Zabranu pobačaja u Alabami izglasalo je 25 senatora u toj državi – svi muškarci. Teoretski, taj bi zakon mogla potvrditi konzervativna većina na Vrhovnom sudu – opet petorica muškaraca. Dakle, trideset muškaraca, bez ijedne žene, mogli bi odlučiti o reproduktivnom zdravlju 166 milijuna žena koje žive u Americi. Ako Ustavni sud potvrdi zakon iz Alabame, republikanci će svrstati Ameriku u kategoriju s Venezuelom, Sirijom, Jemenom i Somalijom – tamo je pobačaj zabranjen osim ako je ugrožen život majke. U još goroj kategoriji – gdje je pobačaj zabranjen u svakom slučaju – samo su Nikaragva, Salvador i europska Malta.
Zakon iz Alabame potpuno je kriminalizirao pobačaj: liječnik koji ga provede ide doživotno u zatvor. Ukidanje prava na pobačaj u skladu je s najavama predsjednika, koji je u kampanji govorio kako mu je cilj da njegovi suci na Vrhovnom sudu opozovu ključnu presudu Roe vs. Wade. Donald Trump provodi svoje – imenovanjima na Vrhovni sud stvorio je preduvjete da se u Americi ukine pravo na pobačaj. Zakonodavna inicijativa u nizu republikanskih država – Alabama je samo najekstremnija – smišljena je da isprovocira ponovno odlučivanje. Hoće li Amerika postati prva razvijena demokratska zemlja na svijetu koja je ukinula pravo na pobačaj?
Nastanak pro life i pro choice pokreta
Da bi se shvatilo kako je pravo na pobačaj postalo jedno od centralnih pitanja američke politike, treba zaviriti u povijest tzv. kulturnih ratova. Kad je presudom u spomenutom predmetu Roe vs. Wade Vrhovni sud 1973. legalizirao pobačaj, to nije promijenilo odnose političkih snaga, ni izazvalo ozbiljne proteste. Zemlja je bila usred skandala Watergate, koji će iduće godine dovesti do ostavke predsjednika Richarda Nixona. Istina, bilo je ljudi koji su se protivili presudi – mahom marginalne katoličke grupe, koje se protive i smrtnoj kazni, podjednako neuspješno.
No, s Nixonom je propala i umjerena republikanska politika, temeljito osramoćena kriminalnim predsjednikom; republikanci su bili na dnu. U tom trenutku, grupa konzervativnih intelektualaca prepoznaje pobačaj kao temu oko koje može ponovo okupiti raspršenu biračku koaliciju na desnici. Ključ: mobilizacija evangelika, duboko konzervativne i rastuće protestantske grupe, koja se dotad klonila politike kao nemoralne djelatnosti. Abortus im se mogao predstaviti kao moralno pitanje i razlog za uključenje u politiku. Intelektualci su ideju prodali Ronaldu Reaganu, koji je počeo govoriti protiv pobačaja, uvukao evangelike u politiku i osvojio izbore 1980. Tek tad, desetljeće nakon legalizacije, abortus postaje točka političkog razdora. Demokrati staju u obranu prava žene da odlučuje o svojem reproduktivnom zdravlju.
Pravo na pobačaj temelji se na klimavoj presudi
Presuda kojom je legaliziran pobačaj leži na donekle klimavim nogama. Vrhovni sud utemeljio ju je na pravu na privatnost koje jamči Ustav. Problem: u Ustavu nema spomena prava na privatnost, koje doduše proizlazi iz njegova smisla, iz “čitanja duha” Ustava. Tu se javlja još jedan element kulturnih ratova – takozvani “originalism”, ustavnopravna filozofija po kojoj se Ustav može interpretirati samo u striktnom okviru namjera njegovih autora s kraja 18. stoljeća (i, za ključne amandmane, s polovice 19. stoljeća). Takvo fundamentalističko čitanje danas je dominantno među konzervativnim ustavnim stručnjacima i glavna je prijetnja pravu na pobačaj.
U zlatno doba američke konzervativne politike, kad su Reagan i George H.W. Bush imenovali čak šestero od devetero sudaca Vrhovnog suda, aktivisti su krenuli u napad. Godine 1992. odlučivalo se u slučaju Casey vs. Planned Parenthood i svi su očekivali da će Roe vs. Wade pasti, a pravo na pobačaj biti ukinuto. Vrhovni sud imao je samo jednog suca kojega je postavio neki demokratski predsjednik. No, na veliko iznenađenje, sud je potvrdio Roe vs. Wade, s važnim dodatkom: saveznim državama dano je pravo da reguliraju uvjete pobačaja do 24 tjedna trudnoće ako time ženi ne nameću “neosnovani teret”. Tako su otvorena vrata za iduća tri desetljeća ograničavanja abortusa. No, bio je to prije svega poraz konzervativnih aktivista. Uz Sandru Day O’Connor, prvu ženu na sudu, ključni glas za takav ishod došao je od još jednog Reaganovog suca – Anthonyja Kennedyja. Zapamtite njegovo ime.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konzervativni aktivisti shvatili su da pravo na pobačaj – barem u dogledno vrijeme – neće biti ukinuto, ali i da im je sud otvorio široko polje za zagorčavanje života ženama koje traže pobačaj. Sud nije rekao što je “neosnovani teret”, ili koliko je tereta “osnovano”, a koliko “neosnovano”. Bitka oko pobačaja spustila se na razinu politike u republikanskim državama, koje su postajale sve domišljatije u smišljanju prepreka za ostvarenje prava na pobačaj.
Kako blokiraju prava na pobačaj?
