Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Institucionalna bahatost postala je novo normalno: postupanje zadarskog suda tek je eho premijerova ponašanja

Poznato je da se u HND-u održavaju seminari "Kako narušiti povjerenje u Županijski sud u Zadru”

Ovdje se jednostavno radi o bezgraničnoj institucionalnoj bahatosti i iskrenoj, gotovo fizičkoj mučnini pri samoj pomisli na javnost, transparentnost rada i onu, kako se zove… e da, odgovornost. Jer, ta bahatost i ta mučnina šire se posljednjih tjedana hrvatskim društvom u koncentričnim krugovima, toliko besramno jasni da njima velikaši današnje Hrvatske mašu kao zastavom.

Nije slučajno. Nije užasavajuće. Nego je normalno. Novo normalno. Radi se, naravno, o puštanju na slobodu osumnjičenih za višekratno silovanje i ucjenjivanje 15-godišnje djevojčice iz mjesta blizu Zadra. O, dakle, donesenoj odluci i načinu na koji se ona pokušava obraniti u javnosti. Nije slučajno. Nije prvi put. Nije ni zadnji.

Koliko puta treba ponoviti silovanje?

Logika kojom se sud opravdava u ovom slučaju ne bi prošla ni najjednostavniji test u prvom razredu srednje škole. Spašavanje od istražnog zatvora petorice punoljetnih osumnjičenika pravda se time da ne postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela. Pa kako? Ovako objašnjava sud: “Budući da nitko od prijavljenih do sada nije osuđivan ni za kakvu vrstu kažnjivog ponašanja”.

Radi se, valja ovdje pojasniti, o skupini od sedam osoba starih 17-19 godina. Koliko je uopće vjerojatno da su dosad i mogli biti osuđivani? Koliko su puta morali ponoviti silovanje u ovom slučaju da bi cijenjeni sud zaključio da postoji opasnost da isto naprave još jednom? Koja je razlika između šestog i sedmog puta?

Na ulicama Pekinga bi stvar možda i funkcionirala

Bizarna logika, međutim, ide i dalje. Kako postoji mogućnost određivanja istražnog zatvora zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, sud se uhvatio činjenice da je i žrtva – svjedok. Istina, zaključiše da “opasnost od utjecaja na žrtvu postoji” (što je posebno naglašeno činjenicom da žrtva i osumnjičeni ne žive u Pekingu, nego u malom mjestu u okolici Zadra), ali da se “ta svrha istražnog zatvora može ostvariti mjerama opreza”.

Čak i ako se zamisli da je to moguće i apstrahira činjenica da osumnjičeni imaju obitelj i prijatelje koji nisu obuhvaćeni mjerama opreza, postavlja se pitanje što je s ostalim svjedocima? S onima koji su se družili s djevojčicom i osumnjičenicima? Koji su ih viđali na dane kad su se napadi događali? Sumanuto. Ali, ne i slučajno, niti užasavajuće. Nije incident, nije izolirano, bizarno zastranjenje lokalnog suda. Nego normalno, novo normalno.

Fiškalski um

O čemu se točno radi objasnit će posljednji dio sudskog priopćenja, vrhunsko djelo fiškalskog uma koje govori o – motivima. Krivi su, jasno, mediji. I njihovo “jednostrano i tendenciozno prepričavanje kaznene prijave”, s ciljem “narušavanja povjerenja u Županijski sud i oblikovanja javnog mnijenja prije provođenja kaznenog postupka”. Nikome od onih koji su pisali, dakle, o mučnom zločinu nije stalo do žrtve ili pravde. Ma kakvi. Vjerojatno se u Hrvatskom novinarskom društvu konspirativno održavaju redovni seminari s nazivom “Kako narušiti povjerenje u Županijski sud u Zadru”.

Ili to, ili se jednostavno radi o bezgraničnoj institucionalnoj bahatosti i iskrenoj, gotovo fizičkoj mučnini pri samoj pomisli na javnost, transparentnost rada i onu, kako se zove… e da, odgovornost. Jer, ta bahatost i ta mučnina šire se posljednjih tjedana hrvatskim društvom u koncentričnim krugovima, toliko besramno jasni da njima velikaši današnje Hrvatske mašu kao zastavom.

Snjegovi i šaš

Predsjednik najvećeg Županijskog suda u Hrvatskoj se za prebrzu vožnju izvuče najjeftinijom pravnom forom o tome da ne zna tko mu je vozio auto. Pa onda, nakon što ga još jednom na cesti ulove u evociranju uspomena na film “Brzi i žestoki”, u javnosti govori neistine o tome da ga je na brzu vožnju natjerao policijski presretač, ili da poštar nije mogao ući u njegov ulaz da mu ostavi poziv na sud. Pa na moćnikovu stranu stanu predsjednik Vrhovnog suda i ministar pravosuđa i sve brzo prekrije medijski ružmarin, snjegovi i šaš.

Pa se, jednakom lakoćom kao glasnogovornik Županijskog suda u Zadru, javnosti oko svog slučaja kojim se bavilo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa obrati premijer Andrej Plenković. Pa rutinski još jednom izvrijeđa neovisnu instituciju (kojoj i dalje nije i ne misli poslati dokumentaciju o jednom ranijem slučaju), pa ismijava prosvjetne radnike u štrajku pričom o stopostotnom povećanju njihovih plaća, pa ignorira novinarska pitanja i poimenice se razračunava s nekima od prisutnih novinara.

Jednaka emocija

Da, bezgranična institucionalna bahatost i iskrena, gotovo fizička mučnina pri samoj pomisli na javnost, transparentnost i odgovornost, u koncentričnim krugovima se širi od samog državnog vrha na dolje. Stoga nikoga ne treba čuditi jednaka emocija koja se probija kroz cinično priopćenje i prozirne argumente zadarskog Županijskog suda. Nije slučajno. Nije užasavajuće. Nego je normalno. Novo normalno.

Jasmin Klarić
Telegram autor
189 članaka Više o autoru
Više s weba