Neobična biografija Igora Peternela, čovjeka koji je iz SDP-a, preko HHO-a došao do Škore

Taj funadamentalističko-marketinški etos, koji vlastitu egzistenciju svodi na robnu marku, prebačen u navlastitu, opscenu antropologiju, odvest će Igora Peternela najprije do Mirele Holy, od Mirele Holy do Ivana Zvonimira Čička, od Ivana Zvonimira Čička do Kolinde Grabar-Kitarović, od Kolinde Grabar-Kitarović do Miroslava Škore, a onda, kao u kakvoj nadrealnoj domino-slagalici, do Željke Markić, Zlatka Hasanbegovića, Ladislava Ilčića i Željka Glasnovića.

Uglavnom je živio svoj životopis, a ne život

Možda je nešto o važnosti imidža, Igor Peternel upio sredinom osamdesetih kada je u totalitarnoj Jugoslaviji, kao dječak, bio lice koje se više godina pojavljivalo u reklami za Agrokomercove LIEBIG juhe iz Velike Kladuše. Biti lice koje izgleda, a ne govori, ima li opasnije lekcije u formativnim godinama za nekog tko je, po svoj prilici, nemalo socijaliziran u ambijentu koji proračunatu malograđansku površnost i prilagodljivost pretpostavlja autentičnosti i integritetu?

Oni koji ga se sjećaju iz devedesetih, kao dvadesetineštogodisnjaka, pamte ga kao kvartovskog pozera napadno usmjerenog na vanjske manifestacije statusa, zauzetog oko sklapanja poznanstava s ljudima višeg društvenog položaja. Jedna će novinarka, u intervju s Peternelom, zabilježiti kako ga “pamte (…) kao dečka koji je po zagrebačkom centru tulumario s ljudima iz modnog miljea, manekenkama i stilistima”, dodajući: “Danas 42-godišnji Igor Peternel veli da su mu draga sjećanja na mladost, na temelju koje je izgradio impresivnu biografiju.” Detalji njegove biografije, napose političke, pokazuju da je Peternel, iskoristimo li misao Bele Hamvasa, uglavnom živio svoj životopis, a ne život.

Oportuno je pristupio SDP-u 2010. godine

Ne doguravši dalje od toga da u lokalnim krugovima bude na glasu kao pratnja poznatog, silikonski potpomognutog stilista po zagrebačkoj špici, te kasnije, kao suprug jedne od najbližih suradnica Zdravka Mamića u Dinamu, inženjer kemijske tehnologije, a kasnije i doktor znanosti Igor Peternel, odlučio je, u trideset i devetoj godini života, zadobiti značaj na političkom tržištu, pa je 11. svibnja 2010., potpisao pristupnicu SDP-a, mjesne organizacije Maksimir, mjesnog ogranka Remete.

U to je vrijeme Hrvatska grcala u ekonomskoj krizi, Sanader se već bio povukao iz politike ostavivši HDZ da se raspada pred naletom korupcionaških afera, HDZ je vodila od Sanadera rukopoložena Jadranka Kosor, političarka koja nikada nije, niti će zabilježiti ijednu pobjedu na političkom tržištu. Godinu dana ranije, 2009. najavljeno je osnivanje Kukuriku koalicije i ona se, tada, činila sve izglednijim pobjednikom na izborima koji su se imali dogoditi na samom kraju 2011. godine. Pristupiti te 2010. godine SDP-u bilo je, po prilici, oportuno kao što je 1944. bilo oportuno iz četničkih prijeći u partizanske postrojbe.

SDP-ovu pobjedu dočekao je stranački nevidljiv

Iako se, kao stručnjak za otpadne vode, našao u odboru socijaldemokratske partije za ekologiju kojeg je vodila Mirela Holy, ekološka aktivistica čija je mjesečna konzumacija boja za kosu i sličnih beauty potrepština u vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu bila dostatna da izazove lokalnu ekološku katastrofu, Peternelov se stranački uspon pokazao težim nego što je to mogao očekivati. Osim ispunjene pristupnice i članstva u partijskom odboru, jedini je trag njegova tadašnjeg angažmana ovjekovječio stranački objektiv snimivši ga kako govori na tribini SDP-a na temu javno-privatnog zdravstva gdje je, iz publike, u ružičastom džemperu, postavio jedno pitanje Rajku Ostojiću.

