Nekad je nužno odabrati stranu

Imam 37 i kirurg sam na Rebru. Ovo je priča o tome kako se osjećaš kad prvi put zarežeš čovjeka i uđeš u njega

Zagrebački doktor Goran Pavlek vrlo detaljno, kroz svoje stažiranje, prvi posao u Dvoru na Uni i specijalizaciju u Pakracu pa na KBC-u Rebro objašnjava kako se postaje kirurg i prepričava prvu operaciju koju je s 32 godine obavio kao glavni operater. Nemamo, naravno, snimke s tog njegovog prvog zahvata prije pet godina, ali Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar bio je prošli tjedan satima s dr. Pavlekom u sali na Rebru

Goran Pavlek stajao je nad operacijskim stolom. Bila je to inače rutinska, laparoskopska operacija žući. Pavlek ih je vidio milijun. I sam ih je već radio. Znao je da su šanse da nešto pođe po zlu zapravo male. Ovaj put je ipak bilo malo drugačije. Pavlek je imao 32 godine i bila je to prva operacija koju radi kao specijalist. Na svim ostalim operacijama koje je radio i na kojima je asistirao, netko je u sali bio stariji od njega. Iskusniji. Znao je da bi u bilo kojem trenutku, da nešto slučajno zapne ili da se dogodi nešto neočekivano, sva odgovornost prešla na nekog drugog.

Ovoga puta asistent koji je stajao na drugoj strani stola bio je mlađi od njega. Pavlek je bio odgovoran. Pacijent je ležao pred njim pod općom anestezijom. Kod laparoskopskih operacija nema klasičnog reza. Sve se radi kroz rupice. U trbuh je trebao ući Veress iglom. I to naslijepo. Znao je da su komplikacije jako rijetke. Ali su moguće. Taj prvi ulazak iglom jedan je od najkritičnijih trenutaka operacije. Može se oštetiti crijevo ili neki drugi organ. Pavlek kaže da je dugo namještao iglu. Puno duže nego što bi to radio danas. Namjestio iglu i podigao glavu. “Jel’ ovo OK?” pitao je asistenta.

U prvom osnovne nacrtao je da želi biti kirurg

Kada je u prvom razredu osnovne škole dobio zadatak da nacrta što želi biti kad odraste, Goran Pavlek nacrtao je liječnika. Kaže da se ne sjeća točno zašto i da je kasnije maštao o tome da bude pilot. Želja da postane liječnik vratila mu se u gimnaziji. Imao je problema sa sinusima pa je često bio po bolnicama i čekaonicama. U to je vrijeme želio biti otorinolaringolog. “Liječio me pokojni primarijus Rišavi. On je bio onako, pojava. Krupan, jak, pravi kirurg. Bio je veslač, a i ja sam se tada bavio veslanjem. Sve je bilo nekako povezano”, priča Pavlek.

Kaže da se kroz faks želio baviti različitim poljima medicine. Kako bi učio neki predmet, tako bi mijenjao područje kojim se želi baviti. Dok bi učio neurokirugiju, maštao je da bude neurokirurg. Onda bi imao ispit iz otorine, pa bi htio biti otorinolaringolog. Uvijek je to, kaže, imalo veze s kirurgijom. “Liječnici u internoj medicini rade s pacijentima, ali tamo nema toliko manualnoga”, kaže Pavlek. Kao klinac je slagao makete i želio je raditi nešto vlastitim prstima.

Dr. Pavlek snimljen prošli tjedan na hodniku Rebra Vjekoslav Skledar/Telegram

Tako se valjda osjeća pilot kad prvi put sjedne u F-16

Do abdominalne kirurgije došao je na petoj godini fakulteta. Imao je usmeni ispit iz neurokirurgije i bio je u zaostatku. Učio je cijelu noć. Ispit je bio gotov oko 11 ujutro, a nakon njega Pavlekova grupa imala je vježbe na hitnom kirurškom prijemu. Na vježbama je bio čitav dan. Kaže da mu se već vrtjelo u glavi od iscrpljenosti. Oko osam navečer profesor koji je vodio vježbe pitao je grupu ima li dobrovoljaca koji bi pomogli pri operaciji crvuljka. Pavlek se javio. Možda malo u bunilu, kaže. Tada je bila gužva na hitnom prijemu i nedostajalo je specijalizanata koji bi asistirali na operaciji. Studenti bi inače na operacijama uglavnom stajali sa strane i gledali, ali kako nije bilo slobodnih specijalizanata, Pavlek je u toj operaciji bio prvi asistent.

