Uoči Drugoga svjetskog rata na području na kojem je formirana NDH živjelo je oko 39.000 Židova, a rat i Holokaust preživjelo je oko 8.500. U jasenovačkim logorima ubijeno je između 16 i 17 tisuća, a oko 6.500 otpremljeno je u njemačko-nacističke logore u okupiranoj Poljskoj, odakle su se samo rijetki vratili. U početnim mjesecima logora, sve do kasne jeseni 1941., Židova je bilo najviše, piše Slavko Goldstein. U iscrpljujućim radovima ubijalo se skoro svakoga koji je od iznemoglosti zaostajao ili padao. Prema iskazu Ljube Miloša, prvog zapovjednika radne službe logoraša u Jasenovcu, prvi masovni pokolj u kojem su najviše stradali Židovi izvršen je potkraj listopada ili početkom studenoga u Logoru I (Krapje), jer su se logoraši navodno pobunili zbog gladi, a najbrojniji grupni genocid nad Židovima u Jasenovcu počinjen je između 15. lipnja i 15. srpnja 1942. kad je rasformiran đakovački logor. Nitko iz tog transporta nije preživio. Ubijeni su i Mosko Papo, rođen 16. ožujka te godine i Leon Abinun, koji je bio samo devet dana stariji. Domaći i strani arhivi čuvaju stotine fotografija iz koncentracijskog logora Jasenovac. Mnoge od tih fotografija sigurno ste već vidjeli. Među desecima tisuća tragičnih sudbina pokušali smo pronaći priče koje stoje iza gotovo osam desetljeća starih fotografija.

1. Tisuću kilograma zlata i jedan vjenčani prsten

Ova je fotografija snimljena u Jasenovcu u kolovozu 1941. Prikazuje židovskog zatočenika koji je pred ustaškim stražarima prisiljen skinuti vjenčani prsten. Nije poznato je li lokacija na kojoj je snimljena ulaz u logor Krapje (Jasenovac I) ili Bročice, logorske komplekse u koje su u ljeto 41. deportirani zatočenici s logora na Pagu i u Gospiću, te u koja uskoro počinju stizati Židovi iz zagrebačkog sabirnog logora na Zavrtnici, a zatim sve više Srba. Prema iskazu jednog od najzloglasnijih zapovjednika logora Ljube Miloša u istražnom zatvoru nakon rata, u ta dva prva jasenovačka logora bilo je u rujnu i početkom listopada nešto više od 4.000 zatočenika, a kad su zbog velikih jesenskih poplava 14. – 16. studenoga ti logori bili napušteni i logoraši preseljeni u novouspostavljeni Logor III Ciglana, stiglo ih je svega oko 1.500, navodi Slavko Goldstein u knjizi Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac.

Na fotografiji je Teodor Grünfeld. Identificiran je tako u fotografskoj zbirci Yad Vashema. Hrvatski povjesničari i kustosi koje smo konzultirali pripremajući tekst suzdržanjii su u identifikaciji osobe na ovoj slici koja je često reproducirana. Teodora Grünfelda ubile su ustaše 1941. godine u Jasenovcu u koji je deportiran u kolovozu iste godine. Trgovac s adresom na Ilici 48 (tamo je danas trgovina Hospitalije) bio je jedan od imućnijih predstavnika židovske zajednice u Zagrebu. Uhićen je već sredinom travnja, par dana nakon uspostave NDH. Ustaška policija uhapsila je oko 40 Židova koji su ubrajani među najimućnije i najuglednije, a uz Grünfelda bili su Julio Konig, dr. Josip Weissmann, natkantor Bernard Gruner i drugi, navodi Ivo Goldstein u knjizi Holokaust u Zagrebu.

Pušteni su iz zatvora tek kad su pristali organizirati prikupljanje kontribucije. 13. svibnja 1941. Ivan Britvić iz Ustaškog redarstva priveo je k sebi nekoliko tih zagrebačkih uglednika i naredio im da prikupe ravno 1.000 kg zlata. Bio je to uvjet da ih se oslobodi, a jamčio je da će za dobiveno zlato biti sačuvani i njihovi, i životi drugih zagrebačkih Židova. Prikupljanje je počelo 15. svibnja, kad je s radom počeo Odbor u stvari podavanja Židova za potrebe Države. Tog su dana četiri osobe predale novac u vrijednosti od preko milijun kuna, idućeg dana 65 osoba dalo je gotovo 9 milijuna, a u sljedećim je mjesecima prikupljeno više od 100 milijuna kuna vrijednosti u nakitu, zlatu, devizama i vrijednosnim papirima. Bilo je predano, pedantno knjiže ustaške vlasti, 680 zlatnih satova, 223 komada zlatnog dijamantnog nakita, 735 komada dijamantnog nakita. U 19 kutija pospremljen je briljantni nakit, u 4 kutije biserne ogrlice, u 6 vreća napoleondori. Teodoru Grünfeldu ni ostalima, prikupljanje dragocjenosti nije spasilo život. U Jasenovcu je u kolovozu 1941., prije nego što je iste godine ubijen, morao skinuti i vjenčani prsten.

