Dramatična nestabilnost – to su dvije riječi koje često precizno opisuju političku scenu u svakoj predizbornoj godini. Pa se tako, u mjesec-dva dana, mogu izdići roditi novi pokreti (Most 2015.) i jednokratni Mesije (Kolakušić 2019.), mogu se izgubiti “već dobiveni” izbori (Milanović 2016.) ili ostvariti čudesni povratci (Milanović 2020.).
S koronavirusom, međutim, priča se ubrzava toliko da poznata izjava o tome kako je “tjedan dana u politici – mnogo vremena” djeluje prilično – konzervativno. Evo, do prije samo možda mjesec dana, SDP je još bio stranka koja često i žustro poziva premijera Andreja Plenkovića da konačno raspiše parlamentarne izbore i tako, između ostalog, riješi problem legitimiteta vlasti koju je sklopio s otpadnicima s konkurentske liste na posljednjim izborima. Danas, pak, SDP ne želi čuti za hitno raspisivanje izbora.
Izbori u doba izolacije?
Okolnosti su se naime promijenile vrtoglavom brzinom. Zbog pandemije je onemogućen normalan život, pa tako i političko agitiranje. Bez normalne predizborne kampanje, sa zabranom javnih skupova i zabranom kretanja po zemlji, nema nikakvog smisla ići na izbore – stav je koji sad zastupa stranka Davora Bernardića.
Legalna logika je tu na mjestu – pitanje je koliko bi se moglo govoriti o slobodnim izborima bez uobičajene predizborne kampanje. Ako, ne daj Bože, pandemijske mjere izolacije potraju i do zadnjeg roka za raspisivanje izbora nakon isteka mandata ovog saziva Sabora (14. prosinca) postoji ustavni put za proglašenje izvanrednog stanja i produženje trajanja mandata. A u tim produžecima bi svoj udio u vlasti – kad su u pitanja ljudska prava – trebala dobiti i sadašnja oporba.
Kataklizma koja djeluje sasvim privlačno
Logika, međutim, ima i svoju političku dimenziju. Naime, najesen će se, istekom mjera Vladinih mjera pomoći gospodarstvu zemlja sasvim sigurno susresti s realnošću najdubljeg ekonomskog pada u povijesti svoje samostalnosti – kataklizmična 2009. godina s padom BDP-a od 7,4 posto djeluje, u perspektivi prognoza za ovu godinu, djeluje sasvim optimistično.
Vlada – treba to odmah reći – za takav dramatičan pad gospodarstva nije kriva. Bez obzira na analize o tome je li trebalo ranije, preciznije i obilnije reagirati na koronakrizu, radi se o vanjskom šoku koji ne bi izbjegla ni najsposobnija ekipa u povijesti upravljanja. Samo, to birače suočene s realnošću ekonomskog šoka i socijalne nesigurnosti u principu malo zanima – za krizu cijenu u glasovima u pravilu debelo plaćaju oni koji su na vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pitanje “žetončiča”
Stoga bi bilo očekivano da će HDZ pokušati izazvati izbore čim prije dok je još svježa solidna epidemiološka reakcija na koronu i dok su ekonomski efekti prigušeni obilnom državnom pomoći. Za izazivanje izbore bi trebalo raspustiti Sabor. HDZ, međutim, u Saboru nema većinu.
Odnosno, do magične brojke od 76 zastupnika koristi se glasovima onih koji gravitiraju stranci Milana Bandića, manjinama i HNS-ovcima. Jesu li ljudi koje javnost sarkastično naziva “žetončićima” zainteresirani da im vjerojatno zadnji politički mandat traje do kraja ili da odigraju i posljednju kartu u korist HDZ-a veliko je pitanje. I veliki upitnik na mogućnost da HDZ, uopće, raspusti Sabor i izazove izbore onda kad to njima odgovara.
Neugodno leden izbor
Činilo se, međutim, da bi “ruku” u toj raboti možda Plenkoviću ipak mogao dati SDP, predsjednik te stranke je toliko puta već pozivao premijera na birališta da je mogućnost da SDP bude protiv raspuštanja Sabora zvučala bizarno i, u krajnjoj liniji, štetno za kredibilitet te stranke. Međutim, ako su uvjeti za održavanje izbora takvi da nema javnih skupova i uobičajene predizborne kampanje, pitanje kredibiliteta SDP-a hlapi u trenutku, poput svakodnevnih navika građana proglašenjem mjera izolacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A to Plenkovića i HDZ stavlja pred neugodno leden izbor – ili uz žestoki i neizvjestani pritisak na koalicijske partnere krenuti na izazivanje ljetnih izbora – uz sveopći povik opozicije oko neregularnosti izbora ili najesen ići na birališta oči u oči s recesijom od čije dubine zastaje dah.
Ili se, a moguće je znajući dosadašnji premijerov modus operandi da je to i najvjerojatnija opcija, jednostavno prepustiti – vremenu. Onome u kojem je dramatična nestabilnost pred izbore sasvim uobičajena, čak i u danima koji ne izgledaju kao istrgnute stranice scenarija jeftinog filma katastrofe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoće li zbog manevra SDP-a Plenković biti prisiljen na izbore usred najdublje recesije u povijesti?
