Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Ispovijest legendarnog vaterpolskog trenera Ratka Rudića za Telegram: ‘Najteže mi je bilo raditi u Hrvatskoj’

'Pri građenju discipline uvijek sam reagirao na najbolje igrače, nikada nisam gradio autoritet na onima slabijima. Ulazio sam u konflikte s najjačim igračima, s onima koji su mi bili najpotrebniji i kojih se nisam želio riješiti, ali od kojih sam želio izvući najbolje'

Brazilski olimpijski odbor proglasio je početkom godine hrvatskog vaterpolskog trenera Ratka Rudića za najboljeg trenera u momčadskim sportovima te zemlje u 2015. godini. To priznanje ima posebnu vrijednost jer je u konkurenciji, uz domaće trenere, bilo i četrdesetak ponajboljih svjetskih trenera koji pripremaju brazilske sportaše za nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. U obrazloženju stoji da je Ratko Rudić, koji je preuzeo brazilsku vaterpolsku reprezentaciju potkraj 2013., napravio najveći pomak u kvaliteti igre jedne ekipe u povijesti vaterpola te da je njegova metodologija rada dala rezultate kojima se nitko nije mogao ni nadati.

Brazilci su na završnici turnira Svjetske lige prošle godine u Bergamu u Italiji najprije priredili senzaciju pobjedom nad Hrvatskom sa 17-10, a potom i osvajanjem brončane medalje. Na Panameričkim igrama u Torontu reprezentacija Brazila osvojila je srebrnu medalju. Tako je Ratko Rudić nevjerojatnoj zbirci od 21 medalje, od kojih je 10 zlatnih, koje je osvojio na europskim i svjetskim prvenstvima te olimpijskim igrama, pridodao još dvije medalje. Ukupno je do sada Rudić kao igrač i trener osvojio 47 medalja, od kojih je 18 zlatnih. Inače, Rudić je od 1968. do 1981. odigrao 297 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije.

Četiri zlatne OI medalje

rudic_zadnja
Brazilski olimpijski odbor Ratka Rudića proglasio je najboljim trenerom u 2015. Vjekoslav Skledar

No, tu ni izdaleka nije kraj Rudićevih rekorda: jedini je izbornik na svijetu u momčadskim sportovima koji je osvojio 4 zlatne olimpijske medalje, koji je osvajao medalje sa četiri nacionalne reprezentacije: Jugoslavijom, Hrvatskom, Italijom i SAD-om. Svemu tomu valja pridodati da će OI u Riju biti njegove 12. olimpijske igre.

S Ratkom Rudićem razgovarali smo za njegova proputovanja kroz Zagreb: došao je prekontrolirati kako igraju njegovi reprezentativci koje je poslao da stječu iskustvo u ponajboljim europskim ekipama.

“Osam mojih igrača trenutačno igraju u Italiji, tri u Hrvatskoj, dva u Mađarskoj i Španjolskoj te jedan u Srbiji. Dvije i pol godine nisu dovoljne da se u vaterpolu napravi sve što je potrebno, no na OI imat ću solidnu ekipu: Perone je jedan od najbolji igrača svijeta, odličan je naš Vrlić, a uskoro će nam se pridružiti i Slobodan Soro, bivši vratar reprezentacije Srbije. Igrači su maksimalno odgovorni, motivirani, disciplinirani pa vjerujem da nećemo razočarati”.

S obzirom na to da je Rudić vodio četiri reprezentacije, zanimalo nas je s kojim je igračima bilo najteže, a s kojim najlakše raditi. “U svakoj zemlji uspio sam stvoriti ozračje da me igrači prate i ispunjavaju program koji sam im zadao, pa nigdje nisam imao većih problema. Možda će vas iznenaditi, ali najteže je bilo raditi u Hrvatskoj. Kada sam 2003. preuzeo reprezentaciju nije bilo lako motivirati igrače, ali i ljude oko vaterpola, najzahtjevnije je bilo uspostaviti koheziju u momčadi. Mediji su bili puni napisa o ljudima koji su se obogatili preko noći, koji su postali važni i popularni bez ikakva rada. Ni sport nije ostao imun na teorije kako se ne treba previše truditi da bi se postigao neki rezultat, pa mi je trebalo dosta vremena kako bih igrače uvjerio da je potrebno mnogo napora i odricanja da bi se uspjelo.