Taj, u najmanju ruku, mizeran saldo, učvrstio je Peternela u spoznaji da u SDP-u na njega nitko ozbiljno ne računa, barem ne u kapacitetu većem od aktivnog posjetitelja stranačkih tribina. Bio je u pravu. Kada je 2011. godine Kukuriku koalicija pobijedila na parlamentarnim izborima, a SDP pokupio najveći dio pobjedničkog kolača, Peternela su zaobišle čak i mrvice sa stola te trijumfalne gozbe. Ne samo da je bio izvan svih stranačkih kombinacija, već je pobjedu dočekao stranački posve nevidljiv, razočaran i na margini. Stoga je iste godine spremno prihvatio poziv Ivana Zvonimira Čička da pristupi Hrvatskom helsinškom odboru.

Iz urušenog HHO-a su ga izbacili 2019. godine

HHO se tih godina profilirao kao neformalni odvjetnički ured s pridruženim PR odjelom financijski situiranijih Hrvata. Malo su čija ljudska prava odatle branjena kao Zdravka Mamića, lokalnog kriminalca i kabadahije, poslodavca tadašnje supruge Igora Peternela.

Šibicarski karakter jedne urušene udruge posebno će postati uočljiv kroz (simboličke) razmjene na relaciji HHO – Kolinda Grabar-Kitarović. Lobiranje presvučeno u političku analizu tijekom njezine predsjedničke kampanje uzvraćeno je pozivnicama članovima te smiješne skupine na domjenke koje je ova, kao predsjednica, godišnje organizirala na Pantovčaku, a onda, u prosincu 2015. i odlikovanjem Ivana Zvonimira Čička Redom Stjepana Radića, jedinog koji je to visoko državno priznanje primio u gaćama.

To da se pod krinkom udruge za ljudska prava godinama krila skupina hohštaplera prispodobiva alanfordovskoj družini iz popularne cvjećarnice, potvrdio je Igor Peternel nakon što je u ljeto 2019. izbačen iz HHO-a: “Svi donatori su bili ujedno i naši klijenti”. Peternel ovdje optužuje Čička ne shvaćajući da time ujedno optužuje i sebe. I to dvostruko. Kao pokvarenjaka, sudionika prevare, ali i kognitivno zakinutog nesretnika koji ne razumije krajnje konzekvence izgovorenog.

Pomahnitala, militantna tirada o hrvatskim novinarima

Kao “borac za ljudska prava” Peternel će ostati zapamćen po dijagnosticiranju “tumora” u Hrvatskom novinarskom društvu, nazivanju članova jedne antifašističke udruge “seronjama”, sastavljanju liste antihrvata, traženju sankcija za Aleksandra Stankovića čiji mu se izbor gosta nije svidio, najavama “otkrivanja nalogodavaca” novinarima koji su negativno govorili o Zdravku Mamiću, denunciranju povjesničara Hrvoja Klasića kao “nećaka komunističkog moćnika”, a novinarke Slavice Lukić kao supruge Milorada Pupovca.

Pa ipak, ništa ga neće spriječiti da usred te pomahnitale, militantne tirade, u diktafon jedne novinarke, svečano izjavi kako je “Govor mržnje kompletno (…) prisutan i svatko tko drukčije misli potencijalna je meta napada. Umjesto da tenzije smirujemo, mi ih kao društvo raspirujemo, potenciramo ih i alarmantno je dokle to može otići.”

