Koliko je ovo društvo izmrcvareno tenzijama i naviknuto na histerične medijske podražaje, možda najbolje svjedoči medijski tretman intervjua kojeg je srpska premijerka Ana Brnabić dala novinaru Hrvoju Zovku za HRT. Naime, gotovo nitko posljednjih dana nije mogao zaobići bijesne naslove o tome kako je ona protiv toga da Hrvati dobiju zajamčeno mjesto u srpskom parlamentu, pri čemu se sve skupa idealno poklopilo za još jedan krug dizanja nacionalističke atmosfere i stvaranja odiuma prema Srbima. Kad se stvari tako zakotrljaju, onda ih je jako teško zaustaviti, pa u tome nije značajno pomoglo ni kasnije detaljno objašnjenje novinara, niti pregled čitavog razgovora, jer je opće poznato da velika većina ljudi čita samo naslove i da je mogućnost kritičkog rasuđivanja time svedena na minimum.
Radi se naprosto o tome da je dobar dio medija prenio navode iz HINI-nog izvještaja, a da je sadržaj izjavljenog ipak drukčiji. Brnabić je rekla da je načelno protiv toga da sve manjine imaju zajamčeno mjesto u parlamentu, ali da je spremna o tome razgovarati i razmisliti, ukoliko Hrvati zaista osjećaju da bi im ta činjenica olakšala društveni i politički položaj. Ovo sve naravno ne znači da je zbog toga aktualna vlast u Srbiji manje nacionalistička, ali je činjenica da je po ovom pitanju ostavila otvorena vrata za dogovor, što je uostalom posve suglasno s onim što je Aleksandar Vučić izjavio nedavno u Lisinskom.
Nekoliko točnih i neupitnih stvari koje nije loše napomenuti
Međutim, ovdje nam vrijedi zastati i razmisliti malo o kontekstu u kojem se budi pravednički bijes prema srpskim vlastima, zbog njihovog odnosa prema tamošnjim Hrvatima. Jer sve što ovdašnja, očito dominirajuća i svakako vladajuća svijest i politika zamjera srpskim vlastima je istinito. I činjenica da su tamo na vlasti nekadašnji četnici, koji ne vole baš da ih se previše podsjeća na to, jednako kao i činjenica da je četništvo rehabilitirano i praktično dovedeno na istu ravan s narodnooslobodilačkim pokretom.
Na isti način, točno je i to da aktualna vlast, ali ni dobar dio društva, nisu suočili s ulogom Srbije u ratovima iz devedesetih godina. Točno je i to da se nikad do kraja nije iskreno ušlo u pitanje sudbine nestalih, niti se ikad o bilo čemu razgovaralo s Hrvatskom ili s Bosnom i Hercegovinom, bez nekakve fige u džepu. Na kraju krajeva, točno je i to da se hrvatska manjina u Srbiji ne osjeća ugodno i da traži načina da taj osjećaj ukloni i stekne pravo građanstva u punom smislu te riječi. Sve je ovo dakle točno i neupitno i nije loše za napomenuti.
Nije službeno rehabilitirano, ali i ustaštvo se dobro drži
Međutim, pravo je pitanje za nas u Hrvatskoj tko to napominje i s kojim moralnim kapitalom? Točnije, po čemu se to aktualna vlast i njezini potezi razlikuju od srpske, osim po činjenici da premijer Plenković doista nema na savjesti nešto poput onog što je Vučić radio i zagovarao devedesetih. Ovdje ustaštvo nije formalno rehabilitirano, ali se dosta dobro drži, jednako kao i ona jasenovačka ploča u Novskoj ili spomenik u Splitu.
Odnos prema devedesetim je jednako neiskren, o čemu najbolje svjedoče reakcije na presudu čelnicima Herceg-Bosne. Za sve ono što se događalo nakon Oluje, nije došlo do društvene katarze, a srpska manjina jeste u neusporedivo boljem zakonskom položaju od hrvatske manjine u Srbiji, ali se taj položaj od strane ne baš neutjecajne desnice, stalno dovodi u pitanje. Drugim riječima, kad Hrvatska ne bi imala svih ovih problema, mogla bi s punim pravom tražiti to isto od Srbije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neovisno pak od svega dosad napisanog, ne postoji nijedan način da se svi nagomilani problemi i traume između ovih dvaju zemalja riješe, ukoliko se ne uspostavi minimum povjerenja i dobre političke volje, a to je praktično nemoguće u situaciji gdje se jedva čeka prilika da se zbog jedne rečenice, k tome krivo prenesene, pokrene novi val optužbi i histerije.
Histerija zbog krivo prenesenog intervjua srpske premijerke super pokazuje koliko smo izmrcvareni tenzijama
Kako je nastala moralna panika nakon gostovanja Ane Brnabić na HRT-u
Kao prvo, Brnabić nije rekla da je protiv toga da Hrvati imaju zajamčeno mjesto u srpskom parlamentu. Rekla je da je protiv toga da manjine uopće imaju zajamčeno mjesto u parlamentu, ali da je o tome spremna razgovarati, ako Hrvati misle da će im to poboljšati položaj. No, kad se stvari tako zakotrljaju, onda ih je jako teško zaustaviti, pa u tome nije značajno pomoglo ni kasnije detaljno objašnjenje novinara, niti pregled čitavog razgovora, jer je opće poznato da velika većina ljudi čita samo naslove i da je mogućnost kritičkog rasuđivanja time svedena na minimum.
