Nekad je nužno odabrati stranu

Hoće li se ovaj štrajk zbilja pretvoriti u opći pokret protiv vlasti?

U centru Zagreba mogli bismo gledati masovni, bijesni event u kojem će plaće prosvjetarima biti tek jedan od - detalja

Plenković iz ove situacije više ne može izići kao pobjednik. Politička šteta je napravljena i taman da dogovor bude postignut i nakon posljednje točke na ovom tekstu nastava ponovno pokrenuta, ne postoji PR koji će sve što se događalo (usred, btw, predsjedničke kampanje) uspjeti obojati za vlast pobjedničkim bojama.

Stvari upravo ozbiljno izmiču kontroli. Dok je premijer zauzet Kongresom Europske pučke stranke u Zagrebu, u zemlji se štrajk djelatnika u obrazovanju zbog povećanja plaća od tri-četiri stotine kuna kanalizira u opći bunt protiv vlasti. Priča o dizanju koeficijenta za 6,11 posto sve je više u drugom planu, dok se u javnosti i prema ulicama sve jasnije probija cijela sila nezadovoljstva akumuliranog godinama, zbog općeg odnosa prema obrazovanju, zbog birokratiziranosti i neučinkovitosti sustava, zbog bahatosti vlasti, zbog ned ostatka reformi, zbog sveopće korupcije. Tko se na bilo koji način bavi politikom, a ne čuje doslovno tutnjanje gnjeva na svim mogućim javnim kanalima, živi ozbiljno izoliran od stvarnosti.

Točno je poznato i vrijeme i mjesto na kojem bi se bijes mogao preliti na ulicu – na Trgu bana Jelačića u Zagrebu sindikati planiraju veliki prosvjed za ponedjeljak, 25. studenog. Pridruži li se prosvjetarima samo mali postotak ljudi iz nekoliko desetaka udruga koje im izražavaju podršku, samo dio simpatizera gotovo svih opozicijskih političkih stranaka, samo frakcija mase sljedbenika anarhističkih i populističkih Mesija koji su prilično popularni posljednjih nekoliko političkih sezona, u centru Zagreba mogli bi gledati masovni, bijesni event u kojem će plaće prosvjetarima biti tek jedan od – detalja.

Santiago u zbornici

Ovdje se, dakle, više ne radi o tome jesu li zahtjevi prosvjetara opravdani, ni o tome da je vlast ne gledajući dalje od vlastitog nosa još jednom sebi napravila ozbiljnu političku štetu. Radi se o tome da bi se, u krajnjoj konzekvenci, vlast mogla zavaljati ulicama u krajnje nepredvidivim okolnostima. Ako se nekom čini da je to pretjerani scenarij razvoja situacije koja je krenula od nekoliko stotina kuna mjesečno, valjalo bi malo razmisliti o – Čileu. Krvavi prosvjedi koji tamo traju već mjesec dana krenuli su zbog poskupljenja karata za metro u Santiagu.

A sve je za premijera Plenkovića tako bajkovito irelevantno djelovalo početkom listopada, kad se na čuvenoj tiskovnoj konferenciji na kojoj je ratovao s novinarima i Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa izrugivao sa zahtjevom učitelja i profesora. “Mi ćemo svima dići plaće za 100 posto. Ima novaca u proračunu i svima ćemo podići plaću za 100 posto”, s plenkovićevske visine odgovarao je na novinarske upite.

Potemkin, Ina i Mol

Jednaku količinu benzina na tinjajuće i višegodišnje nezadovoljstvo prosvjetnih radnika Plenković je izlijevao i u danima koji su slijedili. Primjerice, kad je socijalni dijalog zamijenio govornicom u Saboru s koje je nadmoćno lupio hrpom novca o stol i dao svim javnim službama povišicu za 0,01 posto višu od one koju je za svoje koeficijente tražilo obrazovanje. Kako je, jasno, ovo značilo dodatno zaostajanje plaća u tom sektoru, nezadovoljstvo je nastavilo bujati.

Isto je bilo i s pričom o Potemkinovoj analizi koeficijenata, za koju je teško zamislivo da bi bila gotova u mandatu ove Vlade, a kamoli da bi se na osnovu nje donijele bilo kakve odluke. A još gore s prijetnjom o neisplaćivanju 315 kuna za svaki dan proveden u štrajku nakon 15. studenog koja je definitivno i, čini se, nepovratno zbila sindikalne redove.

Pritom, dok nastavnici štrajkaju, a roditelji kombiniraju kako zbrinuti djecu, Vlada pregovore sa sektorom u štrajku odrađuje preko volje i brzinom kojom, otprilike, kupuje Inu od Mola. I malo po malo, šibica po šibica, plam nezadovoljstva je počeo zahvaćati šire od priče o prosvjeti, koeficijentima i prosjecima plaća. Svakim danom kojim se odgađa rješenje ove mučne situacije plaće profesora i učitelja će padati sve više u drugi plan, a opće nezadovoljstvo Vladom i saborskom većinom nastalom čuvenim tajnim političkim dealom tobože radi – eto poetske pravde – obrazovanja, razgorijevat će se u sve ozbiljniju vatru.

Nema pobjede

Plenković iz ove situacije više ne može izići kao pobjednik. Politička šteta je napravljena i taman da dogovor bude postignut i nakon posljednje točke na ovom tekstu nastava ponovno pokrenuta, ne postoji PR koji će sve što se događalo (usred, btw, predsjedničke kampanje) uspjeti obojati za vlast pobjedničkim bojama.

Ali, svakom minutom kojom se bahato odgađa rješenje problema očito se uzaludno nadajući da će bijes roditelja slomiti prosvjetare, Plenkoviću će se sužavati mogućnost da stvar ipak na kraju uspije vratiti u okvir priče o plaćama u obrazovanju. I da izbjegne suočavanje s bijesnom gomilom kojoj će plaće učitelja i profesora biti tek – zapaljeni fitilj.