S Amerikancima i Brazilcima tih problema nije bilo: svi oni imaju vrhunske radne navike, odgovorni su, pravi profesionalci, pa sam čak morao, kada bih im dao neku zadaću, tražiti od igrača da ne pretjeruju. Oni, naime, uvijek rade s maksimalnim angažmanom. S Talijanima sam imao drugi problem. Uvjerio sam se, naime, da su sve velike utakmice u posljednjih tridesetak godina dobivale ekipe koje su bile mentalno i fizički nadmoćne, koje su svladale protivnike kroz jaki fizički kontakt. Snaga je presuđivala, a tehničko-taktičke sposobnosti bile su u drugom planu. Zbog toga sam u radu sa svim momčadima, pa i Talijanima, stavljao naglasak na fizičke pripreme, na vježbe snage, rad s utezima. Moraš, dakako, imati tehnički potkovane igrače, minuciozno razrađenu taktiku i koncepciju igre, ali bez snage nema rezultata, ona je temelj uspjeha.

Ulazio sam u konflikte s najjačim igračima, s onima koji su mi bili najpotrebniji i kojih se nisam želio riješiti, ali od kojih sam želio izvući najbolje

Talijani nisu bili navikli na takav način rada, žalili su se da ih previše iscrpljujem, pa sam imao cijeli niz sukoba. Kada smo na OI u Barceloni osvojili zlato, onda naravno više nije bilo primjedbi. No sve se to događalo u okviru stalnih borbi trenera i ekipe tko će za sebe osigurati veći prostor slobode.”

Capellova taktika

Iako je blage naravi, a u privatnom životu vrlo smiren i dobroćudan čovjek, Ratka Rudića prati glas vrlo strogog i zahtjevnog trenera, optuživalo ga se čak da je diktator i tiranin.

“Zaista, dosta sam rigorozan prema igračima, ne samo na treninzima, nego i u slobodno vrijeme. Uvijek ih kontroliram, pazim kako se ponašaju izvan bazena. Gledam tko se s kim druži, tko sjedi zajedno za ručkom, pa onda određujem tko će s kim biti u sobi. Ne dopuštam da oni biraju cimere, ali za dugih priprema dao bih nakon nekog vremena da biraju s kim će spavati, no do tada su se već stari parovi rasturili. Trudio sam se da igrači šire svoje horizonte, prisiljavao sam ih da idu na izložbe, nekima sam kupovao knjige koje su mi kasnije morali prepričavati i analizirati kako bih bio siguran da su ih pročitali.”

Fabio Cappelo ispričao mi je svojedobno kako, kada dođe u novu ekipu, jedva čeka da mu netko od najboljih igrača napravi neku psinu da bi ga mogao kazniti, pa, ako treba, čak i otjerati iz ekipe. “Tako je”, objasnio je, “najlakše steći autoritet i utjerati strah u kosti milijarderima”. Uostalom, Guardiola je otjerao Mandžukića iz Bayerna samo zato jer se u svlačionici nasmijao na jednu njegovu primjedbu.

“Pri građenju discipline uvijek sam reagirao na najbolje igrače, nikada nisam gradio autoritet na onima slabijima. Ulazio sam u konflikte s najjačim igračima, s onima koji su mi bili najpotrebniji i kojih se nisam želio riješiti, ali od kojih sam želio izvući najbolje. Unatoč njihovu jakom egu znao sam da će na kraju popustiti, da će morati progutati stvari i prilagoditi se ekipi. Nakon takvih sukoba atmosfera u ekipi uvijek je bila bolja”.

