Imala sam 11 kad mi je mama, jedno jutro u kuhinji, rekla da ima rak. Ovo je mojih 8 godina s njenom bolešću

Djelovala je zdravo. Sve se činilo okej. Dva dana nakon povratka u Zagreb probudila sam se i spustila u dnevni boravak. Moja stariji brat Nikola već je bio budan, a mlađi Lovro, koji je tada imao tri godine, još je uvijek spavao. Krenula sam prema stolu jer sam htjela doručkovati. Mama me doslovno zaskočila i zamolila me da sjednem pokraj Nikole. Nisam mislila da ovaj razgovor ima veze s onim nalazima o kojima se pričalo u Austriji. Bila sam uvjerena da će nam mama opet reći neku dnevnu, tekuću vijest.

Najteži razgovor u životu

Danas će nas danas čuvati baka ili mama neće stići skuhati ručak. “Djeco, ja sam bolesna. Imam rak dojke. Uskoro ću ići na operaciju”, započela je mama. Svi smo šutjeli i zurili u nju, ona je držala ruke u krilu. Bilo je očito da je jako nervozna. Nikako nije mogla smiriti pokrete prstiju. Ja sam prvo pomislila kako uopće ne znam što je to rak. Mislim, čula sam, naravno, ali s 11 nisam znala točno što je. Upitala sam mamu koliko će dugo biti u bolnici, tko će nam servirati doručak prije škole i čekati nas na povratku kući.

Mama je rekla da ne brinem. Ustvari, stalno je ponavljala da ne brinem. Bolest će sigurno promijeniti našu dnevnu rutinu, ali će nakon operacije sve biti kao nekada. Nedavno mi je priznala kako joj je to bio najteži trenutak u životu. Danima se pripremala za ovaj razgovor. Znala je da djeci mora reći vijest koja će nam živote.

U veljači 2007. godine mama je imala prvu operaciju. Toga jutra probudila sam se oko sedam. Zatekla sam baku kako plače u dnevnom boravku. Pitala sam je što se događa. “Jako je bolesna”, odgovorila je. Tek sam tada shvatila koliko je mamina situacija ozbiljna. Baka mi je rekla da mogu ostati kod kuće, da ne moram u školi. Ipak sam otišla, mislila sam da tamo neću razmišljati o mami. Međutim, nikako se nisam mogla koncentrirati. Jedva sam čekala da se vratim doma. U školi još nitko nije znao za maminu bolest.

Kvržica od 7 milimetara

Za vrijeme velikog odmora nisam znala kako da se ponašam. Osjećala sam se izgubljeno. Najprije sam se poželjela odvojiti od svih. Onda sam pomislila kako je pametnije ostati među prijateljima i slušati njihove priče. Možda na trenutak prestanem razmišljati o mami u bolnici. Sjećam se povratka kući. Cijelim putem razmišljala sam o tome kakva će me vijest dočekati. Kod kuće je bila samo baka. Tata se pojavio za nekoliko minuta. Baka nam je servirala ručak i započela nekakav razgovor. Operacija se nije spominjala. Čekala sam da ostanem sama s tatom.

Tek sam ga za dva sata, kad je baka otišla svojoj kući, upitala kako je mama. Rekao mi je da je dobro podnijela operaciju. Ubrzo je zazvonio fiksni telefon. Mama nas je nazvala iz bolnice. Nedugo prije toga probudila se iz narkoze. Pospanim glasom mi je rekla da se ne brinem jer će uskoro vratiti kući. Kasnije je uvijek ponavljala istu rečenicu. Ne brinite se, sve će biti dobro, uskoro ću se vratiti kući. Onda me je pitala kako je bilo u školi, jesam li dobila neku ocjenu i kada mislim početi pisati zadaću. Doma se vratila nakon sedam dana. Ponovno me posjela na kauč.