2. Tko je prokazao Andora Willera

U istoj je seriji fotografija koje datiraju iz ljeta 1941. zabilježen i ovaj pretres logoraša. Muzej holokausta u Washingtonu tvrdi kako je gospodin s kapom svijetle boje i tamnim kaputom kojeg pretresaju ustaše dok on u ustima drži dokumente – Andor Willer. Prema podacima iz JUSP Jasenovac, Willer je ubijen 25. prosinca 1944. Imao je 38 godina. Njegova kći Rina Willer (kasnije Elisha) u arhivima Američkog memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu donirala je obiteljske fotografije. Andor je rođen 1906., bio je sin slastičara Ladoslava i Zlate iz Slatine. Bio je računovođa, a s Martom Schlesinger oženio se 1933.

Rina se rodila 1936. Navodi da je njezin otac uhićen u travnju 1941., nakon što ga je prijavila Rinina dadilja. U srpnju iste godine, Rina je s majkom Martom i njenim roditeljima Elsom i Benjamininom Schlesinger, pobjegla u Split. Tamo su se skrivale do 1942., no otkrivene su i deportirane u logor na Rabu gdje su ostale do kapitulacije Italije 1943. Pobjegle su nakon toga u Senj, skrivale se u Otočcu, a onda u Vojniću odakle su morale pred njemačkom ofenzivom pobjeći 25. prosinca 1944., istog dana kada je njihov otac i suprug ubijen u Jasenovcu. Andorovi otac i majka, te ostala braća i sestre Ella, Drago, Mirko, Herman, Hermina, Ruža također su ubijeni u nacističkim logorima. Preživio je samo najmlađi Manci. Na fotografiji iz 23. ožujka 1938. u središtu Zagreba Rina je snimljena uz svog bratića Reuvena Steina, sina njezine tete Elle. Reuven je, kao i njegova majka, ubijen u Auschwitzu. Gospođa Rina emigrirala je nakon rata u Sjedinjene Države.

3. Tata u Jasenovcu, majka u Loborgradu, ona u Ludbregu

Na fotografiji s Jelačić placa iz 1940. vide se djevojčica Vera Apler, njena majka Blanka Apler i otac rabin Leopold Deutsch. Na fotografiji snimljenoj 26. svibnja 1940. ispred glavnog ulaza u Maksimir su Salamon i Silva Basch. Između njih stoji dvogodišnja djevojčica koja se sada zove Theodora Rachela Klayman. U to vrijeme zvali su je Dorica ili Dorek, objasnila je u video intervjuu zabilježenom 2002. za arhiv osobnih sjećanja Američkog memorijalnog muzeja holokausta. Njezin otac vodio je proizvodnju četki, a majka Silva bila je kći rabina iz Ludbrega. Silva je imala dvije sestre, Gizu i Blanku, i brata Ernu. Giza se udala za Ljudevita (Ludvu) Vrančića, koji je bio pripadnik sitnog plemstva, violinist amater, bankar, neslužbeni gradonačelnik Ludbrega. Teodora je imala samo jednog brata Zdravka, rođenog početkom 1941. Nakon njegovog rođenja, Teodoru su roditelji poslali kod bake i djeda u Ludbreg. Njezini su roditelji ostali u Zagrebu. Ubrzo nakon uspostave NDH, već 22. svibnja, ustaške vlasti propisuju javno obilježavanje Židova obaveznim nošenjem židovskog znaka na odjeći.

Tu su stigmu mnogi teško podnosili, a neki su zagrebački Židovi tražili da ih se oslobodi nošenja tog žiga sramote. Ivo Goldstein piše kako su to shvaćali i mnogi Hrvati i navodi slučaj katoličkog književnika i profesora Petra Grgeca koji je skidanjem šešira na ulici pozdravljao zimi 1941./42. nepoznate Židove koji su nosili znak. Na pitanje kćeri poznaje li te ljude, odgovorio je da ona ne može shvatiti “koliko je taj čovjek ponižen i koliko trpi. Kad prolazim kraj njih i te sramotne pločice, osjetim duboko poštovanje prema njihovoj patnji”.

