Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Snima: Vjekoslav Skledar

Hoće li posao od 8 sati u komadu uskoro nestati? Ova generacija zbilja bi mogla dokrajčiti radno vrijeme od 9 do 17

O zakon poslu razgovarali smo sa 100 milenijalaca iz cijele Hrvatske. Ovaj put otkrivaju što su za njih zakon radno vrijeme i zakon godišnji

Završava li radni dan nakon što je radno vrijeme gotovo ili nakon što je obavljen sav posao? Što sve mora stati u jedan dan osim posla? Što je zakon godišnji? U drugom nastavku serijala tekstova, koji donosimo u suradnji sa zakon poslodavcem Zagrebačkom pivovarom, prenosimo iskustva milenijalaca iz Splita. Uskoro smo i u Osijeku.

Jutrom, između 7.00 i 9.00, glavne prometnice gotovo svih većih gradova začepljene su gužvom. Kolone automobila, sporo i živčano, kreću iz rezidencijalnih četvrti prema poslovnim zonama. Prometnice se, potom, u narednih osam sati ponovno umire, da bi se ista stvar, samo u suprotnom smjeru, ponovila između 16 i 18 sati.

Jutarnja i popodnevna špica dio su bioritma svake urbane sredine, pojave potpuno normalne i samorazumljive. Ipak, za sve veći broj putnika koji sudjeluju u stvaranju nervoznih kolona, te su gužve, kao i monolitno osmosatno radno vrijeme koje ih je izazvalo, arhaični ostatci poslovanja iz dvadesetog stoljeća poput, na primjer, kartonskih posjetnica koje se i dalje uporno tiskaju, ali nikada ne dijele.

Prema nekim procjenama, do 2030. godine radni ritam “od 9 do 17” mogao bi u potpunosti nestati. Za generaciju milenijalaca, koja je u posljednjih nekoliko godina postala najbrojnija generacija unutar globalne radne snage, riječ “posao”, sve se manje odnosi na konkretnu, fizičku lokaciju. Velikoj većini, radni alati dopuštaju da rade bilo kada i bilo gdje, a tako se prema poslu i odnose. Recimo, 42 posto mladih zaposlenika osjeća potrebu i obvezu provjeriti poslovni mail i kada su na godišnjem odmoru.

Priroda rada bitno je drugačija nego što je bila prije samo petnaestak godina, a novim se trendovima prilagođavaju i poslodavci. Čak i u velikim, tradicionalnim industrijama, progresivne kompanije otvorene su ka fleksibilnijem odnosu spram radnog vremena, kliznim dolascima i odlascima, povremenom radu od doma, slobodnim danima koji omogućavaju bolju ravnotežu spram posla i ostatka života.

Nakon što smo, u prvom nastavku velikog serijala koji radimo u suradnji s jednim zakon poslodavcem, sa zagrebačkim milenijalcima razgovarali o novcu i plaći, u drugom smo s njihovim splitskim vršnjacima razgovarali o – radnom vremenu. Zanimalo nas je što je za njih zakon radni dan. Što sve odrade i koliko traje? Jesu li na poslu i kada ne rade, koliko im je važan odmor i kako bi, da imaju apsolutnu slobodu, organizirali svoje vrijeme.

Fleksibilnost je poželjna, ali nije presudna

Sloboda da bar donekle samostalno upravljaju svojim vremenom kroz razgovor sa splitskim milenijalcima pokazala se kao jedna od bitnijih stavki u njihovim stavovima o odnosu posla i vremena. Prema prošlogodišnjem Deloitteovom istraživanju provedenom na više od 10.000 milenijalca iz 36 zemalja, 50 posto ispitanih fleksibilnost je označilo kao važnu pri odabiru poslodavca. Posebno je indikativno to što fleksibilnost snažno korelira s lojalnošću. Preciznije, ako mladi mogu bar donekle sami određivati kada će, gdje i koliko raditi, teže će se odlučiti za promjenu radnog mjesta.

DOZNAJTE TKO JE HRVATSKI ZAKON POSLODAVAC

Duje Roje ima 27 godina i donedavno je radio kao programer u jednom splitskom startupu. Otišao je kako bi s još nekolicinom kolega pokrenuo vlastiti projekt, kompaniju koja će se baviti sustavom naplate za benzinske pumpe na osnovi čitanja registracija. Prije je radio osmosatno radno vrijeme, dok danas sam upravlja time koliko će i gdje raditi. “Nekako mi se čini da sada imam puno više vremena u usporedbi sa stalnim radnim odnosom. I ne mislim da radim manje nego prije, nego sam odlučujem kada ću i što raditi. Sada su mi nekako svi dani isti, uopće više ne razlikujem nedjelju od srijede”, govori Duje.

