Za vrijeme večere predstavio se kao skroman i jednostavan političar koji već godinama redovno ljetuje u Mulinama na otoku Ugljanu gdje svake večeri sa svojim domaćinom, lokalnim ribarom, baca mreže. Račanu je podijelio nekoliko brzih i besplatnih savjeta o tome da sve nepopularne reforme treba napraviti u prvoj godini mandata kako bi birači na njih zaboravili do narednih izbora. Ali ta taktika nije ni njemu previše pomogla jer je 2002. njegov Fidesz izgubio parlamentarne izbore te je sljedećih osam godina proveo u oporbi i jedva je nakon izgubljenih izbora 2006. zadržao i čelnu poziciju u vlastitoj stranci.
Liberalnu stranku pretvorio je u desno-konzervativnu
U premijersku fotelju vraća se 2010. kao šef Fidesza koji je u međuvremenu preobrazio u desnu, konzervativnu stranku čiji se pojedini viđeniji članovi počinju služiti floskulama iz antisemitskog povijesnog arsenala. Tako se Oszkar Molnar proslavio izjavama da židovski kapital želi progutati cijeli svijet, a posebno Mađarsku te da Romkinje namjerno izazivaju defekte kod još nerođene djece “kako bi mogle roditi glupane i tako imati veće socijalne naknade”. Izjave svog parlamentarnog zastupnika Fidesz je nazvao “neugodnim”.
Ilona Ekes, druga zastupnica Fidesza i tadašnja članica parlamentarnog Odbora za ljudska prava i prava manjina nije doživjela tako oštru osudu ni nakon svoje izjave da je homoseksualnost mentalna bolest. Ove javne izjave Orbanovih parlamentarnih zastupnika u 2010. trebale su upaliti alarme svima onima koji se tek danas zgražaju nad politikom i retorikom mađarskog premijera. Ali trebalo je proći punih osam godina do nedavne formalne političke osude njegovog demokratski izabranog autoritarnog i autokratskog režima i svih njegovih nepodopština, izglasane velikom većinom glasova u Europskom parlamentu.
Hrvatskoj desnici manjka domaća inačica Orbana
U Hrvatskoj nikada nije manjkalo fanova Orbanove politike, ponajviše zbog njegovih tlapnji o bijeloj kršćanskoj Europi koju je pred najezdom novovjekih barbara obranila žilet-žica na mađarskim granicama. Viktor Orban više je nego uspješno prodao bajku svojim građanima da afrički i azijski imigranti imaju namjeru uništiti mađarski način života, tradiciju i kulturu mađarskoga naroda, iako je Mađarska, baš poput balkanskih država, bila za njih tek tranzitna država u kojoj je rijetko tko htio i zastati, a kamoli ostati. Ali ta laž poslužila je pretvaranju Mađarske u državu liberalne demokracije, političkog modela koji svoje uzore traži u vladavini Vladimira Putina i Recepa Erdogana.
Hrvatskoj šovinističkoj i ksenofobnoj desnici nikada nije manjkalo mrzitelja svega hrvatskog ni unutar državnih granica tako da se nije ni trebala posebno impresionirati pojavom novih ugroza s drugih kontinenata. Ono što njoj kronično manjka domaća je inačica Orbana koja bi najprije demokratskim putem osvojila vlast, a nakon toga i Hrvatsku pridružila klubu iliberalnih demokracija.
Osnovni preduvjeti za uspjeh operacije su ostvareni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je jedina prepreka mogućem političkom saltu
Lijevo-liberalna oporba doslovno je razmrvljena, plin odavno kontroliraju Rusi, naftu Mađari, a ako Visoki trgovački sud ne ospori nagodbu vjerovnika Agrokora, velik dio poljoprivredne proizvodnje, prehrambeno-prerađivačke industrije i najveći trgovački lanac postaju vlasništvo kremaljske družbe. Nakon toga slijedi i vlasničko preslagivanje u bankarskome sektoru kao logična konzekvenca promjena u realnome.
