Igrokazi sindikata i prijetnje štrajkom sve su iritantniji. Evo kako doktori i učitelji mogu imati duplo veće plaće

Ni u zdravstvu ni u školstvu nije problem nedostatak novca, nego par jednostavnih činjenica koje konačno treba priznati

Elaborirani igrokazi sindikalnih povjerenika i nadležnih ministara iz godine u godinu sve su iritantniji, jer ukazuju na bjelodanu činjenicu: ovdje nikakvog plana nema, tu se nikad neće pričati o reformama, ovim ljudima samo je važno zakupiti još koju godinu prividnog mira i bijedne stabilnosti. Pošto vlastitih planova nemaju, ministri i nemaju što drugo napraviti ili kazati, osim pristati na sindikalne zahtjeve i čekati sljedeće

U listopadu 2015. godine, učiteljski sindikati organizirali su štrajk kojim su planirali ostvariti svoje tadašnje financijske zahtjeve – uvećanje osnovnoškolske i srednjoškolske nastavničke plaće od četiri posto. Sindikalni lideri tada su kazivali kako se radi o “ugroženom dostojanstvu njihove struke”, koje su, barem prema ondašnjim zahtjevima, sveli na oko 180 kuna mjesečno.

U studenom 2018. godine, sindikati javnih službi najavili su opsežne štrajkove ako ne postignu povećanje plaća od pet posto – opet, kako bi “vratili dostojanstvo devastiranim službama”. Svakih nekoliko godina neki od sindikata javnih službi najave ili realiziraju štrajk kojim se traži uvećanje od tri, četiri ili pet posto.

Nikada ne pričamo ni o najboljima ni o neradnicima

Pritom, nikad, ali baš nikad, ne raspravlja se o tome kako da većinu tog novca dobiju oni koji su se u proteklom razdoblju najviše zalagali, koji su imali posebno dobre rezultate, koji su ostvarili izvanredne uspjehe u transplantacijama organa ili međunarodnim natjecanjima iz fizike ili su odradili začudnu količinu dežurstava, ili su ubili na rezultatima državne mature. Ili, kako da ga ne dobiju oni koji su došli preko veze, isticali se neradom i stvarali probleme marljivima.

Suštinski problem hrvatske države upravo je u tome, što nitko ne priča kako učiteljima i doktorima omogućiti trideset, četrdeset ili pedeset posto veće plaće. Što uopće ne bi bilo nerealno, kada bismo si kao društvo priznali nekoliko jednostavnih činjenica.

Heroji ne zaslužuju tih 180 nego par tisuća kuna

Prvo, svi zajedno prilično smo licemjerni, kad god se radi o javnim službama. S jedne strane punimo forume i društvene mreže ostrašćenim komentarima o ginekolozima koji omalovažavaju žene u javnim bolnicama, a zatim su najpristojniji na svijetu u svojim privatnim poliklinikama; o učiteljima koji, eto, šire teorije zavjere i govor mržnje; o ravnateljima i predstojnicima klinika koji zapošljavaju preko veze – a onda, kada se pojave sindikalni zahtjevi, stvar dižemo na načelno-emotivnu razinu.

Da, naravno, među hrvatskim nastavnicima, liječnicima i postoji ogroman broj marljivih, darovitih i poštenih ljudi čiji rad katkad graniči s herojstvom. Oni ne zaslužuju tih 180, oni zaslužuju par tisuća kuna. Ali, kada se problem plaća svede na četiri ili pet posto svakih nekoliko godina, to uvećanje dobit će i oni koji su zapošljavali preko veze, izbjegavali dežurstva i obveze, ili veći interes pokazivali za držanje privatnih instrukcija, nego za držanje školskih satova.

Ukratko, jednako uvećanje dobit će heroji koji održavaju sustav na životu, i oni radi kojih je potrebno herojstvo, da bi se sustav održavao na životu.