Objasnila mi je kako su joj na dojci pronašli kvržicu od 7 milimetara. Detaljno mi je najavila cijeli tijek liječenja. Najprije će primati kemoterapiju, a onda slijede zračenja. “Mama, pa to je tako mala kvržica. Ona sigurno ne može ugroziti tako veliku osobu kao što si ti”, rekla sam. Mama se smijala. Složila se sa mnom. Prvi ciklus kemoterapija primila je početkom ljeta 2007. godine. Prije odlaska u bolnicu objasnila mi je kako će u krv primiti nekakav crveni lijek. On je dosta snažan. Ubija dobre i loše stanice. Zbog toga bi se mogla osjećati loše i izgubiti kosu. Objasnila mi je da će se nakon kemoterapije zatvoriti u svoju sobu. Molila me da ne ulazim.

Kako je mama provela noć na WC-u

Ubrzo sam saznala zašto. Prve nuspojave pojavile su se vrlo brzo. Mama se vratila iz bolnice. Bila je jako blijeda i jedva je stajala na nogama. Odmah je legla u krevet. Odlučila sam poštovati njezinu odluku i nisam ulazila u sobu. Međutim, tijekom noći čula sam da neprestano povraća. Kasnije sam doznala da je jednu cijelu noć provela pokraj WC-a. Stalno je povraćala, a bila je toliko slaba da se nije mogla podići s poda. Jednom sam prošla pokraj otvorenih vrata njezine sobe. Ugledala sam mamu na krevetu. Djelovala je jako loše.

Nasmijala se čim me je ugledala. Zamolila me da joj donesem štapiće i kolu. Bila sam u šoku. Znala sam će mama nakon kemoterapije imati ružne nuspojave, ali nisam znala da će biti ovako strašne. Pomislila sam na ono najgore. “Što ako mama ne izdrži”, pitala sam se. Počela sam razmišljati o toj kvržici. “Što ako rak jednom prijeđe na mozak? Hoće li me zaboraviti”, pomislila sam. Tata je neprestano bio uz nju. Govorio joj je kako je on njezin muž i da joj želi pomoći. I on je uvijek ponavljao da će sve biti dobro.

Mama se oporavila nakon nekoliko dana. Jednog se jutra digla iz kreveta, presvukla iz pidžame, spustila u kuhinju i pristavila ručak. Tada sam primijetila da joj kosa počinje ispadati. Nisam bila u panici. To je bila jedna od onih stvari na koju me je mama pripremila. Osim toga, gubitak kose sam doživjela kao potvrdu da lijek djeluje. Ako uništava kosu, onda će valjda uništiti i rak. Jednoga poslijepodneva mama nam je predložila da posjetimo baku. Nikola i ja samo otišli do bake, a trogodišnji Lovro je ostao spavati kod kuće. Tata je uzeo aparatić i ošišao mamu na nulu.

Zbog čega je odbila nositi periku

Kasnije mi je priznao da su tijekom šišanja oboje plakali. U jednom trenutku pred njima se stvorio Lovro. Ugledao je mamu i počeo se glasno smijati. Kada smo se Nikola i ja vratili od bake, mama nas je dočekala s maramom na glavi. Nagovorila sam ju da je skine. Počela sam je zezati. Rekla sam joj da više ne mora kupovati šampon. Glavu može oprati s tekućinom za staklo i onda je samo obrisati krpom. Sljedećeg dana mama me povela sa sobom u Zagreb. Išle smo po periku. Prodavačica joj je rekla da može birati između duge, poluduge, kratke, plave, smeđe, crne i crvene perike.

Bilo je raznih kombinacija. U dućanu smo se dugo zadržale. Mama nije bila zadovoljna niti s jednim modelom. Naposljetku je odabrala kratku crvenu periku. S njom je izgledala je užasno smiješno i neprirodno. Kada smo se vratile doma, periku je gurnula u ladicu i nikada je više nije stavila na glavu. Umjesto toga, nabavila je bezbroj različitih marama. Dijelila ih je na obične, koje je koristila kod kuće, i svečane. Ove druge je nazivala misnima i nosila ih je samo za posebne prilike. Navečer sam je često zamolila da skine maramu.