Koliko je ovo društvo izmrcvareno tenzijama i naviknuto na histerične medijske podražaje, možda najbolje svjedoči medijski tretman intervjua kojeg je srpska premijerka Ana Brnabić dala novinaru Hrvoju Zovku za HRT. Naime, gotovo nitko posljednjih dana nije mogao zaobići bijesne naslove o tome kako je ona protiv toga da Hrvati dobiju zajamčeno mjesto u srpskom parlamentu, pri čemu se sve skupa idealno poklopilo za još jedan krug dizanja nacionalističke atmosfere i stvaranja odiuma prema Srbima. Kad se stvari tako zakotrljaju, onda ih je jako teško zaustaviti, pa u tome nije značajno pomoglo ni kasnije detaljno objašnjenje novinara, niti pregled čitavog razgovora, jer je opće poznato da velika većina ljudi čita samo naslove i da je mogućnost kritičkog rasuđivanja time svedena na minimum.
Radi se naprosto o tome da je dobar dio medija prenio navode iz HINI-nog izvještaja, a da je sadržaj izjavljenog ipak drukčiji. Brnabić je rekla da je načelno protiv toga da sve manjine imaju zajamčeno mjesto u parlamentu, ali da je spremna o tome razgovarati i razmisliti, ukoliko Hrvati zaista osjećaju da bi im ta činjenica olakšala društveni i politički položaj. Ovo sve naravno ne znači da je zbog toga aktualna vlast u Srbiji manje nacionalistička, ali je činjenica da je po ovom pitanju ostavila otvorena vrata za dogovor, što je uostalom posve suglasno s onim što je Aleksandar Vučić izjavio nedavno u Lisinskom.
Nekoliko točnih i neupitnih stvari koje nije loše napomenuti
Međutim, ovdje nam vrijedi zastati i razmisliti malo o kontekstu u kojem se budi pravednički bijes prema srpskim vlastima, zbog njihovog odnosa prema tamošnjim Hrvatima. Jer sve što ovdašnja, očito dominirajuća i svakako vladajuća svijest i politika zamjera srpskim vlastima je istinito. I činjenica da su tamo na vlasti nekadašnji četnici, koji ne vole baš da ih se previše podsjeća na to, jednako kao i činjenica da je četništvo rehabilitirano i praktično dovedeno na istu ravan s narodnooslobodilačkim pokretom.
Na isti način, točno je i to da aktualna vlast, ali ni dobar dio društva, nisu suočili s ulogom Srbije u ratovima iz devedesetih godina. Točno je i to da se nikad do kraja nije iskreno ušlo u pitanje sudbine nestalih, niti se ikad o bilo čemu razgovaralo s Hrvatskom ili s Bosnom i Hercegovinom, bez nekakve fige u džepu. Na kraju krajeva, točno je i to da se hrvatska manjina u Srbiji ne osjeća ugodno i da traži načina da taj osjećaj ukloni i stekne pravo građanstva u punom smislu te riječi. Sve je ovo dakle točno i neupitno i nije loše za napomenuti.
Nije službeno rehabilitirano, ali i ustaštvo se dobro drži
Međutim, pravo je pitanje za nas u Hrvatskoj tko to napominje i s kojim moralnim kapitalom? Točnije, po čemu se to aktualna vlast i njezini potezi razlikuju od srpske, osim po činjenici da premijer Plenković doista nema na savjesti nešto poput onog što je Vučić radio i zagovarao devedesetih. Ovdje ustaštvo nije formalno rehabilitirano, ali se dosta dobro drži, jednako kao i ona jasenovačka ploča u Novskoj ili spomenik u Splitu.
Odnos prema devedesetim je jednako neiskren, o čemu najbolje svjedoče reakcije na presudu čelnicima Herceg-Bosne. Za sve ono što se događalo nakon Oluje, nije došlo do društvene katarze, a srpska manjina jeste u neusporedivo boljem zakonskom položaju od hrvatske manjine u Srbiji, ali se taj položaj od strane ne baš neutjecajne desnice, stalno dovodi u pitanje. Drugim riječima, kad Hrvatska ne bi imala svih ovih problema, mogla bi s punim pravom tražiti to isto od Srbije.
Neovisno pak od svega dosad napisanog, ne postoji nijedan način da se svi nagomilani problemi i traume između ovih dvaju zemalja riješe, ukoliko se ne uspostavi minimum povjerenja i dobre političke volje, a to je praktično nemoguće u situaciji gdje se jedva čeka prilika da se zbog jedne rečenice, k tome krivo prenesene, pokrene novi val optužbi i histerije.