Nekad je nužno odabrati stranu

Imao sam 30 dana da s mlađim bratom nađem stan za najam u Zagrebu. Naivno, mislio sam da će biti lako

Telegramov novinar u potrazi za novim domom

Imao sam 30 dana da s mlađim bratom nađem stan za najam u Zagrebu. Naivno, mislio sam da će biti lako

Telegramov novinar u potrazi za novim domom

Ovo nije još jedna dramatična priča o bezbroj pregledanih stanova, žoharima, nekulturnim stanodavcima i prevarama. Ovo je naprosto priča o dva dečka koji su dobili mjesec dana da pronađu novi dom. I koja je, pritom, vrlo zabavna

Zvone i ja sjedili smo na stubištu visoke i ne baš jako lijepe zgrade negdje između Držićeve i Vukovarske. Nismo pričali. Obojica smo, zapravo, skenirali okolicu i računali. Tramvajska stanica je bila blizu. Na njoj je stajala dvojka, koja bi mene vozila do posla, a njega do faksa. Okolo je bilo dosta zelenila, ali iskreno, to mi je bilo potpuno nebitno. Moj mlađi brat Zvone i ja sjedili smo na tom stubištu u kvartu koji nismo poznavali jer smo imali mjesec dana da pronađemo novi stan. Imali smo mjesec dana da se iselimo, budžet koji je završavao na 400 eura i par osnovnih uvjeta.

Trebao nam je, logično, dvosoban stan. Bilo bi dobro da ima još i dnevnu sobu, ali zadovoljili bismo se i većom kuhinjom/blagovaonicom u kojoj bismo mogli nekoga primiti. Posljednje tri godine živjeli smo na zapadnoj strani grada, odmah kod Zapadnog kolodvora, i htjeli smo ostati u tom kvartu, ali su zapravo u obzir dolazile sve lokacije s kojih smo za neko razumno vrijeme mogli doći do centra. To su bile grube smjernice, i dok smo sjedili na tom stubištu, ja uopće nisam bio zabrinut. Zapravo, na vrhovima prstiju i u želucu skupljala mi se nekakva pozitivna strepnja. Stan u kojem smo do sada živjeli bio nam je super, i iz njega se ne bi selili da nismo morali, ali, zašto se čovjek ne bi nadao boljem?

Mjesec dana do iseljenja

Sad, iz ove perspektive, taj prvi stan koji smo gledali bio je savršeno pristojan. Ispunjavao je sve uvjete koje smo postavili. Imao je dvije odvojene spavaće sobe. Uz to, imao je i dnevni boravak/zajednički prostor u kojem bi se mogli družiti s ljudima. Bio je dovoljno velik, dovoljno očuvan, dovoljno dobro namješten. Bio je po svakom kriteriju dovoljan. Samo, kada smo ga gledali, imali smo još skoro cijeli mjesec da pronađemo stan, i iz te pozicije, ja sam vidio samo mane. Ona pozitivna strepnja je radila protiv mene. Nije bio baš na najidealnijoj mogućoj lokaciji. Bio je u svakom smislu okej, ali u njemu nije bilo ništa zbog čega bi stvarno jako želio živjeti u njemu. Hodao sam kroz njega i tražio neki razlog zbog kojeg ga ne bih uzeo, a zbog kojeg neću zvučati razmaženo.

Prvi stan

Na primjer, u sobi koja bi u nekom teoretskom životu bila moja spavaća, jedan cijeli zid zauzimao je ogromni višekrilni drveni ormar. Onakav ormar kakve bi bake moje generacije dobivale pri udaji i onda više nikada ne bi imale potrebu baciti nijedan komad robe, jer prostora u ormaru nikada ne bi nestalo. Doslovno mu je falila još samo dunja na vrhu. Ja sam se, hodajući po stanu, zaustavio pred tim ormarom i najozbiljnije moguće rekao vlasnici: “Ovaj ormar tu zauzima dosta mjesta. Ja bih možda stavio neki stol. Jel’ bi se možda taj ormar mogao izbaciti?”. Bili smo na četvrtom katu zgrade bez lifta, ormar je stvarno zauzimao cijeli jedan zid i Zvone je na tu rečenicu posramljeno stavio ruke u džepove i otišao otvarati ladice u kuhinji. Kasnije mi je rekao da mu je malo falilo da kaže: “Jedino ako ga sad svi sjekirama isiječemo na komade”.