Sjela sam pokraj nje i dugo je češkala po tjemenu. Mislim da joj se to svidjelo. Kasnije mi je priznala da je u tom trenutku spoznala da sam do kraja prihvatila njezinu bolest. Mama je stalno nosila maramu. S njom se pojavljivala na informacijama, roditeljskim sastancima i priredbama. Uvijek je ponosno koračala ulicom s omiljenom žuto-plavom maramom na glavi. Sjećam se jedne školske priredbe na kojoj sam nastupala. Do tada se u školi već saznalo da je moja mama bolesna.

Hello Kitty špangice

Nekoliko dana prije priredbe mama je bila na kemoterapiji. Mislila sam kako se neće pojaviti na priredbi. Naravno da mi je bilo žao, ali sam se s time pomirila. Znala sam da će svi ostali roditelji doći. Popela sam se na pozornicu. U jednom trenutku sam u publici prepoznala maminu maramu. Došla je, ipak se pojavila. U prvi trenutak sam se naljutila jer sam znala da je od kemoterapije još jako iscrpljena. Iako, moram priznati, bila sam prilično sretna kada sam je ugledala u publici. Kosa joj je počela rasti tek nakon nekoliko mjeseci. Mama je prije bolesti imala dosta rijetku i ravnu kosu, a sada joj je narasla jako gusta i frčkava.

Bila je prekrasna. Mislim da mi nikada nije bila toliko lijepa. Prešetavala se po kući s mojim špangicama za kosu. Govorila sam joj da je djetinjasta. Neka iz kose skine Hello Kitty špangice i nabavi neke prikladne svojoj dobi. Mislim da je mama svoju novu prekrasnu kosu doživjela kao znak pobjede. Promatrala sam kako se šamponira i pušta kosu da se sama osuši. Tada sam povjerovala da je mama napokon zdrava. Kosa se vratila. Sada će napokon sve biti kao nekada.

Prošlo je sljedećih godinu i pol dana. Krenula sam u osmi razred. Mama nam je priznala da se bolest vratila. Ovoga puta nas nije posjela. Mislila je da smo dovoljno odrasli i da nam može reći istinu bez ikakvih posebnih uvertira. Kvržica od sedam milimetara je bila jako agresivna. Metastazirala je po cijelom tijelu. Metastaze su joj uzrokovale grozne probleme s rukom. Ruka joj je otekla. Sjećam se da sam još kao djevojčica čula priču o ženi kojoj su morali odrezati ruku. Uplašila sam se da bi se to i njoj moglo dogoditi. Srećom, nije.

‘Nikada više neću guglati’

Tada sam prvi puta sjela za kompjuter i počela guglati. Pročitala sam da su metastaze ustvari prošireni rak koji preživi samo mali broj ljudi. Pisalo je da su najopasnije metastaze na kostima i kralješnici, što je bio slučaj kod moje mame. Bila sam u komi. Odlučila sam da više nikada neću guglati. Ionako imam mamu koju mogu sve pitati. Ona mi nikada nije prešutjela niti jedan ružan detalj. Ne znam zbog čega sam uopće sjela otvorila google. Sljedećih nekoliko mjeseci mama je stalno bila na nekakvim pretragama. Doktori su pokušavali otrkiti gdje se nalaze metastaze.

Na određene pretrage se jako dugo čekalo. Mama nije imala vremena pa ih je obavila kod privatnika. Naravno da su skupe pretrage prilično opteretile obiteljski standard. Primijetila sam da mama odjednom više štedi i pazi na svaku kunu. Ali, uvijek se trudila da nama ništa ne fali. Doktori su joj rekli kako je nakon ove operacije također čekaju kemoterapije i zračenja. Ja sam dobro znala kako to izgleda. Još sam se uvijek sjećala onih ružnih prizora od prije nekoliko godina. Prisjetila sam se svih onih mučnina i povraćanja. Bojala sam se hoće li to mama moći podnijeti.