Dodaje, doduše, da to ne znači da misli kako je apsolutna fleksibilnost dobra za svakoga, jer bi dio ljudi, prepušten sebi, “sigurno samo ležao”. Iako je fleksibilnost poželjna, drži da je pitanje radnog vremena u snažnoj zavisnosti od vrste posla koja se radi. Na primjer, pitamo ga kakvo bi radno vrijeme pokušao ispregovarati da razgovara o poslu u Googleu ili nekom drugom gigantu. “Radno vrijeme mi ne bi bilo toliko bitno. Mislim da bi bili važni slobodni dani. Znam ljude koji rade u velikim kompanijama, rade od osam do osam i uopće se ne žale. Ne žale se, jer rade na važnim projektima s poticajnim ljudima. Imaju osjećaj da doprinose nečemu većem od sebe”, govori Duje.

Koliko radim, toliko zaradim

Više je naših sugovornika naglašavalo kako je fleksibilnost u određivanju radnog vremena posebno bitna za mlade ljude koji žele zasnovati obitelj. Kada si mlad i nemaš puno vještina, često tržištu možeš ponuditi samo svoje vrijeme i želju, ali fleksibilnost postaje bitnija s godinama. “Mislim da je fleksibilnost u smislu vremena jako pozitivna stvara”, kaže 27-godišnji Mateo Rajčić iz Radošića. Korisno je moći prilagoditi dolazak i odlazak s posla recimo roditeljskim obvezama. “Mislim da u dobrom dijelu poslova čovjek može svoj dio obaviti u svako doba dana. Ako je posao obavljen dobro, poslodavac je zadovoljan, a zaposlenik je sretniji jer sam upravlja svojim vremenom. Uostalom, to je vrlo korisno, ako pokušavate zasnovati obitelj”, pojašnjava.

Mateo je prije nekoliko godina pokrenuo obrt za predstavništvo u osiguranju i za sada mu, kaže, dobro ide. “Moj posao je da klijentu pronađem najbolje ponude osiguranja i pomognem da mu se u slučaju štete sve isplati. Ako me pitate što je “normalno radno vrijeme”, rekao bih da je to od 7 do 14 sati, ali ja radno vrijeme nemam. Koliko ću raditi, toliko ću zaraditi”, kaže.

Mateo Rajčić: Fleksibilno radno vrijeme je korisno za mlade s djecom Vjekoslav Skledar

Kada traže posao, fleksibilnost vide kao ozbiljnu, ali ipak ne presudnu prednost. Na primjer, dvadesetpetogodišnji Ivica Ljubičić nedavno je završio fakultet i trenutno traži posao. Do sada je, priča, poslao pedesetak molbi. Ivica fleksibilnost u smislu određene kontrole nad vlastitim rasporedom vidi kao prednost kod potencijalnog poslodavca, ali bi ju svrstao na treće mjesto po važnosti, iza plaće i odnosa unutar organizacije. “Moj zakon posao bi, zapravo, bio posao na kojem bih bio sretan. Idealan poslodavac bi bio onaj kod kojeg možeš ostvariti samoostvarenje, a da unutar toga imaš i vremena za obitelj i prijatelje”, kaže Ivica.

Stabilnost ili hektičnost

Kroz različita istraživanja o generaciji milenijalaca mogu se iščitati dva naizgled oprečna trenda. U isto vrijeme, mladi su danas skloniji slobodnim radnim odnosima i freelanceanju no bilo koja druga generacija, ali kada traže posao, iznimno cijene stabilnost i sigurnost. Barbara Bakota ima 28 godina i dvije je sezone odradila kao model na londonskoj modnoj sceni. Priča da je odnos vremena i života u Londonu teško precizno opisati.

Barbara Bakota: Htjela bih moći sama oblikovati svoju rutinu Vjekoslav Skledar

“Ti si tamo potpuno obuzet. Kao da si lik u video igrici. Cijeli dan hodaš po gradu nosa zabijenog u mobitel, agent ti na WhatsApp šalje linkove google maps lokacija. Ti samo ideš od jedne do druge, kao u labirintu. Onda staneš pred dizajnera, on te odmjeri u 15 sekundi, na temelju toga dobiješ ili ne dobiješ reviju. Ideš doma i misliš si – sigurno sam ovu reviju dobila jer sam raspustila kosu ili – ovu nisam dobila jer mi ova majica loše stoji. Stvaraš filmove u glavi, a zapravo, ništa od toga nema veze s vezom i nikada nećeš znati zašto si nešto uspjela ili nisi”, prepričava Barbara. Vrhunac te gužve su velike revije. “Najbolji je osjećaj kada sve bude gotovo. Nestane stres, ostane samo uzbuđenje. Ostvarilo ti se nešto što si htio. A onda se, nakon možda neke čaše šampanjca, sam vraćaš kući gradskim autobusom”, govori Barbara.