Ali okej, čak i da me u tom trenutku netko mogao dozvati razumu, da mi je neki svetac zaštitnik podstanara u uho šapnuo “stan je sasvim u redu, vlasnica je užasno simpatična, nemaš pojma čega sve ima”, opet bi postojao jedan veliki, teško premostivi problem. Agencijska provizija u visini jedne najamnine. Sad, ja razumijem da agenti za nekretnine rade krvav posao. Da svakodnevno moraju posredovati između ljudi, i da je to iznimno teško. Da bez radnog vremena jurcaju po gradu, spuštaju očekivanja stanodavcima i imaju posla s idiotima poput mene. Jasno mi je da je ta agencijska provizija krvavo zarađena. Ali, zašto bih je platio ja? Ja sam oglas za stan našao sam na Njuškalu. Jedina usluga koju sam dobio od agentice je to što je hodala za mnom dok sam gledao stan i stalno ponavljala da ću “teško naći išta bolje”. Što joj u tom trenutku nisam vjerovao. Izlazeći iz stana, znao sam da ga nećemo uzeti.

Tri tjedna do iseljenja

U sljedećih par dana neke su se moje iluzije srušile. Ne do kraja, ne dovoljno da počnem razmišljati pragmatično, ali dovoljno da se tiho pomirim s činjenicom da su se stvari promijenile od kada sam prije par godina posljednji put tražio stan i da s 400 eura ne mogu izabrati sve što mi se sviđa. Nakon onog prvog stana, i Zvone i ja počeli smo potrazi pristupati sistematičnije. Nije prošlo dugo i pogledali smo baš sve stanove na svim stranicama s oglasima. Svako smo ih jutro osvježavali, da vidimo ima li koji novi. I nije ih baš bilo. Bar ne onih koji bi dolazili u obzir.

Odmah smo eliminirali stanove kod kojih bi nam put do mog posla i Zvonetovog faksa (FSB) oduzimao konkretan komad vremena. Onda smo eliminirali stanove u kući, jer smo se nekako prešutno razumjeli da se, da živimo na katu nečije kuće, ne bismo osjećali kao da imamo svoj dom. Zatim, eliminirali smo stanove u kojima ne bismo imali dvije apsolutno odvojene sobe s potpuno autonomnim prilazima kuhinji i toaletu. Sve to, naravno, u rasponu između 300 i 400 eura, tako da zapravo i nismo imali baš jako bogatu paletu izbora. Drugi smo stan došli gledati malo opterećeni sviješću da nam izbor i nije toliko velik. Imali smo, realno, dovoljno vremena da nađemo nešto, ali smo taj period u kojem moramo naći novi stan već načeli i onu strepnju od lijepog nepoznatog zamijenio je, u tom trenutku mali, ali opipljiv pritisak.

Taj drugi stan bio je na sjevernoj Trešnjevci, na par minuta od našeg starog stana i Telegramove redakcije, tako da smo se obojica pred vratima zgrade pojavili s neskrivenom nadom da će tu biti sve okej i da ćemo se bezbolno preseliti samo parsto metara dalje. Ja sam se tome nadao možda i više od Zvoneta. U tom smo kvartu već tri godine i lijepo je kada te teta u dućanu pozdravlja sa ‘sused’, lijepo je kada po imenu znaš svu ekipu koja dođe na basket iza Mimare, kad znaš tko od njih treba svaki čas dobiti dijete, a tko je upravo promijenio posao, lijepo je kada znaš u kojoj je dostavi što dobro i kako se zove koji pas u parku. Nije to presudno, ali kada bih mogao birati, izabrao bih da ne moram sve to ponovno učiti.

Drugi stan

I stan je, ovako na prvu, izgledao jako dobro. Kupaonica je bila skroz nova, kuhinjski elementi također. Zapravo, sve je u stanu bilo novo. Nije baš bio pretjerano svijetao, ali meni to ionako nije visoko na listi prioriteta. Uostalom, i dan je bio nekako siv, pa je to možda stvar dojma. Stan je imao dvije sobe i tu je zapravo bio problem. Bio je očito namijenjen za jednu osobu ili par. Jedna od te dvije sobe bila je velika, sva u ravnim plohama, s masivnim stolom, televizorom i sofama. Druga soba je bila skroz mala, dovoljna tek da se u nju ugura krevet i ormar, tako da Zvone i ja, kako god da se dogovorili, ne bismo bili baš ravnopravni.

