Mjesec i pol pred parlamentarne izbore, Miroslav Škoro više nije vruća roba. Štoviše, raskid pregovora s Mostom o zajedničkom izlasku na izbore pred njegov Domovinski pokret i koaliciju koju okuplja stavlja vrlo neugodne upitnike o budućnosti.
Štaka za Plenkovića
Prvi je čisto političke prirode. Škoro “na papiru” obećava dramatične promjene u državi, zaziva njeno vraćanje Narodu i dubinske reforme. U praksi, međutim, koalicijska lista koju predvodi sve više se – i bez previše drame u njihovim redovima – doživljava tek kao rezervna opcija HDZ-a i štaka na koju će se Andrej Plenković osloniti bude li mu trebalo dodatnih pet, deset ili 15 mandata za većinu u parlamentu.
Iz takve pozicije manjeg, ali ključnog partnera se svakako može utjecati na procese u državi. Ali, ako te javnost unaprijed, pred izbore doživljava tek kao nečije pomagalo za ostanak na vlasti, brojke koje izlaze na ekranu u izbornoj noći mogle bi se gutati poput najgorčih pilula.
Svjetlo na semaforu se zacrvenjelo
A kad smo kod brojki, ni one baš ne daju, za razliku od prosinca, previše razloga za optimizam. Istina, anketni postotak je još uvijek odličan – u posljednjoj objavljenoj anketi (CRO Demoskop, svibanj) Škorina stranka je na 10,1 posto. Međutim, u prvoj nakon predsjedničkih izbora (Crobarometar, siječanj) potpora je bila na 16,6 posto.
Tako se zelena strelica rasta podrške Miroslavu Škori iz prosinca brzo pretvorila u još deblju, crvenu. Raskid s Mostom, kraj energije koju nosi zajednički udar na HDZ s pozicije desnog populizma i napad na sličan birački bazen, pritom, teško da će pomoći promjeni trenda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mikšićevih 0,45 posto
Treća stvar koja bi mogla biti zabrinjavajuća za “škoriste” od Vukovara do Dubrovnika je – povijest. Politička groblja moderne Hrvatske ne samo da su puna velikih iznenađenja s predsjedničkih izbora, nego čak i redovno, svakih pet godina, dobiju novo ime. Još 2005. godine je poduzetnik Boris Mikšić s kontrom dvjema najjačim strankama i pričama o poduzetništvu i reformama skoro ušao u drugi krug predsjedničkih izbora. Osvojio je 17,79 posto glasova. Dvije godine kasnije, s nezavisnom listom koju je predvodio izišao je na parlamentarne izbore u svojoj, Četvrtoj izbornoj jedinici. Dobio je 0,45 posto glasova.
Pet godina kasnije, kandidat koji nije bio ni iz SDP-a, ni iz HDZ-a je čak ušao u drugi krug. Osvojio je tamo preko 883 tisuće glasova (39,2 posto) i smatrao to velikim zalogom za parlamentarne izbore. Milan Bandić je na prve sljedeće parlamentarne izbore, 2007. godine, izišao na izbore za Sabor u četiri zagrebačke jedinice. Dobio je od 2,16 do 2,91 posto glasova i nije se ni približio osvajanju mandata.
Put prema dole
Do Sabora je ipak došao novi neočekivani junak sljedećih predsjedničkih izbora. Krajem 2014. godine Ivan Vilibor Sinčić se pojavio “niotkud” u utrci za Pantovčak i na radikalnoj kritici postojećeg stanja i najjačih stranaka dobio 16,42 posto glasova. Njegova kandidatura na scenu je iznijela novu stranku, Živi zid. Pa ipak, na izborima održanima desetak mjeseci kasnije, unatoč obećanjima o korjenitoj promjeni sustava, osvojili su tek jedan zastupnički mandat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve te povijesne i političke lekcije trebale bi biti pred očima Škori i njegovim ljudima u posljednjim tjednima kampanje. Ne dogodi li se neka radikalna promjena, ako je ikakva još ostala u rukavu, otklizavanje prema dole samo će se nastaviti. A do dna se, kad je do izbora ostalo još “sitno”, dolazi daleko brže i vratolomnije nego inače.
Hita li Škoro prema izbornom debaklu? Raskid s Mostom, ankete i povijest mu baš i ne idu na ruku
Raskid s Mostom odnio je i energiju zajedničkog zanosa napada s desna na HDZ
Politička groblja moderne Hrvatske ne samo da su puna velikih iznenađenja s predsjedničkih izbora, nego čak i redovno, svakih pet godina, dobiju novo ime. Pada li, nakon Borisa Mikišća, Milana Bandića i Ivana Vilibora Sinčića, kocka na Miroslava Škoru?