Do tada još nikada nije stao za stol. Pincetu je držao samo par puta, a neke instrumente nikada nije ni dotakao. “Kirurg i sestra su bili dobre volje i bili su dosta uviđajni. Doktor me za vrijeme cijele operacije ispitivao, a ja sam čak dosta toga i znao”, priča. Adrenalin operacijske sale pojeo je umor. Uopće nije osjećao da nije spavao cijelu noć. Kirurg mu je na kraju dao da zašije pacijenta. “To si do sada samo gledao sa strane. A sad si odjednom u tome. I djeluje ti kao znanstvena fantastika. U čovjeku si. Ne znam. Valjda se tako osjeća pilot kad prvi put sjedne u F-16”.

Ne osjećaš stres, a onda shvatiš da su ti leđa mokra

Pavlek je 2005. završio fakultet. Ako je htio postati kirurg, trebao je prvo odraditi staž, a onda dobiti specijalizaciju. Nakon fakulteta kratko je radio kao liječnik na humanom razminiranju oko Petrinje, a onda je dobio staž na Vrapču. “Na stažu moraš proći sve. Od neurologije, kirurgije, interne… Ja sam u biti na Vrapču bio samo 2 tjedna. Stažirao sam i u Dubravi i na Sv. Duhu” priča. Stažisti zapravo rade pregled pacijenata. Uzimaju anamneze, mjere krvni tlak, rade vađenje krvi i slično. Ako ih zanima kirurgija, idu u salu. “Na stažu zapravo svi moraju u salu. Moraš to vidjeti. Naučiti šivati i takve stvari za slučaj da radiš negdje gdje u blizini nema bolnice pa da možeš napraviti te neke osnovne zahvate. Ali ako te ne zanima kirurgija, ne moraš puno biti tamo. Nitko te ne tjera. Nitko ne želi da stažist padne u nesvijest” priča Pavlek.

Operaciju koju smo snimali prošli tjedan vodio je kirurg Tomislav Baotić, a dr. Pavlek je asistirao Vjekoslav Skledar/Telegram
Instrumentarka Klaudija Dendić pomaže dr. Pavleku promijeniti rukavice tijekom operacije Vjekoslav Skledar/Telegram
Pogled izbliza Vjekoslav Skledar/Telegram

On je kao stažist bio u sali što je više mogao. U to se vrijeme dvoumio između traume i abdominalne kirurgije. U jednom je trenutku shvatio da često bježi kod abdominalaca. “Abdominalna kirurgija nisu samo crijeva. Kada zatvoriš taj abdomen, ti znaš što bi se trebalo unutra događati, ali to ne možeš vidjeti. Ne znaš što se događa unutra. A uvijek se može dogodi nešto, možda ne mistično, ali nešto što nitko nije očekivao. Mogu se dogoditi svari koje je rijetko tko vidio. Ima nekakav adrenalin u toj abdominalnoj kirurgiji. Mene taj adrenalin malo privlači” priča Pavlek.

Kaže da je nekada volio ići na rafting i da je dosta brzo vozio. Otkako je postao kirurg to više ne radi. Valjda se ispuca, kaže. “Recimo, kada na operaciji nešto krvari iz jetre. Ti šivaš, ali krv ne staje. Stavljaš jedan šav. Drugi. Treći. Tebi se u tom trenutku ne tresu ruke. Ni ne mogu ti se tresti. Ti u tom trenutku vidiš samo ono što radiš. Samo reagiraš. Sve dok se krvarenje ne zaustavi. I onda se makneš od stola i shvatiš da su ti cijela leđa mokra od znoja, a da ni u jednom trenutku nisi bio svjestan tog stresa. Mislim da si nakon nekog vremena ovisan o tom adrenalinu. Ništa drugo nema smisla raditi”, kaže Pavlek.

