Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatska politika pravi se da je interes Rosnjefta za Inu pao s Marsa. Naravno da nije

Božo Kovačević o povijesti ruskih interesa u Hrvatskoj

Cijeli hrvatski politički vrh ostao je zabezeknut viješću da je ruska naftna kompanija Rosnjeft zainteresirana za ulazak u vlasničku strukturu INE. Naravno, ruski interes za hrvatsko energetsko tržište uopće nije nov, a Božo Kovačević piše o tome kako se hrvatska politika do sada prema njima odnosila, i kako bi se to moglo odraziti sada.

Prema reakcijama pripadnika aktualne hrvatske političke elite na izjavu predsjednika Rosnjefta Igora Sečina da je ta kompanija zainteresirana za ulazak u vlasničku strukturu INE moglo bi se zaključiti da se radi o nečem apsolutno neočekivanom što se ne može usporediti ni sa čim u prošlosti. Izjavivši da je o tome načuo temeljem napisao u medijima, premijer Plenković je bitno pridonio stvaranju takvoga dojma.

Predsjednica je – vjerojatno poučena posljednjim iskustvom s Mađarskom kad je ondje iskazala razumijevanje za mađarske neprijateljske poteze prema Hrvatskoj – grozničavo demantirala da je i sa kim u Rusiji razgovarala o mogućem preuzimanju INE.

Prisutnost Igora Sečina na svečanom ručku u Sočiju, na kojem je predsjednik Sberbanka German Gref iznio već dobro poznata očekivanja Sberbanka da mu se omogući ravnopravni položaj s ostalim vjerovnicima u pokušaju naplate potraživanja od Agrokora, predsjednicu nije navela na pomisao da je time iskazan i interes Rosnjefta za hrvatsko energetsko tržište. Svi bi, dakle, trebali biti iznenađeni i zapanjeni tom krajnje iznenađujućom činjenicom da su Rusi iskazali interes za INU.

Razgovori Putina i Mesića

Ako se ne bi radilo o javnom prenemaganju, onda bi bila riječ o krajnjoj nekompetentnosti i neupućenosti vodećih ljudi države u teme koje su postojani lajtmotiv hrvatsko-ruskih odnosa. Ako su se barem minimalno uputili u povijest problema INE, onda su morali znati da je jedan od potencijalnih strateških partnera za kupnju 25 posto plus jedne dionice INE 2003. godine bio i Rosnjeft. Tada Rosnjeft nije bio tako velika kompanija kao što je danas jer je na ruskom energetskom tržištu dominirao privatni Yukos.

No i tada je Rosnjeft bio relevantna kompanije. Od sudjelovanja u natječaju za ponuđeni paket dionica Rosnjeft je odustao nakon što mu je potvrđeno da status strateškog partnera ne jamči povlašteni položaj za kupnju preostalih dionica kompanije. Ukratko, Rosnjeft je već tada bio zainteresiran za kupnju većinskog paketa dionica INE. Na jednom od susreta na najvišoj razini, održanom 15. prosinca 2003. u Kremlju, predsjednik Putin je predsjedniku Mesiću naglasio da je „ruska strana spremna sudjelovati u privatizaciji industrije energenata u Hrvatskoj“. Putin je tom prilikom iskazao zadovoljstvo činjenicom da je na izborima pobijedila stranka HDZ koja je najavljivala intenziviranje odnosa s Rusijom.

Naravno, ključni ruski interes bila je izgradnja naftovoda Družba i Adria kojim bi se ruska nafta transportirala do tankerskog terminala na Krku, ali se njihov interes za energetiku nipošto nije svodio samo na to. Potvrdom postojanja interesa hrvatske strane za realizaciju tog projekta mogla se smatrati izjava premijera Sanadera na sastanku s ruskim ministrom za izvanredna stanja Sergejem Šojguom tijekom održavanja Jesenskog zagrebačkog velesajma 2004. godine. Tom prilikom je Sanader izjavio da su prepreka samo ekološke udruge koje prave probleme oko studije utjecaja na okoliš, ali da je taj problem moguće riješiti.

Razmjeri ruskog razočaranja

U listopadu 2005. godine, kad je današnja predsjednica bila članica Vlade, svim nadležnim državnim službama poslao sam diplomatsku bilješku o razgovoru s tadašnjim opunomoćenim predstavnikom predsjednik RF za Centralni federalni okrug Georgijem Poltavčenkom u kojoj sam prenio interes kompanije Lukoil za privatizaciju INE. Početkom prosinca iste godine tadašnja ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović susreće se na marginama summita OESS-a u Ljubljani s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom. Naglasak je tom prilikom bio na projektu Družba i Adria o kojem je ruska strana načula da bi mogao biti prekinut.

Osim s informacijom da je već pripremljena saborska odluka o izlasku iz tog projekta ruska je strana raspolagala uvidom u predizbornu kampanju tadašnje HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Jadranke Kosor, koja se svodila na obećanje da će Hrvatska izaći iz projekta Družba i Adria. S obzirom na takvo stanje stvari s projektom koji je u odnosima s Hrvatskom bio od prvorazredne važnosti za rusku stranu kao i s obzirom na činjenicu da nitko iz Vlade RH nije odgovorio na više puta postavljana pitanja o mogućem sudjelovanju ruskih kompanija u daljnjoj privatizaciji INE, u siječnju 2006. godine dogodilo se nešto nečuveno.

