Najnoviji pokušaj, da se lukavo nagovori Bernardića na listu za europske izbore, međutim, je upravo takav – suvišan.
Potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina i još jedan donedavni Bernardićev saveznik Ivo Jelušić nastojali su u medijskim istupima objasniti kako je nužno da predsjednik stranke bude na stranačkoj listi SDP-a za izbore za Europski parlament. “Bernardić mora nositi listu za EU parlament”, kazivao je Komadina, dok je Jelušić bio nešto slikovitiji: “Ne može general pred bitku uzeti godišnji odmor”.
Piculin poučak
Ukratko, i Komadina i Jelušić su debelo u krivu. Europski izbori, naime, nisu bitka koju vodi predsjednik stranke, makar ne snažne i afirmirane stranke kao što to SDP (još uvijek) jest. Europarlamentarni izbori nisu bili tako davno da se ne bi sjetili kako su liste izgledale u Hrvatskoj 2013. i 2014. godine (a za one koji se slabije snalaze s memorijom uvijek postoji internetska stranica Državnog izbornog povjerenstva sa službenim rezultatima).
Na listama najjačih stranaka, SDP-a i HDZ-a, nije bilo njihovih predsjednika. Niti je ikome bitnom u tim strankama palo na pamet da ih tamo gura. Dakle, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko nisu bili na listama svojih stranaka (ili koalicija) kad se radilo o utrci za Bruxelles i Strasbourg – iz vrlo jednostavnog razloga, kojeg je uskoro na svojoj koži osjetio nesuđeni kandidati na Milanovićevog nasljednika u SDP-u, Tonino Picula – velika stranka se ne može voditi iz inozemstva.
Problem preferencije
Naravno, postoji mogućnost da predsjednik stranke bude tek mamac za glasove, a ne onaj koji će doista u Europski parlament, u tom slučaju bi se, sasvim sigurno, stranka u kampanji suočila s kritikama o – zavaravanju birača.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Logika pokušaja da se Bernardića uvuče na listu za Europski parlament je prilično jasna. Bernardić, naime, nije popularan. Teško je zamisliti da bi dobio više preferencijalnih glasova od, recimo, Picule ili Biljane Borzan, što bi mu u kombinaciji s očekivanim ne-baš-sjajnim rezultatom SDP-a na europskim izborima, izbilo gotovo sve argumente za pokušaj ostanka na mjestu predsjednika stranke. Bernardić to, naravno, zna i nije mu ni u jednom trenutku palo na pamet da prihvati ponudu o generalu, bitci i godišnjem odmoru.
Duboko uznemirujuće
Nije ni trebao. Dok se za predsjednike manjih i novijih stranaka može shvatiti da žele vlastitom kandidaturom na europskim izborima povećati prepoznatljivost svoje političke opcije, predsjednici SDP-a i HDZ-a tu potrebu nemaju, a težište njihovog političkog djelovanja treba biti pokušaj preuzimanja/zadržavanja vlasti u Hrvatskoj.
S druge strane, činjenica da Bernardić itekako pazi da si lošim preferencijskom rezultatom ne pokvari izglede u unutarstranačkoj borbi koja će vrlo vjerojatno u SDP-u uslijediti čim budu objavljeni rezultati europskih izbora, ukazuje na još jednu stvar koju će mnogi u toj stranci naći duboko uznemirujućom. Bernardić, očito, ne kani samo tako odstupiti nakon 26. svibnja, ma kakav rezultat njegova stranka postigla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I Bernardiću treba priznati kad je u pravu. Kao sad, u ovoj drami koja se radi oko europskih izbora
Logika pokušaja da se Bernardića uvuče na listu za Europski parlament je prilično jasna. Bernardić, naime, nije popularan
Europski izbori, naime, nisu bitka koju vodi predsjednik stranke, makar ne snažne i afirmirane stranke kao što to SDP (još uvijek) jest. Europarlamentarni izbori nisu bili tako davno da se ne bi sjetili kako su liste izgledale u Hrvatskoj 2013. i 2014. godine (a za one koji se slabije snalaze s memorijom uvijek postoji internetska stranica Državnog izbornog povjerenstva sa službenim rezultatima). Na listama najjačih stranaka, SDP-a i HDZ-a, nije bilo njihovih predsjednika. Niti je ikome bitnom u tim strankama palo na pamet da ih tamo gura.