Nakon staža je završio na hitnoj u Dvoru na Uni

Nakon staža položio je državni ispit i postao liječnik opće prakse. Trebalo je naći posao. Raspisivali su se razni natječaji, a on nije htio sjediti kod kuće i čekati da se pojavi natječaj u njegovom dvorištu. Prihvatio je posao na hitnoj pomoći u Dvoru na Uni. ” To je isto bilo adrenalinsko iskustvo”, priča Pavlek kroz smijeh. Imao je 25 godina i tek je bio završio fakultet. “Kao mladi doktor nominalno znaš puno, ali dok neke stvari ne vidiš uživo, zapravo ne znaš ništa. A pacijenti gledaju u tebe i očekuju da znaš sve. Da si svemoćan. Tamo je još uvijek ono – doktor, pop i učitelj. Najbliža bolnica je u Sisku, osamdesetak kilometara daleko. Sam si s tim ljudima i moraš se snalaziti. Sva sreća da sam imao iskusnu medicinsku sestru koja mi je u tom početku dosta pomogla”.

Noći u Dvoru na Uni su mirnije. Tamo ljudi liječnika zovu tek kad su u stvarnom problemu. Kada ne preostaje ništa drugo. Jedne ga je noći sestra probudila oko dva sata. Zvao je neki čovjek koji je rekao da mu ženu probada u srcu. Pavlek kaže da je preko telefona čuo kako urla od bolova. Na brzinu je spremio liječničku torbu i krenuo prema kolima hitne pomoći. “Doktore, kuda ćete vi?” zaustavio ga je vozač. Pavlek nije točno znao gdje je zaseok u koje je trebalo otići. Mislio je da mora biti tu negdje, u blizini. Vozač mu je rekao da do tamo nema prave ceste i da moraju Ladom Nivom.

Injekcija u srce u sobi osvijetljenoj samo svijećama

Ispostavilo se da je to selo negdje u brdima. Pavlek kaže da su se vozili kroz nekakve šljivike i šumu. Noć prije bila je oluja koja čupala debla pa ni svi šumski putevi nisu bili prohodni. U jednom trenutku više nije bio siguran je li u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj. Pronašli su zaseok i kuću iz koje su ih zvali. Unutra je bio zemljani pod. Nije bilo struje, prostorija u koju su ušli bila je osvijetljena svijećama. Imali su samo mobitel koji bi punili negdje dolje u selu i koristili samo kada je baš hitno. Pacijentica je imala infarkt i Pavlek joj je morao dati injekciju s terapijom. Naciljao je i spremao se ubosti. Svijeća je pala. Soba je u sekundi ostala u potpunom mraku. Nije bilo javne rasvjete niti ičega što bi reflektiralo bilo kakvu svjetlost.

Ponovno su upalili svijeću i ženi uspjeli dati injekciju. Stavili su je u Ladu i krenuli kroz šumu prema Sisku. Pacijentu se kod infarkta daje i diuretik. To ljude tjera na mokrenje. Inače se stavlja kateter, ali pacijentica ga je odbila. Vozili su se kroz šumu i svako malo morali stajati. Uspjeli su je dovesti do bolnice i vratili su se u Dvor na Uni. Pavlek je kasnije više puta zvao bolnicu da provjeri što je s pacijenticom. Infarkt je bio dosta ozbiljan. Posljednji put kad je zvao rekli su mu da je žena “loše do stabilno”. Ne zna kako je na kraju završila.