Premda je predsjednik Mesić boravio u radnom posjetu Moskvi, predsjednik Putin ga taj put nije primio unatoč višemjesečnim pripremama i upornim nastojanjima kako Ureda predsjednika tako i Veleposlanstva RH u Moskvi da se taj sastanak održi. Taj incident kao i uporno odbijanje supredsjedatelja Međuvladine komisije za trgovinsko-gospodarsku i znanstveno-tehničku suradnju Sergeja Šojgua da odredi termin sastanka Komisije – što je potrajalo nekoliko godina – jasno su pokazali koliko je bilo rusko razočaranje nekooperativnošću hrvatske strane na području energetike.

Postojanost ruske politike

Premda nije bio u službenom posjetu Hrvatskoj, Putin je u Zagrebu ipak bio. Sudjelovao je na međunarodnom energetskom summitu koji je 2007. godine organizirala Vlada RH. Kako nisam prisustvovao njegovom razgovoru s premijerom Sanaderom, nisu mi poznate pojedinosti tog razgovora, ali osnovna poruka došla je do javnosti: Hrvatska neće sudjelovati u realizaciji velikog projekta izgradnje plinovoda Južni tok. Putin je iz Hrvatske otišao neobavljena posla.

Upravo takav dojam da, zapravo, gubi vrijeme odavalo je njegovo nezainteresirano ponašanje za vrijeme večere u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Jedino što ga je stvarno zanimalo bile su pojedinosti o veličini kompleksa na kojem se nalazi rezidencija. Složili smo se da veličinom taj kompleks odgovara ruskim standardima. U međuvremenu mnogo se toga promijenilo. U Rusiji vjerojatno manje nego u svijetu, Europi i Hrvatskoj.

Putin je odradio jedan premijerski mandat da bi zadovoljio ustavnu odredbu prema kojoj jedna osoba ne može obnašati dužnost predsjednika Ruske Federacije više od dva uzastopna mandata. Dok je radio kao premijer, desna ruka bio mu je Igor Sečin koji je poslije toga postao predsjednik Rosnjefta. Postojanost ruske politike može se tumačiti minimalnim promjenama u kadrovskom sastavu najuže elite vlasti, ali ne samo time. Riječ je o strateškim državnim interesima koji bi, vjerojatno, ostali isti neovisno o garnituri na vlasti premda bi se načini ostvarivanja tih interesa mijenjali.

Hrvatska pred gotovim činom

Pamćenje naših političara, kad je riječ o interesu ruskih kompanija za hrvatski energetski sektor, izrazito je kratko. Najviše čega se oni mogu prisjetiti su bezuspješni pokušaji Rosnjefta da 2014. godine s Milanovićevom vladom razgovara o mogućoj privatizaciji INE. Baš zbog toga što se kod nas, zahvaljujući izborima koji zadovoljavaju standarde OESS-a, vlade mijenjaju češće nego u Rusiji, naši bi političari trebali osobito pomno proučavati povijest odnosa s tom zemljom ne bi li iznašli takve moduse odnosa koji bi mogli biti uzajamno zadovoljavajući.

Naravno, prije negoli se iznađu optimalni okviri za ostvarivanje interesa, potrebno je definirati hrvatske nacionalne interese na taj način da se njihova definicija ne mijenja zajedno s promjenama vladajuće garniture. Bilo bi netočno reći da u odnosu Hrvatske prema Rusiji nema baš nikakvog kontinuiteta. Riječ je o kontinuitetu ignoriranja ruskih interesa u energetici. Ne kažem da i to nije nekakva politika. No, ipak bi trebalo razmisliti o tome da li je razumno ustrajavati na takvoj pasivnoj politici.

Jedna od posljedica takvog odnosa je trenutna situacija u kojoj to hoće li Rosnjeft ući u vlasničku strukturu INE ili ne zapravo više i ne ovisi o Hrvatskoj. Ako se Rosnjeft dogovori s MOL-om o kupnji njegova udjela u INI, Hrvatska će biti dovedena pred gotov čin koji bi za nju mogao biti jednako neugodan kao što je više puta ponovljeno zatvaranje vrata pred njihovim investitorima bilo neugodno za Ruse.

Posljedice nečinjenja

Ako bi se nastavilo s ignorantskom politikom prema Rusiji i nakon nedavnih pokušaja obiju strana da se njihovi odnosi intenziviraju, onda bi eventualni ulazak Rosnjefta u vlasničku strukturu INE za našu vladu bio još jedno u nizu neugodnih iznenađenja.

Jasno je da hrvatski nacionalni interesi danas ne mogu biti definirani izvan okvira EU i NATO-a. Europska, euroatlantska načela pravne države, osobne i nacionalne sigurnosti, tržišnog gospodarstva i demokratskog političkog sustava – sve dok ih zemlje članice međusobnim dogovorom ne promijene – ne mogu biti dovedena u pitanje pri definiranju hrvatskih nacionalnih interesa. Ruska i zapadna viđenja tih načela i, osobito, načina njihove primjene znatno se razlikuju.

To je samo jedna od potvrda da svijet nije samo onakav kakvim ga vidi Zapad. Ali ta spoznaja bi trebala predstavljati izazov za kreativnu diplomaciju da i s onima koji misle i ponašaju se drukčije ipak uspostavi odnose povjerenja. Ako činjenicu da su nam interesi i polazišta različiti budemo tumačili samo kao prepreku za artikuliranje aktivne vanjske politike, onda ćemo se u odnosima s Rusijom sve češće susretati s neugodnim iznenađenjima kao posljedicom izostanka našeg činjenja i onda kada je ono bilo moguće.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
174 članka Više o autoru
Više s weba