U to sam vrijeme intezivno razmišljala o maminoj bolesti. Ležala sam u krevetu i pokušala shvatiti zbog čega se ovakve stvari događaju ljudima kao što je moja mama. Ona je vedra i poštena žena. Majka troje djece. Razmišljala sam što će biti s nama ako se njoj dogodi ono najgore. Znala sam da ćemo biti zaštićeni. Imamo tatu, baku, rodbinu i dobre susjede. Jednom sam se povjerila svećeniku. On me je ohrabrio. Rekao mi je da moram prihvatiti Božju volju. Bit će kako on odredi. Rekao mi je da mi je Bog dao ovaj križ jer vjeruje u mene. Siguran je da ga mogu nositi.

Zbog čega želim biti medicinska sestra

Mama je drugu operaciju podnijela znatno lakše. Pretpostavljam da je znala što je čeka i psihički se pripremila. Onda je nastupilo dugo primirje koje je trajalo sljedeće četiri godine. Naš se život napokon vratio u normalu. Upisala sam srednju medicinsku školu u Vrapču. Ustvari, bila sam primljena u opću gimnaziju, ali sam tri dana prije upisa shvatila kako želim biti medicinska sestra. Odluku sam donijela jer sam tijekom bolesti upoznala nevjerojatno drage medicinske djelatnike koji su prema mojoj mami bili izuzetno pristupačni i ljubazni.

Htjela sam raditi njihov posao, biti poput njih. Svoju sam ideju podijelila s mamom. Ona se protivila. Rekla mi je da bih kao odlikašica trebala upisati gimnaziju i završiti faks. “Nema šanse. Želim upisati medicinsku”, bila sam rezolutna. Mama je naposljetku kapitulirala. U sljedeća tri dana izvadila sve moguće papire kako bih upisala željenu školu. Sljedeće četiri godine mama je konstantno bila na terapiji. Svakodnevno je uzimala nekoliko tableta. Znala sam nazive tih lijekova. Jednom mjesečno je na Institutu za tumore vadila markere. Tih sam dana stalno piljila u mobitel.

Nisam mogla dočekati poruku u kojoj mi mama javlja da su nalazi uredni. Do tada sam već naučila vrijednosti markera. Znala sam koja je opasna razina. Nisam mislila da bi jednoga dana vijest mogla biti drukčija. Do tada sam već naučila vrijednosti markera. Znala sam koja je opasna razina. Međutim, lošu vijest saznala sam neposredno pred 18-i rođendan. Doktori su na jednoj dojci ponovno pronašli sumnjivu tvorbu. Rak se očito vratio. Mama mi je rekla da se tvorba ovoga puta nalazi na nedostupnom mjestu. Ne mogu je punktirati, nego mora odmah na operaciju. Tada sam je prvi puta vidjela jako uzrujanom. Nije sakrivala koliko je uplašena.

Obostrana masektomija

Rekla je kako joj je svega dosta. Odlučila se podvrgnuti obostranoj masektomiji. Bila je svjesna da mora odstraniti dojke jer se u njima nalazi žarište bolesti. Znala sam da mamu čeka ozbiljna operacija. Primijetila sam da je dosta nervozna. Ljutila se zbog najmanje sitnice. Stalno je nešto prigovarala. Nije bila raspoložena kao inače. Operirana je u kasnu jesen 2014. godine. Operacija je trajala devet sati. Ja sam bila na praksi. Tata mi je stalno javljao vijesti iz bolnice u Dubravi. Upravo su je uspavali, operacija je počela, zahvat još traje, mama se probudila iz narkoze, sve je dobro završilo.

Rak je zahvatio jedan dio rebra pa je zahvat bio kompliciraniji nego što se očekivalo. Oporavak je također bio dugotrajan. Kući se vratila nakon nekoliko tjedana. Odmah se pohvalila novim, silikonskim dojkama. Ja sam je previjala. Kada sam prvi puta skidala zavoje očekivala sam groznu scenu. Mislila sam da je neću moći prematati. Međutim, vrlo brzo sam se priviknula na njezine nove dojke. Mama se često šalila na svoj račun. Jednom prilikom mi je rekla kako je besplatno dobila ono o čemu druge žene mogu samo sanjati.