Kadar s operacije Vjekoslav Skledar/Telegram

Kako je dobio specijalizaciju i počeo asistirati

Dok je radio na Dvoru na Uni otvorila su se dva natječaja za specijalizaciju kirurgije, jedan na zagrebačkom Rebru, a jedan u bolnici u Pakracu. Pavlek kaže da je bio spreman otići iz Zagreba bilo gdje, samo da postane kirurg. Prvo su mu se javili iz Pakraca pa je otišao tamo. A raditi u Pakracu i u Zagrebu nije baš isto. “Tamo su me odmah bacili u vatru. Njima je kronično nedostajalo ljudi. Brže dođeš do operacije”, objašnjava. U bolnici u Pakracu uglavnom se radi opća kirurgija. Pacijente kojima trebaju veće operacije šalju u druge bolnice.

Već nakon tri ili četiri dana došao im je čovjek koji je u ruci imao postavljen Rushov čavao, za ostesintezu, kojega je sada trebalo izvaditi. “Kirurg mi je rekao, ajde mali, operi to sve i izvadi van”, priča. To je tehnički bila njegova prva operacija, ali je nije tako doživio. U Pakracu je ostao samo dva tjedna. Javili su mu da je dobio specijalizaciju opće kirurgije na Rebru. Pavlek je prihvatio bolju ponudu.

Osim što asistira pri operacijama, specijalizant kirurgije puno toga radi i na odjelu. Uzima statuse, anamneze, previja. “Nama na Rebru prosječno leži oko dvadesetak pacijenata po odjelu. Oni su ili tek operirani ili čekaju operaciju. Ti kao specijalizant moraš obići sve i previti rane. To su, takoreći, dosta često nečiste operacije. Abdominalne rane se znaju inficirati i zato ih treba stalno pregledavati,” priča Pavlek.

Dora Drokan, asistentica instrumentarke, broji izvađene gaze iz pacijenta Vjekoslav Skledar /Telegram
Dr. Baotić i dr. Pavlek u prvom planu Vjekoslav Skledar/Telegram
Dr. Baotić vadi odstranjeni dio crijeva s tumorskim tvorbama Vjekoslav Skledar/Telegram

U sali je malo kao u vojsci i nije ugodno kad te ukore

No, najvažniji posao je u sali. Specijalizanti počnu kao drugi ili treći asistenti, skupljaju iskustvo i polako postaju prvi asistenti. Kada si drugi asistent zapravo i ne vidiš puno. Tvoj posao je da pridržavaš kuke koji abdomen drže otvorenim. To je tek dio edukacije. Privikavanje na salu. Posao prvog asistenta je s druge strane jako važan. Prvi asistent stoji nasuprot operateru i radi zajedno s njim. “Ako operater ima dobrog prvog asistenta, to mu jako olakšava posao. Ne mora sve sam. Prvi asistenti često godinama rade s operaterima i znaju unaprijed svaki njihov potez. Ne mora im se više reći da pridrže crijevo, da posaugaju krv, zavežu čvor”, priča Pavlek.

Prvi asistenti uče od operatera. Nauče se prilagoditi operateru s kojim rade. Neki kirurzi vole proaktivne asitente. Neki vole da su asistenti pasivni i da ništa ne rade na svoju ruku. Asistenti uče i nositi se s stresom u sali. Iz prvog reda gledaju kako u stresnim situacijama reagiraju operateri i koliko je važno pod svaku cijenu izbjeći i najmanju pogrešku. “Nije to dernjava ni urlanje, ali ti prigovore i to ti zna jako teško pasti. Ti ih gledaš kao polubogove. Srce ti malo zatitra u tom trenutku. Kad ti kaže, tipa, pa što to radiš, što petljaš… Na to se moraš naviknuti. U kirurgiji je to tako. Malo kao vojska. Moraš biti discipliniran. A u početku se svašta događa. Ispadne ti pinceta, šav ti pukne….”.