Uz sve to treba dodati da prema istraživanju GLOBSEC-a provedenom u proljeće prošle godine 37 posto hrvatskih građana smatra da je autoritativan stil vladanja bolji od demokratsko-liberalnog ustroja. Ispitivanje je provedeno u Hrvatskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, i jedino građani Bugarske u relativno većem broju vjeruju u čvrstu ruku voljenog vođe. Paradoksalno, ali jedina prepreka mogućem političkom saltu ostaje premijer Andrej Plenković, koji je svojim pogrešnim odlukama vezanim uz kolaps Agrokora te stalnim popuštanjem protivnicima u vlastitoj stranci omogućio ovakav, još do jučer, nezamisliv scenarij.
Prosvjed u Vukovaru bit će simbolički početak Plenkovićevog kraja
Najavljeni protestni skup u Vukovaru samo je prvi stvarni test unutarstranačke kontrole HDZ-a i ovisnih družina. Otkazivanje ili debakl skupa bit će znak da Andrej Plenković ipak i dalje kontrolira stranku kojoj je na čelu. Njegovo održavanje, koliko god bilo veličanstveno, dostojanstveno i bez ikakvih izgreda i nepriličnih oznaka i ikonografije, simbolički će obilježiti početak kraja ovakve vladavine Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon toga morat će izabrati između prijevremenih parlamentarnih izbora, koje bi vrlo vjerojatno iskoristio i za eutanaziju unutarstranačkih oponenata ili bolne i ponižavajuće kapitulacije pred sve većim apetitima tvrde stranačke desnice, sve do kraja svog mandata. Ljubav i poštovanje između šefa HDZ-a i suverenističkog krila stranke, što god taj eufemizam značio, jednaka je međusobnom uvažavanju Andreja Plenkovića i saborskog zastupnika Mosta Mire Bulja.
Predsjednica je jedina prava suverenistička uzdanica
Nakon europskih parlamentarnih izbora u svibnju naredne godine otvorit će se Andreju Plenkoviću i neko od mjesta u Europskoj komisiji. Ako ne iskoristi tu šansu sljedeća će uslijediti tek 2024. Ukoliko premijer Plenković ipak odluči napustiti Banske dvore u 2019. “suverenisti” će dobiti svoju novu priliku. Onu prvu 2015., uprskao je Tomislav Karamarko. Ali teško da njihove današnje perjanice Davor Ivo Stier, Miro Kovač ili Milijan Brkić mogu dobaciti izvan granica svog vrlo limitiranog biračkog tijela. Zbog toga je jedina prava suverenistička uzdanica predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, poznata po Orbanu srodnoj empatiji za sve bijede Svijeta koje se žele skrasiti u Europi.
Ali Hrvatska ipak (još) nije Rusija pa zamjene u stilu Vladimir Putin – Dmitrij Medvedev nisu tako lako tehnički izvedive. Predsjednički izbori tek su krajem 2019., a nova Europska komisija mora započeti s radom nekoliko mjeseci ranije te bi gospođa Grabar Kitarović, ako želi preuzeti HDZ i zamijeniti Pantovčak uredom u Banskim dvorima, morala napustiti svoju sadašnju dužnost prije isteka mandata. Želi li gospođa Grabar-Kitarović nakon protokolarne i reprezentativne stvarnu moć i vlast ne treba ni sumnjati, a što o tome misli Andrej Plenković možemo samo nagađati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska desnica u potrazi je za svojim Orbanom, a predsjednica se nameće kao zbilja zgodna opcija
Osnovni preduvjeti za to da se Hrvatska pridruži klubu iliberalnih demokracija već su ostvareni
Hrvatskoj šovinističkoj i ksenofobnoj desnici nikada nije manjkalo mrzitelja svega hrvatskog ni unutar državnih granica tako da se nije ni trebala posebno impresionirati pojavom novih ugroza s drugih kontinenata. Ono što njoj kronično manjka domaća je inačica Orbana koja bi najprije demokratskim putem osvojila vlast, a nakon toga i Hrvatsku pridružila klubu liberalnih demokracija. Osnovni preduvjeti za uspjeh operacije su ostvareni.