Rudić objašnjava kako pravi trener mora biti model i uzor igračima, da mora najviše raditi, biti točan, od riječi, znati što hoće.

Distanca trener-igrač

“Bez obzira što su reprezentativci u pravilu ozbiljni i odrasli ljudi, oni su ipak đaci, a ja sam učitelj kojeg moraju slušati. Trener ne smije biti blizak s igračima, ali mora imati empatiju za njih, mora ih razumjeti, pomoći im kada imaju problema. U tom smislu sam vrlo susretljiv, ali nisam im blizak, držim distancu trener-igrač. Prema svima se odnosim na isti način, a odmah reagiram na najmanji problem. Ako to ne bih učinio, onda se mali problem pretvara u veliki i onda ga je teže rješavati.

Ako osjetim da neki igrač ne prestaje te nastavlja tjerati po svome, onda mogu biti zločest. Pričekam trenutak kada će ga najviše pogoditi moja intervencija i onda, pristojno, fino, kulturno, pred svim igračima, kažem što mislim o njegovu ponašanju. I to ga tada najviše pogađa i boli”.

rudic
Rudića je snimio Telegramov fotograf Vjekoslav Skledar Vjekoslav Skledar

Rudić priznaje kako postoje velike razlike između generacija koje je vodio na početku svoje trenerske karijere i ovih današnjih. No, kaže, nisu se mijenjali samo igrači, nego i on.

“S prvom generacijom s kojom sam na OI u Los Angelesu 1984. osvojio zlatnu medalju, u kojoj su bili Bukić, Milanović, Bebić, Paškvalin, Lušić, mogao sam raditi što sam htio. Oni su podnosili dril koji današnji igrači, iz mnogih razloga, ne bi mogli izdržati. Tada su mladi ljudi bili više fokusirani na sport jer se preko njega stjecala afirmacija, socijalni status, novac, zbog toga su grizli, borili se. Tada sam i ja bio drukčiji, puno autoritativniji nego danas, manje sam razgovarao s igračima, donosio sam odluke koje nisam obrazlagao jer su me bespogovorno slušali. Danas moram biti mnogo obzirniji, moram više komunicirati s igračima, objašnjavati im, trebam mnogo povratnih informacija da bih mogao voditi te mlade ljude. Zbog toga sam pomno studirao odnose u svakoj ekipi.

Danas mladi drukčije komuniciraju i žive. Talijanima sam 1994. prije Svjetskog prvenstva pokupio sve mobitele i tako sam riješio problem, no danas je to nemoguće. Svi imaju nekoliko mobitela, laptopa, iPada, jedino sam uspio zabraniti Amerikancima da stalno imaju slušalice na ušima, mogli su ih nositi samo za prekooceanskih letova. Starije generacije bile su veći mangupi, stalno su htjeli tulumariti. Danas igrače ne moram kontrolirati, oni ne izlaze, stalno su na mobitelima i nad laptopima, dopisuju se, igraju igrice…Zato se i moj pristup novim generacijama promijenio.”

Tri lidera u momčadi

rudic1
Rudić je vodio čak četiri reprezentacije Vjekoslav Skledar

Ratko Rudić bio je jedan od prvih trenera koji je imao multidisciplinarni stručni stožer u kojemu su obvezno bili liječnik, psiholog, fiziolog, fizioterapeut, statističar i videoanalitičar…

“Od prvoga dana najviše sam radio sa psiholozima. Zajedno bismo radili individualne analize igrača, ali i sociometriju i psihodinamiku sportske grupe. Kroz razgovore i ispunjavanje upitnika doznali bismo kakav je netko temperament, kakva mu je psiha, karakter…Tako smo onda otkrivali kakvi su odnosi unutar ekipe. Informacije koje sam prikupio pomagale su mi da bolje kontroliram stanje u ekipi. Primijetio sam da postoje zakonitosti koje se ponavljaju u svim ekipama. Ponajprije, uvijek postoje tri lidera: najstariji po godinama oko kojeg se okupljaju mladi igrači, oko lidera po kvaliteti okupljaju se najslabiji igrači, a svi ostali oko vođe koji ima jak utjecaj na ekipu.

