Nekad je nužno odabrati stranu

Ima li Plenković, kraj ovakvih unutarstranačkih rivala, imalo razloga za zabrinutost?

Slaba matematika Plenkovićevih protivnika

22.12.2019., Zagreb - Izborni stozer predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarovic u City Plazi tijekom cekanja rezultata na izborima za predsjednika Republike Hrvatske. Andrej Plenkovic Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Plenković je ipak na vlasti i može mu se svašta što se njima ne može. Ima aparat, ima para i ljudstva za stranačku kampanju, ima i nešto što može pokazati kao svoj premijerski rezultat. Može uz to računati i na adut prosječne ljudske naravi koja će prije igrati na poznato i sigurno nego na nakostriješene mačke u vreći. A ima i solidne živce koje zna pustiti samo na novinare, ali kad je ozbiljna igra u pitanju, onda bogme ne.

Stvar čak postaje zabavna. Na megdan izlazi i Ljubo Ćesić Rojs osim Mire Kovača, Davora Ive Stiera i Ivana Penave, koji su nedvosmisleno izrazili svoje ambicije da pometu Plenkovića i preuzmu vlast u HDZ-u. Pa onda Karamarka koji i o kandidaturi istupa nerazumljivo pa još čekamo da se pojasni.

Pa zatim i Olega Butkovića koji je usred predizborne vrućice ideološki opatrnuo Plenkovića sugerirajući da taj izbor trenutka nekamo vodi. I na koncu Vase Brkića koji loži vatru pod već prilično pothlađenim mitom o svojoj važnost pitijskom izjavom kako će se sigurno kandidirati na stranačkim izborima ”ali još ćemo vidjeti za koju funkciju”.

Koji će se još HDZ-ovi muževi osim Rojsa – jer žena tu nema – pobrinuti da teška porodična drama u HDZ-u dobije i relaksirajući kontrapunkt šale i pošalice, to ćemo tek vidjeti. No očigledno je da ambicije u vladajućoj stranci kipe poput prevrelog mlijeka, a dijelom se još krčkaju kao gulaš od tvrdog vepra.

Milanović, Škoro i Bernardić Plenkoviću zadaju probleme

Situacija je svakako neusporedivo paprenija nego prije četiri godine kad je Andrej Plenković – kao jedini kandidat – ”premoćno” pobijedio na izborima u HDZ-u sa 99,61 posto glasova. Sada aspiranata ima ko pljeve pa predsjednik stranke, premijer i aktualni predsjedatelj Vijeća Europske unije vjerojatno liježe i ustaje sa stanovitom nervozom kad toliki dižu glave da ga svrgnu.

Ne pomaže mu ni pobjeda Zorana Milanovića, ni zakratko prijeteći bljesak Miroslava Škore, a ni nove ankete koje mu, kao ozbiljnog premijerskog takmaca, turaju pod nos drvenog Davora Bernardića.

Nekad pogodim s prognozama, ponekad i ne, ali, evo, ipak mi se ovoga puta čini da Plenković ovo skoro da ne može izgubiti. Ne zato što je on etalon savršenog HDZ-ovca. Nego jer izazivači, naprosto, nisu bog zna što. A onda još i slabo računaju. Em, ako ćemo pravo, nitko od njih nije neka državnička grandezza, em im ne valja ta matematika s kojom zbrajaju, oduzimaju, dijele i deriviraju snujući sebi velike izglede da u ožujku zauzmu glavnokomandujuću fotelju.

Penavin pogled kroz sirutku

Nekidan sam, na primjer, čitala roman jednog od najvažnijih suvremenih mađarskih pisaca Laszla Krasznahorkaija i od njega kradem figuru koja me odmah podsjetila na Ivana Penavu. Kaže on o nekom svom liku – portretirajući zapravo njegovu osobnost, a ne fizionomiju – da taj gleda svijet očima boje sirutke. Pa zar to nije točno naš Penava? Kako mutan i vodnjikav pogled, tako mutan i vodnjikav i značaj, bez intelektualne težine i osobina i dubina koje bi ga preporučile za išta više od ovoga što jest. A i to mu je puno previše.

Da ga stranka nije posadila u Vukovaru da za nju trgovački raspaljuje međunacionalne strasti i parazitira na lažno domoljubnim temama tipa ćirilice, pokazivao bi djeci na tjelesnom zgrčku i raznošku i mjerio im vrijeme dok sopću trčeći pet krugova oko škole. Tako bi bio korisniji društvu nego ovdje u politici, čijom kratkovidnom voljom stoluje u gradu kome su danas najpotrebnije svježe ideje, menadžerstvo i mudrost, a ne Penavine jeftine populističke parole. Pa kad Penava krene ukočeno recitirati da Plenković ”vodi pogrešnu politiku u HDZ-u”, strah te je samo i pomisliti kakvu bi prijesnu kašu u stranci, a posljedično i u državi, zamiješao on sa svojom pameti od zgrčke i sirutke.