To se radilo na dva načina: pretjeranom regulacijom i nagrizanjem perioda u kojem je abortus dopušten. Prvo, republikanci – koji inače u svojoj političkoj filozofiji zaziru od državne intervencije – propisivali su sve rigoroznije zahtjeve kojima je ograničavano pravo na pobačaj. Abortus je reguliran do iznemoglosti: proces savjetovanja toliko je zakompliciran da ga je često nemoguće obaviti u vremenskom okviru kad je pobačaj još zakonit. Uvedeni su prisilni periodi “razmišljanja”, s ciljem da žene ostanu taman toliko trudne da više ne smiju ići na abortus. Klinikama su nametnuta pravila o zaposlenima da bi se žene što duže držalo na listama čekanja.
Uveden je i niz nemogućih propisa: od toga da klinike moraju držati vojsku specijalista kao da su velike bolnice do toga da je ponegdje propisana kvadratura i arhitektonski plan zgrade za održavanje abortusa. To je dovelo do zatvaranja brojnih ustanova. Danas u Missouriju pobačaj obavlja samo jedna klinika. Missouri je, sa šest milijuna stanovnika, nešto veći od Danske, a površinom je velik kao Hrvatska, Bosna i Srbija zajedno. I ima jednu kliniku za pobačaj. Zamislite tinejdžericu iz Rijeke ili Mostara koja abortus može obaviti samo u Požarevcu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga ruta bilo je nagrizanje okvira u kojem je pobačaj dopušten. Države su donosile zakone da je to 22 tjedna, ili 20, čak 16 tjedana. Sve je bilo “negdje blizu” presude o 24 tjedna, ali je namjera bila jasna – otežati pravo žene da odlučuje o svom reproduktivnom zdravlju. Tako su izgledala posljednja tri desetljeća, sve do 2019. Republikanci sad prelaze u novu fazu: umjesto otežavanja pristupa, počinju dovoditi u pitanje zakonitost pobačaja. Kalkulacija se promijenila kad su na Vrhovni sud došla dvojica sudaca koje je imenovao Donald Trump.
Val zakona protiv pobačaj
Koordinirana akcija krenula je u siječnju, kad je niz država s republikanskom većinom počeo donositi tzv. zakone o bȉlu. To je novo ograničenje koje zabranjuje pobačaj nakon što se ustanovi da fetus ima srčani ritam. To se pravdalo anketama, gdje se većina slaže da je postojanje bȉla kod fetusa točka nakon koje abortus nije prihvatljiv. No, to je podvala. Ankete su pokazale da ispitanici ne znaju kad se vidi bȉlo; kad bi im u drugom krugu anketari rekli da je to šest tjedana, do dvije trećine bi promijenilo mišljenje i reklo da je to prerano ograničenje.
Zakoni o bȉlu zapravo ukidaju pravo na pobačaj, jer žene do šestog tjedna rijetko i znaju da su trudne. Takve drakonske zakone donijeli su Ohio, Georgia, Iowa, Mississippi, Kentucky, Arkansas, Utah, Louisiana, prošlog tjedna i Missouri. Restriktivne odredbe očito su protuustavne, i to im je svrha: donesene su kako bi isprovocirale Vrhovni sud – s novom, Trumpovom većinom – da ponovno otvori pitanje prava na pobačaj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kriminalizacija abortusa u Alabami drskija je verzija onoga što su napravile druge republikanske države. Zakoni o bȉlu jednako su protuustavni kao i potpuna zabrana pobačaja, samo su doneseni u rukavicama. Alabama je otvoreno objavila rat američkom pravnom sustavu i poručila da savezni zakoni kod njih ne vrijede; zakoni o bȉlu napravili su isto, samo bez muda.
Žele na Vrhovnom sudu opozvati prava na pobačaj
Većina građana ne podržava pokušaje ukidanja prava na pobačaj. Amerika je bogata sekularna postindustrijska demokracija, pa ne iznenađuje da je podrška pravu na pobačaj stabilna već desetljećima. Čak 64 posto misli da Roe vs. Wade ne treba opozvati. Istraživanje iz 2018. ima gotovo iste brojke kakve je imalo desetljećima: 50 posto smatra da abortus treba biti dopušten u većini slučajeva, 29 posto u svim slučajevima, a 18 posto da ga treba zabraniti.
Protivnike prava na pobačaj to stavlja u kompliciranu situaciju: čak i ako su jako moćni, svejedno ne mogu ostvariti svoj cilj. Nemaju podršku javnosti, a ne pomaže im ni politički proces, jer abortus nije legaliziran zakonom, nego presudom Vrhovnog suda. Ostaju dvije opcije: ili promjena Ustava, ili promjena interpretacije Ustava. Prvo je nemoguće, pa su se usredotočili na potonje: promijeniti sastav suda, tako da on opozove pravo na pobačaj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tome streme zakoni iz spomenutih država. Aktivisti za prava žena tužit će Alabamu, a tamošnji sud će blokirati zakon o kriminalizaciji abortusa, očito suprotan presedanu Roe vs. Wade. To će otići na Prizivni sud u Atlanti, koji će potvrditi da je zabrana protuustavna. Proces će trajati godinu ili dvije – ali neće ništa promijeniti jer niži sudovi ne mogu proglasiti ustavnim nešto o čemu je Vrhovni sud već rekao svoje. Abortus će na kraju opet doći do Vrhovnog suda.
Izmišljaju čak i nova pravila
Ovaj nasrtaj na pravo žene na abortus ne bi bio moguć da su u Americi poštovana demokratska pravila. Počelo je s iznenadnom smrću Antonina Scalije i republikanskom krađom mjesta na Vrhovnom sudu. Kad se, dan pred Valentinovo 2016., Scalija nije probudio nakon lova na prepelice na teksaškom ranču, “originalisti” su izgubili najutjecajnijeg suca. Zaprijetila je promjena ravnoteže suda: nasljednika Scalije postavit će Barack Obama, kojega su republikanci opstruirali već sedam godina. Ova opstrukcija, pokazat će se, bila je najdalekosežnija.