Đaci sve više zaostaju, pacijenti su u sve goroj poziciji

Drugo, kada bismo pričali o povišicama od trideset ili četrdeset posto, morali bismo pričati o konkretnim ishodima i planovima. Jer, plaća nije apstraktan pojam, ona je fundamentalni dio sustava – ne samo što predstavlja temeljnu proračunsku stavku, već zato što njome definiramo načelne vrijednosti, strateške ciljeve, operativne planove i željene ishode.

Trenutni ishodi nisu dobri. Svako relevantno svjetsko ili europsko istraživanje pokazuje sve veće zaostajanje hrvatskih đaka i sve slabiju poziciju hrvatskih pacijenata. Iz godine u godinu, bez obzira radi li se o PISA istraživanjima ili izvještajima Euro Health Consumer Indexa, stojimo sve niže i niže, a pozitivne promjene, ako ih i ima, iniciraju se isključivo mimo sustava, poput STEM-a.

Kao što smo mnogo puta pisali, nije u pitanju samo izostanak sredstva za zdravstvo i školstvo, već izostanak kontrole, mjerenja i organizacije. Ne znamo koja gimnazija ostvaruje najbolji rezultat na državnoj maturi ili upisima na fakultet (a i da znamo, postoje ozbiljne sumnje u sustavno varanje na državnoj maturi, što također nitko ne kontrolira). Ne znamo koja bolnica ima najmanji postotak bolničkih infekcija, ili najveći postotak uspješnih operacija, ili najbolje ishode za plućne bolesti.

Broj učenika drastično pada, broj nastavnika raste

Treće i najteže za priznati, u nekim slučajevima promatramo upravo fascinantnu razinu sindikalne demagogije. Poznato je da broj učenika u hrvatskim školama drastično pada, a da u isto vrijeme broj nastavnika kontinuirano raste. Taj fenomen iziskivao je da u obračun satnice svakog nastavnika uđu dodatne aktivnosti poput uređenja školskog okoliša; sindikalni čelnici tada su posve otvoreno govorili kako je to nužno radi obračuna plaće, jer samo po broju sati provedenih u učionici, dio nastavnika ne bi konkurirao za puni iznos.

Dakle, nisu kazali da i dodatne aktivnosti predstavljaju važan doprinos školovanju i školstvu, pa se zato trebaju uvrstiti u satnicu; nisu rekli da nastavnici imaju puno posla i izvan školske zgrade, ili da je posao koji obavljaju posebno stresan, ili da nisu oni krivi što je sustav posve disfunkcionalan. U isto vrijeme za neke ljude u sustavu pumpa se satnica, i to ne predstavlja narušavanje digniteta nastavničke profesije, a s druge, afirmacija njihova digniteta procjenjuje za na sto ili dvjesto kuna mjesečno.

Igrokazi sindikalnih povjerenika i nadležnih ministara

Elaborirani igrokazi sindikalnih povjerenika i nadležnih ministara iz godine u godinu sve su iritantniji, jer ukazuju na bjelodanu činjenicu: ovdje nikakvog plana nema, tu se nikad neće pričati o reformama, ovim ljudima samo je važno zakupiti još koju godinu prividnog mira i bijedne stabilnosti. Pošto vlastitih planova nemaju, ministri i nemaju što drugo napraviti ili kazati, osim pristati na sindikalne zahtjeve i čekati sljedeće.

Za pretpostaviti je, da svaki razuman čovjek u Hrvatskoj želi najbolje moguće plaće i uvjete rada hrvatskih nastavnika, profesora, doktora i medicinskih sestara; ako ništa, iz krajnje sebičnih poriva, pošto od tih ljudi očekuje prilično važne usluge poput obrazovanja klinaca, spašavanja života i tako dalje.

Svaki razuman čovjek, pretpostavimo i to, želi vidjeti i ozbiljno unaprjeđenje tih usluga; ono sasvim sigurno neće doći kao rezultat cikličnih sindikalnih natezanja, linearnog povećanja sredstva bez ikakvog plana, i posvemašnjeg bijega rukovodećih aktera od bilo kakve odgovornosti.

Miran Pavić
Novinar i urednik
42 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program