Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Osobni arhiv

Ima li hrvatski jezik šanse preživjeti? Pričali smo s filozofom Borisom Budenom koji baš i nije optimističan

Telegramov Mladen Pleše pričao je s Borisom Budenom o jeziku i neizbježnoj politici

Hrvatski jezik prolazi danas kroz proces svoje revernakularizacije, dakle poprima funkcije koje je jezična praksa imala prije uspostave standardnih nacionalnih jezika. To drugim riječima znači da se svi viši diskursi u kojima se odlučuje sudbina hrvatskog naroda, diskursi politike, ekonomije i kulture, koriste drugim jezicima, uglavnom engleskim, a ne hrvatskim. Upotrebna vrijednost hrvatskog jezika danas se rapidno smanjuje, a njegova tržišna vrijednost je nikakva. Uostalom hrvatski jezik je na listi od 21 europskog jezika kojima prijeti digitalno odumiranje. To, zanimljivo, ne zabrinjava nacionalističke jezikoslovce. Njima je i nadalje najveća briga kako će taj jezik povući konačnu granicu prema srpskom, ali to će samo ubrzati njegovo odumiranje.

Filozof, publicist, prevoditelj, kritičar Boris Buden došao je nedavno iz Berlina, gdje živi i radi, u Zagreb na promociju knjige Gorgona izdavača Marinka Sudca. Održao je upečatljivo uvodno slovo o značaju tog pokreta za hrvatsku kulturu. Ustvrdio je da je Gorgona fenomen koji definira hrvatsku kulturu, da ta fenomenalna knjiga pomaže da taj umjetnički pokret pronađe modus svog novog života u današnjem vremenu. Istaknuo je također kako jezik kojim su se koristili članovi Gorgone nije jezik današnjeg standardnog jezika te da je zbog toga ljudima koji su stvarali u to doba potrebno osigurati preživljavanje, tradiciju, budućnost… Zaključio je kako je ta knjiga od više od 500 stranica preteška za sadašnju kulturu koja je zastarjela, autistična, provincijalna.

Unatoč takvim ocjenama Boris Buden, koji nije želio da ga tituliramo kao profesora, zamolio je da, ako je ikako moguće, izbjegnemo pitanja o dnevnoj politici. Razlog: o njoj, kaže, ne zna puno, a osim toga misli da nije toliko bitna kako se čini. Buden je nevjerojatno temperamentan sugovornik, rijetko viđenom strašću i gestikuliranjem objašnjava svoja stajališta. Priča kako najradije govori o kulturi, historiji, jeziku, no, vjerojatno je ta nevjerojatna količina emocija i strasti koja izvire iz svake njegove riječi, kriva što se dobar dio razgovora vodio o političkim temama. S Budenom, vrhunskim znanstvenikom i intelektualcem europskih dimenzija, izazovno je raspravljati: osim što je savršeno upućen u materiju o kojoj govori, nepokolebljivo je siguran u svoja stajališta.

Boris Buden otišao je u inozemstvu u potrazi za intelektualnom realizacijom i modernim intelektualnim identitetom. Zahvaljujući novim elektroničkim medijima, kaže, čovjek danas domovinu može kao laptop uvijek ponijeti sa sobom kuda god krene. Ističe kako sjedi u Berlinu i komunicira sa Zagrebom intenzivnije nego da je fizički ovdje te da su osjećaji bliskosti ili udaljenosti u velikoj mjeri izgubili svoj smisao. Na početku razgovora, s obzirom na to da Buden objavljuje radove na engleskom i njemačkom jeziku te da živi u Berlinu, jednom od kulturnih, političkih i ekonomskih središta Europe, zanimalo nas je je li engleski jezik preuzeo mjesto u svijetu koje je u povijesti imao latinski? Također, hoće li engleski jezik zatrti sve druge jezike. Naime, profesor Buden svojedobno je iznio podatke da se u svijetu danas preko 60 posto knjiga prevodi s engleskog jezika, po 10 posto s njemačkog i francuskog, a tek u nekoliko postotaka sa španjolskog, talijanskog, ruskog, a još manje s kineskog. Čak 90 posto svih prevedenih knjiga u svijetu, objavljuje se u Europi. Zaključio je kako je jednakost jezika danas u Europskoj uniji apstraktna te da je daleko od realnosti.