Promjena stava SDP-a oko brzog raspisivanja izbora stavlja premijera pred mučnu dilemu
Zbog pandemije je onemogućen normalan život, pa tako i političko agitiranje. Bez normalne predizborne kampanje, sa zabranom javnih skupova i zabranom kretanja po zemlji, nema nikakvog smisla ići na izbore - stav je koji sad zastupa stranka Davora Bernardića.
Dramatična nestabilnost – to su dvije riječi koje često precizno opisuju političku scenu u svakoj predizbornoj godini. Pa se tako, u mjesec-dva dana, mogu izdići roditi novi pokreti (Most 2015.) i jednokratni Mesije (Kolakušić 2019.), mogu se izgubiti “već dobiveni” izbori (Milanović 2016.) ili ostvariti čudesni povratci (Milanović 2020.).
S koronavirusom, međutim, priča se ubrzava toliko da poznata izjava o tome kako je “tjedan dana u politici – mnogo vremena” djeluje prilično – konzervativno. Evo, do prije samo možda mjesec dana, SDP je još bio stranka koja često i žustro poziva premijera Andreja Plenkovića da konačno raspiše parlamentarne izbore i tako, između ostalog, riješi problem legitimiteta vlasti koju je sklopio s otpadnicima s konkurentske liste na posljednjim izborima. Danas, pak, SDP ne želi čuti za hitno raspisivanje izbora.
Izbori u doba izolacije?
Okolnosti su se naime promijenile vrtoglavom brzinom. Zbog pandemije je onemogućen normalan život, pa tako i političko agitiranje. Bez normalne predizborne kampanje, sa zabranom javnih skupova i zabranom kretanja po zemlji, nema nikakvog smisla ići na izbore – stav je koji sad zastupa stranka Davora Bernardića.
Legalna logika je tu na mjestu – pitanje je koliko bi se moglo govoriti o slobodnim izborima bez uobičajene predizborne kampanje. Ako, ne daj Bože, pandemijske mjere izolacije potraju i do zadnjeg roka za raspisivanje izbora nakon isteka mandata ovog saziva Sabora (14. prosinca) postoji ustavni put za proglašenje izvanrednog stanja i produženje trajanja mandata. A u tim produžecima bi svoj udio u vlasti – kad su u pitanja ljudska prava – trebala dobiti i sadašnja oporba.
Kataklizma koja djeluje sasvim privlačno
Logika, međutim, ima i svoju političku dimenziju. Naime, najesen će se, istekom mjera Vladinih mjera pomoći gospodarstvu zemlja sasvim sigurno susresti s realnošću najdubljeg ekonomskog pada u povijesti svoje samostalnosti – kataklizmična 2009. godina s padom BDP-a od 7,4 posto djeluje, u perspektivi prognoza za ovu godinu, djeluje sasvim optimistično.
Vlada – treba to odmah reći – za takav dramatičan pad gospodarstva nije kriva. Bez obzira na analize o tome je li trebalo ranije, preciznije i obilnije reagirati na koronakrizu, radi se o vanjskom šoku koji ne bi izbjegla ni najsposobnija ekipa u povijesti upravljanja. Samo, to birače suočene s realnošću ekonomskog šoka i socijalne nesigurnosti u principu malo zanima – za krizu cijenu u glasovima u pravilu debelo plaćaju oni koji su na vlasti.
Pitanje “žetončiča”
Stoga bi bilo očekivano da će HDZ pokušati izazvati izbore čim prije dok je još svježa solidna epidemiološka reakcija na koronu i dok su ekonomski efekti prigušeni obilnom državnom pomoći. Za izazivanje izbore bi trebalo raspustiti Sabor. HDZ, međutim, u Saboru nema većinu.
Odnosno, do magične brojke od 76 zastupnika koristi se glasovima onih koji gravitiraju stranci Milana Bandića, manjinama i HNS-ovcima. Jesu li ljudi koje javnost sarkastično naziva “žetončićima” zainteresirani da im vjerojatno zadnji politički mandat traje do kraja ili da odigraju i posljednju kartu u korist HDZ-a veliko je pitanje. I veliki upitnik na mogućnost da HDZ, uopće, raspusti Sabor i izazove izbore onda kad to njima odgovara.
Neugodno leden izbor
Činilo se, međutim, da bi “ruku” u toj raboti možda Plenkoviću ipak mogao dati SDP, predsjednik te stranke je toliko puta već pozivao premijera na birališta da je mogućnost da SDP bude protiv raspuštanja Sabora zvučala bizarno i, u krajnjoj liniji, štetno za kredibilitet te stranke. Međutim, ako su uvjeti za održavanje izbora takvi da nema javnih skupova i uobičajene predizborne kampanje, pitanje kredibiliteta SDP-a hlapi u trenutku, poput svakodnevnih navika građana proglašenjem mjera izolacije.
A to Plenkovića i HDZ stavlja pred neugodno leden izbor – ili uz žestoki i neizvjestani pritisak na koalicijske partnere krenuti na izazivanje ljetnih izbora – uz sveopći povik opozicije oko neregularnosti izbora ili najesen ići na birališta oči u oči s recesijom od čije dubine zastaje dah.
Ili se, a moguće je znajući dosadašnji premijerov modus operandi da je to i najvjerojatnija opcija, jednostavno prepustiti – vremenu. Onome u kojem je dramatična nestabilnost pred izbore sasvim uobičajena, čak i u danima koji ne izgledaju kao istrgnute stranice scenarija jeftinog filma katastrofe.