‘Želim barem malo utjecati na kreiranje rutine’

Svakodnevica joj danas izgleda bitno drugačije. Kada smo se upoznavali, na pitanje čime se točno bavi u životu, Barbara je rekla da uči programirati. Nekoliko puta tjedno nalazi se s par godina mlađim bratićem, developerom i satima rade u Java Scriptu, HTML-u ili CSS-u. Barbara kaže da o računalima i programiranju nije znala ništa prije no što su počeli raditi, ali da je željela naučiti jer joj se učinilo da će joj ta znanja biti korisna na tržištu rada.

“Radimo na tome već par mjeseci i mogu reći da mi se baš sviđa. Kada sam studirala pravo, morala sam puno bubati napamet i to mi je išlo na živce. Ovdje toga nema. Ako imaš problem, googlaš rješenje, snalaziš se. Radili smo razne sitne projekte. Na primjer, napravili smo svoj mali chat koji je funkcionirao. Onda, jednostavan sustav za recepcije hotela. Takve stvari. Zabavno mi je to, ali još nisam samostalna. To je, recimo, kao kada pišete neki tekst na stranom jeziku i treba vam netko da vam popravi gramatiku prije nego tekst pošaljete na čitanje. Tako sada meni treba netko da mi popravi kod pa da funkcionira. Cilj mi je da postanem samostalna i krenem tražiti posao. Jednog dana, voljela bih imati dobar, stabilan posao, ali bih voljela i da barem malo mogu sama utjecati na kreiranje vlastite rutine”, govori.

Dosta im je važno ne raditi vikendom

Više je sugovornika govorilo je o tome kako bi im od fleksibilnog radnog vremena, pa čak i radnog vremena uopće, važniji bili slobodni dani i vikendi. Za radnog tjedna, barem deklarativno, nemaju problema s prekovremenim satima, ukoliko su valjano nagrađeni, ali im je zato vrlo bitno da imaju dovoljno slobodnih dana za odmor ili obavljanje raznih osobnih obveza. Marko Grančić je programer zaposlen u perspektivnom solinskom startupu Include. Kaže da tjedno mora odraditi 40 sati, ali da sam može sate rasporediti po danima.

“Svejedno, obično dođem oko sedam a odem oko tri. Tako mi odgovara zbog privatnih obaveza, a tako sam i navikao”, kaže Marko, a onda dodaje: “Meni je zapravo najvažnija stvar da ne radim vikendom. Mogu ja odraditi i sat dva duže, ali da imam slobodne dane za odmor. Kao student sam radio na jednom poslu koji je zahtijevao da radim i subote. I tada sam shvatio da jedan dan nije dovoljan za odmoriti se od radnog tjedna”, kaže.

Kako pojašnjava, radni dan ne završava uvijek završetkom radnog vremena. Čak i ako posao ne nosi kući, u glavi često ostaje u nekom problemu kojemu se ne nazire rješenje ili zadatku koji ga, u mislima, prati i van radnog vremena. “Ne možeš se uvijek do kraja isključiti kada izađeš iz zgrade. Nekada je jednostavno stalno otvoren prozorčić u kojem vrtiš to što si radio na poslu”, govori.
Gotovo svi naši splitski sugovornici, uključujući i Marka, slažu se da je godišnji odmor bitna stavka radnog odnosa. Većina, zanimljivo, kao količinu vremena potrebnu za pravi odmor govore o idealna tri tjedna. U prvom tjednu, pojašnjavaju, čovjek se tek polako opušta. U drugom se tek zapravo odmara, a u treći je potreban da se stvori želja za povratkom na posao.

Motivacija i burnout

Tonći Kačić Bartulović je student koji za vrijeme turističke sezone radi kao voditelj restorana i konobar u jednom restoranu na Komiži. Kaže kako je važno da si čovjek vrijeme van radnog vremena ispuni sadržajem koji će mu pomoći da glavu očisti od posla. “Ako netko stalno razmišlja o poslu, ta osoba na duže vrijeme teško ostaje motivirana. A u poslu je motivacija često ključ”, kaže.

Tonći Kačić Bartulović: Ne prestaneš razmišljati o poslu čim završi radno vrijeme Vjekoslav Skledar

Iskustva rada u sezoni, čak i ako naglašava da ima sreću s poslodavcem, naučila su ga o važnosti slobodnog vremena i slobodnih dana.