Peternel sebe definira kao tuđi izum

Tu, u hrvatskom javnom prostoru, dotad neviđenu kombinaciju militantno-koncilijantnog jezika, ovaj stručnjak za otpadne vode, začinjat će povremenim slinavo, servilnim ulizivanjem svojim nadređenima. “U HHO-u me, takoreći, izumio aktualni predsjednik Ivan Zvonimir Čičak”, “Ja volim njegovu otvorenost”, izjavio je netom nakon što se domogao mjesta potpredsjednika te udruge.

Neuobičajena sintagma kojom Peternel sebe definira kao tuđi izum, proizvod Ivana Zvonimira Čička, postat će jasnija, četiri godine kasnije, nakon što je, u srpnju 2019., izbačen iz HHO-a: “Vrijeđa me i pomisao da bi me sada izbacivali ljudi, licemjerni oportunisti (…) koji su me izglasavali za potpredsjednika, također po Čičkovom diktatu.” Iako izjava ne otkriva osobito visprenog autora, ona je ljudski razumljiva: biti po nečijem diktatu primljen lakše se podnosi nego biti po nečijem diktatu izbačen.

Osim za svog izumitelja, kemičar Peternel, nije birao riječi kojim bi javno opisao znanstveni genij sebi nadređenog Ive Banca: “Osim profesora Banca, Hrvatska nema međunarodno relevantnog znanstvenika – povjesničara!!” Efekt podaničkog dodvoravanja dodatno je pojačao degradirajući sve ostale povjesničare na političke provokatore, huškače i – kao tipični projekcijski mehanizam – ulizice: “Tu se uopće ne radi o znanstvenicima već o jeftinim političkim provokatorima, ideološkim huškačima koji se ulizuju strankama.”

Tvrdio je da neće u Bujicu, pa je gostovao dva puta

Sredinom proteklog desetljeća, u vrijeme kada je Peternel, postao potpredsjednik HHO-a, Čičak je aktivno sudjelovao u Bujici, zanemarujući činjenicu da ga je voditelj te bizarne medijske tvorevine koji se iz nedokučivih razloga smatra pripadnikom više rase, svojedobno definirao biranim riječima: “Čičkolina, (…) obična šlampava prostitutka na hrvatskoj političkoj pozornici.”

Usmjeren na dojam, zadržavajući još imidž pripadnika urbanog, šminkerskog plemena kojem su Cvjetni trg i Bogovićeva prirodni habitat, Peternel je po društvenim mrežama tvrdio kako nikada ne bi pristao ići u rečenu, po svemu, anticivilizacijsku, emisiju.

I bilo je tako; sve dok ga Velimir Bujanec, u svibnju 2016., nije pozvao da tamo gostuje. “Idem ga staviti na pravi put”, tako je Peternel pokušao opravdati sebi i drugima vlastito ništavilo zaogrnuto plaštom mesijanskog poslanja. Bujancu se stavljanje na pravi put moralo svidjeti kad ga je, samo nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu iste godine, ponovno pozvao u goste. Taj drugi pokušaj “stavljanja na pravi put” Peternel je ispunio šezdesetminutnom logoreičnom paljbom po Radničkoj fronti i SDP-u.

Plastelinsko prilagođavanje potrebama drugih

Plastelinski se prilagođavajući potrebama onih koji su pokazivali interes za njegove usluge, Peternel se, kao tipični izdanak prihvaćenih kompromisa, pretvorio u vlastitu negaciju, pod uvjetom da je ikad, kao osoba, uopće postojao. Do danas nezabilježen put s lijeva na desno značajno će ubrzati učinak društvenih mreža. Sa svakim novim potezom kojim se poput imele adaptirao na tijelo donora, uslijedili su negativni komentari njegovih dojučerašnjih istomišljenika i pozitivni njegovih dojučerašnjih protivnika. S jedne strane uvrede, psovke i sprdnja, s druge odobravanje i tapšanje po domoljubnom virtualnom ramenu lagano su, korak po korak, pomicali Peternela sve desnije.