U ljeto 1941. snimljena je fotografija na kojoj su Salamon i Silva Basch, njena sestra Irma Deutsch i kći Edita Deutsch. Na odjeći nose ustaškim zakonom propisani židovski znak. Ubrzo su uhićeni i transportirani u koncentracijske logore: Salamon u Jasenovac, Silva u Staru Gradišku. U tom je logoru ubijena već sljedeće godine. Od ljeta 1941. Teodora i njen brat Zdravko živjeli su sa svojom tetom Gizom Vrančić i njenim ne-židovskim mužem, Ljudevitom. “Svi su u Ludbregu znali da smo unuci rabina, ali nitko nije upirao prste u nas. na neki način grad nas je čuvao”, objasnila je u video intrevjuu za Memorijalni muzej holokausta. Godine 1942. Ljudevit Vrančić bio je uhapšen zbog sumnje da je simpatizer partizana i bio je poslan u Jasenovac. U Jasenovcu je vidio Teodorina oca Salamona koji je u logoru obavljao najteže fizičke poslove. Ljudevit je pred kraj rata, nakon što je bio pušten iz Jasenovca, saznao da mu je supruga Giza uhićena. Bezuspješno ju je tražio. Kasnije se saznalo da je deportirana u Auschwitz gdje je ubijena. Pred kraj 1944. Salamon je pokušao pobjeći iz Jasenovca s grupom zarobljenika, naletjeli su na patrolu i bio je ubijen.

Nakon završetka rata, Teodora i Zdravko ostali su s Ludvom Vrančićem, koji ih je službeno usvojio i dao im svoje prezime. Zvali su ga striček Ludva. Proglašen je kasnije pravednikom među narodima. Teodora je ostala u Jugoslaviji do 1957., kada je otišla na školovanje u Švicarsku. Nakon toga emigrirala je u Sjedinjene Države. Na pitanje sjeća li se oslobođenja 1945., gospođa Theodora odgovorila je za Memorijalni muzej holokausta kako pamti kolone i kolone ustaša koji su prolazili kroz Ludbreg i išli prema sjeveru. “Sjećam se da su svi mještani stajali uz cestu, poneki bi im dali vodu ili hranu. Sjećam se samo toga, poraženih vojnika koji koračaju. Nitko nije vikao na njih. Svi su samo šutjeli i gledali u njih.”

4. Beba iz paketa

Ovo je studijski portret bračnog para Blanke i Dragutina Büchlera kojim su obilježili prvu godišnjicu braka. Fotografija je snimljena 1937. godine. Živjeli su u Zagrebu na adresi Draškovićeva 56. U travnju 1940. dobili su djevojčicu Dinu. U travnju 1941. odvjetnik Dragutin je uhapšen i odveden u Jasenovac. Iste je godine ubijen. Dinina majka najprije je odvedena u logor na Pag, a zatim je zatočena u Loborgradu.

Arhiv Yad Vashema čuva ovu priču: “U proljeće 1942. neobičan je paket dostavljen u prostorije Židovske općine na zagrebačkom Tomislavovom trgu. Kada je kutija otvorena pronašli su dijete koje je oko vrata nosilo poruku: ‘Moje je ime Dina Büchler. Molim vas odvedite ovo dijete mojoj rođakinji Blanki Sitzer Fürst. Adresa Masarykova 7’.” Gospođa Blanka je preuzela dijete i objasnila kako je otac odveden u Jasenovac, a majka u Loborgrad te da je očito našla načina da prokrijumčari dijete. Odvela je dijete kući, no kako je za Židove bilo sve opasnije namjeravala se pridružiti partizanskom pokretu. Pronašla je ženu kojoj je platila za uzdržavanje djeteta. No, obiteljska prijateljica Đina Beritić primijetila je da je dijete pothranjeno i zanemareno. Uzela ga je k sebi.

Dina je u svom albumu godinama čuvala fotografije ljudi koji su je spasili, gospođe Đine i njezinog sina Tihomila Beritića koji je tada bio student medicine. Naučili su je pisati, a kad su počele kružiti glasine da Beritići kriju malu Židovku, odlučili su je krstiti u katoličkoj crkvi. Dali su joj ime Marija. Kod kuće su je zvali Maja, a Tihomil je objašnjavao da je ona njegova mala sestra. “Voljeli su me i ja sam voljela njih”, rekla je kasnije za arhiv osobnih sjećanja Yad Vashema. Na kraju rata, roditelji male Dine nisu se vratili. Majka Blanka je iz Loborgrada deportirana u Auschwitz gdje je stradala kao i njeni roditelji Milan i Elza Brodarić.

Njezina teta Blanka došla je nakon rata po dijete. Maloj je Maji objasnila da se zove Dina, da je Židovka i da će je sada podizati njena obitelj. Blanka i tada devetgodišnja Dina emigrirale su u Izrael, no Dina je ostala u kontaktu s obitelji Beritić. Godine 1994. gospođa Đina i njezin sin Tihomil, tada već ugledni liječnik i akademik, proglašeni su pravednicima među narodima. Gospođa Dina je u video-priči za Yad Vašem ispričala: “Mog su oca pokupili na cesti i odveli u Jasenovac, a majku u Loborgrad. Prošla sam dug put. Magistrirala sam prirodne znanosti, udala se, imam sedmero unučadi.” U Yad Vashemu čuva se ogrlica od plavih vunenih niti s kartonskom ceduljom “Dina Büchler, rođ. 28. IV 1940…”