I dvadesetsedmogodišnji Mate Pupić, koji radi kao menadžer u hotelu, kaže kako je posao u turizmu posebno zahtjevan što se tiče vremena. “Naravno da se ne bi prečesto trebalo događati da zaposlenik ostane na poslu duže od radnog vremena, ali je to ponekad neizbježno. Moj najduži radni dan trajao je 16 sati. Kolega s recepcije se razbolio, pa sam morao odraditi dupli smjenu. Bila je sredina sezone, hotel je bio pun. Nakon toga se samo možeš srušiti”, priča Mate.

Freelanceanje i slobodno vrijeme

Mate Pupić: Najduže sam u komadu odradio 16 sati Vjekoslav Skledar

Većina naših sugovornika smatra da bi radni dan trebao uključivati i sadržaje izvan posla, vrijeme za obitelj i prijatelje, hobije i druge interese. Mate spominje i istraživanja koja sugeriraju da bi kraće radno vrijeme moglo dovesti do veće produktivnosti i bolje ravnoteže između posla i ostatka života. No, mnogi ističu da odmor ne uključuje samo ljenčarenje. Dvadesettrogodišnja Latica Marević, nada se uskoro odvjetnica, kaže da teško miruje. “Kad imam previše slobodnog vremena nekad ne znam što bih sa sobom i onda se razletim na sto strana. Cijeli se život bavim sportom, plesom. Navikla sam biti aktivna. Ne volim pasivna stanja, uvijek sam za rad, akciju”, govori. Latica će uskoro završiti pravni faks, a prema kratkom iskustvu iz jednog ureda u kojemu je radila, dopada joj se samostalnost odvjetnika u poslu, kao i to što svaki radni dan nije isti.

Latica Marević: Kada imam previše slobodnog vremena, ne znam što bih sa sobom Vjekoslav Skledar

Radni dani rijetko nalikuju jedan na drugoga i dvadesetdevetogodišnjoj Anđeli Prnjak. Ona se, priča, u životu bavila raznim stvarima. Između ostaloga, snimila je kratki film i radila kao PR jednom od splitskih gradonačelnika. Jako kratko, naglašava kroz smijeh. Najviše je radila kao freelancer u video produkciji, od asistentskih poslova, poslova location managera, do castinga i to za velike strane televizije poput BBC-a i CBS-a. “Posao u produkciji je užasno izazovan. Po cijeli dan rješavaš probleme, rijetko staješ. Za vrijeme snimanja, ti nemaš radno vrijeme. Jednostavno ideš dok nije gotovo. I nitko te ne može dobiti, cijeli vanjski život je na pauzi. Zadnje dane produkcije, ja se osjećam kao vatrogasac koji samo juri uokolo s aparatom i gasi vatre koje iskaču sa svih strana”, priča Anđela.

Pod kojim bi uvjetima pristali na normalan posao

Prema Deloitteu, generacija milenijalaca izuzetno je sklona tzv. Gig ekonomiji, odnosno freelanceanju, koje vide kao bijeg od rutine i 9 do 17 svakodnevice, no život od projekta do projekta zna biti stresan. “To je jednostavno tako. Nekada biraš između projekata, a nekada mjesecima nemaš ništa, i naravno da dođe do male panike. Ja zapravo odmaram kada odlučim da sam dovoljno zaradila za mjesec dana godišnjeg. Isto kao što volim intenzivno raditi, volim i ljenčariti. Baš imam taj Yin Yang”, govori.

Pitamo ju zbog kakvog bi posla pristala na normalno radno vrijeme.”Da bih pristala raditi na poslu od 8 do 15, to bi moralo biti nešto što nije samo posao. Nešto u čemu ja vidim tri godine unaprijed. Bez obzira na to što je to posao od 8 do 15, ja bih ga opet radila 10 sati. Ne znam hoću li za 10 godina razmišljati drugačije, ali tako je sada”, zaključuje Anđela.

Milenijalce su na tržištu rada dočekali s nimalo suptilnom skepsom. Njihov je idealizam shvaćan kao naivnost, upornost kao razmaženost. U posljednjih nekoliko godina milenijalci su uspjeli razbiti sve stereotipe s kojima su dočekani. Kao što smo se mogli uvjeriti kroz razgovore s njima, ambiciozni su i posao shvaćaju ozbiljno, samo imaju pomalo neortodoksne ideje o tome kako bi taj posao trebao izgledati. Milenijalci su ti koji definitivno transformiraju odnose između poslodavaca i zaposlenika. Većina hrvatskih poslodavaca i dalje je tradicionalna, ali se polako uvode promjene kao što su klizni dolazak i povremeni rad od kuće. Priče i stavovi milenijalaca iz Splita mogli bi biti koristan putokaz smjera promjena u budućnosti.

Doznajte tko je zakon poslodavac.


*Sadržaj je nastao u suradnji Zagrebačke pivovare, agencije 404 i Telegram media grupe

OGLASI
učitavanje...
Više s weba