U posljednjim danima pred prvi krug nedavnih predsjedničkih izbora Miroslav Škoro je bio vruća roba. Podrška mu je rasla po najvišoj stopi iz ankete u anketu i iako je na kraju ostao kratak za 2,2 postotna boda u bitci za ulazak u drugi krug, bio je veliko iznenađenje izbora, a njegov rezultat od masivnih 24,45 posto glasova najava potencijala za početak ozbiljnije političke karijere. Štoviše, dugo se činilo da bi se bez Škore i opcije koju je počeo slagati teško mogla zamisliti buduća hrvatska Vlada, osim, naravno, one koju bi poduprla tzv. “velika koalicija” SDP-a i HDZ-a.
Mjesec i pol pred parlamentarne izbore, Miroslav Škoro više nije vruća roba. Štoviše, raskid pregovora s Mostom o zajedničkom izlasku na izbore pred njegov Domovinski pokret i koaliciju koju okuplja stavlja vrlo neugodne upitnike o budućnosti.
Štaka za Plenkovića
Prvi je čisto političke prirode. Škoro “na papiru” obećava dramatične promjene u državi, zaziva njeno vraćanje Narodu i dubinske reforme. U praksi, međutim, koalicijska lista koju predvodi sve više se – i bez previše drame u njihovim redovima – doživljava tek kao rezervna opcija HDZ-a i štaka na koju će se Andrej Plenković osloniti bude li mu trebalo dodatnih pet, deset ili 15 mandata za većinu u parlamentu.
Iz takve pozicije manjeg, ali ključnog partnera se svakako može utjecati na procese u državi. Ali, ako te javnost unaprijed, pred izbore doživljava tek kao nečije pomagalo za ostanak na vlasti, brojke koje izlaze na ekranu u izbornoj noći mogle bi se gutati poput najgorčih pilula.
Svjetlo na semaforu se zacrvenjelo
A kad smo kod brojki, ni one baš ne daju, za razliku od prosinca, previše razloga za optimizam. Istina, anketni postotak je još uvijek odličan – u posljednjoj objavljenoj anketi (CRO Demoskop, svibanj) Škorina stranka je na 10,1 posto. Međutim, u prvoj nakon predsjedničkih izbora (Crobarometar, siječanj) potpora je bila na 16,6 posto.
Tako se zelena strelica rasta podrške Miroslavu Škori iz prosinca brzo pretvorila u još deblju, crvenu. Raskid s Mostom, kraj energije koju nosi zajednički udar na HDZ s pozicije desnog populizma i napad na sličan birački bazen, pritom, teško da će pomoći promjeni trenda.
Mikšićevih 0,45 posto
Treća stvar koja bi mogla biti zabrinjavajuća za “škoriste” od Vukovara do Dubrovnika je – povijest. Politička groblja moderne Hrvatske ne samo da su puna velikih iznenađenja s predsjedničkih izbora, nego čak i redovno, svakih pet godina, dobiju novo ime. Još 2005. godine je poduzetnik Boris Mikšić s kontrom dvjema najjačim strankama i pričama o poduzetništvu i reformama skoro ušao u drugi krug predsjedničkih izbora. Osvojio je 17,79 posto glasova. Dvije godine kasnije, s nezavisnom listom koju je predvodio izišao je na parlamentarne izbore u svojoj, Četvrtoj izbornoj jedinici. Dobio je 0,45 posto glasova.
Pet godina kasnije, kandidat koji nije bio ni iz SDP-a, ni iz HDZ-a je čak ušao u drugi krug. Osvojio je tamo preko 883 tisuće glasova (39,2 posto) i smatrao to velikim zalogom za parlamentarne izbore. Milan Bandić je na prve sljedeće parlamentarne izbore, 2007. godine, izišao na izbore za Sabor u četiri zagrebačke jedinice. Dobio je od 2,16 do 2,91 posto glasova i nije se ni približio osvajanju mandata.
Put prema dole
Do Sabora je ipak došao novi neočekivani junak sljedećih predsjedničkih izbora. Krajem 2014. godine Ivan Vilibor Sinčić se pojavio “niotkud” u utrci za Pantovčak i na radikalnoj kritici postojećeg stanja i najjačih stranaka dobio 16,42 posto glasova. Njegova kandidatura na scenu je iznijela novu stranku, Živi zid. Pa ipak, na izborima održanima desetak mjeseci kasnije, unatoč obećanjima o korjenitoj promjeni sustava, osvojili su tek jedan zastupnički mandat.
Sve te povijesne i političke lekcije trebale bi biti pred očima Škori i njegovim ljudima u posljednjim tjednima kampanje. Ne dogodi li se neka radikalna promjena, ako je ikakva još ostala u rukavu, otklizavanje prema dole samo će se nastaviti. A do dna se, kad je do izbora ostalo još “sitno”, dolazi daleko brže i vratolomnije nego inače.