“Predsjednik ne može imenovati suce u zadnjoj godini mandata”, poručio je vođa senatske većine Mitch McConnell. To “pravilo” izmislio je u trenutku – ono nije vrijedilo ni za jednog predsjednika. Obama je predložio centrističkog suca Merricka Garlanda, ali republikanska većina je bila tako osorna da ga nije htjela čak ni saslušati. Takvo što nije se dogodilo u dva stoljeća američke demokracije. No, u Bijeloj kući i Demokratskoj stranci računali su da blokada neće imati učinka – u proljeće 2016. nitko u Americi nije mislio da će Hillary Clinton izgubiti izbore u studenome. Ishod znate – Scaliju je naslijedio Neil Gorsuch, kojega je imenovao novi predsjednik Donald Trump. Konzervativnu većinu na sudu sačuvalo je gaženje normi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ideološka ravnoteža suda nakon toga se doista promijenila, ali u korist konzervativaca. Do ljeta 2018. na Vrhovnom sudu sjedila su petorica sudaca koje su postavili republikanski predsjednici, i četvero oni koje su predložili demokrati. No, jedan od petorice konzervativnih bio je Anthony Kennedy – čije ste ime zapamtili još iz 1992. i presude kojom je neočekivano potvrđen Roe vs. Wade. Kennedy je bio “swing vote”, konzervativac koji ponekad glasa s liberalima: bez njega sud ne bi bio 2015. potvrdio da istospolni partneri imaju u Americi pravo na brak.
Kako su se riješili Kennedyja?
Konzervativni aktivisti imali su plan: riješiti se Kennedyja što prije, kako bi ga Trump zamijenio provjereno konzervativnim sucem dok republikanci još drže sigurnu većinu u Senatu – dakle, prije izbora u studenom 2018. Nije jasno zašto je Kennedy pristao na taj pritisak. Suci imaju doživotni mandat, a Kennedy jest bio star, ali ne i najstariji na sudu. Neka objašnjenja njegova umirovljenja ukazuju na proračunatu igru koju su za Trumpa smislili konzervativni aktivisti – Kennedyju su rekli imena dvojice kandidata koji bi bili u igri za nasljednika. Obojica su bili njegovi bivši stažisti. Suci u pravilu žele sačuvati svoj “legacy”, tj. žele da i nakon odlaska preživi njihova pravna filozofija i ključne presude. To je najlakše ako ih zamijene suci koji su prethodno radili za njih. Već je imenovanje Gorsucha pucalo na Kennedyjevu taštinu – on je bio Kennedyjev učenik, kao i Brett Kavanaugh koji će ga na kraju naslijediti.
Drugo objašnjenje ukazuje na veze Trumpa sa sučevom obitelji, a bazira se na zgodi s prvog Trumpovog obraćanja naciji. Dok se pozdravljao sa sucima u prvom redu kongresne dvorane, Trump je pred kamerama Kennedyju rekao: “Pozdravite maloga. Nema puno takvih!”. “Mali” je Justin Kennedy, direktor za tržišta nekretnina u Deutsche Banku, jedinoj banci koja je posljednja dva desetljeća Trumpu davala kredite, kad su mu američke banke okrenule leđa zbog niza bankrota.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Justin je, pogađate, sin suca Kennedyja. Trumpovo poslovanje neraskidivo je povezano s Deutsche Bankom i predmet je kongresnih istraga. I prije njegove pojave na političkoj pozornici, američki regulatori kaznili su tu banku s 10 milijardi dolara jer je oprala i na zapadna tržišta plasirala više od 80 milijardi dolara ruskih oligarha i mafijaša. Trumpovi pokušaji da odbije zahtjeve Kongresa da dostavi poslovnu dokumentaciju padaju zadnjih tjedana na sudovima, a predsjednik se uzda da će, u konačnici, pobijediti na Vrhovnom sudu. Odlazak Anthonyja Kennedyja, koji bi se inače morao izuzeti, jača Trumpove šanse.
Dvije prepreke su premostili, ali ostaje još jedna
Iz ovog ili onog razloga, “swing vote” na Vrhovnom sudu propao je Kennedyjevom objavom da ide u mirovinu i Trumpovom nominacijom Kavanaugha. Optužbe da je on silovatelj osvojile su pažnju javnosti, ali nisu pokolebale republikansku većinu. Senat je promijenio ravnotežu suda: većina više ne uključuje jednog nepouzdanog, nego pet sigurnih konzervativnih sudaca.
Ili se tako bar čini. Aktivisti za ukidanje prava na pobačaj premostili su dvije velike prepreke – Obami je uskraćeno pravo da imenuje nasljednika Scalije, a Kennedy je zamijenjen pouzdanim konzervativcem. No, zadnja prepreka možda se pojavi gdje biste je najmanje očekivali.
Nedavno objavljena biografija Johna Robertsa sugerira da bi novi “swing vote” na sudu mogao postati upravo njegov predsjednik. Autorica, ugledna novinarka Joan Biškupić, ne govori o pobačaju, ali objašnjava zašto je Roberts – provjereni konzervativac kojega je Bush stavio za šefa suda – srušio konzervativnu većinu u presudnom slučaju. Njegov glas spasio je Obamacare. Knjiga Joan Biškupić, koja ima odličan pristup Robertsu, otkriva sučevu filozofiju. On se ne vodi samo pravnim argumentima, nego nastoji sačuvati legitimitet institucije kojoj je na čelu.
Roberts gleda dalje od osobnih uvjerenja
Razmišljao je o tome kako bi odjeknulo rušenje Obamacarea: “Prvi crni predsjednik zemlje tako opterećene sramotnom poviješću robovlasništva postavio je za glavni cilj proširenje zdravstvenog osiguranje na veći broj građana, od kojih mnogi nisu bijelci. Za to ima legitimitet – uvjerljivo je dobio izbore – i većinu u Kongresu. I onda pet konzervativaca na Vrhovnom sudu sruši glavni politički projekt prvog crnog predsjednika. Što bi to značilo za legitimitet suda? Bi li Obamini birači vjerovali da je sud nezavisni arbitar bez skrivenih političkih motiva?” Uvid u Robertsovu logiku iz pera Biškupić sugerira da ukidanje pobačaja možda neće ići glatko.