BUDEN: Jezik, najprije, nikada nije bio neutralno sredstvo komunikacije. Ni mali, marginalni hrvatski, ni danas najmoćniji na svijetu, engleski koji je odavno izašao iz svojih nacionalnih okvira i postao nova lingua franca. Ali to nipošto ne znači da će on zamijeniti i potisnuti ostale jezike. Teoretičari jezika tvrde da je vrhunac njegove moći već za nama. Doći će ga glave ono što je ubilo svaki lingua franca, kao latinski na primjer, a to je elitizam. Mase nikada neće progovoriti jezikom svojih elita. Naprotiv, elite će se morati okrenuti njihovoj jezičnoj praksi. Vodeće globalne kompanije na području novih digitalnih tehnologija to već čine. U Indiji 20 posto ljudi razumije engleski, ali samo ga 4 posto govori tečno. To nije tržište globalnog kapitala zato se on sve više okreće takozvanoj vernakularnoj publici, recimo onima u Indiji koji ne govore engleski, a kojih je skoro 900 milijuna. To je područje novog rasta, dakle nove akumulacije kapitala.

TELEGRAM: S obzirom na toliku dominaciju engleskog jezika kakva je u toj globalnoj transformaciji sudbina hrvatskog jezika?

BUDEN: Hrvatski jezik prolazi danas kroz proces svoje revernakularizacije, dakle poprima funkcije koje je jezična praksa imala prije uspostave standardnih nacionalnih jezika. To drugim riječima znači da se svi viši diskursi u kojima se odlučuje sudbina hrvatskog naroda, diskursi politike, ekonomije i kulture, koriste drugim jezicima, uglavnom engleskim, a ne hrvatskim. Upotrebna vrijednost hrvatskog jezika danas se rapidno smanjuje, a njegova tržišna vrijednost je nikakva. Uostalom hrvatski jezik je na listi od 21 europskog jezika kojima prijeti digitalno odumiranje. To, zanimljivo, ne zabrinjava nacionalističke jezikoslovce. Njima je i nadalje najveća briga kako će taj jezik povući konačnu granicu prema srpskom, ali to će samo ubrzati njegovo odumiranje.

TELEGRAM: Hoće li iseljavanje sve većeg broja ljudi u inozemstvo na neki način ugroziti i hrvatski jezik?

BUDEN: Jezik dijeli sudbinu globalnih migracijskih procesa u puno većoj mjeri no što smo toga svjesni. Naivni su svi koji misle da ljudi napuštaju Hrvatsku samo kada odlaze iz nje u, kako se to nekada govorilo, ”tuđinu”. Ljudi odlaze iz hrvatskog jezika trbuhom za kruhom i onda kada ostaju u Hrvatskoj. Ako je općepoznato da u Hrvatskoj ne postoji više nikakva relevantna industrijska proizvodnja osim u turizmu, u kojem čovjeku ne treba hrvatski, onda se postavlja pitanje čemu još služi hrvatski u, recimo, prirodnim znanostima, ako se na to znanje na hrvatskom jeziku ne nadovezuje više nikakva proizvodna praksa i ako znamo da se u nas ne obavljaju nikakva međunarodno relevantna fundamentalna istraživanja u prirodnim znanostima?

Slično je u humanistici. Publikacije na engleskom jeziku ondje se više vrednuju nego one na hrvatskom. Tko objavljuje samo na hrvatskom je loser, gubitnik. Ili vojska, na primjer. Integracija u NATO nužno implicira dominaciju engleskog odnosno marginalizaciju hrvatskog. Ukratko, siroti Bogoslav Šulek uzalud se trudio stvarajući hrvatsko znanstveno i vojno nazivlje. Ali on je živio u epohi prosvjećenja odnosno nacije kao subjekta i ujedno objekta tog prosvjećenja za čiji se jezik vjerovalo da može prevesti svo univerzalno znanje i iskustvo svijeta na svoj nacionalni idiom. To vrijeme je međutim nepovratno prošlo i tvorba nacije – nation building – ne može se pokrenuti ispočetka. To što je danas na djelu prije je neka vrsta rastvorbe, a ne tvorbe nacije.