U početku se ponašala kao klinka. Nisam joj mogla objasniti kako se ne uopće vidi da ima silikonske dojke. Mama se još od početka bolesti, prije devet godina, uključila u rad Udruge Sve za nju. To se pokazalo sjajnom odlukom. Upoznala je brojne žene sa sličnim iskustvom. S njima je dijelila svoju intimu. Osjećala je da je samo one mogu do kraja razumjeti. Radovala se sastancima i stalno je visila na telefonu. Žene iz udruge su obogatile njezin društveni život. Najgore se osjećala kada bi doznala da je neka od njezinih prijateljica preminula, pogotovo ako se radilo o mladoj ženi.

‘Nikada joj više neću lagati’

Primijetila sam da je tužna. Nikada se nije uplašila za sebe, nije mislila da se to njoj može dogoditi, nego se uvijek bojala za mene. Natjerala me da redovito odlazim na pregled dojke ultrazvukom. Prije dvije godine saznala je da je u njezinoj obitelji sedam žena umrlo od raka dojke. U našoj obitelji očito postoji genetska predispozicija za ovu bolest. Mama je zdrava godinu i pol dana. Uvjerena sam da se će rak više neće vratiti. Ne želim razmišljati drukčije. Odbijam živjeti u strahu kako bi se mama mogla ponovno razboljeti. Besmisleno je opterećivati se nečime što se u budućnosti može, ali i ne mora dogoditi. Želim živjeti u sadašnjosti i uživati u svakom danu koji mogu provesti s svojom mamom.

S njom sam uvijek imala iskren odnos. Jednom sam kao 13-godišnja djevojčica poželjela otići s prijateljicama u Zagreb. Znala da me mama sigurno neće pustiti. Mislila je da nisam dovoljno zrela za samostalno putovanje vlakom. Svejedno sam otišla. Sjela sam u vlak i odvezla se u Zagreb. Mama me je cijelo poslijepodne zvala na mobitel, ali ja se nisam htjela javiti. Imala sam desetak propuštenih poziva. Znala sam da joj kad se javim na telefon neću moći lagati.

Neću joj moći izmisliti kako sam u susjedstvu, relativno blizu kuće. Zbog toga se satima nisam javila na telefon. Kod kuće sam joj napokon priznala što sam napravila. Mama je bila jako ljuta i razočarana. Rekla mi je kako je cijeli dan živjela u smrtnom strahu. Mislila je da mi se nešto grozno dogodilo. Smirila se tek sljedećeg dana. “Nećemo valjda vječno biti ljuti”, rekla mi je. Odradila sam kaznu. U tom sam trenutku odlučila da to više nikada neću ponoviti.

Jedan susret na dječjoj onkologiji

U trećem razredu srednje škole odrađivala sam praksu na dječjoj onkologiiji u Klaićevoj. Toga jutra nisam znala da ću završiti na ovom odjelu. Pojavila sam se u bolnici i čekala da nam glavna sestra kaže raspored. Rekla mi je da se javim na treći kat. Nije mi spominjala gdje me je poslala. Već sam s vrata ugledala male ćelave glavice. Obuzela me ogromna tuga, a istovremeno sam bila užasno ljuta. “Čime su to oni zaslužili? Što su loše oni mogli napraviti”, pomislila sam.

Sjećam se jedne djevojčice koja se sramila svoje obrijane glave. Svakoga bi dana, kada je shvatila da se bliži vrijeme posjeta, odjurila do svoga kreveta. Glavu bi omotala maramom i nacrtala obrve. Nije htjela da netko vidi kako izgleda bez marame. Rekla sam joj da je moja mama također bolesna. Uvjeravala sam je da nema razloga za sram. Govorila sam joj kako je lijepa i bez kose. Imala je pravilan oblik glave i izrazito velike oči. Mislim da mi je povjerovala. Toga dana smo se dugo igrale. Meni se nije žurilo kući. Djevojčicu sam šminkala i lakirala joj nokte. U jednom trenutku ispala joj je marama s glave, a ona je sljedećih nekoliko sati nije podigla s poda.