Kad zakon o potpunoj zabrani abortusa iz Alabame – ili neki od zakona o bȉlu iz drugih država – budu blokirani na nižim sudskim instancama, konzervativni aktivisti i njihovi republikanski saveznici suočit će se s prvim trenutkom istine. Ako Vrhovni sud odbije razmotriti njihov slučaj, snovi o ukidanju pobačaja će propasti: ostat će na snazi blokada s nižeg suda. Vrhovni sud dakle treba taj slučaj uopće uzeti. Za to su dovoljna četiri glasa: čak i ako Roberts postane “swing vote”, to mogu napraviti Gorsuch, Kavanaugh, Samuel Alito i Clarence Thomas. No, teško da će se oni upustiti u to ako znaju da u konačnom glasanju ne mogu računati na Robertsa.
Vratimo se u stvarnost: nije ni izdaleka sigurno da će Roberts, čak i da načelno postane “swing vote”, to napraviti u slučaju pobačaja. On je konzervativni sudac, a pobačaj je najvažnija tema konzervativnog pokreta. O tome što će napraviti može se dakle samo gatati iz signala, a tu je knjiga Joan Biškupić odličan izbor. Prvo, neobično je da o Robertsu postoji takva biografija. On je sudac tek 14 godina, a budući da mu je 64 godine, na toj poziciji može komotno ostati još dva desetljeća – uz božju pomoć i tri; malo je rano za pisanje biografije. Čini mi se da je knjiga samo sredstvo kojim je Roberts – kroz usta Joan Biškupić – poslao signal o svojim prioritetima, a to su institucionalna stabilnost i dugoročno očuvanje uloge Vrhovnog suda.
Politika može potkopati Vrhovni sud
Prije dva stoljeća ta je institucija uspostavila sebe kao neprikosnovenog arbitra svega u Americi iako joj Ustav to nije izričito namijenio. Vrhovni sud već dvjesto godina odlučuje o ustavnosti zakona, i to radi logikom presedana s težinom ustavnog pravorijeka, iako to ni ta uloga ni to pravo ne proizlaze iz samog Ustava. To znači da je Vrhovni sud inherentno ranjiv.
Ako se politika i sud nađu na trajno nepomirljivim stranama, politika bi ga mogla potkopati. Već danas u kampanji za demokratskog izazivača Trumpu čujemo kandidate koji najavljuju da će konzervativnu većinu na sudu srušiti povećanjem broja sudaca. To bi bio čin institucionalnog nasilja, ali bi bio zakonit: Kongres može mijenjati broj sudaca. To je uostalom 1930-ih htio napraviti Franklin Roosevelt jer mu je sud rušio elemente New Deala, ali su ga odgovorili.
Vrhovni sud mogao bi sam sebi zadati ozbiljan udarac ako zamuti načelo presedana. Autoritet suda bazira se na temeljnoj normi presedana: to znači da on Ustav uvijek tumači dosljedno, isključujući iz postupka mogućnost hira ili političkog pritiska. Tako je uostalom legalizirano i pravo na pobačaj: presudom u jednom slučaju, Roe vs. Wade. Svi koji su nakon toga htjeli dovesti u pitanje njegovu ustavnosti, znali su da će sud a priori odbaciti te pokušaje, jer je to pitanje već riješio, jednom za svagda. Norma kaže da se presedani opozivaju samo ako se okolnosti temeljito izmijene, a to s pravom na pobačaj sigurno nije slučaj. Opoziv pobačaja nagrizao bi normu poštivanja presedana i umanjio Vrhovni sud, a to Roberts želi izbjeći.
Sud je sve ono što američko društvo nije
Konačno, spletom okolnosti Vrhovni sud postao je vrlo nereprezentativan. On ne mora biti reprezentativan, ali pomaže ako njegov sastav bar donekle reflektira političku i demografsku stvarnost. Kroz knjigu Joan Biškupić Roberts daje do znanja da je svjestan činjenice da je većina na sudu u raskoraku s mišljenjem većine Amerikanaca. Sud je znatno više konzervativan, bijel i muški nego presjek američkog društva. Ne pomaže to što su konzervativnu većinu stvorili predsjednici koji su osvojili manje glasova od svojih suparnika: Gorsucha i Kavanaugha postavio je Trump, koji je pobijedio s tri milijuna glasova manje od Clinton; Alita i samog Robertsa postavio je Bush, koji je pobijedio s milijun glasova manje od Ala Gorea.
Takvi raskoraci dobar su put u smrt institucije – kad se građani prestanu prepoznavati u njoj, prestat će joj vjerovati. Ukidanje prava na abortus, ako do njega dođe, može biti dio tog procesa, koji ne bi završio dobro ni po koga. Jasno je da će pitanje prava na pobačaj podići uloge u izborima iduće godine – uostalom, dvoje liberalnih sudaca, Ruth Bader Ginsburg i Stephen Breyer su u devetoj deceniji svojih života. Koji će predsjednik imenovati njihove nasljednike – to je pitanje koje može definirati smjer razvoja ovog društva u idućih pola stoljeća.
Neovisno od politike i prava, broj pobačaja isti je u postotku u svakom društvu – od Norveške do Saudijske Arabije. Jedina razlika je u tragičnijoj brojci – smrtnosti žena. U Norveškoj zbog pobačaja ne umre gotovo niti jedna žena, u Saudiji – gdje je ilegalan – umire ih i do 20 posto žena. Abortus neće nestati ako ga se zabrani, samo će žene izručiti u ruke “mesara”.
Hoće li Amerika postati prva razvijena demokratska zemlja na svijetu koja je ukinula pravo na pobačaj?
