Dosta prašine podigao je na naš tekst objavljen prošlog tjedna pod naslovom ”Sjeli smo s čovjekom koji godinama stoji na Cvjetnom, drži transparent i jednostavno ne odustaje”. Teške kritike na račun hrvatskog zdravstva iznio je u tom članku Hrvoje Rendulić, otac curice, danas mlade žene, koja je s 13 godina oboljela od anoreksije i nije dobro već 20 godina.
Pod imenom i anonimno javilo mi se nekoliko žena koje pate od anoreksije i bulimije da bi potvrdile Rendulićevu priču, ali iz krugova koji sudjeluju u tretmanu pacijenata s poremećajima u prehrani stigle su i prijekorne reakcije.
Jedan od liječnika koji svakodnevno radi s ovim spektrom oboljelih nazvao me je žestoko opovrgavajući priču Hrvoja Rendulića. To je psihijatar i psihoterapeut Hrvoje Handl, voditelj dnevne bolnice koja je prije šest godina otvorena u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u Jankomiru. Handl je ljutit i nezadovoljan što je njegova ustanova spomenuta u negativnom kontekstu. Razgovarali smo s njim u subotu. Kaže da Rendulića zna osobno i da o njemu ima vrlo loše mišljenje, ali traži da to ostavimo po strani. No – kako će se pokazati do kraja razgovora – ipak mnoge Rendulićeve tvrdnje i sam potvrđuje.
Ovdje nema tko učiti liječnike
Psihijatar Hrvoje Handl predstavlja nam se kao stručnjak za poremećaje u prehrani i naglašava da se time profesionalno bavi desetak godina. Interesiramo se najprije kako i gdje se doškolovao za tu vrlo specifičnu i subspecijalističku oblast medicine. Kaže da je, kao zainteresirani liječnik, na svemu tome ”puno radio sam” proučavajući dostupnu literaturu, ispočetka volontirao u udrugama i sretao se s pacijentima.
Na pitanje kako to da se hrvatski liječnik koga zanimaju poremećaji u prehrani mora o tome educirati sam i na svoju ruku, odgovara da u Hrvatskoj te vrste dodatne i krajnje ciljane edukacije nema ”kao ni mnogo toga drugoga”. Kaže da zato na tom području nema tko učiti naše liječnike, a subspecijalizacije vani su skupe i sustav ih ne financira. Moraš ih, dakle, platiti sam. Tako se prije šest godina desilo da mu je ravnatelj Jankomira ponudio da vodi dnevnu bolnicu za poremećaje u prehrani. Prihvatio je. Od tada on i njegov tim rade od ponedjeljka do petka u jutarnjem turnusu dnevne bolnice s oko 15 pacijentica uglavnom oboljelih od anoreksije i bulimije, a u popodnevnom s 12 pacijenata koji dolaze na tretman zbog opsesivnog prejedanja koje rezultira pretilošću.
Uputnica za tri mjeseca
U dnevnu bolnicu doktora Handla dolazi se preko uputnice, ali programi su namijenjeni samo pacijentima starijima od 18 godina. Djecu – a poznato je da se anoreksija i bulimija najčešće pojavljuju od petnaeste godine i u tinejdžerskoj dobi – šalje se, kaže, na Rebro. U dnevnim bolnicama nema kreveta za najteže slučajeve, a to su oni gdje fizički iznurenim pacijentima doslovno život visi o koncu. Desetak mjesta za takve ima bolnica Rebro, a po nekoliko ih je rezervirano za ove bolesti u još nekoliko hrvatskih gradova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zapanjujuće je da su autoriteti hrvatskog javnog zdravstva odlučili da liječenje anoreksije i bulimije na uputnicu smije trajati tri mjeseca iako i naš sugovornik kaže da se rezultati ne mogu očekivati za manje od jedne i pol do dvije godine. Ali dnevna bolnica surađuje s liječnicima opće medicine i snalaze se na dobrobit pacijenata. Slaže se također da su te bolesti ”poput kroničnih”, što znači da bi sustav oboljelima trebao osigurati trajnu pomoć.
