogućnosti da se djecu pušta van, o strahu od ugrožavanja pristojnog života, o ugroženosti većine koja bi uskoro mogla postati manjina i slično. Uvijek je to isti repertoar histeriziranja i poticanja straha, s istim ciljem u vidu poziva da se sredina zatvori u sebe i izolira od svijeta.
Ne možemo, naravno biti naivni pa ignorirati činjenicu da je čitava Europska Unija, zajedno s Hrvatskom, odlučila silom prepustiti rješavanje kompleksnog i bazično nerješivog problema siromašnoj i, ionako u vlastite probleme, uronjenoj Bosni i Hercegovini, a da je ona opet te iste probleme delegirala Unsko-sanskom kantonu.
Problem ne može riješiti pogranična regija
No, tragična činjenica da se jedan europski pa i svjetski problem misli riješiti okretanjem glave i prepuštanjem maloj pograničnoj bosanskoj regiji da ga riješi, ne mijenja činjenicu da u Bihaću gledamo spontano stvaranje nečeg sličnog grčkoj Zlatnoj zori ili njemačkom AFD-u. Što je posebno paradoksalno, budući da ovdje nema ključnog pogonskog goriva histerije, u vidu potpirivanja straha od islamizacije Europe.
Stvar je dodatno tragična znamo li da je izbjegličko iskustvo nešto što je ogromnom broju građana Bosne i Hercegovine itekako poznato. No, to sve nije spriječilo građane da u temperaturi tzv. pravedničkog gnjeva blokiraju magistralnu cestu između Bihaća i Sarajeva te tamošnji autobusni i željeznički kolodvor i krenu u potragu za imigrantima.
Temu, očito, ignoriramo
Podsjetimo, to se sve događa niti dva sata vožnje od Zagreba, ili 150 kilometara udaljenosti, a ovdašnja javnost ne pokazuje nikakve naznake interesa za ovo pitanje. To je također čudno, imajući u vidu opravdan gnjev iz ratnih godina zbog nedostatka interesa svijeta za ono što se događa u srcu europskog kontinenta.
Čak i kad stavimo po strani sve moralne probleme ovakvog ponašanja Bišćana (Bihaćana) ili hrvatske policije, ostaje nam upitati se jednostavnu stvar, zar su stvarno svi ti ljudi uvjereni da je rijeku ljudi koji više nemaju što izgubiti moguće zaustaviti silom i praveći se da to nije naš posao?
Kompletni raspad svijeta događa se kod nas
Pitanje je jasno sugestivno, a daljnje razmišljanje nas vuče na logičan zaključak o tome kako se nova europska stvarnost i kompletan raspad svijeta kakvog smo poznavali ne događa nigdje drugdje, nego upravo tu kod nas. S obzirom da smo raspad jednog svijeta preživjeli posebno brutalno i uz tragične gubitke na svim razinama, kao i s obzirom da nam je u rušenju ideje o kraju povijesti očito iznova namijenjena avangardna uloga u vidu europskih policajaca na predziđu imaginarne tvrđave Europe, bilo bi ljekovito kada bismo bili dovoljno prisebni da ne ponovimo istu grešku i da umjesto o visokoj politici i uzgajanju kulture straha, razmislimo malo o svim tim ljudima.
Njihovi razlozi za ovakav životni odabir i put u neizvjesnost sigurno su ozbiljni i ti su ljudi evidentno izgubili svaku nadu da će im ikad doma biti bolje. Stoga bi ih barem mi trebali razumjeti i u najmanju ruku im ne odmagati, ako im već kao društvo nismo spremni pomoći.