Činjenica je da pobačaji neće nestati ako ih se zabrani, samo će žene poslati u ruke 'mesara' i ugroziti im živote
Konzervativni aktivisti shvatili su da pravo na pobačaj – barem u dogledno vrijeme – neće biti ukinuto, ali i da im je sud otvorio široko polje za zagorčavanje života ženama koje traže pobačaj. Sud nije rekao što je "neosnovani teret", ili koliko je tereta "osnovano", a koliko "neosnovano". Bitka oko pobačaja spustila se na razinu politike u republikanskim državama, koje su postajale sve domišljatije u smišljanju prepreka za ostvarenje prava na pobačaj.
Zabranu pobačaja u Alabami izglasalo je 25 senatora u toj državi – svi muškarci. Teoretski, taj bi zakon mogla potvrditi konzervativna većina na Vrhovnom sudu – opet petorica muškaraca. Dakle, trideset muškaraca, bez ijedne žene, mogli bi odlučiti o reproduktivnom zdravlju 166 milijuna žena koje žive u Americi. Ako Ustavni sud potvrdi zakon iz Alabame, republikanci će svrstati Ameriku u kategoriju s Venezuelom, Sirijom, Jemenom i Somalijom – tamo je pobačaj zabranjen osim ako je ugrožen život majke. U još goroj kategoriji – gdje je pobačaj zabranjen u svakom slučaju – samo su Nikaragva, Salvador i europska Malta.
Zakon iz Alabame potpuno je kriminalizirao pobačaj: liječnik koji ga provede ide doživotno u zatvor. Ukidanje prava na pobačaj u skladu je s najavama predsjednika, koji je u kampanji govorio kako mu je cilj da njegovi suci na Vrhovnom sudu opozovu ključnu presudu Roe vs. Wade. Donald Trump provodi svoje – imenovanjima na Vrhovni sud stvorio je preduvjete da se u Americi ukine pravo na pobačaj. Zakonodavna inicijativa u nizu republikanskih država – Alabama je samo najekstremnija – smišljena je da isprovocira ponovno odlučivanje. Hoće li Amerika postati prva razvijena demokratska zemlja na svijetu koja je ukinula pravo na pobačaj?
Nastanak pro life i pro choice pokreta
Da bi se shvatilo kako je pravo na pobačaj postalo jedno od centralnih pitanja američke politike, treba zaviriti u povijest tzv. kulturnih ratova. Kad je presudom u spomenutom predmetu Roe vs. Wade Vrhovni sud 1973. legalizirao pobačaj, to nije promijenilo odnose političkih snaga, ni izazvalo ozbiljne proteste. Zemlja je bila usred skandala Watergate, koji će iduće godine dovesti do ostavke predsjednika Richarda Nixona. Istina, bilo je ljudi koji su se protivili presudi – mahom marginalne katoličke grupe, koje se protive i smrtnoj kazni, podjednako neuspješno.
No, s Nixonom je propala i umjerena republikanska politika, temeljito osramoćena kriminalnim predsjednikom; republikanci su bili na dnu. U tom trenutku, grupa konzervativnih intelektualaca prepoznaje pobačaj kao temu oko koje može ponovo okupiti raspršenu biračku koaliciju na desnici. Ključ: mobilizacija evangelika, duboko konzervativne i rastuće protestantske grupe, koja se dotad klonila politike kao nemoralne djelatnosti. Abortus im se mogao predstaviti kao moralno pitanje i razlog za uključenje u politiku. Intelektualci su ideju prodali Ronaldu Reaganu, koji je počeo govoriti protiv pobačaja, uvukao evangelike u politiku i osvojio izbore 1980. Tek tad, desetljeće nakon legalizacije, abortus postaje točka političkog razdora. Demokrati staju u obranu prava žene da odlučuje o svojem reproduktivnom zdravlju.
Pravo na pobačaj temelji se na klimavoj presudi
Presuda kojom je legaliziran pobačaj leži na donekle klimavim nogama. Vrhovni sud utemeljio ju je na pravu na privatnost koje jamči Ustav. Problem: u Ustavu nema spomena prava na privatnost, koje doduše proizlazi iz njegova smisla, iz “čitanja duha” Ustava. Tu se javlja još jedan element kulturnih ratova – takozvani “originalism”, ustavnopravna filozofija po kojoj se Ustav može interpretirati samo u striktnom okviru namjera njegovih autora s kraja 18. stoljeća (i, za ključne amandmane, s polovice 19. stoljeća). Takvo fundamentalističko čitanje danas je dominantno među konzervativnim ustavnim stručnjacima i glavna je prijetnja pravu na pobačaj.
U zlatno doba američke konzervativne politike, kad su Reagan i George H.W. Bush imenovali čak šestero od devetero sudaca Vrhovnog suda, aktivisti su krenuli u napad. Godine 1992. odlučivalo se u slučaju Casey vs. Planned Parenthood i svi su očekivali da će Roe vs. Wade pasti, a pravo na pobačaj biti ukinuto. Vrhovni sud imao je samo jednog suca kojega je postavio neki demokratski predsjednik. No, na veliko iznenađenje, sud je potvrdio Roe vs. Wade, s važnim dodatkom: saveznim državama dano je pravo da reguliraju uvjete pobačaja do 24 tjedna trudnoće ako time ženi ne nameću “neosnovani teret”. Tako su otvorena vrata za iduća tri desetljeća ograničavanja abortusa. No, bio je to prije svega poraz konzervativnih aktivista. Uz Sandru Day O’Connor, prvu ženu na sudu, ključni glas za takav ishod došao je od još jednog Reaganovog suca – Anthonyja Kennedyja. Zapamtite njegovo ime.
Konzervativni aktivisti shvatili su da pravo na pobačaj – barem u dogledno vrijeme – neće biti ukinuto, ali i da im je sud otvorio široko polje za zagorčavanje života ženama koje traže pobačaj. Sud nije rekao što je “neosnovani teret”, ili koliko je tereta “osnovano”, a koliko “neosnovano”. Bitka oko pobačaja spustila se na razinu politike u republikanskim državama, koje su postajale sve domišljatije u smišljanju prepreka za ostvarenje prava na pobačaj.
Kako blokiraju prava na pobačaj?