Jedan je od potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku

Unatoč rječitosti, Buden nerado govori o svom životu. Napomenut će samo da se rodio u Garešnici 1958., da je diplomirao filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, da je radio kao prevodilac, novinar i publicist. Preveo je neka od najvažnijih djela Sigmunda Freuda na hrvatski, a s kolegicom Radom Zdjelar napravio je prvu slavensku standardizaciju psihoanalitičkih termina. Objavljivao je u Gordoganu, surađivao u nekadašnjem magazinu Start, na 3. programu Hrvatskog radija, bio je jedan od urednika u Arkzinu. Objavio je nekoliko knjiga u Zagrebu i Beogradu, između ostalog knjigu eseja “Barikade”. Neke od njegovih knjiga na njemačkom prevedene su u Beogradu i Ljubljani. Doktorirao je iz teorije kulture na Humboltovu univerzitetu u Berlinu, gdje danas živi i radi.

Boris Buden prošle je godine potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo 225 intelektualaca, javnih i kulturnih djelatnika iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore. Ta Deklaracija doživjela žestoku osudu u Hrvatskoj jer se u njoj zastupa teza kako se na području četiriju država radi o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama. “Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika”, navodi se u deklaraciji.

Premda su se autori ogradili da ne žele nametati rješenja te da ne traže zajedničko ime, nego da svaki narod imenuje svoju varijantu jeziku onako kako želi, ipak to nije umirilo kritičare koji su potpisnike optužili da žele nametnuti Hrvatima neki novi jugoslavenski jezik. U deklaraciji se navodi kako inzistiranje na jezičnim razlikama i na “nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante” dovodi do niza negativnih društvenih pojava, što je profesor Enver Kazaz posebno istaknuo na primjeru Bosne i Hercegovine te je naveo da je ambicija ovu inicijativu pretvoriti u model stvaranja interkulturalnih škola u kojima se nastava ne bi odvijala po pojedinim nacionalnim programima.

Na pitanje zašto je potpisao Deklaraciju premda je znao kakve će reakcije izazvati, Buden je rezolutno odgovorio.

BUDEN: Bilo je krajnje vrijeme da se pitanje jezika ponovo otvori. Ono nije zatvoreno devedesete uspostavom hrvatske države i navodnim konačnim oslobođenjem hrvatskog jezika od jugosrbokomunističkog jarma. Naprotiv, te je godine započela nova faza represije nad jezičnom praksom koja je kulminirala u nasilnom odvajanju hrvatskog jezika od navodno različitih jezika, srpskog, bosanskog… Nova Deklaracija je prvi javni čin samoobrane od ove represije i ujedno poziv na otpor protiv nacionalističke samodestrukcije jezika koja je na djelu od devedesete. Deklaracija, dakako, nije savršena. Moj najveći problem s Deklaracijom je pozivanje njezinih autora na znanstvene argumente. Po mome sudu, na pitanje govori li se na ovim prostorima jedan zajednički ili više različitih nacionalnih jezika, a što se svodi na pitanje granice među jezicima, ne postoji znanstveni odgovor. Drugim riječima, svaki odgovor na to pitanje, bez obzira kakav bio, uvijek je politički stav, što znači da uvijek adresira i aktivira društvenu, političku i historijsku istinu jezične prakse koja se ne može prepustiti fahidiotskoj kompetenciji lingvista. Ali i tu treba razlikovati.

Društvena i institucionalna pozicija lingvistkinje Snježane Kordić, koja je pravi spiritus movens Nove Deklaracije, ne može se uspoređivati s pozicijom hrvatskih nacionalističkih jezikoslovaca. Ovim potonjima režim je stavio na raspolaganje svoje ideološke aparate, institucije državnog školstva, kulture i medija pomoću kojih su oni instrumentalizirali jezik u represivno sredstvo državne kontrole, ideološkog discipliniranja i klasne dominacije. Deklaraciju razumijem kao poziv da im se suprotstavimo u ime slobode jezične prakse. Ona nas podsjeća da je ”djelatno vrijeme” hrvatskih nacionalističkih jezikoslovaca prošlo i da ih treba poslati kući da rade nešto korisno umjesto da nas uče govoriti. Štoviše, ja ju razumijem i kao poziv na jezični neposluh, na to da granice među jezicima koje oni povlače aktivno ignoriramo i subvertiramo.

