Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ideje i odnos ratnih zločinaca prema prošlosti u ovom društvu postali su gotovo mainstream

Ratni zločinac svjedoči o Bogu studentima u Zagrebu, dan nakon vijesti o smrti fotoreportera čije djelo simbolizira težinu zločina

Kako je moguće da je hrvatsko društvo danas puno manje spremno suočiti se sa zločinima počinjenim u ime jedne naopake hrvatske politike, nego što je to bilo čak i u ratno vrijeme kada su se događali?

Jedva 24 sata nakon što je javnost čula tužnu vijest o smrti velikog fotoreportera i dobrog čovjeka Hrvoja Polana, u prepunoj kino-dvorani studentskog doma na Savi ugodno su o duhovnim iskustvima i komunikaciji s Bogom razgovarali don Damir Stojić i Dario Kordić.

Stojić je inače poznat po opsesivnoj opsjednutosti seksom i neskrivenoj mizoginiji, o čemu najbolje svjedoči izjava kako vjera traži od žene da obavlja svoje staleške dužnosti, a Dario Kordić je osuđeni ratni zločinac, koga je između ostalog haški sud proglasio odgovornim za stravičan zločin masovnog ubojstva bošnjačkih civila u Ahmićima, njih 116, među kojima je najmlađa bila tromjesečna beba.

Poveznica između velikog čovjeka i ratnog zločinca

Mnogi će se upitati zbog čega navodim ove suhe činjenice i zašto uopće u istom tekstu spajam velikog čovjeka Polana i ratnog zločinca Kordića? Krenut ću od posljednjeg. Spajam ih zato jer je onu kultnu fotografiju srušenog minareta džamije u Ahmićima uz koju čitav svijet vizualno povezuje tamošnji zločin snimio upravo Hrvoje Polan, na što nas je u dirljivom tekstu na forum.tm-u podsjetio Goran Borković.

Ostale je pak faktografske podatke bilo potrebno navesti, dijelom zbog onih, a takvih je sve više, koji ili ne znaju ili ne žele znati tko je doista Dario Kordić. Drugi razlog zbog kojeg je ta faktografija potrebna odnosi se na činjenicu da bolje lice Hrvatske, koje je sigurno sa svime što je radio, predstavljao Hrvoje Polan iz dana u dan gubi bitku pred besramnošću mnogih. Ovdje su čak najmanji problem sam Kordić i Damir Stojić, od njih dvojice se teško nešto drukčije i moglo očekivati.

Duh vremena ravnatelju dopušta ovakve odluke

Nešto veći problem predstavlja zavičajni klub studenata iz Hercegovine, koji očito smatra da je Kordić netko tko bi trebao biti uzor mladoj populaciji, no još veći problem nalazimo u vodstvu Studentskog doma, odnosnu u ravnatelju te ustanove Boženku Ćosiću, koji je ovakav događaj dopustio. Ta odluka nas pak posredno dovodi u srž problema, a to je odnos društva prema ratnom nasljeđu iz devedesetih godina, u ovom konkretnom slučaju prema zločinima hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini.

Neovisno, naime, o osobnim stavovima ravnatelja Ćosića o ovom pitanju, o kojima ne znamo ništa, iako možemo pretpostavljati kakvi su, teško je da bi on dopustio održavanje ovakve tribine da je klima u društvu drugačija. Međutim kako je čovjek sasvim sigurno u stanju očitavati znakove vremena i društvenu realnost, bilo je za očekivati da mu nije padalo na pamet da uskrati prostor za ovakvo nešto. Iz istog razloga, koliko god ta ideja bila plemenita, iluzorno je očekivati da će Ćosić prihvatiti prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava, da na skoru godišnjicu zločina u Ahmićima u istom prostoru pusti dokumentarni film o tom događaju.

Aktivni pritisak nacionalista i klera urodio plodom

Sve to nas dovodi do ključnog pitanja o tome kako je moguće da je hrvatsko društvo danas puno manje spremno suočiti se sa zločinima počinjenim u ime jedne naopake hrvatske politike, nego što je to bilo čak i u ratno vrijeme kada su se događali? Uostalom, značajan dio društva je čitavo vrijeme bio javno protiv hrvatsko-bošnjačkog rata u BiH. Odgovor na ovo pitanje je ono što zabrinjava.

Moguće je zbog toga što je aktivni pritisak od strane nacionalističke i klerikalne desnice u posljednjih nekoliko godina, na društvo i političke procese, očito u tolikoj mjeri urodio plodom, da su njihove ideje, kao i odnos prema prošlosti uz prateću mitologizaciju devedesetih postale toliko prihvaćene da su danas gotovo pa mainstream. S obzirom pak da je tome tako, jasno je kako takvo stanje svijesti neće moći promijeniti nekoliko aktivista, novinara i manjih stranaka.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
102 članka Više o autoru
Više s weba