Pogled na instrumentarku Vjekoslav Skledar/Telegram
Pogled na ruke dr. Pavleka Vjekoslav Skledar/Telegram
Goran Pavlek, Tomislav Baotić (kirurg) i Ivan Romić (specijalizant) Vjekoslav Skledar /Telegram

Od faksa te pripremaju na stres, ali shvatiš tek u sali

Pavlek kaže da se nikada nije uspio do kraja distancirati se od pacijenta. “Cijelo vrijeme pacijenta vidim kao živog čovjeka, ne kao slučaj. Kada se nešto dogodi, neka nepredviđena situacija poput krvarenja, tada imaš nešto slično kao „tunnel vision“. Znaš da taj čovjek može umrijeti ako se ti uplašiš ili si dopustiš da ti je u glavi bilo što drugo osim tog trenutka”. Na tome se radi godinama. Dok asistiraju na operacijama, specijalizanti vide koje su situacije potencijalno opasne i kako operateri na njih reagiraju – kada prestanu pričati, kada im se pokreti ubrzaju i slično.

“Na početku možda misliš da, recimo, gubitak krvi i nije tako strašan. Krv se može nadoknaditi. Ali onda kada uđeš u to, kada osjetiš da si ti odgovoran za život tog pacijenta i kada znaš da gubitak krvi tog čovjeka može gurnuti iza linije nakon koje nema povratka, onda je ipak malo drugačije. Na fakultetu ti govore o tom stresu, ali mislim da to tada ne možeš do kraja shvatiti. Ništa te ne može pripremiti na to što te čeka na kirurgiji”. Svaki kirurg drugačije reagira na stres. Neki urlaju, neki se isključe, neki prestanu govoriti. Nepredviđene situacije događaju se svima. Ima kirurga koji i nakon manjih komplikacija ne spavaju.

‘Stalno sam razmišljao gdje sam pogriješio’

Na specijalizaciji je prvi put vidio operaciju koja je završila tragično. “To je bio jedan teški slučaj. Nažalost, nakon operacije došlo je do krvarenja. Šav na jednoj arteriji koja vodi prema jetri je popustio i čovjek je iskrvario. Na toj sam operaciji zašio jedan dio crijeva pa sam i ja u tome sudjelovao. Pacijent se nakon operacije i probudio. Operater i ja razgovarali smo s njim. Par sati kasnije pacijent je završio na reoperaciji. Nekada se jednostavno ne vidi da je krvna žila oštećena. Zaustavilo se krvarenje, ali je prešao granicu. Tada sam imao 26, 27 godina. Užas”.

Nekako u to vrijeme dogodila mu se jedna ozbiljna komplikacija. Asistirao je na jednoj hitnoj operaciji nakon koje je došlo do krvarenja. Pacijent je morao biti ponovno operiran. Bila je nedjelja i Pavlek je upravo ručao s tadašnjom zaručnicom, danas suprugom, kada su ga zvali iz bolnice. “Sestra mi je rekla da pacijentu nije dobro. Nazvao sam šefa službe i on mi je rekao da će pacijent morati ponovno biti operiran. Zamolio sam ga da i ja dođem na tu reoperaciju”. Rekao je zaručnici da mora ići, ustao je i otišao. Kaže da je do bolnice vozio brzo. “Stalno sam razmišljao što sam napravio. Gdje sam pogriješio. Došao sam direktno u salu. Puls mi je valjda bio 130”.

‘Mojoj su karijeri u tom trenutku brojali kao boksaču’

Sve je na kraju završilo dobro, ali Pavleka su te dvije situacije ozbiljno pogodile. “Nakon toga sam dva mjeseca bio u knock downu. Nisam znao želim li više biti kirurg. Nisam znao je li to uopće za mene. Sve je prošlo OK, hvala Bogu, ali mene je svejedno proganjao osjećaj krivice. Dugo sam razgovarao sa zaručnicom – sadašnjom suprugom, roditeljima, prijateljima, kolegama. S ljudima koji su zajedno sa mnom počeli na kirurgiji. Svi su me tješili i bili mi podrška. Svako tko se bavi kirurgijom to će doživjeti. Smrt pacijenta se može dogoditi, to je dio posla i ti to moraš moći podnijeti. Ali kada se zaista dogodi, teško se probavlja. To se nije dogodilo tebi, to se dogodilo meni. Jedno vrijeme sam se povukao. Nisam baš htio ići u salu”.