TELEGRAM: Zašto ste protiv teze da je hrvatski jezik zaseban i različit u odnosu na srpski ili bosanski?

BUDEN: Ako bih u par riječi morao sažeti smisao teze da je hrvatski zaseban i kao jezik različit od srpskog ili bosanskog, onda bih tu tezu nazvao jednostavno ustaškom utopijom.

TELEGRAM: Zašto ustaška i zašto utopija?

BUDEN: Problem s pojmom ustaštva u nas je u tome što se ono razumije uglavnom kroz odnos prema prošlosti. Kao da je riječ o citiranju nekog prošlog fenomena, recimo nošenjem ustaških uniformi i znakovlja, ili pak uzvikivanjem ustaških pozdrava kao što je ”Za dom spremni!”. Iz iste perspektive nam se i ustaštvo koje dolazi do izražaja u povijesnom revizionizmu također ukazuje kao nekakva kriva interpretacija prošlosti, koja se može korigirati odnosno otkloniti upućivanjem na stvarne povijesne činjenice, odnosno drugom, ispravnom interpretacijom. Ja, naprotiv, ustaštvo shvaćam kao materijalnu političku silu koja kao takva oblikuje našu aktualnu stvarnost. Ono nije ni citat ni kontrafaktička interpretacija prošlosti nego djelatni faktor naše realpolitičke sadašnjosti i, što je moguće, ako ne u današnjim okolnostima čak i vjerojatno, faktor koji u sve većoj mjeri determinira našu budućnost.

TELEGRAM: Zašto vas toliko smeta pozivanje na standardizaciju hrvatskog jezika?

BUDEN: Taj takozvani čisti hrvatski jezik je jezik režima, njegov instrument, sredstvo discipliniranja i dominacije. Dakle, otvaranje pitanja jezika povlači za sobom sukob s režimom, zato je ono nužno. A što se ustaškog karaktera ovog režimskog jezika tiče, on primjerice dolazi do izražaja u jezičnom purizmu. To da takozvani strani elementi u nacionalnom jeziku ne samo da ne štete jeziku, nego da su osnovni preduvjet njegova razvoja, znali su još njemački romantičarski filozofi jezika kao što su Humboldt i Schleyermacher. Za njih, ono strano, upravo onda kad se osjeća kao takvo, obogaćuje jezik, osposobljava ga da se nosi sa svijetom koji se neprestano mijenja. Purizam, naprotiv, retardira jezik. Dat ću vam jedan primjer.

Ne znam kome je palo na pamet da povijest nameće kao hrvatski ekvivalent stranoj riječi historija. Ali bez razlikovanja ovih dvaju pojmova jezik ne može artikulirati iskustvo moderne temporalnosti. Za historičara i teoretičara povijesti Reinharta Kosellecka, povijest je autentično moderan pojam. Ona nije nikakav izraz za vrijeme kao takvo, nego ima značenje kolektivnog singulara koji proizvodi vrijeme kao iskustvo novoga i još neviđenoga. Historija je, naprotiv, ime za predmoderno iskustvo vremena, za ponavljanje iskustva u vremena. Iz te perspektive recimo Ciceron nije rekao da je povijest učiteljica života. To je, naprotiv, historija. Iz povijesti se ne može učiti zato što se ona ne ponavlja, nego je prostor uvijek novog iskustva koje je okrenuto budućnosti. Kad raspolažete međutim samo pojmom povijesti, onda mislite povijesnu temporalnost kao neku vrstu praznog homogenog vremena koje onda možete proizvoljno kanonizirati odnosno nacionalizirati, pa se onda vjeruju da je recimo hrvatska nacija postojala još u srednjem vijeku. Ali sve te nijanse su nacionalističkim puristima irelevantne. Oni žele čisti hrvatski jezik i po cijenu njegova kognitivnog sakaćenja. To je ono što ja zovem ustaštvom u jeziku – praksa njegove nacionalističke samodestrukcije. Jednom sam rekao da su se ustaše vratile devedesete samo zato da sa sobom povedu čitav narod na Bleiburg, ovog puta bez povratka. To isto vrijedi i za jezik.