To se radilo na dva načina: pretjeranom regulacijom i nagrizanjem perioda u kojem je abortus dopušten. Prvo, republikanci – koji inače u svojoj političkoj filozofiji zaziru od državne intervencije – propisivali su sve rigoroznije zahtjeve kojima je ograničavano pravo na pobačaj. Abortus je reguliran do iznemoglosti: proces savjetovanja toliko je zakompliciran da ga je često nemoguće obaviti u vremenskom okviru kad je pobačaj još zakonit. Uvedeni su prisilni periodi “razmišljanja”, s ciljem da žene ostanu taman toliko trudne da više ne smiju ići na abortus. Klinikama su nametnuta pravila o zaposlenima da bi se žene što duže držalo na listama čekanja.
Uveden je i niz nemogućih propisa: od toga da klinike moraju držati vojsku specijalista kao da su velike bolnice do toga da je ponegdje propisana kvadratura i arhitektonski plan zgrade za održavanje abortusa. To je dovelo do zatvaranja brojnih ustanova. Danas u Missouriju pobačaj obavlja samo jedna klinika. Missouri je, sa šest milijuna stanovnika, nešto veći od Danske, a površinom je velik kao Hrvatska, Bosna i Srbija zajedno. I ima jednu kliniku za pobačaj. Zamislite tinejdžericu iz Rijeke ili Mostara koja abortus može obaviti samo u Požarevcu.
Druga ruta bilo je nagrizanje okvira u kojem je pobačaj dopušten. Države su donosile zakone da je to 22 tjedna, ili 20, čak 16 tjedana. Sve je bilo “negdje blizu” presude o 24 tjedna, ali je namjera bila jasna – otežati pravo žene da odlučuje o svom reproduktivnom zdravlju. Tako su izgledala posljednja tri desetljeća, sve do 2019. Republikanci sad prelaze u novu fazu: umjesto otežavanja pristupa, počinju dovoditi u pitanje zakonitost pobačaja. Kalkulacija se promijenila kad su na Vrhovni sud došla dvojica sudaca koje je imenovao Donald Trump.
Val zakona protiv pobačaj
Koordinirana akcija krenula je u siječnju, kad je niz država s republikanskom većinom počeo donositi tzv. zakone o bȉlu. To je novo ograničenje koje zabranjuje pobačaj nakon što se ustanovi da fetus ima srčani ritam. To se pravdalo anketama, gdje se većina slaže da je postojanje bȉla kod fetusa točka nakon koje abortus nije prihvatljiv. No, to je podvala. Ankete su pokazale da ispitanici ne znaju kad se vidi bȉlo; kad bi im u drugom krugu anketari rekli da je to šest tjedana, do dvije trećine bi promijenilo mišljenje i reklo da je to prerano ograničenje.
Zakoni o bȉlu zapravo ukidaju pravo na pobačaj, jer žene do šestog tjedna rijetko i znaju da su trudne. Takve drakonske zakone donijeli su Ohio, Georgia, Iowa, Mississippi, Kentucky, Arkansas, Utah, Louisiana, prošlog tjedna i Missouri. Restriktivne odredbe očito su protuustavne, i to im je svrha: donesene su kako bi isprovocirale Vrhovni sud – s novom, Trumpovom većinom – da ponovno otvori pitanje prava na pobačaj.
Kriminalizacija abortusa u Alabami drskija je verzija onoga što su napravile druge republikanske države. Zakoni o bȉlu jednako su protuustavni kao i potpuna zabrana pobačaja, samo su doneseni u rukavicama. Alabama je otvoreno objavila rat američkom pravnom sustavu i poručila da savezni zakoni kod njih ne vrijede; zakoni o bȉlu napravili su isto, samo bez muda.
Žele na Vrhovnom sudu opozvati prava na pobačaj
Većina građana ne podržava pokušaje ukidanja prava na pobačaj. Amerika je bogata sekularna postindustrijska demokracija, pa ne iznenađuje da je podrška pravu na pobačaj stabilna već desetljećima. Čak 64 posto misli da Roe vs. Wade ne treba opozvati. Istraživanje iz 2018. ima gotovo iste brojke kakve je imalo desetljećima: 50 posto smatra da abortus treba biti dopušten u većini slučajeva, 29 posto u svim slučajevima, a 18 posto da ga treba zabraniti.
Protivnike prava na pobačaj to stavlja u kompliciranu situaciju: čak i ako su jako moćni, svejedno ne mogu ostvariti svoj cilj. Nemaju podršku javnosti, a ne pomaže im ni politički proces, jer abortus nije legaliziran zakonom, nego presudom Vrhovnog suda. Ostaju dvije opcije: ili promjena Ustava, ili promjena interpretacije Ustava. Prvo je nemoguće, pa su se usredotočili na potonje: promijeniti sastav suda, tako da on opozove pravo na pobačaj.
Tome streme zakoni iz spomenutih država. Aktivisti za prava žena tužit će Alabamu, a tamošnji sud će blokirati zakon o kriminalizaciji abortusa, očito suprotan presedanu Roe vs. Wade. To će otići na Prizivni sud u Atlanti, koji će potvrditi da je zabrana protuustavna. Proces će trajati godinu ili dvije – ali neće ništa promijeniti jer niži sudovi ne mogu proglasiti ustavnim nešto o čemu je Vrhovni sud već rekao svoje. Abortus će na kraju opet doći do Vrhovnog suda.
Izmišljaju čak i nova pravila
Ovaj nasrtaj na pravo žene na abortus ne bi bio moguć da su u Americi poštovana demokratska pravila. Počelo je s iznenadnom smrću Antonina Scalije i republikanskom krađom mjesta na Vrhovnom sudu. Kad se, dan pred Valentinovo 2016., Scalija nije probudio nakon lova na prepelice na teksaškom ranču, “originalisti” su izgubili najutjecajnijeg suca. Zaprijetila je promjena ravnoteže suda: nasljednika Scalije postavit će Barack Obama, kojega su republikanci opstruirali već sedam godina. Ova opstrukcija, pokazat će se, bila je najdalekosežnija.