Ja sam, logično, kao stariji brat, bez razmišljanja, odlučio da je velika soba moja i krenuo racionalizirati zašto bi zapravo bilo super uzeti taj stan. Tu sam prirodnog saveznika imao u agentici koja je, naravno, imala najbolju namjeru da stan uzmemo. “A gle, mene ionako nema doma cijeli dan. Možeš ti raditi u stanu što hoćeš, možeš u mojoj sobi igrati plejku ili dovesti frendove, a opet imaš svoju sobu u kojoj spavaš i tu si miran”, govorio sam, a Zvone je to trpio i šutio, valjda samo iz pristojnosti. Koliko god ja racionalizirao, od početka je bilo potpuno očito da bi u tom stanu ja imao sav komfor, a on špajzicu. Ali smo se svi nekako pravili da to nije istina.

Ta je farsa dosegnula vrhunac kada je Zvone rekao da bi stan možda bio prihvatljiv ako bi u toj njegovoj špjazici našli mjesta za pisaći stol, da može učiti. Bilo je, naravno, potpuno jasno da tu nikakav stol ne stane, ali to nije zaustavilo agenticu i mene da desetak minuta mjerimo zidove, češkamo se po tjemenu i raspravljamo o potencijalnom razmještaju ormara i kreveta tako da unutra stane najmanji pisaći stol koji se može zamisliti. Zvone je sve to istrpio i pristojno se rukovao s agenticom kojoj smo se obećali svakako javiti. “Sve ti je jasno, jel”, rekao je kada je agentičin auto skrenuo iza ugla. Ja sam samo slegnuo ramenima, kao da je.

Deset dana do iseljenja

U narednih tjedan dana, Zvonac i ja bili smo konstantno na rubu svađe. Dobro, vjerojatno malo pretjerujem, ali da su tenzije postojale, postojale su. Ostalo nam je deset dana da nađemo stan. Ja sam praktički cijelo vrijeme radio i nisam imao puno vremena ni snage da kopam po internetu ili se intenzivno raspitujem, pa sam njemu delegirao cijeli posao oko češljanja interneta i zivkanja agencija. On je meni zamjerao to što sam si uzimao slobodu da se isključim iz rješavanja tog stana, a ja sam njemu zamjerao to što sam ga, kada bih se vratio s posla, redovno zatjecao u popodnevnom spavancu. U svakom slučaju, datum na koji smo morali izaći iz stana bio je jako blizu i iako je realno još bilo sasvim dovoljno vremena da nađemo stan, pritisak je sad već bio sasvim opipljiv. Možda su i zato očekivanja bila toliko velika kada smo našli oglas za stan u zgradi u neposrednoj blizini Telegramove redakcije, koji je, bar na papiru, zadovoljavao sve osnovne kriterije.

Ja sam se iskreno nadao da će to upaliti. Kada bi upalilo, ostao bi u kvartu, ne bih morao mijenjati tete u dućanu ni koševe na školskom, a do posla bi mi i dalje trebalo 45 sekundi. Zvone je također stan dolazio gledati s neskrivenom nadom, ali to je više bilo zato što se on, za razliku od mene, aktivno bavio potragom, što ga je nagnalo da polako počne katastrofizirati o nekakvom “završavanju na ulici”. U svakom slučaju, na dan kada smo išli gledati taj stan, to nije bila neka bezvezna obveza koju je trebalo obaviti nakon posla. Bio je to događaj koji se čekao s blagom strepnjom. Čak sam i u redakciji rekao da idem gledati stan tu odmah preko puta, pa su mi se kratko rugali da neću moći u dućan bez da me netko ne vidi s prozora.

Prije no što sam ušao u stan znao sam što mogu očekivati. Sve se vidjelo na fotografijama. Znao sam da vizualno ne impresionira. Mislio sam da to nije prevelik problem. Puno se mojih prijatelja useljavalo u slične stanove koje bi malo izribali, donijeli neke svoje knjige i ploče, možda uramljen poster nekog filma ili festivala fotografije. Na hodnicima bi poslagali svoje cipele i tenisice, u Ikei kupili neku zanimljivu vješalicu ili živahan tapison i ti bi stanovi odmah izgledali puno bolje. Čak, zapravo, možda i bolje nego da su uselili u neki novouređen stan stroge geometrije kojem se nikako, ni s puno truda, ne može nametnuti osobnost osobe koja tamo živi.

Sve sam to u teoriji znao, ali nikako nije pomagalo. Hodao sam stanom polako i nikako se nisam mogao odvojiti od dojma da mi naprosto nije lijep. Pokušavao sam zamisliti kako bi na vrhu neke trošne komode u hodniku izgledala, recimo, moja košarkaška lopta. Bi li crvena kutna garnitura izgledala kul ako bih iznad nje objesio neku reprodukciju Miróa koju vučem sa sobom po stanovima od druge godine faksa ili kako bi moja kožna jakna izgledala prebačena preko zaslona proste drvene stolice. Ali nisam baš vizualan tip i nije mi uspijevalo. Jedino što sam mogao vidjeti bilo je ono što je faktički bilo preda mnom, a to je bio stan u kojem bih svakako mogao živjeti, ali s kojim se ne bih ponosio.