Zapravo ni najzadrtiji hrvatski nacionalistički jezikoslovci ne tvrde da je hrvatski različit jezik od srpskog. Ili, ako želimo biti precizni, oni tvrde da još nije, odnosno da bi to tek trebao postati. U njihovoj priči, naime, hrvatski je jezik kroz povijest bio otuđen od svoje biti u kojoj se, kako oni to vole reći, od pamtivijeka razlikuje od srpskoga kao jezik od jezika. Ta njegova bit bila je međutim potisnuta pod tuđinskom vlašću, bilo Habsburga, Talijana, Mađara bilo jugosrbokomunista. Tek s uspostavom samostalne hrvatske države 1990. ostvarili su se uvjeti da se jezik ponovo sjedini sa svojom autentično hrvatskom biti, što konkretno znači da se odvoji od srpskog. Ali to konačno povlačenje granice između dvaju jezika golem je posao. Potrebno je tek izraditi nove jednojezične i dvojezične rječnike jer ovi razlikovni nisu dovoljni. Štoviše, potrebno je, kako tvrde, stvoriti novu hrvatsku filologiju, čak i novu lingvistiku. Dok se to ne obavi i dalje ćemo naivno vjerovati da kad Hrvat kaže ”majka” ili “voda” i kad Srbin kaže ”majka” ili ”voda”, oni misle isto. Dakle, riječ je o megalomanskom projektu, usporedivom s prvobitnom standardizacijom jezika u 19. stoljeću, odnosno s projektom nacionalnog prosvjećenja, opismenjavanja, izvorne tvorbe nacije, njezine kulture, jezika…

TELEGRAM: Zašto bi to bila nemoguća misija?

BUDEN: Problem je u tome da smo mi danas na historijskom zalasku te epohe, ne na njezinom početku. Živimo u razdoblju globalnog kapitalizma koji je radikalno transformirao ulogu nacije odnosno nacionalne države i njezinih institucija, uključujući nacionalno obrazovanje i kulturu. Da bi se, dakle, ta nova standardizacija ostvarila i hrvatski jezik konačno odvojio od srpskoga, nužna je posvemašnja državna i ideološka kontrola nad jezikom, kakva je nekad možda bila moguća, ali je danas nezamisliva. Osim toga, medijsko-tehnološki uvjeti su se promijenili. Stara pismenost na nacionalnom jeziku kao temelj obrazovanja i kulturne prakse danas odumire. Nova, digitalna pismenost mijenja ne samo način upotrebe jezika odnosno njegovu društvenu ulogu nego i temeljne forme kulturne artikulacije i proizvodnje znanja. Ono što je do jučer bio nacionalni jezik kao univerzalni medij proizvodnje modernog čovjeka i društva, njegove politike, kulture i znanja, danas je samo još marginalizirani vernakular koji čovjeka prije hendikepira odnosno isključuje iz suvremenog svijeta i njegovih društvenih, političkih i kulturnih procesa, nego što ga osposobljava da u tom svijetu aktivno sudjeluje.

Zato se taj projekt izgradnje samostalnog hrvatskog jezika svodi na sve veće zaoštravanje državne i ideološke represije nad jezičnom praksom i kulturom u cjelini bez ikakve nade da se jednom realizira. Drugim riječima, on se svodi na maltretiranje djece po školama, na pravljenje budala od odraslih ljudi po državnim institucijama i medijima, odnosno, kao što sam već rekao, na kognitivno i kulturno samosakaćenje onoga što je nekada bila nacionalna kultura i njezin jezik. Zato, kažem, taj projekt samostalnog hrvatskog jezika i nije ništa drugo nego ustaška utopija, besmisleno nasilje nad ljudima i njihovim umom koje nikada neće ostvariti svoje ionako neplemenite ideale.