I dr. Handl iznosi podatak da u Hrvatskoj od poremećaja u prehrani pati 30 do 40.000 ljudi, a to najbolje govori kolika je potreba za programima liječenja i bolničkim krevetima. Pritom su navedene brojke o raširenosti ovih bolesti samo paušalne procjene jer službenu evidenciju konkretnih slučajeva u Hrvatskoj ne vodi ni jedno zdravstveno tijelo.
Samo grupna terapija
A kako izgleda liječenje u dnevnoj bolnici podrobno nam je opisao voditelj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oboljeli, dakle, prvo prolaze psihološko testiranje, a zatim nutricionističko savjetovanje. Pitamo odmah dr. Handla pregledaju li pacijente i endokrinolog, internist i gastroenterolog budući da su anoreksija i bulimija složene bolesti i uzrokuju teške posljedice na organima za probavu, srcu, plućima itd. Ne, kaže, jer one koje su na rubu preživljavanja ne dolaze k meni.
Zatim ”stanu u red” jer je kandidatkinja previše, a mjesta u dnevnoj bolnici Jankomir samo 15. Da uđu u program onda čekaju od tri do šest mjeseci. Terapija je grupna, uključeni su i volonteri. Podsjećamo dr. Handla da se u stranoj literaturi (koju sam naširoko konzultirala prije razgovora s Hrvojem Rendulićem) navodi kako je najbolja terapija individualna, pacijent i psihoterapeut. Handl kaže kako je prije i on to mislio, ali ga je rad u terapijskoj zajednici razuvjerio.
Metoda? Ples, joga, pisma, poezija…
Tjedni program za teške bolesti anoreksiju i bulimiju sastoji se od niza psihoterapijskih modula uključujući i obiteljsko savjetovanje. Pacijentice, priča dr. Handl, prolaze radnu terapiju, psihodramu, trening iz komunikacijskih vještina, pripremaju predavanja na zadane teme, imaju jogu, ples, pišu pisma, čitaju poeziju i uči ih se o uravnoteženoj prehrani. Cilj je, kaže, podizanje samopoštovanja, smanjenje simptoma bolesti, promjena stava prema vlastitom tijelu. Posebno naglašava da na tretmanima nema nikakvog miješanja psihijatrijskih pacijenata kao što tvrdi Hrvoje Rendulić. Sudionicama se dnevno serviraju dva obroka, ali ih se za vrijeme jela ne kontrolira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A kako se, pitam, dolazi do uzroka boli? Bol je, naime, glavni pritajeni uzrok ovih poremećaja. Dr. Handl tumači kako se na tome radi ”kroz sve ovo”.
U proteklih šest godina otkako postoji ova dnevna bolnica, kroz njihove je terapije prošlo oko 180 žrtava anoreksije i bulimije. Ukupno, riječ je, dakle, o tridesetak pacijenata na godinu. Ali kapaciteti su takvi da ih ne može biti više, kaže dr. Handl. Pitam ga što poslije, kad se završi terapija i pacijentice se vrate svojim životima u kojima je bolest i nastala. Podsjećam ga da mi je rekao kako je za neki uspjeh u liječenju potrebno godinu i pol do dvije.
Je li to neetično?
Voditelj dnevne bolnice ističe da se s terapijom ne bi smjelo prestati i da ima pacijentica koje se bore s bolešću tri, pet, sedam godina ili još duže. Zato one koje to mogu platiti i koje su motivirane, kasnije idu na psihoterapiju u privatne ambulante. Jednu od takvih registrirao je i dr. Handl. Njegova ambulanta, kaže mi, zove se Podsvijest. Neke od pacijentica iz dnevne bolnice nastavljaju s tretmanima kod njega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pitam ga nije li neetično primati svoje bivše bolničke pacijentice privatno premda bi isto pitanje trebalo postaviti i stotinama drugih hrvatskih bolničkih liječnika, odnosno sustavu koji je to omogućio. Kaže da nije jer on uvjetuje da mu se smiju javiti tek šest mjeseci nakon što su izašle iz dnevne bolnice. Termin od 45 minuta u Podsvijesti dr. Handla košta, kaže, 350 kuna. Ali on kao psihoanalitičar radi i s pacijentima kod kojih su problem neuroze, opsesivno kompulzivni poremećaji, poremećaji ličnosti i tako dalje.