Treći stan

Posljednji tjedan

Zvone, puno realniji čovjek od mene, vidio je stan koji ima sve osnovne stvari koje su nam potrebne. Njemu je sve to bilo okej, posebno to što su obje spavaće sobe bile jednake veličine, pa se on ne bi morao osjećati kao da živi u maloj sobi u stanu svog starijeg brata, što je njemu iz nekog razloga očito bilo posebno važno. Osim nas dvojice, u stanu su bili agent, koji nam je odmah rekao da mi ne moramo plaćati agencijsku proviziju, što je bila odlična vijest, i stanodavac, stariji gospodin, koji nas je pristojno pustio da sve razgledamo u miru. U jednom je trenutku možda osjetio moju nelagodu, pa je odlučio rasteretiti atmosferu tako da me pitao koliko imam godina. Ja sam mu odgovorio da imam 27, na što me on pitao kada ću se ženiti.

Ja sam nešto promrmljao i nasmijao se, kao što se obično odgovori na to pitanje. On je na to rekao da mi je vrijeme, jer ako se oženim sutra, prvo dijete dobijem recimo kroz dvije godine, a drugo par godina kasnije, klince ću jedva stići odškolovati do mirovine. Na to sam ostao malo zatečen, ne toliko tim izračunom, nego zato što nisam očekivao da će me se u toj situaciji probadati egzistencijalnim kopljem. Po izlasku iz stana, bilo je jasno da Zvone misli da smo skoro riješili stvar i morao sam mu nekako reći da, nažalost, ipak nismo. “E, ja bih se još kockao”, rekao sam mu čim su se za nama zatvorila vrata.

Podivljao je, ponavljao je da imamo još tjedan dana, da prestanem biti razmažen, da on svaki dan gleda stanove i da ih nema. Ja sam mu na to rekao da ne dramatizira, da imamo još deset dana i pokušao argumentirati nešto oko toga da je šporet star. “JA TEBE NIKADA NISAM VIDIO DA PALIŠ ŠPORET. PA TI I VODU ZA KAVU KUHAŠ U ONOM ELEKTRIČNOM”, podviknuo je Zvonac. Dobro, možda nije podviknuo, ali sam zbog tog optužujućeg tona tu rečenicu shvatio kao dernjavu. Uslijedila je kratka prepirka, koja je završila tako da je odlučeno da Zvone ljutito odjuri na probu s bendom, a ja ostajem s osjećajem krivnje, i nalogom da nazovem natrag i dogovorim da uzimamo stan. Pristao sam nevoljko, valjda samo zato da mu popustim, nakon što sam ga mučio zadnja tri tjedna.

Posljednji stan

Imao sam doduše, još nešto u rukavu. Ugovor koji je stanodavac već isprintao podrazumijevao je da je polog 1000 kuna veći od jedne stanarine. Nismo kužili zašto i nije nam se davala ta tisuća više. Nazvao sam i rekao agentu da bismo mi taj stan uzeli, ali ako će polog, kakav je inače običaj, biti u visini jedne stanarine. Bojao sam se da će stanodavac reći da nema problema. Da smo mu se učinili kao simpatični dečki i da tih tisuću kuna nije nikakav problem. Kada je agent rekao da gospodin inzistira na tih tisuću kuna, rekao sam najradosnije moguće – hvala lijepa, ali onda ništa.

Zvone se te večeri kući vratio dosta kasno, uvjeren da je njegova agonija s traženjem stana gotova. Morao sam mu reći da, nažalost, još nije. Nije bio jako ljut. Samo je rezignirano rekao da ga baš briga, i da od sad ja izvolim tražiti stan. Nema problema, rekao sam.

Nakon što sam odbio taj posljednji stan, agent mi se ponovno javio. Rekao je da ima nešto što bi nam moglo odgovarati. I cijenom, i veličinom, i lokacijom. Dogovorio sam da ga idemo pogledati taj vikend. Otišli smo do njega tjedan dana prije datuma iseljenja. Bio je savršen u svakom pogledu. Doslovno nije imao manu za koju bi se mogli uhvatiti. Možda je to bilo zato što je vremena bilo malo, ali to sad nije bilo bitno. U svakom slučaju, činio se boljim od svih koje smo gledali. Uzeli smo ga. Mislim, normalno, čim sam ja preuzeo stvar.