To je ideološko skretanje proveo je i na simboličkoj razini. Nakon što 2010. godine Peternela nalazimo kao člana sljednice Komunističke partije u mjesnom ogranku Remete, osam godina kasnije evo ga opet u Remetama, ali ovog puta u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije gdje, relativno svježe razveden, sklapa crkveni brak. Te 2018. on širi svoju crkveno-političku pastoralnu djelatnost, pa u Sisačkoj biskupiji održava javno predavanje pod intrigantnim naslovom: “Zloupotreba ljudskih prava kao oružje hrvatskih postkomunista”. Ima li tko pozvaniji da o tome nešto kaže od Igora Peternela?

Naviknuvši svekoliko općinstvo na politička i svaka druga bauljanja, vijest da se Peternel, bivši član odbora za zaštitu okoliša najjače oporbene stranke, te član udruge za ljudska prava zadužen za područje ekologije, u srpnju prošle godine, gosti prstacima u jednom zagrebačkom restoranu i nije osobito iznenadila. Ali, da će rečeni naručiti prstace, fotografirati ih, pa sve to objaviti na Instagramu?: bio je to jedan od onih trenutaka kada stvarnost svojim bizarnim ishodima žanrovski posrami i deklasira fikciju.

Morao je osjećati sve veću dozu frustracije

Unatoč svoj medijskoj galami koju je, sa svih dostupnih platformi proizvodio, Peternel, devet godina nakon upisa u SDP, na pragu pedesetih i bez ikakvih znakova da bi se Kolinda Grabar-Kitarović ili HDZ mogli zaželjeti njegovih usluga, morao je osjećati sve veću dozu frustracije. Poput tinejdžera koji pati od neuzvraćene ljubavi, on će se u podcastu Velebit, lipnja 2019., požaliti voditelju na cjelokupnu situaciju u kojoj se našao:

“Znate, ja sam jedan od onih koji je onda kada je predsjednik Josipović bio najjači ukazivao na brojne probleme i brojne negativnosti koje njegova vladavina svakodnevno donosi. To sam činio i na Hrvatskoj radioteleviziji, to sam činio na Z1, to sam činio čak i u vašim emisijama, mislim da je čak tada i na Novoj TV. Dakle, konstantno sam to radio. Nije nas bilo puno, nije nas bilo puno koji smo ukazivali, koji smo ukazivali na negativnosti vladavine predsjednika Josipovića.”

“Nije nas bilo puno, jer se tad očekivalo da će predsjednik dobit novi mandat. Ni ja nisam bio posve siguran da ga neće dobit (…) Dakle, riskirali smo nekakve svoje pozicije. Mogu vam samo reć da osim tih kurtoaznih pozivnica nikada ni hvala nisam dobio. Nikada nisam se ni s predsjednicom, u tom smislu, nismo ni kurtoazno porazgovarali. Za razliku od toga mogu vam reć također: predsjednik Josipović ljude koji su njemu pomagali, koji su mu direktno ili indirektno pomagali, uvijek je držao do tih ljudi. Ti ljudi su uvijek imali dobar tretman.”

Bolji tretman odlučio je potražiti kod Škore

Godišnje prisustvo na domjenku na Pantovčaku ili odlikovanje nadređenog očito je bilo nedovoljno da bi se, po kriterijima “dr. sc. političkog analitičara”, kako su ga tada potpisali, moglo okarakterizirati kao “dobar tretman”. Ta će ga, kalimerovski shvaćena nepravda, trajno udaljiti od lobiranja za Kolindu. “Bolji tretman” odlučio je, stoga, potražiti kod Miroslava Škore koji je baš u to vrijeme najavio kandidaturu za predsjednika Republike.

U tom je trenutku raskol u HHO-u bio neminovan. Akteri sukoba: nositelj reda Stjepana Radića, Ivan Zvonimir Čičak, zahvalan Kolindi na darovima i loše tretirani Igor Peternel, željan adekvatnog tretmana. Završilo je tako što je, u srpnju 2019., Čičak vlastiti izum u vidu Igora Peternela izbacio iz poznate udruge sumnjive reputacije.

