U ponedjeljak popodne jedan nam je bliski prijatelj rekao kako njegovi bliski prijatelji, inače dobro situirani arhitekti i uvjereni i lijevi liberali, na ovim predsjedničkim izborima neće glasati za Zorana Milanovića jer, eto, ne mogu glasati za nekoga kao što je Zoran Milanović. Takav je stav svakako legitiman. Ako nekoga ne možete podržavati, ako vam zbog bilo kojih razloga toliko ide na živce ili se ne slažete s pojedinim njegovim bitnim političkim stavovima, logično je da za tog političara ne glasate. Ali, samo pod jednim uvjetom. Taj je uvjet da ne želite nikakve promjene u društvu.
Međutim, ako želite promjene u društvu, a ne želite glasati za jedinog kandidata koji može promijeniti sadašnju vladavinu domobranske desnice koja sve snažnije kreće prema radikalnoj desnici (barem kad je riječ o desnim predsjedničkim kandidatima), vi zapravo podražavate sadašnje stanje stvari, ili još gore koje može nastupiti. Čista matematika kaže kako svaki glas liberalne ljevice, koji ne ide Zoranu Milanoviću, bilo kroz biračku apstinenciju bilo kroz glasove za minorne kandidate, zapravo jest glas koji ide Kolindi Grabar Kitarović ili Miroslavu Škori.
Odobravanje sadašnjeg stanja
Svaki takav glas, ili izostanak s birališta, nije ništa drugo nego odobravanje sadašnjeg stanja u državi i društvu. Što, također, može biti okej. Ali nije okej kad se tisuće takvih, apstinentskih birača, između dva izborna ciklusa žali po društvenim mrežama kako ovom zemljom vlada strašna i korumpirana desna diktatura. Nije okej, zato što su baš ti i takvi birači mogli pomoći da se to promijeni no, eto nisu htjeli glasati za kandidata lijevo liberalne opcije jer taj kandidat baš ne odgovara njihovim navodno sofisticiranim vrijednosnim političkim kriterijima.
U stvarnosti, ovdje se radi o teškom slučaju političkog snobizma. Ako bilo tko misli da može glasati samo za onog kandidata kojeg može strastveno voljeti, ta se osoba ni minimalno ne razumije u politiku i stvarne društvene odnose. Ako bilo tko misli da se politički ne mora izjasniti na biralištu, nego da se politički izjašnjava svojim izborom kulturnih sadržaja, mjesta ili tvrtki za shopping, ili škola gdje upisuje svoju djecu, tu se, pak, radi o običnoj intelektualnoj tromosti. Jer, u stvarnosti, jedino cjelina države i društva, koja je definirana formalnim političkim i vrijednosnim sadržajima, daje okvir za naše navodno individualne odluke.
Konzervativna revolucija
Posve banalno, ako ste protivnik zabrane pobačaja, glasat ćete za glavnog lijevo liberalnog kandidata. Ako ne glasate za glavnog lijevo liberalnog kandidata, jer vam se njegova retorika, eto, ne sviđa, vi, zapravo podržavate pokret za zabranu pobačaja (a poslije se na Faceu možete žestoko zgražavati nad konzervativnom revolucijom u Hrvatskoj, premda ste vi, svojom snobovskom apstinencijom s birališta, zapravo važan dio te konzervativne revolucije, ali niste dovoljno intelektualno pošteni da to priznate).
Isto vrijedi i za čitav niz drugih konkretnih primjera, od klerikalizacije Hrvatske vojske, do grotesknog pokušaja povećavanja ovlasti predsjednika Republike, ili do toleriranja Milana Bandića, kao okrivljenika za niz koruptivnih djela, u visokoj državnoj politici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nesposobnost društva da se mobilizira
Oni, koji, dakle, apstiniraju s birališta, jer im lijevo liberalni kandidat nije baš po osobnom ukusu, zapravo aktivno podržavaju sve one konzervativne i koruptivne procese i trendove, protiv kojih se žestoko bune u kafićima, ili kad sjede doma za laptopom. Hrvatski politički snobizam posljedica je nesposobnosti našeg društva da se mobilizira oko stvarnih strateških ciljeva.
Pogrešno je misliti da su za tu slabost, koja predstavlja jedan od razloga raspada bilo kakvog kolektivnog sustava vrijednosti (osim onog krajnje konzervativnog) odgovorni samo političari i političke stranke. Za takvo su stanje suodgovorni svi oni koji na bilo koji način mogu sudjelovati u političkom životu, pa tako i birači. Osobito oni koji ne glasaju, da bi se kasnije žalili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ima li ovo društvo sposobnost da se mobilizira oko ciljeva koje smatra strateškim?