O Rojsu ne treba trošiti slova

O Rojsu, naravno, nema smisla potrošiti ni slova, ali ne treba puno više od ništa ni o Olegu Butkoviću-Bucku. Nisu, naime, poznata velika djela koja će biti uknjižena pod crtu nakon skorog isteka mandata ministru pomorstva, prometa i infrastrukture i potpredsjedniku HDZ-a. Hajde, djeluje puno simpatičnije negoli, recimo, Milijan Brkić ili bosi karmelićanin Stier, ali to možda nije sasvim dovoljno da mu se preda u ruke HDZ. Simpatičan je i moj susjed Zvonko, ali ne zovu ga, koliko čujem, za takve stvari.

A Vaso? Eh. Tko će ga znati s njim, taj ne radi na mah nego kao analitika u agenturi. Dubinski snima i važe apotekarskom vagom isplati li mu se samome jahati svoga vranog konja. Ili se utaliti s nekim od svojih političkih gojenaca, recimo s Penavom ili s Butkovićem. Ili bi ipak ostao uz Plenkovića za neku postizbornu korist ovjerenu kod stranačkog javnog bilježništva ako namiriše da bi ga Plenković potukao.

Treba dobro plivati kraul u novim vremenima

A slabo vjerujem da bi Vaso mogao nadigrati svog šefa, kao ni svi ovi spomenuti prije njega. Pretpostavljam da i HDZ-ovci već dobro razabiru da u bisagama faktično nema ništa osobito ta siva eminencija HDZ-ovih predizbornih inženjeringa, tip koji je pobrao državnu penziju 2003., kad su mu bile 33 godine, ime koje se javno povezivalo s nekoliko afera, serijski tužitelj medija, diplomac s poteškoćama i brat masovnog zakupca Bandićevih poslovnih prostora u Zagrebu, poduzetnika Joze.

Domoljublje, Hrvatska, branitelji, okupljanje – sve to već i ideološkoj bazi zvuči malo otrcano. Treba dobro plivati kraul u novim vremenima. Iz sličnih razloga čini mi se da bi se loše proveo i Karamarko. Nema suvisle ponude, desničarsko parolašenje, podgrijana juha i ništa od toga.

Klimaks s Kovačem i Stierom

Dobro, to je to. A sada na klimaks s Kovačem i Stierom za koje se u otporaškim HDZ-ovim hodnicima pronosi glas da su najveća pogibelj za Plenkovića. Ali i ta legenda je tanka i nekako baš ne drži vodu. Prvo, Miro Kovač ne podnosi Stiera otkako je, po Plenkovićevoj odluci, 2016. morao njemu predati Ministarstvo vanjskih poslova, a s tim osjećajima vrijedi i obrat. Utoliko je malo nerealno očekivati da će se bilo koji od njih strateški povući ne bi li onaj drugi na izborima bio jači. A ovako na kraju neće biti velike sreće ni za jednoga.

Drugo, Kovač, koji već neko vrijeme galami i najžešće se obrušava na Plenkovića, niti ima neku pobjedničku auru, a niti, brate, znaš što uopće nudi stranci koja bi rado i dalje vodila državu osim svoje uvrijeđenosti jer ga je aktualni gazda bacio u treći plan. HDZ-ovci s pravom glasa teško mogu biti sigurni na čemu su i s opreznim Stierom koji slovi knjiški strateg, introvertni mudroslov zastarjelog konzervativizma i novonastali borac protiv klijentelizma nakon što je izgorio Ivo Sanader, kome je dugo bio savjetnik.

Plenković ima očitu prednost

Okej, lijepo je što se Stierom toliko inspirira Karlo Ressler da je već otkantao Plenkovića koji ga je namjestio u Bruxellesu. Ali da je neki jači dio članstva spreman isukati kemijsku olovku za mrki totem pod kojim bi sutra morali kusati dogmu i lifestyle koji propagiraju Željka Markić i Vigilare, za to je teško dati ruku u vatru.

I, treće oko te dvojice, Plenković je ipak na vlasti i može mu se svašta što se njima ne može. Ima aparat, ima para i ljudstva za stranačku kampanju, ima i nešto što može pokazati kao svoj premijerski rezultat. Može uz to računati i na adut prosječne ljudske naravi koja će prije igrati na poznato i sigurno nego na nakostriješene mačke u vreći. A ima i solidne živce koje zna pustiti samo na novinare, ali kad je ozbiljna igra u pitanju, onda bogme ne.

Plenkovićeva je prednost, dakle, očita. Zato bi se sav ovaj šušur lako mogao završiti s pobjedom kontinuiteta nad alternativom, možda čak i u prvom krugu. To bi automatski jako pojeftinilo i volatilne Škorine dionice, nema u politici jačeg ljepila nego što su pobjeda i vlast.