Nekad je nužno odabrati stranu

Hrvatski političari nikada nisu baš toliko izvrijeđali građane kao danas, s ovom novom pričom o avionima

Letačka priča o čudesnom napretku Hrvastke

Traženje političke odgovornosti za tragikomičnu propast posla u koji je utrošeno godinu i pol dana i nemali novac, u takvim je okolnostima više nego izlišno. Ovi će se držati za kormilom, pardon, pilotskom palicom, do zadnjeg dolara.

Stvar se može gledati s pozitivne strane.
Okej, teško je sad raspetljati laže li Hrvatska, koja mjesecima tvrdi da nije znala za problem oko kupnje aviona, ili lažu Sjedinjene Američke Države koje su i nakon spektakularne propasti posla Hrvatske i Izraela oko kupnje borbenih aviona objavile rutinsko i smireno priopćenje. “Kao što je uobičajeno u ovim vrstama prijenosa, postoje specifični tehnički uvjeti koji moraju biti zadovoljeni kako bi se omogućilo odobrenje prijenosa od strane Sjedinjenih Američkih Država. Svo ovo vrijeme bili smo jasni u vezi svih uvjeta”, stoji u priopćenju lansiranom krajem prošlog tjedna.

Doduše, možda nitko nije ni lagao, možda je problem u tome što jasnoća može biti u – očima promatrača. Danas, međutim, to nije ključno.

Mercedes, molim

Jer, danas je, eto, ako stvar gledamo s pozitivne strane, jasno da je u Hrvatskoj upravo stasala nova generacije djece i da je osigurana moderna zrakoplovna infrastruktura – i to sve u samo nepuna dva mjeseca! Jasno je, dalje, da smo toliko napredovali da nam novac ne treba za obrazovanje i da Hrvati bez problema mogu kupovati Mercedese i ne strahovati ostaje li im dovoljno za hranu.

Ne treba biti sad klasično hrvatski jalan, ili posumnjati u zdravstveno stanje autora ovih redaka. Treba se samo prisjetiti, recimo, ožujka prošle godine. “I ja bih rado da možemo kupiti nove zrakoplove, ali ne možete potrošiti novac koji treba za obrazovanje… I ja bih si rado priuštila novi Mercedes, ali onda neću imati za hranu”, kazivala je tronuto predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović opravdavajući odluku o tome da Hrvatska za sitnicu od 2,9 milijardi kuna 40-ak godina stare MIG-ove mijenja 30-ak godina mladim izraelskim avionima F-16 Barak.
Eto, od danas je jasno da možemo kupiti i – nove avione.

Smjelo&skromno

A nije bilo oduvijek tako. Još je prije davna dva mjeseca u Dubrovniku ministar obrane Damir Krstičević tvrdio kako smo od Izraela avione, zapravo, već – kupili. “Kupili smo korištene zrakoplove jer moramo voditi brigu i o poljoprivredi, školstvu, zdravstvu i lokalnoj zajednici“, poučavao je ministar, dodavši kako će “naša djeca jednog dana kupiti nove kad se osigura infrastruktura kroz proračun”.

Danas je, međutim, ozareni ministar otkrio potpuno nove vidike. Prvo je smjelo&skromno ustvrdio da će novi proces nabave aviona “biti najbolji”, a onda je malo kasnije, ako je netko slučajno posumnjao da može i postojati bolji proces od onog koji je završio odlukom da se ide u kupovinu izraelskih aviona, poentirao: “Želio bih da to budu novi zrakoplovi, da to bude manje komada, no moramo imati odgovornost za novac poreznih obveznika”, kazao je Krstičević, te, da ne bude previše sumnje, prisnažio kako je kupnja novih F-16 od Amerikanaca (to su oni koji su možda lagali ili nisu bili – bar ne svima – dovoljno jasni) “jedna od opcija kojoj smo najbliže”.

Manje je, odjednom, ipak više

Od sve sreće što je konačno riješeno pitanje hrane, obrazovanja, poljoprivrede, školstva, zdravstva i financiranja lokalne zajednice, lako bi se moglo dogoditi da promakne još jedan ogroman dostignuti napredak u spremnosti pobjedničke Hrvatske vojske.

“Manje komada”, naime, bio je izraz za kojeg u MORH-u proteklom razdoblju nisu htjeli ni čuti i često su objašnjavali da je to glavni razlog zbog kojeg nisu postupili zdravorazumski, odnosno, stare MIG-ove krenuli mijenjati manjom količnim novih aviona. Jer, ne može manje od dvanaest. Uostalom, najbolje je citirati ministra Krstičevića koji je u rujnu 2017. godine bio savršeno decidiran: “Taktičko-tehnička studija definirala je razinu sposobnosti koja se može ostvariti s dvanaest višenamjenskih aviona (od toga deset jednosjeda i dva dvosjeda)”.

Neiskrenost i nesposobnost

Dakle, nema nikakve sumnje, osim što je Hrvatska u samo nekoliko mjeseci uspjela isfinancirati cijeli niz svojih potreba i odgojiti cijelu generaciju “naše djece”, uspjela je, očito, istu razinu vojne sposobnosti za koju je trebalo 12 aviona, postići s manjim brojem letjelica.

Ako, dakle, gledamo pozitivno, ono što nam se činilo kao propast jednog posla jednostavno je dodir nadnaravnog i pravo pravcato čudo koje vjernicima (o, ima ih, čak i pišu često po novinama) nagoni suze na oči.

Stvari se, međutim, mogu gledati i negativno. Po toj teoriji, Hrvatsku vode dosad nezabilježeno nesposobni i neiskreni političari/ke koji, pritom, nemaju ni minimum respekta prema javnosti kako bi im izgovaranje ovoliko nevjerojatno kontradiktornih stvari u rekordno kratkom vremenskom periodu natjeralo makar minimum crvenila u obraze. Traženje političke odgovornosti za tragikomičnu propast posla u koji je utrošeno godinu i pol dana i nemali novac, u takvim je okolnostima više nego izlišno. Ovi će se držati za kormilom, pardon, pilotskom palicom, do zadnjeg dolara.