Ni danas, skoro punih pet godina kasnije, nije baš lako sprati dojam farse. Ujesen 2015. godine, naime, na Pantovčaku se odigralo mučno driblanje hrvatskog Ustava, kao uvertira u, iz tadašnje perspektive, gotovo nestvarne demokratske devijacije – od premijera za kojeg nitko do dobivanja mandata nije čuo (a on je slabo čuo za hrvatski jezik), do brzog pada Vlade i kasnije stabilizacije nove vlasti najnižom političkom trgovinom zastupničkim mandatima.
Destruiranje temelja demokratskog poretka počelo je u Uredu predsjednice. Ustav Republike Hrvatske, naime, kod dodjele mandata za sastav Vlade nakon izbora ima nezgodnu prazninu, kaže tek kako predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja uživa povjerenje većine svih zastupnika u Hrvatskom saboru.
Rokovi ne teku
Stvari funkcioniraju kad je jasno tko kontrolira najmanje 76 zastupnika, no kad izborne kockice padnu malo neizvjesnije, kao 2015. godine, onda se mogu prilično zakomplicirati. Naime, tad ni HDZ, ni SDP bez Mosta nisu mogli formirati većinu nužnu da od predsjednice dobiju mandat za sastavljanje Vlade. Kao što to biva u demokratskim zemljama, krenuli su pregovori parlamentarnih grupacija, no, kao što to ponekad biva u demokratskim zemljama, nisu odmah dali konkretnog rezultata.
Ustav RH ne nudi nikakvo rješenje, ni vremenski rok za takvu situaciju. Jedini rokovi koji se razrađuju su oni u kojima mandatar, nakon što od predsjednika/ce Republike dobije mandat, mora za svoju Vladu dobiti podršku u Saboru. Ne uspiju li dva mandatara u po maksimalno dva mjeseca sastaviti Vladu, ide se na nove izbore. No, ako nitko ne dobije mandat za sastavljanje Vlade – nikakvi rokovi ne teku.
Kako je Hrvatska upoznala Tima
Prije pet godina predsjednica nije imala strpljenja i umjesto da stoji po strani, radila je sve jači pritisak na aktere da se dogovor postigne. Kad su konačno, 44 dana nakon izbora Božo Petrov i Tomislav Karamarko došli na Pantovčak s potpisima 78 zastupnika, ali bez mandatara, Kolinda Grabar-Kitarović dala im je ultimatum kakvog u Ustavu ne bi pronašao ni Vladimir Šeks – da u roku od 24 sata dođu s mandatarom inače će ona raspisati izbore i imenovati Vladu stručnjaka dok se oni ne održe. I tako je Hrvatska upoznala Tima Oreškovića…
Pet godina kasnije, Ustav je i dalje nedorečen. Ništa se u njemu nije mijenjalo, odnosi među stranačkim blokovima su i dalje vrlo neizvjesni, pa i dalje postoji solidna mogućnost da se nakon izbora ne iskristalizira tako brzo nova većina u Saboru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pregovori koji traju stotinama dana
Sadašnji predsjednik Republike Zoran Milanović svakako ne planira natezati Ustav onako kako je to radila Grabar-Kitarović, a što je osjetio na vlastitoj koži kao lider grupacije koja je na kraju ostala kratkih rukava. Dakle, predsjednik će se ovaj put držati maksimalno neutralno i neće se, izvan Ustavom propisanih konzultacija, petljati u stranačka dogovaranja oko većine u Saboru, ili na stol stavljati ultimatume.
Samo, pitanje je i dalje isto kao prije pet godina – koliko dugo ima smisla čekati na dogovor o novoj Vladi? Belgija je 2010. godine primjerice dobila Vladu 589 dana poslije izbora, a u Nizozemskoj su sedamdesetih godina prošlog stoljeća pregovori o formiranju Vlade trajali 208 dana. Pitanje je, međutim, koliko bi hrvatska javnost imala strpljenja za ovako rekordno duge pregovore, kao i što bi tehnička Vlada Andreja Plenkovića uopće mogla napraviti bez punih ovlasti u vrijeme recesije koja se čini izvjesnom u drugom dijelu ove godine.
Četiri mjeseca je dovoljno?
Jedno od tumačenja izlaska iz ovakve situacije koje se doima bazirano na ustavnoj logici je da bi minimum tolerancije za dogovor o sklapanju parlamentarne većine trebao biti četiri mjeseca – onoliko koliko mandatari mogu maksimalno imati za izglasavanje povjerenja svojim Vladama. Na Pantovčaku nisu neskloni takvom tumačenju Ustava, ali ponavljaju kako sve ovisi i o okolnostima u kojima će se pregovori odvijati. Nemoguće je, naime, zamisliti da bi Milanović ponovio sličan ultimatum poput Grabar-Kitarović u slučaju kad je dogovor o novoj većini praktički već postignut i čeka se samo ime mandatara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno, postoji i ozbiljna mogućnost da će se već 5. srpnja moći nazrijeti nova većina u Saboru i da će formiranje nove Vlade proteći relativno brzo. Što ne znači, međutim, da u Ustavu i dalje neće ostati nezgodna rupa koja će i ubuduće biti mogući izvor političke nestabilnosti kakva ima potencijala izroditi farsu kojoj smo mi, hrvatske građevine, svjedočile krajem 2015. godine.
Hoćemo li, zbog rupe u Ustavu, nakon izbora opet mjesecima gledati ludorije oko skupljanja većine?
Milanović neće, poput Grabar-Kitarović, nakon izbora davati ultimatume za sastavljanje Vlade. Ipak, koliko se može čekati na dogovor?