Kakav sustav trebamo?
Pitam na koncu dr. Handla kako bi trebao izgledati sustav koji bi javno zdravstvo moralo ustrojiti za oboljele od anoreksije i bulimije. Jer sustava nema, a u tome se, kako smo vidjeli, doktor Handl u nizu detalja očigledno slaže s ”amaterom” Hrvojem Rendulićem.
Handl smatra da bi Ministarstvo zdravstva i Hrvatski zavod za javno zdravstvo trebali pokrenuti široku kampanju da se javnost senzibilizira za ove bolesti. Iz sredstava zdravstvenog proračuna trebalo bi početi financirati doškolovanje liječnika što uključuje upućivanje na subspecijalizacije za poremećaje u prehrani, edukaciju liječnika primarne zdravstvene zaštite da znaju prepoznati problem i brzo reagirati, te edukaciju gastroenterologa, internista i nutricionista. Potrebno je, nadalje, da hrvatsko javno zdravstvo donese standardni protokol postupanja kod ovih bolesti za cijelu zemlju i da se mreža liječenja i podrške znatno proširi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mi dodajemo da se oboljeli i njihove obitelji nisu u stanju sami hrvati s anoreksijom i bulimijom jednako kao ni s bolestima srca, bubrega ili pluća. To najbolje zna naš prethodni sugovornik Hrvoje Rendulić s Cvjetnog placa. A javnost neka sama zaključuje.
Istup psihijatra s Jankomira: 'Godišnje radimo s 30 oboljelih od anoreksije i bulimije, a ima ih do 40 tisuća'
Razgovarali smo s dr. Hrvojem Handlom, voditeljem dnevne bolnice za poremećaje prehrane u Jankomiru
Interesiramo se kako i gdje se dr. Handl doškolovao za ovu specifičnu i subspecijalističku oblast medicine. Kaže da je, kao zainteresirani liječnik, na svemu tome 'puno radio sam', proučavajući dostupnu literaturu, ispočetka volontirao u udrugama i sretao se s pacijentima. Na pitanje kako to da se liječnik koga zanimaju poremećaji u prehrani mora o tome educirati na svoju ruku, odgovara da kod nas te vrste ciljane edukacije nema. Te su subspecijalizacije vani skupe i naše ih javno zdravstvo ne financira. Moraš ih, dakle, platiti sam.
Dosta prašine podigao je na naš tekst objavljen prošlog tjedna pod naslovom ”Sjeli smo s čovjekom koji godinama stoji na Cvjetnom, drži transparent i jednostavno ne odustaje”. Teške kritike na račun hrvatskog zdravstva iznio je u tom članku Hrvoje Rendulić, otac curice, danas mlade žene, koja je s 13 godina oboljela od anoreksije i nije dobro već 20 godina.
Pod imenom i anonimno javilo mi se nekoliko žena koje pate od anoreksije i bulimije da bi potvrdile Rendulićevu priču, ali iz krugova koji sudjeluju u tretmanu pacijenata s poremećajima u prehrani stigle su i prijekorne reakcije.
Jedan od liječnika koji svakodnevno radi s ovim spektrom oboljelih nazvao me je žestoko opovrgavajući priču Hrvoja Rendulića. To je psihijatar i psihoterapeut Hrvoje Handl, voditelj dnevne bolnice koja je prije šest godina otvorena u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u Jankomiru. Handl je ljutit i nezadovoljan što je njegova ustanova spomenuta u negativnom kontekstu. Razgovarali smo s njim u subotu. Kaže da Rendulića zna osobno i da o njemu ima vrlo loše mišljenje, ali traži da to ostavimo po strani. No – kako će se pokazati do kraja razgovora – ipak mnoge Rendulićeve tvrdnje i sam potvrđuje.