“Predsjednik ne može imenovati suce u zadnjoj godini mandata”, poručio je vođa senatske većine Mitch McConnell. To “pravilo” izmislio je u trenutku – ono nije vrijedilo ni za jednog predsjednika. Obama je predložio centrističkog suca Merricka Garlanda, ali republikanska većina je bila tako osorna da ga nije htjela čak ni saslušati. Takvo što nije se dogodilo u dva stoljeća američke demokracije. No, u Bijeloj kući i Demokratskoj stranci računali su da blokada neće imati učinka – u proljeće 2016. nitko u Americi nije mislio da će Hillary Clinton izgubiti izbore u studenome. Ishod znate – Scaliju je naslijedio Neil Gorsuch, kojega je imenovao novi predsjednik Donald Trump. Konzervativnu većinu na sudu sačuvalo je gaženje normi.
Ideološka ravnoteža suda nakon toga se doista promijenila, ali u korist konzervativaca. Do ljeta 2018. na Vrhovnom sudu sjedila su petorica sudaca koje su postavili republikanski predsjednici, i četvero oni koje su predložili demokrati. No, jedan od petorice konzervativnih bio je Anthony Kennedy – čije ste ime zapamtili još iz 1992. i presude kojom je neočekivano potvrđen Roe vs. Wade. Kennedy je bio “swing vote”, konzervativac koji ponekad glasa s liberalima: bez njega sud ne bi bio 2015. potvrdio da istospolni partneri imaju u Americi pravo na brak.
Kako su se riješili Kennedyja?
Konzervativni aktivisti imali su plan: riješiti se Kennedyja što prije, kako bi ga Trump zamijenio provjereno konzervativnim sucem dok republikanci još drže sigurnu većinu u Senatu – dakle, prije izbora u studenom 2018. Nije jasno zašto je Kennedy pristao na taj pritisak. Suci imaju doživotni mandat, a Kennedy jest bio star, ali ne i najstariji na sudu. Neka objašnjenja njegova umirovljenja ukazuju na proračunatu igru koju su za Trumpa smislili konzervativni aktivisti – Kennedyju su rekli imena dvojice kandidata koji bi bili u igri za nasljednika. Obojica su bili njegovi bivši stažisti. Suci u pravilu žele sačuvati svoj “legacy”, tj. žele da i nakon odlaska preživi njihova pravna filozofija i ključne presude. To je najlakše ako ih zamijene suci koji su prethodno radili za njih. Već je imenovanje Gorsucha pucalo na Kennedyjevu taštinu – on je bio Kennedyjev učenik, kao i Brett Kavanaugh koji će ga na kraju naslijediti.
Drugo objašnjenje ukazuje na veze Trumpa sa sučevom obitelji, a bazira se na zgodi s prvog Trumpovog obraćanja naciji. Dok se pozdravljao sa sucima u prvom redu kongresne dvorane, Trump je pred kamerama Kennedyju rekao: “Pozdravite maloga. Nema puno takvih!”. “Mali” je Justin Kennedy, direktor za tržišta nekretnina u Deutsche Banku, jedinoj banci koja je posljednja dva desetljeća Trumpu davala kredite, kad su mu američke banke okrenule leđa zbog niza bankrota.
Justin je, pogađate, sin suca Kennedyja. Trumpovo poslovanje neraskidivo je povezano s Deutsche Bankom i predmet je kongresnih istraga. I prije njegove pojave na političkoj pozornici, američki regulatori kaznili su tu banku s 10 milijardi dolara jer je oprala i na zapadna tržišta plasirala više od 80 milijardi dolara ruskih oligarha i mafijaša. Trumpovi pokušaji da odbije zahtjeve Kongresa da dostavi poslovnu dokumentaciju padaju zadnjih tjedana na sudovima, a predsjednik se uzda da će, u konačnici, pobijediti na Vrhovnom sudu. Odlazak Anthonyja Kennedyja, koji bi se inače morao izuzeti, jača Trumpove šanse.
Dvije prepreke su premostili, ali ostaje još jedna
Iz ovog ili onog razloga, “swing vote” na Vrhovnom sudu propao je Kennedyjevom objavom da ide u mirovinu i Trumpovom nominacijom Kavanaugha. Optužbe da je on silovatelj osvojile su pažnju javnosti, ali nisu pokolebale republikansku većinu. Senat je promijenio ravnotežu suda: većina više ne uključuje jednog nepouzdanog, nego pet sigurnih konzervativnih sudaca.
Ili se tako bar čini. Aktivisti za ukidanje prava na pobačaj premostili su dvije velike prepreke – Obami je uskraćeno pravo da imenuje nasljednika Scalije, a Kennedy je zamijenjen pouzdanim konzervativcem. No, zadnja prepreka možda se pojavi gdje biste je najmanje očekivali.
Nedavno objavljena biografija Johna Robertsa sugerira da bi novi “swing vote” na sudu mogao postati upravo njegov predsjednik. Autorica, ugledna novinarka Joan Biškupić, ne govori o pobačaju, ali objašnjava zašto je Roberts – provjereni konzervativac kojega je Bush stavio za šefa suda – srušio konzervativnu većinu u presudnom slučaju. Njegov glas spasio je Obamacare. Knjiga Joan Biškupić, koja ima odličan pristup Robertsu, otkriva sučevu filozofiju. On se ne vodi samo pravnim argumentima, nego nastoji sačuvati legitimitet institucije kojoj je na čelu.