Viktor Orban osvojio je svoj prvi premijerski mandat 1998. kao čelnik tada još uvijek liberalno-konzervativnog Fidesza. Početkom 2000. došao je u službeni posjet Hrvatskoj te je premijer Ivica Račan organizirao neformalnu večeru na koju je pozvao i mene riječima: “Daj dođi, on je tvoj liberal.” Mađarska je još uvijek bila zvijezda među tranzicijskim zemljama, ali je Orban, zahvaljujući prvenstveno odlukama kojima je jačao svoje premijerske ovlasti, izazivao podozrenje u zapadnim metropolama.
Za vrijeme večere predstavio se kao skroman i jednostavan političar koji već godinama redovno ljetuje u Mulinama na otoku Ugljanu gdje svake večeri sa svojim domaćinom, lokalnim ribarom, baca mreže. Račanu je podijelio nekoliko brzih i besplatnih savjeta o tome da sve nepopularne reforme treba napraviti u prvoj godini mandata kako bi birači na njih zaboravili do narednih izbora. Ali ta taktika nije ni njemu previše pomogla jer je 2002. njegov Fidesz izgubio parlamentarne izbore te je sljedećih osam godina proveo u oporbi i jedva je nakon izgubljenih izbora 2006. zadržao i čelnu poziciju u vlastitoj stranci.
Liberalnu stranku pretvorio je u desno-konzervativnu
U premijersku fotelju vraća se 2010. kao šef Fidesza koji je u međuvremenu preobrazio u desnu, konzervativnu stranku čiji se pojedini viđeniji članovi počinju služiti floskulama iz antisemitskog povijesnog arsenala. Tako se Oszkar Molnar proslavio izjavama da židovski kapital želi progutati cijeli svijet, a posebno Mađarsku te da Romkinje namjerno izazivaju defekte kod još nerođene djece “kako bi mogle roditi glupane i tako imati veće socijalne naknade”. Izjave svog parlamentarnog zastupnika Fidesz je nazvao “neugodnim”.
Ilona Ekes, druga zastupnica Fidesza i tadašnja članica parlamentarnog Odbora za ljudska prava i prava manjina nije doživjela tako oštru osudu ni nakon svoje izjave da je homoseksualnost mentalna bolest. Ove javne izjave Orbanovih parlamentarnih zastupnika u 2010. trebale su upaliti alarme svima onima koji se tek danas zgražaju nad politikom i retorikom mađarskog premijera. Ali trebalo je proći punih osam godina do nedavne formalne političke osude njegovog demokratski izabranog autoritarnog i autokratskog režima i svih njegovih nepodopština, izglasane velikom većinom glasova u Europskom parlamentu.
Hrvatskoj desnici manjka domaća inačica Orbana
U Hrvatskoj nikada nije manjkalo fanova Orbanove politike, ponajviše zbog njegovih tlapnji o bijeloj kršćanskoj Europi koju je pred najezdom novovjekih barbara obranila žilet-žica na mađarskim granicama. Viktor Orban više je nego uspješno prodao bajku svojim građanima da afrički i azijski imigranti imaju namjeru uništiti mađarski način života, tradiciju i kulturu mađarskoga naroda, iako je Mađarska, baš poput balkanskih država, bila za njih tek tranzitna država u kojoj je rijetko tko htio i zastati, a kamoli ostati. Ali ta laž poslužila je pretvaranju Mađarske u državu liberalne demokracije, političkog modela koji svoje uzore traži u vladavini Vladimira Putina i Recepa Erdogana.
Hrvatskoj šovinističkoj i ksenofobnoj desnici nikada nije manjkalo mrzitelja svega hrvatskog ni unutar državnih granica tako da se nije ni trebala posebno impresionirati pojavom novih ugroza s drugih kontinenata. Ono što njoj kronično manjka domaća je inačica Orbana koja bi najprije demokratskim putem osvojila vlast, a nakon toga i Hrvatsku pridružila klubu iliberalnih demokracija.
