Nekad je nužno odabrati stranu

Hrvatsko zakonodavstvo mora se jasno odrediti prema ZDS, a ne za to koristiti članak o remećenju reda i mira  

Nastavak polemike o 'Za dom spremni'. Odvjetnica Vesna Alaburić odgovara bivšem predsjedniku Josipoviću

Ako se hoće kažnjavati svako javno korištenje nacističkih, fašističkih, ustaških ili četničkih simbola, beziznimno, onda se to mora propisati dostatno preciznom zakonskom normom. Kao što su to učinile Njemačka i Austrija, a i neke druge europske države.

U trećem odgovoru Ivo Josipović ostaje dosljedan svojoj osebujnoj polemičkoj metodi nerelevantnih digresija, pogrešnog citiranja i pogrešnog tumačenja ili nerazumijevanja mojih riječi. Štoviše, Josipovićeva polemička metoda, za koju sam već ustvrdila da je odlika političara i političkog diskursa, u posljednjem nastavku dobiva i poprilično nervozan osobni, ad hominem, ton.

Dok ja raspravljam o pravu i pravnim načelima, a posebice o konceptu vladavine prava i načelu zakonitosti kao esencijalnoj sastavnici tog koncepta, te o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda od arbitrarnog tumačenja i primjene zakonskih normi, Josipović “lamentira” o Thompsonovom “urlanju”, “moralnim i političkim implikacijama ZDS-a”, kazališnim predstavama kao autoritetu za tumačenje pravnih normi, sotto voce pjevanju, liječnicima koji pišu tužbe, “različitim uvredama i prostaklucima” i tome slično.

Josipović karikira moja pravna stajališta

Uz to, Josipović karikira moja pravna stajališta i onda s njima polemizira. Ja se u tim njegovim transkripcijama mojih stajališta i argumenata naprosto ne prepoznajem, pa imam dojam da Josipović, zapravo, ne polemizira sa mnom, nego samo koristi priliku da iznosi svoja politička stajališta. U takvim okolnostima bilo kakva smislena rasprava s Josipovićem o pravu i pravnim pitanjima naprosto je nemoguća.

Možda sam doista, kako to kaže Josipović, “smućena osebujnošću njegovog polemičkog stila” i njegove još osebujnije “argumentacije”, jer se pomalo osjećam kao Alisa koja je prošla “kroz ogledalo” i našla se u “zemlji čudesa” gdje susreće jedan zanimljiv lik s kojim vodi sljedeći dijalog o “tumačenju” riječi.

“Kad ja koristim neku riječ, ona znači samo ono što ja hoću da znači – ni manje ni više”, reče Humpty Dumpty prilično prezrivim tonom. “Pitanje je samo”, kaže Alisa, “možete li Vi natjerati riječi da znače toliko različitih stvari.” “Pitanje je samo”, odgovori Humpty Dumpty, “tko je gospodar – i to je sve.”

I dalje se temeljito razilazimo u poimanju vladavine prava

Ja ću ostati dosljedna svojoj metodi raspravljanja – pravnim argumentima o, za temu, pravno relevantnim pitanjima. A svatko tko pažljivije pročita moja tri prethodna teksta može u njima lako pronaći odgovore na sva Josipovićeva pravno relevantna pitanja. Više od toga značilo bi, kako to Josipović kaže, “zakopavati se u mulj” njegovih pogrešnih pravnih shvaćanja/premisa i nerelevantnih digresija, što bi bilo sitničavo i osobno, a to nije moj stil.

Josipović i ja temeljito se razilazimo u poimanju vladavine prava i u tom kontekstu u razumijevanju značenja i značaja pravnog načela zakonitosti, posebice o primjeni tog načela na jednu konkretnu odredbu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u vezi s konkretnim događajem (koncertom Marka Perkovića Thompsona), što je bila tema sjednice svih sudaca VPS i mojeg komentara.

Josipović pogrešno tumači članak 5. Zakona

Josipović, naime, tvrdi da je odredba članka 5. Zakona (“Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj.”) sasvim pogodna pravna osnova za kažnjavanje pozdrava ZDS i u Thompsonovom i u svakom drugom slučaju, bez iznimke i bez obzira na okolnosti. Samo je treba, tvrdi Josipović, tumačiti “kreativno”, kao što to ilustrira jedna kazališna predstava o nirnberškim suđenjima, a ne “primitivno” gramatički.

Štoviše, Josipović tvrdi da je to jedini zakon koji omogućava kažnjavanje ne samo ZDS u Thompsonovoj 30-ak godina staroj pjesmi, nego i svih “ustaških i drugih zločinačkih simbola i pjesama”. Ja, pak, tvrdim da je ta norma “dizajnirana/formulirana” za zaštitu javnog reda i mira, a ne za ograničavanje i sankcioniranje specifičnog sadržaja javnog diskursa koji se u suvremenoj pravnoj teoriji i praksi kolokvijalno naziva “govorom mržnje” ili “rasističkim govorom”. Naravno, ako se “rasističkim govorom” remeti javni red i mir, to jest prekršaj protiv javnog reda i mira.

