Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrvatsko pitanje u Bosni nije ni o Čoviću, ni o Komšiću ni o HDZ-u. Nego o načelu ravnopravnosti

O fundamentalnom problemu u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, i BIH općenito

Ako Hrvati ne mogu birati svoje visoke političke predstavnike – a očigledno je da ne mogu – onda u Bosni i Hercegovini ne postoji elementarno načelo političke ravnopravnosti među njenim narodima. Ako u Bosni i Hercegovini ne postoji elementarno načelo političke ravnopravnosti među njenim narodima, Hrvati zaista više nemaju posebnog razloga smatrati se građanima te zemlje. To je suština najvažnijeg hrvatsko-bošnjačkog problema, koji je, ujedno, uz samu egzistenciju Republike Srpske, najvažniji problem u Bosni i Hercegovini

Dragan Čović nije nikakav političar za kojeg bi se trebalo zauzimati. Gospodin Čović tipični je kadar bosanskohercegovačkog HDZ-a; dakle, aparatčik bez ikakve političke vizije i integriteta, koji su, kao i većina drugih HDZ-ovih političara iz susjedne države, uvijek spremniji dogovarati se sa Srbima nego s Bošnjacima. Sama činjenica da je Čović, tko zna zašto, nažalost dobio i nažalost prihvatio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta dodatno govori o njegovoj pripadnosti onom pomalo grotesknom miljeu HDZ-ovih bosanskohercegovačkih političkih lidera, koje su uvijek karakterizirali potpuna neumjerenost u javnom ponašanju, nesnalaženje u procjenama između prihvatljivog i neprihvatljivog, te poltronski odnos prema Zagrebu, ako je u Zagrebu na vlasti HDZ.

Željko Komšić, s druge strane, politikantska je izmišljotina. Gospodin Komšić politički je Uncle Tom građanske Bosne, koja, naravno, u stvarnosti ne postoji, niti je ikada postojala kao relevantna politička činjenica. Građanska Bosna konstrukcija je koja pomaže Bošnjacima da ostvaraju dominaciju na prostoru Federacije BIH. No, hrvatsko-bošnjački problem, koji je eksplodirao na posljednjim bosanskohercegovačkim izborima, kada je Komšić izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BIH na temelju bošnjačkih glasova, nije ni o Čoviću, ni o Komšiću, ni o HDZ-u.

Niti je Deklaracija o BIH koju je ovih dana donio hrvatski Sabor, na bilo koji način zaista povezana s rješenjem jednog od fundamentalnih problema Bosne i Hercegovine (jer ta Deklaracija ima prije svega unutarnacionalnu i unutarstranačku svrhu: Hrvatima i HDZ-u želi se pokazati kako, eto, vlasti u Zagrebu brinu za Hrvate u Bosni i Hercegovini). Fundamentalni problem u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, a samim tim i u cijeloj Bosni i Hercegovini, jest činjenica da Hrvati, na najvišoj razini vlasti, ne mogu birati svoje političke predstavnike.

Suština najvažnijeg hrvatsko-bošnjačkog problema

Ako Hrvati ne mogu birati svoje visoke političke predstavnike – a očigledno je da ne mnogu – onda u Bosni i Hercegovini ne postoji elementarno načelo političke ravnopravnosti među njenim narodima. Ako u Bosni i Hercegovini ne postoji elementarno načelo političke ravnopravnosti među njenim narodima, Hrvati zaista više nemaju posebnog razloga smatrati se građanima te zemlje. To je suština najvažnijeg hrvatsko-bošnjačkog problema, koji je, ujedno, uz samu egzistenciju Republike Srpske, najvažniji problem u Bosni i Hercegovini.

Ili, kako je to nedavno zapisao jedan od najvećih živih hrvatskih književnika: Bosna, da bi opstala, mora biti i srpska i bošnjačka i hrvatska. Na nedavnom je izborima kulminirao vrlo snažan osjećaj da Bosna i Hercegovina više nije i hrvatska. A takvo stanje, koje je s jedne strane, sasvim sigurno, posljedica Tuđmanove politike podjele Bosne, ali i posljedica današnje bošnjačke politike majorizacije Hrvata, vodi prema sigurnom unutarnjem raspadu Bosne i Hercegovine, jer država koju dva njena konstitutivna naroda ne doživljavaju svojom državom ne može opstati osim kao strani protektorat, što Bosna jest od svršetka rata.

Naravno, Bosna se formalno ne može raspasti, jer bi njen raspad mogao prouzročiti upravo katastrofalne posljedice za stabilnost jugoistočne Europe, koje bi mogle dovesti do novih oružanih sukoba. Stoga će Bosna nastaviti funkcionirati kao neželjena poludržava, za čiju nogometnu reprezentaciju ne navija nitko osim samih Bošnjaka, čak i kada je vode hrvatski treneri.

Hrvatska samostalna politika u BIH uopće ne postoji

Jedino rješenje za sprečavanje daljnjeg unutarnjeg urušavanja Bosne i Hercegovine bio bi iskreni pokušaj bošnjačkih političara da se s hrvatskim političarima pokušaju dogovoriti oko uspostavljanja jasnih načela političke ravnopravnosti Hrvata u BIH. Kako smo vidjeli na nedavnim izborima, bošnjački političari čine nešto sasvim suprotno, možda iz čiste političke kratkovidnosti, a možda, naprosto, računaju kako će se trend iseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine toliko pojačati, da će već za desetak ili petnaestak godina hrvatsko pitanje postati irelevantno.

Hrvatska samostalna politika u BIH pak uopće ne postoji, niti je ikada postojala, dok zagrebačke vlasti hrvatsko pitanje u Bosni smatraju golemim opterećenjem za hrvatsku državnu politiku; uostalom, ni Ivica Račan ni Ivo Sanader nisu htjeli voditi nikakvu politiku prema Bosni svjesni posljedica Tuđmanove i Šuškove Hrvatske Republike Herceg Bosne, na integritet Zagreba, kada je riječ o njegovu odnosu prema susjednoj državi.

Čini se, dakle, da za hrvatsko pitanje u Bosni zasad nema rješenja. Čak i eventualni dogovor oko promjene izbornog zakona, koji bi omogućio bosanskohercegovačkim Hrvatima da zaista biraju svoje političke predstavnike, više ne bi mogao dokinuti golemo nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka, koje, dugoročno ubija samu ideju Bosnu i Hercegovine kao barem donekle ozbiljne i samoodržive države.

Ivan Violić
Telegram autor
223 članka Više o autoru