Roberts gleda dalje od osobnih uvjerenja
Razmišljao je o tome kako bi odjeknulo rušenje Obamacarea: “Prvi crni predsjednik zemlje tako opterećene sramotnom poviješću robovlasništva postavio je za glavni cilj proširenje zdravstvenog osiguranje na veći broj građana, od kojih mnogi nisu bijelci. Za to ima legitimitet – uvjerljivo je dobio izbore – i većinu u Kongresu. I onda pet konzervativaca na Vrhovnom sudu sruši glavni politički projekt prvog crnog predsjednika. Što bi to značilo za legitimitet suda? Bi li Obamini birači vjerovali da je sud nezavisni arbitar bez skrivenih političkih motiva?” Uvid u Robertsovu logiku iz pera Biškupić sugerira da ukidanje pobačaja možda neće ići glatko.
Kad zakon o potpunoj zabrani abortusa iz Alabame – ili neki od zakona o bȉlu iz drugih država – budu blokirani na nižim sudskim instancama, konzervativni aktivisti i njihovi republikanski saveznici suočit će se s prvim trenutkom istine. Ako Vrhovni sud odbije razmotriti njihov slučaj, snovi o ukidanju pobačaja će propasti: ostat će na snazi blokada s nižeg suda. Vrhovni sud dakle treba taj slučaj uopće uzeti. Za to su dovoljna četiri glasa: čak i ako Roberts postane “swing vote”, to mogu napraviti Gorsuch, Kavanaugh, Samuel Alito i Clarence Thomas. No, teško da će se oni upustiti u to ako znaju da u konačnom glasanju ne mogu računati na Robertsa.
Vratimo se u stvarnost: nije ni izdaleka sigurno da će Roberts, čak i da načelno postane “swing vote”, to napraviti u slučaju pobačaja. On je konzervativni sudac, a pobačaj je najvažnija tema konzervativnog pokreta. O tome što će napraviti može se dakle samo gatati iz signala, a tu je knjiga Joan Biškupić odličan izbor. Prvo, neobično je da o Robertsu postoji takva biografija. On je sudac tek 14 godina, a budući da mu je 64 godine, na toj poziciji može komotno ostati još dva desetljeća – uz božju pomoć i tri; malo je rano za pisanje biografije. Čini mi se da je knjiga samo sredstvo kojim je Roberts – kroz usta Joan Biškupić – poslao signal o svojim prioritetima, a to su institucionalna stabilnost i dugoročno očuvanje uloge Vrhovnog suda.
Politika može potkopati Vrhovni sud
Prije dva stoljeća ta je institucija uspostavila sebe kao neprikosnovenog arbitra svega u Americi iako joj Ustav to nije izričito namijenio. Vrhovni sud već dvjesto godina odlučuje o ustavnosti zakona, i to radi logikom presedana s težinom ustavnog pravorijeka, iako to ni ta uloga ni to pravo ne proizlaze iz samog Ustava. To znači da je Vrhovni sud inherentno ranjiv.
Ako se politika i sud nađu na trajno nepomirljivim stranama, politika bi ga mogla potkopati. Već danas u kampanji za demokratskog izazivača Trumpu čujemo kandidate koji najavljuju da će konzervativnu većinu na sudu srušiti povećanjem broja sudaca. To bi bio čin institucionalnog nasilja, ali bi bio zakonit: Kongres može mijenjati broj sudaca. To je uostalom 1930-ih htio napraviti Franklin Roosevelt jer mu je sud rušio elemente New Deala, ali su ga odgovorili.
Vrhovni sud mogao bi sam sebi zadati ozbiljan udarac ako zamuti načelo presedana. Autoritet suda bazira se na temeljnoj normi presedana: to znači da on Ustav uvijek tumači dosljedno, isključujući iz postupka mogućnost hira ili političkog pritiska. Tako je uostalom legalizirano i pravo na pobačaj: presudom u jednom slučaju, Roe vs. Wade. Svi koji su nakon toga htjeli dovesti u pitanje njegovu ustavnosti, znali su da će sud a priori odbaciti te pokušaje, jer je to pitanje već riješio, jednom za svagda. Norma kaže da se presedani opozivaju samo ako se okolnosti temeljito izmijene, a to s pravom na pobačaj sigurno nije slučaj. Opoziv pobačaja nagrizao bi normu poštivanja presedana i umanjio Vrhovni sud, a to Roberts želi izbjeći.
Sud je sve ono što američko društvo nije
Konačno, spletom okolnosti Vrhovni sud postao je vrlo nereprezentativan. On ne mora biti reprezentativan, ali pomaže ako njegov sastav bar donekle reflektira političku i demografsku stvarnost. Kroz knjigu Joan Biškupić Roberts daje do znanja da je svjestan činjenice da je većina na sudu u raskoraku s mišljenjem većine Amerikanaca. Sud je znatno više konzervativan, bijel i muški nego presjek američkog društva. Ne pomaže to što su konzervativnu većinu stvorili predsjednici koji su osvojili manje glasova od svojih suparnika: Gorsucha i Kavanaugha postavio je Trump, koji je pobijedio s tri milijuna glasova manje od Clinton; Alita i samog Robertsa postavio je Bush, koji je pobijedio s milijun glasova manje od Ala Gorea.
Takvi raskoraci dobar su put u smrt institucije – kad se građani prestanu prepoznavati u njoj, prestat će joj vjerovati. Ukidanje prava na abortus, ako do njega dođe, može biti dio tog procesa, koji ne bi završio dobro ni po koga. Jasno je da će pitanje prava na pobačaj podići uloge u izborima iduće godine – uostalom, dvoje liberalnih sudaca, Ruth Bader Ginsburg i Stephen Breyer su u devetoj deceniji svojih života. Koji će predsjednik imenovati njihove nasljednike – to je pitanje koje može definirati smjer razvoja ovog društva u idućih pola stoljeća.
Neovisno od politike i prava, broj pobačaja isti je u postotku u svakom društvu – od Norveške do Saudijske Arabije. Jedina razlika je u tragičnijoj brojci – smrtnosti žena. U Norveškoj zbog pobačaja ne umre gotovo niti jedna žena, u Saudiji – gdje je ilegalan – umire ih i do 20 posto žena. Abortus neće nestati ako ga se zabrani, samo će žene izručiti u ruke “mesara”.