TELEGRAM: Vaše su ocjene prilično mračne i fatalističke, posebice kad to sagledavamo u kontekstu velikog uspjeha hrvatskog nogometa na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

BUDEN: Možda je upravo u ovoj euforiji trenutak da se podsjetimo na činjenicu da se to što zovemo hrvatski nogomet ne igra u Hrvatskoj. Štoviše, hrvatski nogomet se ne igra na hrvatskom jeziku, nego na engleskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom… Riječ ”hrvatsko” sve više se odnosi na identitetsku pojavnost bez ikakve supstancije. Kao šarena ljuska mušice uhvaćene u mrežu globalnog kapitala koji je iz nje isisao svaki sadržaj.

TELEGRAM: Kakve su onda po vama perspektive razvoja i opstojnosti hrvatskog jezika?

BUDEN: Ako postoji neki povijesni uzor koji danas treba slijediti kad je riječ o sudbini hrvatskog jezika, onda je to prije svega Novosadski dogovor. Ne u smislu nametanja nekakvih normi, odnosno preskriptivnog ujednačavanja jezične prakse na bivšejugoslavenskim prostorima, nego u ideji, odnosno konkretnim formama jezične suradnje i tolerancije među različitim varijantama zajedničke jezične prakse. Hrvatski jezik danas treba više nego ikad prije publiku koja je veća od njega, publiku koju će privući svojom otvorenošću i tolerancijom prema razlikama. U suprotnome, odumrijet će prije nego ljudi koji njime govore.

TELEGRAM: Nisu li optužbe o ustaštvu ipak preteške za stvarnost u kojoj živimo?

BUDEN: Nije. Ustaštvo je danas u Hrvatskoj lažni tabu, odnosno tabu čija povreda ne povlači za sobom nikakve sankcije. Naprotiv, licemjerno manipuliranje s tim tabuom generira društveni ugled i osigurava političku podršku. U tom smislu ustaštvo realno živi i ne vidim razloga da onda tu riječ u tom smislu ne upotrebljavam. Ja sam za detabuiziranje pojma ustaštva. Mislim da je to poštenija opcija. A i jezično je zdravija, jer osposobljava jezik da imenuje stvarnost u kojoj živimo.

TELEGRAM: Ne predimenzionirate li utjecaj ustaških nostalgičara koji su ipak tek jedan marginalni, opskurni element hrvatskog političkog spektra bez odlučujućeg utjecaja na život društva u cjelini. Uostalom ekstremna desnica na parlamentarnih izborima nikada ne može skupiti više od 2 ili 3 posto glasova.

BUDEN: Taj dojam o marginalnosti ustaštva također je učinak notorne hrvatske hipokrizije. Na jednoj strani imamo političku elitu koja se pravi da ništa ne čuje i ne vidi, a na drugoj navodne marginalce kao recimo nogometne huligane koji se prave da su hrabri i subverzivni. U stvari, riječ je o sinergiji dvaju oportunizama koja rezultira u apologiji postojećih odnosa moći. Dakle, ovo kvazi potisnuto ustaštvo služi prije svega legitimaciji postojećeg režima, što ga, naravno, ne čini manje destruktivnim. Na jednoj sasvim apstraktnoj razini ja ustaštvo razumijem kao neku vrstu kvalitativnog obrata u samoj biti hrvatskog nacionalizma.

Ono je naprosto moment u kojem taj nacionalizam počinje proizvoditi destruktivne učinke po svoju naciju, drugim riječima, moment kad domoljublje počinje uništavati predmet svoje ljubavi ili slikovitije, ustaštvo je hrvatski nacionalizam koji pili granu na kojoj njegova voljena nacija sjedi. A upravo to se događa od devedesete do danas na svim područjima društvenog života, ekonomije i kulture. Ustaštvo je osim toga izraz za nemogućnost nacije da se suoči s realnom istinom ove samodestrukcije. Ono je ne samo bolest koja ubija naciju nego i sedativ koji to ubijanje čini podnošljivim. Ustaše toliko vole Hrvatsku da joj opraštaju svaku svinjariju koju joj čine.

TELEGRAM: Niste li se s tako oštrim ocjenama približili stajalištima najgorih srpskih šovinista koji oduvijek govore da je Hrvatska ustaška država?