Osnovni preduvjeti za uspjeh operacije su ostvareni.
Plenković je jedina prepreka mogućem političkom saltu
Lijevo-liberalna oporba doslovno je razmrvljena, plin odavno kontroliraju Rusi, naftu Mađari, a ako Visoki trgovački sud ne ospori nagodbu vjerovnika Agrokora, velik dio poljoprivredne proizvodnje, prehrambeno-prerađivačke industrije i najveći trgovački lanac postaju vlasništvo kremaljske družbe. Nakon toga slijedi i vlasničko preslagivanje u bankarskome sektoru kao logična konzekvenca promjena u realnome.
Uz sve to treba dodati da prema istraživanju GLOBSEC-a provedenom u proljeće prošle godine 37 posto hrvatskih građana smatra da je autoritativan stil vladanja bolji od demokratsko-liberalnog ustroja. Ispitivanje je provedeno u Hrvatskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, i jedino građani Bugarske u relativno većem broju vjeruju u čvrstu ruku voljenog vođe. Paradoksalno, ali jedina prepreka mogućem političkom saltu ostaje premijer Andrej Plenković, koji je svojim pogrešnim odlukama vezanim uz kolaps Agrokora te stalnim popuštanjem protivnicima u vlastitoj stranci omogućio ovakav, još do jučer, nezamisliv scenarij.
Prosvjed u Vukovaru bit će simbolički početak Plenkovićevog kraja
Najavljeni protestni skup u Vukovaru samo je prvi stvarni test unutarstranačke kontrole HDZ-a i ovisnih družina. Otkazivanje ili debakl skupa bit će znak da Andrej Plenković ipak i dalje kontrolira stranku kojoj je na čelu. Njegovo održavanje, koliko god bilo veličanstveno, dostojanstveno i bez ikakvih izgreda i nepriličnih oznaka i ikonografije, simbolički će obilježiti početak kraja ovakve vladavine Andreja Plenkovića.
Nakon toga morat će izabrati između prijevremenih parlamentarnih izbora, koje bi vrlo vjerojatno iskoristio i za eutanaziju unutarstranačkih oponenata ili bolne i ponižavajuće kapitulacije pred sve većim apetitima tvrde stranačke desnice, sve do kraja svog mandata. Ljubav i poštovanje između šefa HDZ-a i suverenističkog krila stranke, što god taj eufemizam značio, jednaka je međusobnom uvažavanju Andreja Plenkovića i saborskog zastupnika Mosta Mire Bulja.
Predsjednica je jedina prava suverenistička uzdanica
Nakon europskih parlamentarnih izbora u svibnju naredne godine otvorit će se Andreju Plenkoviću i neko od mjesta u Europskoj komisiji. Ako ne iskoristi tu šansu sljedeća će uslijediti tek 2024. Ukoliko premijer Plenković ipak odluči napustiti Banske dvore u 2019. “suverenisti” će dobiti svoju novu priliku. Onu prvu 2015., uprskao je Tomislav Karamarko. Ali teško da njihove današnje perjanice Davor Ivo Stier, Miro Kovač ili Milijan Brkić mogu dobaciti izvan granica svog vrlo limitiranog biračkog tijela. Zbog toga je jedina prava suverenistička uzdanica predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, poznata po Orbanu srodnoj empatiji za sve bijede Svijeta koje se žele skrasiti u Europi.
Ali Hrvatska ipak (još) nije Rusija pa zamjene u stilu Vladimir Putin – Dmitrij Medvedev nisu tako lako tehnički izvedive. Predsjednički izbori tek su krajem 2019., a nova Europska komisija mora započeti s radom nekoliko mjeseci ranije te bi gospođa Grabar Kitarović, ako želi preuzeti HDZ i zamijeniti Pantovčak uredom u Banskim dvorima, morala napustiti svoju sadašnju dužnost prije isteka mandata. Želi li gospođa Grabar-Kitarović nakon protokolarne i reprezentativne stvarnu moć i vlast ne treba ni sumnjati, a što o tome misli Andrej Plenković možemo samo nagađati.