Jedno od tumačenja izlaska iz ovakve situacije koje se doima bazirano na ustavnoj logici je da bi minimum tolerancije za dogovor o sklapanju parlamentarne većine trebao biti četiri mjeseca - onoliko koliko mandatari mogu maksimalno imati za izglasavanje povjerenja svojim Vladama. Na Pantovčaku nisu neskloni takvom tumačenju Ustava, ali ponavljaju kako sve ovisi i o okolnostima u kojima će se pregovori odvijati.
Ni danas, skoro punih pet godina kasnije, nije baš lako sprati dojam farse. Ujesen 2015. godine, naime, na Pantovčaku se odigralo mučno driblanje hrvatskog Ustava, kao uvertira u, iz tadašnje perspektive, gotovo nestvarne demokratske devijacije – od premijera za kojeg nitko do dobivanja mandata nije čuo (a on je slabo čuo za hrvatski jezik), do brzog pada Vlade i kasnije stabilizacije nove vlasti najnižom političkom trgovinom zastupničkim mandatima.
Destruiranje temelja demokratskog poretka počelo je u Uredu predsjednice. Ustav Republike Hrvatske, naime, kod dodjele mandata za sastav Vlade nakon izbora ima nezgodnu prazninu, kaže tek kako predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja uživa povjerenje većine svih zastupnika u Hrvatskom saboru.
Rokovi ne teku
Stvari funkcioniraju kad je jasno tko kontrolira najmanje 76 zastupnika, no kad izborne kockice padnu malo neizvjesnije, kao 2015. godine, onda se mogu prilično zakomplicirati. Naime, tad ni HDZ, ni SDP bez Mosta nisu mogli formirati većinu nužnu da od predsjednice dobiju mandat za sastavljanje Vlade. Kao što to biva u demokratskim zemljama, krenuli su pregovori parlamentarnih grupacija, no, kao što to ponekad biva u demokratskim zemljama, nisu odmah dali konkretnog rezultata.
Ustav RH ne nudi nikakvo rješenje, ni vremenski rok za takvu situaciju. Jedini rokovi koji se razrađuju su oni u kojima mandatar, nakon što od predsjednika/ce Republike dobije mandat, mora za svoju Vladu dobiti podršku u Saboru. Ne uspiju li dva mandatara u po maksimalno dva mjeseca sastaviti Vladu, ide se na nove izbore. No, ako nitko ne dobije mandat za sastavljanje Vlade – nikakvi rokovi ne teku.
Kako je Hrvatska upoznala Tima
Prije pet godina predsjednica nije imala strpljenja i umjesto da stoji po strani, radila je sve jači pritisak na aktere da se dogovor postigne. Kad su konačno, 44 dana nakon izbora Božo Petrov i Tomislav Karamarko došli na Pantovčak s potpisima 78 zastupnika, ali bez mandatara, Kolinda Grabar-Kitarović dala im je ultimatum kakvog u Ustavu ne bi pronašao ni Vladimir Šeks – da u roku od 24 sata dođu s mandatarom inače će ona raspisati izbore i imenovati Vladu stručnjaka dok se oni ne održe. I tako je Hrvatska upoznala Tima Oreškovića…
Pet godina kasnije, Ustav je i dalje nedorečen. Ništa se u njemu nije mijenjalo, odnosi među stranačkim blokovima su i dalje vrlo neizvjesni, pa i dalje postoji solidna mogućnost da se nakon izbora ne iskristalizira tako brzo nova većina u Saboru.
Pregovori koji traju stotinama dana
Sadašnji predsjednik Republike Zoran Milanović svakako ne planira natezati Ustav onako kako je to radila Grabar-Kitarović, a što je osjetio na vlastitoj koži kao lider grupacije koja je na kraju ostala kratkih rukava. Dakle, predsjednik će se ovaj put držati maksimalno neutralno i neće se, izvan Ustavom propisanih konzultacija, petljati u stranačka dogovaranja oko većine u Saboru, ili na stol stavljati ultimatume.
Samo, pitanje je i dalje isto kao prije pet godina – koliko dugo ima smisla čekati na dogovor o novoj Vladi? Belgija je 2010. godine primjerice dobila Vladu 589 dana poslije izbora, a u Nizozemskoj su sedamdesetih godina prošlog stoljeća pregovori o formiranju Vlade trajali 208 dana. Pitanje je, međutim, koliko bi hrvatska javnost imala strpljenja za ovako rekordno duge pregovore, kao i što bi tehnička Vlada Andreja Plenkovića uopće mogla napraviti bez punih ovlasti u vrijeme recesije koja se čini izvjesnom u drugom dijelu ove godine.
Četiri mjeseca je dovoljno?
Jedno od tumačenja izlaska iz ovakve situacije koje se doima bazirano na ustavnoj logici je da bi minimum tolerancije za dogovor o sklapanju parlamentarne većine trebao biti četiri mjeseca – onoliko koliko mandatari mogu maksimalno imati za izglasavanje povjerenja svojim Vladama. Na Pantovčaku nisu neskloni takvom tumačenju Ustava, ali ponavljaju kako sve ovisi i o okolnostima u kojima će se pregovori odvijati. Nemoguće je, naime, zamisliti da bi Milanović ponovio sličan ultimatum poput Grabar-Kitarović u slučaju kad je dogovor o novoj većini praktički već postignut i čeka se samo ime mandatara.
Naravno, postoji i ozbiljna mogućnost da će se već 5. srpnja moći nazrijeti nova većina u Saboru i da će formiranje nove Vlade proteći relativno brzo. Što ne znači, međutim, da u Ustavu i dalje neće ostati nezgodna rupa koja će i ubuduće biti mogući izvor političke nestabilnosti kakva ima potencijala izroditi farsu kojoj smo mi, hrvatske građevine, svjedočile krajem 2015. godine.