Teško je za ijedan pokušaj udara na Davora Bernardića u posljednjih burnih godinu i pol dana kazati da je bio – suvišan. Predsjednik stranke koja uporno tone očito ima problemčić sa sagledavanjem vlastite odgovornosti za havariju koju gledamo u real-timeu, iz mjeseca u mjesec.
Najnoviji pokušaj, da se lukavo nagovori Bernardića na listu za europske izbore, međutim, je upravo takav – suvišan.
Potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina i još jedan donedavni Bernardićev saveznik Ivo Jelušić nastojali su u medijskim istupima objasniti kako je nužno da predsjednik stranke bude na stranačkoj listi SDP-a za izbore za Europski parlament. “Bernardić mora nositi listu za EU parlament”, kazivao je Komadina, dok je Jelušić bio nešto slikovitiji: “Ne može general pred bitku uzeti godišnji odmor”.
Piculin poučak
Ukratko, i Komadina i Jelušić su debelo u krivu. Europski izbori, naime, nisu bitka koju vodi predsjednik stranke, makar ne snažne i afirmirane stranke kao što to SDP (još uvijek) jest. Europarlamentarni izbori nisu bili tako davno da se ne bi sjetili kako su liste izgledale u Hrvatskoj 2013. i 2014. godine (a za one koji se slabije snalaze s memorijom uvijek postoji internetska stranica Državnog izbornog povjerenstva sa službenim rezultatima).
Na listama najjačih stranaka, SDP-a i HDZ-a, nije bilo njihovih predsjednika. Niti je ikome bitnom u tim strankama palo na pamet da ih tamo gura. Dakle, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko nisu bili na listama svojih stranaka (ili koalicija) kad se radilo o utrci za Bruxelles i Strasbourg – iz vrlo jednostavnog razloga, kojeg je uskoro na svojoj koži osjetio nesuđeni kandidati na Milanovićevog nasljednika u SDP-u, Tonino Picula – velika stranka se ne može voditi iz inozemstva.
Problem preferencije
Naravno, postoji mogućnost da predsjednik stranke bude tek mamac za glasove, a ne onaj koji će doista u Europski parlament, u tom slučaju bi se, sasvim sigurno, stranka u kampanji suočila s kritikama o – zavaravanju birača.
Logika pokušaja da se Bernardića uvuče na listu za Europski parlament je prilično jasna. Bernardić, naime, nije popularan. Teško je zamisliti da bi dobio više preferencijalnih glasova od, recimo, Picule ili Biljane Borzan, što bi mu u kombinaciji s očekivanim ne-baš-sjajnim rezultatom SDP-a na europskim izborima, izbilo gotovo sve argumente za pokušaj ostanka na mjestu predsjednika stranke. Bernardić to, naravno, zna i nije mu ni u jednom trenutku palo na pamet da prihvati ponudu o generalu, bitci i godišnjem odmoru.
Duboko uznemirujuće
Nije ni trebao. Dok se za predsjednike manjih i novijih stranaka može shvatiti da žele vlastitom kandidaturom na europskim izborima povećati prepoznatljivost svoje političke opcije, predsjednici SDP-a i HDZ-a tu potrebu nemaju, a težište njihovog političkog djelovanja treba biti pokušaj preuzimanja/zadržavanja vlasti u Hrvatskoj.
S druge strane, činjenica da Bernardić itekako pazi da si lošim preferencijskom rezultatom ne pokvari izglede u unutarstranačkoj borbi koja će vrlo vjerojatno u SDP-u uslijediti čim budu objavljeni rezultati europskih izbora, ukazuje na još jednu stvar koju će mnogi u toj stranci naći duboko uznemirujućom. Bernardić, očito, ne kani samo tako odstupiti nakon 26. svibnja, ma kakav rezultat njegova stranka postigla.