Što uopće obuhvaća govor mržnje?

“Govor mržnje” obuhvaća verbalno i neverbalno/simboličko izražavanje i poticanje mržnje, diskriminacije ili nasilja prema određenim ranjivim, i u pravilu manjinskim društvenim grupama zbog neke njihove posebne značajke kao što su rasa, nacija, vjera, spol, seksualno opredjeljenje, imigrantski status i slično.

Nedvojbeno obuhvaća i izražavanje različitih nacističkih i fašističkih ideja (uključujući i njihove simboličke manifestacije – slikom, pjesmom, znakovljem, odorama, sloganima, zastavama, pozdravima …), te glorifikaciju takvih režima i negiranje, odobravanje ili umanjivanje njihovih zločina, posebice Holokausta. Ja smatram da u takve sadržaje, i ponovno to naglašavam, spadaju i ustaška i četnička rasistička ideologija i zločinačka praksa, uključujući i njihovu ikonografiju (slike, znakovlje, odore, slogani, pozdravi, pjesme …).

U prethodnom sam odgovoru, na nekoliko primjera iz stranog i domaćeg zakonodavstva, objasnila minimalni stupanj preciznosti koji se od pravne norme zahtijeva da bi ona, sukladno načelu zakonitosti (tj. dostatne preciznosti), mogla poslužiti kao pravna osnova za ograničavanje i kažnjavanje rasističkog govora kao takvog, pa i u njegovoj simboličkoj manifestaciji. Ta norma, naime, mora dostatno precizno indicirati (i) specifične mrzilačke/rasističke sadržaje, (ii) indicirati ranjive društvene grupe čija se prava i interesi primarno štite od takve vrste govora i (iii) predvidjeti i određene iznimne situacije koje isključuju protupravnost.

Inzistiranje na dosljednom poštivanju ljudskih prava

Nesporno je, barem u europskoj pravnoj tradiciji, da ti specifični sadržaji javnog govora uživaju znatno manji opseg ustavne i konvencijske zaštite nego neki drugi sadržaji javne komunikacije. Ali, kako se i tu radi o ograničavanju temeljnog ljudskog prava na slobodu izražavanja, jednom od zasigurno najvažnijih ljudskih prava i sloboda u demokratskom društvu, ta ograničenja moraju ispuniti sljedeće kumulativne preduvjete da bi se smatrala dopuštenima: (i) moraju biti propisana dostatno preciznom zakonskom normom, (ii) moraju služiti zaštiti legitimnog cilja i (iii) moraju biti neophodna i razmjerna u demokratskom društvu.

Načelo zakonitosti u našem Ustavu (kao načelo “pravne određenosti kažnjivih djela i kazni” – čl.31.) s razlogom ima status apsolutnog ljudskog prava, koje se nikad ne može ograničiti (čl.17.) Njegova je primarna svrha zaštita ljudskih prava i sloboda od arbitrarnog miješanja tijela javne vlasti, uključujući i sudove, u ta prava i slobode. Kome nije osobito stalo do tog načela, nije mu osobito stalo ni do ljudskih prava. Zato moje inzistiranje, u ovom, ali i svakom drugom kontekstu, na dosljednom poštivanju tog načela zapravo znači inzistiranje na dosljednom poštivanju Ustavom zajamčenih ljudskih prava i sloboda. Bez obzira o kome se radi.

Svrha članka 5. nije krpanje praznine u zakonodavstvu

Članak 5. Zakona nije “dizajniran” za kažnjavanje nekih specifičnih sadržaja javnog govora kao takvih (beziznimno), niti mu je to svrha. Radi se o odredbi koja je, prisjetimo se, nastala 1977. “Dizajneri” je zasigurno nisu osmislili radi sankcioniranja javnog govora ustaške ili četničke provenijencije, uključujući i njihovu simboliku. “Rasistički govor” ustaškog, četničkog ili bilo kakvog drugog oblika bio je sankcioniran Kaznenim zakonom i kažnjavan zatvorom.

Kazneni zakon mijenjali smo proteklih 30 godina mnogo puta i hrvatsko kazneno zakonodavstvo trenutno ne sadrži odredbu koja bi beziznimno (u svim okolnostima) sankcionirala “rasistički govor” kao takav, pa i u njegovoj ustaškoj simboličkoj varijanti. To, međutim, ne može biti valjani razlog da “kreativno” istumačimo članak 5. Zakona iz 1977. i sudskom praksom “pokrpamo” praznine u hrvatskom zakonodavstvu tako da sankcioniramo svaki ZDS ili “rasistički govor” kao takav, bez obzira na posljedice i okolnosti slučaja.