Pavlek kaže da su njegovoj karijeri već brojali kao boksaču u nokautu. Nakon takve operacije najgore je doći pred rodbinu pacijenta. “Moraš im dati snage. Utješiti ih. A tebi je možda jednako grozno. Htio si pomoći pacijentu, a možda da su mu samo odmogao”, priča. U jednom se trenutku ipak oporaviš, kaže. Prelomiš u sebi. Ili to, ili odustaneš.

Robert Baronica, anesteziolog, i Mate Moguš, specijalizant anesteziologije

Prva samostalna operacija, ona s početka priče

Specijalist je postao 2012., s 32 godine. Par mjeseci kasnije, dobio je prvog pacijenta kojeg je trebao operirati kao glavni operater. Bila je to ona operacija s početka priče. “Došao je u moju ambulantu s rezultatima ultrazvuka. Boljelo ga je ispod desnog rebrenog luka. To ljude inače ljude boli kada pojedu nešto masnije. Poslali su ga na ultrazvuk abdomena koji je pokazao da je žučnjak pun konkremenata” prisjeća se Pavlek. Trebala mu je ta laparoskopska operacija žuči. To je minimalno invazivna operacija. Ne radi se klasičan rez, nego se operira kroz rupice, odnosno troakare.

Radi se, kako ljudi i percipiraju, o lakšoj operaciji. Pacijent je nakon toga za dan, dva doma. Ali opet, i tu su moguće komplikacije. “Problem je što ne možeš ništa napipati. Sve ide preko hvatalica i drugih laparoskopskih instrumenata. Sve gledaš na ekranu. Nema treće dimenzije. Neki kažu da oni koji u slobodno vrijeme igraju PlayStation bolje operiraju laparoskopski. Ali ja sam igrao PlayStation pa svejedno nisam baš primjetio da operiram bolje od svog šefa” kaže.

Prije prve operacije legao je u 22 i uspio je zaspati

Pacijentu je rekao da je na početku karijere. To je čovjek uostalom mogao i sam vidjeti. Nije mu rekao da bi mu to trebala biti prva operacija kao specijalistu. To se ne govori. “Nacrtao sam mu žućnjak. Objasnio sam mu kako to izgleda i gdje se nalazi u odnosu na jetru. Pokazao sam gdje bi trebale biti rupice na svom tijelu, iako se to, valjda zbog praznovjerja, ne bi trebalo raditi”. U tom trenutku Pavlek nije osjećao tremu. Bilo je kao da je već stotinu puta operirao kao glavni operater.

“Ljudima treba reći sve knjiški, kako stvari stoje. Tako je najbolje. Treba im reći da uvijek može biti nešto što mi nismo očekivali. Ne treba ih plašiti, ali moraš ih upoznati s tim da se stvari mogu zakomplicirati. Nema lake operacije. Ima tehnički zahtjevnijih, ali operacija je operacija i svaki put nešto može otići u krivom smjeru” kaže.

Operacija je zakazana za ponedjeljak u 11. Pavlek je večer prije ponovio detalje laparoskopske operacije žući, iako ih je puno odgledao i asistirao na njima. Svejedno je prolistao par knjiga na tu temu. Ponovio je anatomiju i pogledao nekoliko prikaza na YouTubeu, mada je operaciju već znao napamet. Legao je oko 22 sata, malo se vrtio u krevetu, ali ipak je zaspao. Ustao je u šest. Iako je imao malu tremu, uspio je spavati i više nego inače.

To je to, asistent je prvi put bio mlađi od njega

U bolnici je dočekao pacijenta i još ga jednom pozdravio. “Šef mi je rekao da zna da ja sve već znam, ali da pazim i da, ako što treba, zovem njega. Da me ne bude sram, ako negdje zapnem. To je jako važno u kirurgiji. Ne smije biti nikakvog junačenja ni ponosa. Jednostavno je preodgovorno”. Pacijent je otišao u sobu, istuširao se i presvukao u bolnički ogrtač. Pavlek je u međuvremenu asistirao na jednoj većoj operaciji i pripremio se. Čovjeka su pozvali u salu. “Prije operacije volim porazgovarati s pacijentom. Dok je na stolu, a još je budan. Pitao sam ga boji li se. To ih uvijek pitam. Ako kažu da se boje, našalim se da ih onda neću operirati. Da malo razbijem sve to”.