BUDEN: Hrvatska država nije ustaška. Ja bih prije govorio o režimu koji je ustaški. To što je uspostavljeno devedesete nije naprosto nacionalna država nego jedan režim koji treba shvatiti kao heterogeni konglomerat odnosa dominacije, u kojem je teško, ako ne i nemoguće, razlikovati sferu političke odnosno pravne države, s njezinim parlamentarnim sistemom i demokratskim institucijama, od paradržavnih elemenata takozvanog civilnog društva kao što su Katolička crkva, braniteljske i neokonzervativne udruge, obrazovne i kulturne institucije, ali i elementi duboke države, recimo tajna policija i mreža njezinih suradnika u medijima, civilnim udrugama, sportu, ekonomiji. Nitko ne govori danas o hrvatskoj UDBI, o HUDBI, za koju sam siguran da je odavno izmakla demokratskoj kontroli. I dok je država demokratska, odnosno pravna, režim to nije.

Za državu se još uvijek može reći da je sekularna, ali za režim ne. U državi vladaju odnosi suvremene liberalne demokracije; u režimu odnosi osobne ovisnosti odnosno staleške hijerarhije kakvi su tipični za predmoderna, pretkapitalistička društva. Na razini države pojedinci su jednaki pred zakonom, u režimu to ne vrijedi. Ovdje za pripadnike viših staleža zakoni ili ne vrijede ili ih oni kroje prema svojim interesima. Bogati i moćni mogu u tom režimu nekažnjeno pljačkati i čak ubijati bez kazne. Tu nema razlike između zločinaca i heroja, megalopova i uglednih građana. Ta nam se činjenica onda ukazuje u vidu korupcije kao nekakvog ostatka prošlosti odnosno civilizacijskog manjka, recimo komunističkog ili balkanskog mentaliteta, dok je ona u stvari nužan i efikasan mehanizam postkomunističke tranzicije, odnosno kriminalne pretvorbe, dakle pljačke koju je režim sproveo, a država demokratski legitimirala. Napokon, u državi se demokratski predstavnici naroda stalno izmjenjuju. Sanaderi, Milanovići, Plenkovići, Josipovići, Grabar-Kitarovići dolaze i prolaze, režim međutim ostaje isti.

TELEGRAM: Nemoguće se složiti s vašom ocjenom da država nije ustaška, ali da režim jest, pogotovu stoga što su od 2000. bili na vlasti socijaldemokrati i ljevičari poput Stipe Mesića, Ivice Račana, Ive Josipovića i Zorana Milanovića za koje se može svašta reći, ali da su koketirali s ustaštvom svakako ne. Pa i bivši premijer Ivo Sanader u više navrata spriječio je ekstremne desničare da postavljaju spomenike ustaškim bojovnicima. Aktualnom premijeru Andreju Plenkoviću može se također koješta predbaciti zbog nedovoljne odlučnosti da se odupre nekim neprihvatljivim postupcima i izjavama, no svakako ga se ne može optužiti za podupiranje ustaštva. Uostalom, upravo zbog takvih svojih političkih opredjeljenja Plenković se nalazi na najvećem udaru radikalnih desničara i ustašonostalgičara u Hrvatskoj.

BUDEN: Duboko sam dirnut herojskom borbom Plenkovića i njegove vlade protiv ustaštva. To je usporedivo samo s besmrtnim samožrtvovanjem Druge Dalmatinske na Sutjesci. Pola ih je već izginulo u pomicanju one ustaške ploče s jednog mjesta na drugo, a možemo na njih računati kao da su u punom sastavu. Uostalom, ako nam je Plenković jedina brana od ustaštva onda je to najbolja potvrda da živimo u ustaškom režimu. Također, samo iz perspektive tog režima unutar kojeg je ustaštvo potpuno normalizirano mogu nam se političke figure kao što su Josipović i Milanović ukazati kao ljevičari. To što se zove hrvatska socijaldemokracija nije samo oportunistički sekundiralo normalizaciji ustaštva nego ju je u pravom smislu tek omogućilo i to tako što joj je uvijek iznova osiguravalo demokratsku legitimaciju. Hrvatska se socijaldemokracija otpočetka odnosila prema ustaštvu kao da je riječ o volji naroda koju oni demokratski poštuju. Kad kažem otpočetka, onda doista mislim već na Tuđmanovog podrepaša Račana. Pod njegovim imenom provedena je hegemonijalna etnizacija ljevice, ne samo u partijsko-političkom nego i u ideološkom smislu, a to znači, retroaktivna nacionalizacija ili pohrvaćenje čitave historije našeg radničkog pokreta, narodnooslobodilačke borbe, antifašizma i poslijeratnog socijalizma.