Obično bih razgovarao s njima, davao im na važnosti, tražio od njih maksimalan angažman, upozoravao ih da ne trebaju svi biti prijatelji, ali da moraju ostvariti rezultat. I uvijek mi je uspjelo od dosta nehomogenih ekipa napraviti jako složne momčadi. No uvjet za to je odabrati igrače koji najbolje funkcioniraju u ekipi. Skup najboljih igrača ne jamči da ćeš imati najbolju momčad. Uvijek sam birao igrače za koje sam znao da će dati najbolje i najviše kada je najpotrebnije.”

Danas igrače ne moram kontrolirati, oni ne izlaze, stalno su na mobitelima i nad laptopima, dopisuju se, igraju igrice…Zato se i moj pristup novim generacijama promijenio

Rudić je poznat kao čovjek koji je uvijek imao poseban odnos prema treninzima. “Trening je svetinja, on je simulacija prave situacije. Na treningu se moraš ponašati kao da je utakmica, nema opuštanja, boriš se sa sobom i protivnikom, moraš pobijediti svoju bol. Trening mora biti minuciozno programiran, mora se znati svake minute što se radi, zašto, koliko dugo, sve mora imati smisao. Zato su vrlo opasni igrači koji su neozbiljni na treningu: ima trenera koji se vole šaliti s igračima na treningu da im se dodvore, ja sam međutim protiv takvog zabavljanja jer to ne donosi rezultat”.

Ratko Rudić smatra kako je trener ključna figura u sportu, a vođenje reprezentacije vrhunac trenerskog posla.

“Trener je ključan za postizanje vrhunskog rezultata: mora imati viziju, mora znati u kojem će se smjeru razvijati njegov sport, mora planirati, osmišljavati i voditi cijeli proces, objedinjavati rad. Da bi postigao sinergiju cijele organizacije, moraš osigurati potporu saveza, okupiti kvalitetnu ekipu stručnjaka, organizirati logistiku, sve je to u domeni trenera. Igrači su, naravno, glavni protagonisti, no trener je taj koji ih odabire, koji im pomaže da razviju svoje potencijale.

Mnogo eksperimenata

Trener stvara okruženje koje će omogućiti ekipi da dođe do vrhunskog rezultata, a najvažnije je pripremiti momčad da djeluje na najvišoj razini kada su najveće tenzije i opterećenje. Trener mora osigurati primjereno ponašanje, motivaciju i koncentraciju tijekom velikih natjecanja, mora poznavati igru protivnika, odabrati taktiku koju će njegovi igrači moći provesti, mora imati plan igre, znati reagirati tijekom utakmice, mora biti jasan u podjeli zadataka, ali i držati pod kontrolom ponašanje nakon utakmice.

Da bih uspio u tome, među prvima sam s golemim starinskim kamerama snimao treninge i utakmice u svim zemljama u kojima sam radio, surađivao sam s fakultetima za fizičku kulturu i institutima za sport, mnogo sam eksperimentirao, mnogo toga je i publicirano.

Na pravim utakmicama igračima bismo stavili elektrode na prsa kako bismo pratili rad srca, vadili smo im krv iz ušne resice, na primitivan način mjerili koliko je tko isplivao, kakav mu je bio položaj tijela, koja brzina. I kada bih skupio sve podatke tada sam sklopio sliku funkcionalnog modela vaterpolske igre. Uspio sam jer sam uvijek bio korak ispred ostalih.”


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 27. veljače 2016.

Mladen Pleše
Novinar
96 članaka Više o autoru