A upravo to zahtijeva Josipović, jer smatra da je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira jedini zakon koji omogućava kažnjavanje ne samo Thompsonovog ZDS nego i svih “ustaških i drugih zločinačkih simola i pjesama”, pa ako, eto, ne budemo dovoljno “kreativni” u tumačenju članka 5. Zakona raznorazni “ZDS-ovi” će ostati nekažnjeni. Problem je u tome što bi takvo tumačenje i primjena norme bili arbitrarni, protivni načelu zakonitosti.

Za pravnu primjenu članka 5. bitni su kontekst i posljedice

Za pravilnu primjenu članka 5. Zakona presudni su, međutim, kontekst i posljedice, a ne sadržaj javnog govora per se. Kažnjiv je svaki sadržaj (pjesme, slike, crteža, simbola …, uključujući ZDS) kojim se u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, a posebice s obzirom na mjesto, vrijeme i način izražavanja, remeti javni red i mir.

Telos članka 5. nije, prema tome, sankcioniranje nekog specifičnog (nepoželjnog) sadržaja kao takvog, neke pjesme, slike, crteža, simbola …, već činjenica da je u određenim okolnostima (uključujući mjesto, vrijeme i način) “izvođenjem, reproduciranjem” pjesama, ili “nošenjem ili isticanjem” simbola, slika, crteža došlo do remećenja javnog reda i mira.

Koliko mi je poznato, i VPS tako tumači i primjenjuje tu normu, što dokazuje i slučaj Thompson – svaki se pojedini slučaj remećenja javnog reda i mira procjenjuje u njegovim specifičnim okolnostima.

Svrha nije ni zaštita dijelova populacije od uznemiravanja

Svrha članka 5. Zakona nije ni zaštita dijelova populacije od uznemiravanja određenim specifičnim sadržajima javnog govora, kako to tvrdi Josipović. Ta norma, naime, ne indicira bilo kakve specifične sadržaje, niti na bilo koji način indicira dijelove populacije koji se štite od uznemiravanja određenim sadržajima.

Uostalom, empirijski je lako dokazati da određene dijelove populacije uznemiravaju jedni sadržaji i simboli, a duge dijelove populacije pak drugi sadržaji i simboli. Takvo tumačenje i primjena norme ne samo da ne bi imalo nikakvo utemeljenje u zakonu, nego bi moglo dovesti do apsurdnih posljedica – kažnjavanja sasvim legitimnih sadržaja i simbola samo zato što uznemiravaju neki dio populacije.

Kako su to učinile Njemačka i Austrija

Ako se hoće kažnjavati svako javno korištenje nacističkih, fašističkih, ustaških ili četničkih simbola, beziznimno, onda se to mora propisati dostatno preciznom zakonskom normom. Kao što su to učinile Njemačka i Austrija, a i neke druge europske države. Njemačkim Kaznenim zakonom izričito je zabranjeno javno korištenje simbola neustavnih organizacija (uključujući naravno i Nacional-socijalističku stranku), a simboli su definirani kao, “osobito, zastave, znakovlje, odore ili njihove dijelove, slogane i pozdrave, kao i simbole koji su im toliko slični da bi ih se s njima moglo poistovjetiti”.

Austrija, uz Kazneni zakon i Zakon o zabrani nacional-socijalizma, ima i poseban Zakon o simbolima, koji sadrži preciznu listu zabranjenih simbola (uključujući i dva ustaška). Zašto te države takve sadržaje sankcioniraju preciznim zakonskim normama, a Hrvatska, barem po Josipoviću, to baš i ne mora? Temelje li se, možda, njihovi ustavi na nekim drugim vrednotama nego hrvatski? Jesu li njihovi suci toliko “nemaštoviti” u tumačenju zakona da im se baš sve mora “nacrtati”?

Pravne države koje ozbiljno shvaćaju načelo zakonitosti

Zar se i njihovi suci ne bi mogli educirati o tumačenju prava kazališnim predstavama o nirnberškim suđenjima? Odgovor je jednostavan: zato što se radi o pravnim državama koje ozbiljno shvaćaju i primjenjuju načelo zakonitosti. U pravnoj državi ne vrijedi, naime, jezuistička ili makijavelistička maksima “ciljevi opravdavaju sredstva”, već obratno, “dostatno precizna i kvalitetna pravna sredstva opravdavaju ciljeve”

Ako su se zemlje, poput Njemačke i Austrije, koje su imale povijesnog iskustva s nacizmom i nacističkim ideologijama i zločinačkim režimima, jasno i dostatno precizno kroz svoje zakonodavstvo odredile prema tim ideologijama i režimima i njihovim simbolima, ne vidim nikakvog opravdanog razloga da se Hrvatska, koja je imala povijesna iskustva s njihovim domaćim inačicama, na isti način (dakle, kroz dostatno precizno zakonodavstvo) izrijekom ne odredi prema ustaškim i četničkim rasističkim idejama, simbolima i zločinačkim praksama. Da zaključim, Josipović i ja se slažemo da se o ovim pitanjima ne slažemo. Ja s time mogu živjeti. Nadam se da to može i Josipović.