U tom istom kontekstu Račan se odrekao onih Srba u Hrvatskoj koji su glasali za njegovu stranku, a ne za velikosrpsku, Miloševićevsku i četničku opciju i time dao svoj ključni prilog ratnoj opciji. S jednakom lakoćom saborska se socijaldemokracija odrekla i onih tri milijuna knjiga, kao i najvrjednijih djela suvremene umjetnosti među partizanskim spomenicima koje je režim uništio devedesetih. Naposljetku, ta je stranka aktivno sudjelovala u kriminalnoj eksproprijaciji klase na čiji interes se poziva. Bez obzira koliko u njoj ima sposobnih, poštenih i hrabrih ljudi, u strateškom smislu ona je sebe odvela u propast i to već onda kada je ušla u mrtvu trku domoljublja s HDZ-om i ustašama, trku koju nikada nije mogla dobiti, čak ni uz pomoć Milanovićevih šovinističkih ispada. Da otpočetka nije pristala na tu trku danas bi bila dvostruko jača.

A što se samog ustaštva tiče, još jednom naglašavam da licemjerje više nema smisla. Ako Hrvatsku katoličku crkvu ne smeta da joj bog jedva viri iz Pavelićevog zagrljaja – mislim na ono raspelo koje je potonulo u ustaško U, a koje je sveprisutno u javnom prostoru; ako su ljudi koje smeta što ustaška pop zvijezda zabavlja pola milijuna ljudi na ulicama Zagreba marginalci izloženi javnoj osudi; ako su ustaše king makeri u izboru na sve važnije političke, a sve više i kulturne pozicije u hrvatskom društvu; ako historijskom samosviješću današnje Hrvatske dominira ustaški narativ koji slobodno inscenira naknadnu pobjedu ustaša u Drugom svjetskom, onda ja sebi uzimam za pravo to stanje zvati ”ustaškim”. Pritom, još jednom naglašavam, moramo razlikovati historijsko ustaštvo, ono do 45. od ovog aktualnog. Ustaše danas ne mašu isukanim kamama u jurišu na srpsku nejač. A nisu također nikakvi nostalgičari, ljudi koji žive u dalekoj prošlosti. Oni su, naprotiv, aktivni subjekti jedne ideološki kompaktne i praktički efikasne politike prošlosti koja neposredno kreira našu stvarnost.

Ne čini ustaška kapa Hasanbegovića ustašom, nego je njegova politička intervencija u kulturi ono u čemu ja vidim ustaštvo danas, to jest, program pretvaranja nacionalne kulture u neku vrstu muzeja nacionalnog identiteta u kojem on postavlja svoje kustose. Ta nekrofilska logika nije samo nedorasla izazovima vremena u kojem živimo, nego je i sama forma kulturne samodestrukcije. Dakle, još jednom, ono što Hasanbegovića danas čini ustašom nije to što on ima na glavi nego to što on nema u glavi – nekakav suvisli program kulturnog i jezičnog opstanka u uvjetima rapidne globalizacije i digitalizacije. To je za mene ustaša danas, ministar kulture kojemu u vezi s tim pitanjem ništa ne pada na pamet. Prema toj definiciji, priznajem, i Srbija je prepuna ustaša, ali u tome i jest moja poanta. Svoje pravo fašističko lice naša će ustaštva pokazati tek u međunarodnom kontekstu, dakle u suradnji sa srodnim pokretima u Europi i šire. Svijet Donalda Trumpa i Vladimira Putina, Viktora Orbana i Kaczynskog, njemačkog AfD-a i austrijskih Slobodnjaka, njihov je prirodni okoliš.

Mladen Pleše
Novinar
446 članaka Više o autoru
Više s weba