Pogrešno je misliti da su za raspad kolektivnog sustava vrijednosti odgovorni samo političari i političke stranke
U ponedjeljak popodne jedan nam je bliski prijatelj rekao kako njegovi bliski prijatelji, inače dobro situirani arhitekti i uvjereni i lijevi liberali, na ovim predsjedničkim izborima neće glasati za Zorana Milanovića jer, eto, ne mogu glasati za nekoga kao što je Zoran Milanović. Takav je stav svakako legitiman. Ako nekoga ne možete podržavati, ako vam zbog bilo kojih razloga toliko ide na živce ili se ne slažete s pojedinim njegovim bitnim političkim stavovima, logično je da za tog političara ne glasate. Ali, samo pod jednim uvjetom. Taj je uvjet da ne želite nikakve promjene u društvu.
Međutim, ako želite promjene u društvu, a ne želite glasati za jedinog kandidata koji može promijeniti sadašnju vladavinu domobranske desnice koja sve snažnije kreće prema radikalnoj desnici (barem kad je riječ o desnim predsjedničkim kandidatima), vi zapravo podražavate sadašnje stanje stvari, ili još gore koje može nastupiti. Čista matematika kaže kako svaki glas liberalne ljevice, koji ne ide Zoranu Milanoviću, bilo kroz biračku apstinenciju bilo kroz glasove za minorne kandidate, zapravo jest glas koji ide Kolindi Grabar Kitarović ili Miroslavu Škori.
Odobravanje sadašnjeg stanja
Svaki takav glas, ili izostanak s birališta, nije ništa drugo nego odobravanje sadašnjeg stanja u državi i društvu. Što, također, može biti okej. Ali nije okej kad se tisuće takvih, apstinentskih birača, između dva izborna ciklusa žali po društvenim mrežama kako ovom zemljom vlada strašna i korumpirana desna diktatura. Nije okej, zato što su baš ti i takvi birači mogli pomoći da se to promijeni no, eto nisu htjeli glasati za kandidata lijevo liberalne opcije jer taj kandidat baš ne odgovara njihovim navodno sofisticiranim vrijednosnim političkim kriterijima.
U stvarnosti, ovdje se radi o teškom slučaju političkog snobizma. Ako bilo tko misli da može glasati samo za onog kandidata kojeg može strastveno voljeti, ta se osoba ni minimalno ne razumije u politiku i stvarne društvene odnose. Ako bilo tko misli da se politički ne mora izjasniti na biralištu, nego da se politički izjašnjava svojim izborom kulturnih sadržaja, mjesta ili tvrtki za shopping, ili škola gdje upisuje svoju djecu, tu se, pak, radi o običnoj intelektualnoj tromosti. Jer, u stvarnosti, jedino cjelina države i društva, koja je definirana formalnim političkim i vrijednosnim sadržajima, daje okvir za naše navodno individualne odluke.
Konzervativna revolucija
Posve banalno, ako ste protivnik zabrane pobačaja, glasat ćete za glavnog lijevo liberalnog kandidata. Ako ne glasate za glavnog lijevo liberalnog kandidata, jer vam se njegova retorika, eto, ne sviđa, vi, zapravo podržavate pokret za zabranu pobačaja (a poslije se na Faceu možete žestoko zgražavati nad konzervativnom revolucijom u Hrvatskoj, premda ste vi, svojom snobovskom apstinencijom s birališta, zapravo važan dio te konzervativne revolucije, ali niste dovoljno intelektualno pošteni da to priznate).
Isto vrijedi i za čitav niz drugih konkretnih primjera, od klerikalizacije Hrvatske vojske, do grotesknog pokušaja povećavanja ovlasti predsjednika Republike, ili do toleriranja Milana Bandića, kao okrivljenika za niz koruptivnih djela, u visokoj državnoj politici.
Nesposobnost društva da se mobilizira
Oni, koji, dakle, apstiniraju s birališta, jer im lijevo liberalni kandidat nije baš po osobnom ukusu, zapravo aktivno podržavaju sve one konzervativne i koruptivne procese i trendove, protiv kojih se žestoko bune u kafićima, ili kad sjede doma za laptopom. Hrvatski politički snobizam posljedica je nesposobnosti našeg društva da se mobilizira oko stvarnih strateških ciljeva.
Pogrešno je misliti da su za tu slabost, koja predstavlja jedan od razloga raspada bilo kakvog kolektivnog sustava vrijednosti (osim onog krajnje konzervativnog) odgovorni samo političari i političke stranke. Za takvo su stanje suodgovorni svi oni koji na bilo koji način mogu sudjelovati u političkom životu, pa tako i birači. Osobito oni koji ne glasaju, da bi se kasnije žalili.