U salu su ušli anesteziolozi, a on je otišao na kirurško pranje ruku. Pacijenta obično pere asistent, ali Pavlek je inzistirao da svog prvog opere sam. Tako se bolje osjećao. Koliko god se tome opirao, cijelo je vrijeme bio svjestan da je ta operacija ipak drugačija. Specijalizant s druge strane stola bio je mlađi od njega. “To sam nedavno bio ja. Zamijenile su se uloge”.

Doktor Pavlek doma, u svom zagrebačkom stanu Vjekoslav Skledar/Telegram

Nije to paralizirajući strah, to je čisti adrenalin

Kod takvih operacija žučnjak može biti ukopan. Može imati nekakvu upalu ili mnogobrojne priraslice. Cijelo vrijeme od pranja Pavlek je u glavi vrtio što će napraviti ako nešto pođe po krivu. Ulazak, je kaže, najkritičniji. Iglom se ulazi naslijepo, tek se onda stavlja troakar kroz koji ide kamera. Pri ulasku se mogu oštetiti crijevo ili neki organ. Šanse za to su male, i Pavlek je to znao, ali mu nije bilo svejedno.

“Koncentracija je bila maksimalna, ali nisam bio siguran. Petsto stvari ti prolazi kroz glavu. Što sve može proći krivo i što ti možeš učiniti ako se to stvarno dogodi. Puls je cijelo vrijeme jači. Ne želiš to pokazati, ali iznutra bi eksplodirao. Nije to paralizirajući strah, nego adrenalin. U tom si trenutku budniji no ikada”. Kaže da mu je malo lakše bilo tek kad je kamerom ušao unutra i vidio da je sve u redu. Operacija je tek tada zapravo počela. Tek je trebao uhvatiti rub žućnjaka i pogledati konkrementu unutra.

“Bože, što ako tamo nađem takav kuršlus i ne budem mogao ništa napraviti sam”. Podigao je žućnjak. Kaže da je naišao na blagi nered, ali ipak nije bilo ništa što se nije dalo srediti. Svaka operacija ima par ključnih trenutaka. “Još jedan od tih ključnih trenutaka je da duktus cistikus klipsaš na pravom mjestu, zato što je ispod glavni vod koji vodi žuč iz jetre. Ako se ošteti, za pacijenta je to katastrofa. Provjeravao sam mjesto 20 puta. Pitao sam sestru jel’ to OK, pitao sam specijalizanta, pitao sam čak i anesteziju što oni misle. I onda sam tek krenuo rezati. To više danas ne radim, ali tada mi je bio ogroman stres. Ti na kraju odlučuješ je li to mjesto u redu ili nije”.

Jutro poslije i strepnja pri ulasku u pacijentovu sobu

Nakon dva sata Pavlek je zatvorio pacijenta. Operacija je trajala malo duže nego inače, ali je prošla dobro. Ljudi nakon takvih operacija obično sutradan idu kući. Pavlek je šefa zamolio da ovoga puta pacijenta zadrži koji dan dulje. Da bude siguran. Otišao je kući, ali još nije bio do kraja miran. Tijekom večeri je zvao bolnicu, medicinske sestre na odjelu, da provjeri je li čovjek u redu.

Kaže da mu je dan nakon operacije, kada je ulazio u pacijentovu sobu pri jutarnjoj viziti, srce malo zatreptalo. Znao je da je sve prošlo u redu i da nikakvih komplikacija ne bi trebalo biti. Svejedno, bio je napet. Pitao se što će ga u toj sobi zateći. Pacijent je bio budan. Rekao je da se dobro osjeća. Pavlek mu je spustio donji kapak. Bjeloočnice su bile bijele. Nisu požutjele. Tek je tada, kaže, osjetio olakšanje.