Dva potpuno različita stava o gej posvajanju

Nakon višemjesečne aktivnosti nečega što se nazivalo političkom analizom, Igor Peternel je, 29. veljače 2020., tu analizu i službeno formalizirao, postavši član Škorina Domovinskog pokreta. Kako je praksa SDP-a da ne briše iz članstva neuredne platiše stranačke članarine, baš kako je to nedavno bio slučaj s Milankom Opačić, Igor Peternel je, na stanoviti način, toga dana, postao članom dviju stranaka. Ovim činom biblijska “Nek vam ne zna ljevica što vam radi desnica” poprimila je svoj novi, doslovniji smisao, a izreka o dva Hrvata i tri stranke dobila svoju luđu, osuvremenjenu inačicu: jedan Hrvat, dvije stranke.

Približavanje Škori, najprije tobože analitički, a onda i formalno članski, vodilo ga je do Željke Markić. Dok je u ožujku 2015. tvrdio kako je “recimo, za prava homoseksualaca, čak i na posvajanje, što je izrazito lijevi stav. Znam da je to škakljivo s obzirom na konzervativno društvo u kojemu živimo, ali kad vidim u kakvim uvjetima neka djeca žive, smatram da bi za njih to bilo bolje i da bi se posvojitelje trebalo gledati prvenstveno kao ljude.”, u lipnju 2019. izjavljuje: “Vi tražite posvajanje djece!! Gospodo, to ne ide i neće ići jer djeca nisu objekti preko kojih ćete zadovoljavati svoja ‘prava’ već subjekti čija su prava prioritetna!”

Od lipnja 2019. više nema kontrolu nad svojim životom

Iskreno govoreći, od tada više i nije imao previše kontrole nad svojim životom. Škoro ulazi u koaliciju s Hasanbegovićem, Zekanovićem, Ilčićem i Glasnovićem. Kao tipičnu žrtvu kompromisa i ambicija karakterističnih za “čovjeka bez svojstava”, u jednom od posljednjih činova ove somnambulne komedije, zatičemo Peternela usred polaganja vijenaca žrtvama partizanskog pokolja u Gračanima gdje uz dojučerašnje ideološke neprijatelje, zabrađen crnim sunčanim naočalama nervozno cupka i misli: “Jebote, pa je se ne znam ni prekrižit.”

Ukratko, dopustite li sitnim, pa sve većim kompromisima da preuzmu kormilarenje vlastitim životom lako se može desiti da se navečer uputite na romantičnu večeru s Mirelom Holy, a ujutro se, mamurni, probudite u krevetu sa Zlatkom Hasanbegovićem. Pa i to da vam doručak u postelju donose Željka Markić.

Biće iz grčke mitologije: pola Velimir Bujanec, pola Željka Markić

Zbog svega, nedavni prizor u kojem se Miroslav Škoro pred televizijskim kamerama na Trgu Bana Jelačića obraća “Ljudima kojima je dosta žetončića, kojima je dosta pretrčavanja” tvrdeći kako okuplja ljude “koji žele interes hrvatske države staviti ispred osobnog interesa” dok iza njega stoji Igor Peternel jedan je od dojmljivijih momenta hrvatskog političkog broda luđaka.

U Woody Allenovom pseudodokumentarcu Zelig, smještenom u New York 20. godina prošlog stoljeća, naizgled obični Leonard Zelig privuče pozornost javnosti nevjerojatnom osobinom da poput kameleona preuzima izgled i psihičke osobine drugih osoba. Kada bi zeligovsku sposobnost prilagođavanja Peternel prenio i na fizičku mimikriju, onda bi danas izgledao kao biće iz grčke mitologije: pola Velimir Bujanec, pola Željka Markić, a s takvim se stvorom ne želite sresti. Pa ipak, ono sto plaši nije toliko vanjština koliko ono iznutra: ljudski promašeno ‒ ništa.