Ovdje nema tko učiti liječnike
Psihijatar Hrvoje Handl predstavlja nam se kao stručnjak za poremećaje u prehrani i naglašava da se time profesionalno bavi desetak godina. Interesiramo se najprije kako i gdje se doškolovao za tu vrlo specifičnu i subspecijalističku oblast medicine. Kaže da je, kao zainteresirani liječnik, na svemu tome ”puno radio sam” proučavajući dostupnu literaturu, ispočetka volontirao u udrugama i sretao se s pacijentima.
Na pitanje kako to da se hrvatski liječnik koga zanimaju poremećaji u prehrani mora o tome educirati sam i na svoju ruku, odgovara da u Hrvatskoj te vrste dodatne i krajnje ciljane edukacije nema ”kao ni mnogo toga drugoga”. Kaže da zato na tom području nema tko učiti naše liječnike, a subspecijalizacije vani su skupe i sustav ih ne financira. Moraš ih, dakle, platiti sam. Tako se prije šest godina desilo da mu je ravnatelj Jankomira ponudio da vodi dnevnu bolnicu za poremećaje u prehrani. Prihvatio je. Od tada on i njegov tim rade od ponedjeljka do petka u jutarnjem turnusu dnevne bolnice s oko 15 pacijentica uglavnom oboljelih od anoreksije i bulimije, a u popodnevnom s 12 pacijenata koji dolaze na tretman zbog opsesivnog prejedanja koje rezultira pretilošću.
Uputnica za tri mjeseca
U dnevnu bolnicu doktora Handla dolazi se preko uputnice, ali programi su namijenjeni samo pacijentima starijima od 18 godina. Djecu – a poznato je da se anoreksija i bulimija najčešće pojavljuju od petnaeste godine i u tinejdžerskoj dobi – šalje se, kaže, na Rebro. U dnevnim bolnicama nema kreveta za najteže slučajeve, a to su oni gdje fizički iznurenim pacijentima doslovno život visi o koncu. Desetak mjesta za takve ima bolnica Rebro, a po nekoliko ih je rezervirano za ove bolesti u još nekoliko hrvatskih gradova.
Zapanjujuće je da su autoriteti hrvatskog javnog zdravstva odlučili da liječenje anoreksije i bulimije na uputnicu smije trajati tri mjeseca iako i naš sugovornik kaže da se rezultati ne mogu očekivati za manje od jedne i pol do dvije godine. Ali dnevna bolnica surađuje s liječnicima opće medicine i snalaze se na dobrobit pacijenata. Slaže se također da su te bolesti ”poput kroničnih”, što znači da bi sustav oboljelima trebao osigurati trajnu pomoć.
I dr. Handl iznosi podatak da u Hrvatskoj od poremećaja u prehrani pati 30 do 40.000 ljudi, a to najbolje govori kolika je potreba za programima liječenja i bolničkim krevetima. Pritom su navedene brojke o raširenosti ovih bolesti samo paušalne procjene jer službenu evidenciju konkretnih slučajeva u Hrvatskoj ne vodi ni jedno zdravstveno tijelo.
Samo grupna terapija
A kako izgleda liječenje u dnevnoj bolnici podrobno nam je opisao voditelj.
Oboljeli, dakle, prvo prolaze psihološko testiranje, a zatim nutricionističko savjetovanje. Pitamo odmah dr. Handla pregledaju li pacijente i endokrinolog, internist i gastroenterolog budući da su anoreksija i bulimija složene bolesti i uzrokuju teške posljedice na organima za probavu, srcu, plućima itd. Ne, kaže, jer one koje su na rubu preživljavanja ne dolaze k meni.
Zatim ”stanu u red” jer je kandidatkinja previše, a mjesta u dnevnoj bolnici Jankomir samo 15. Da uđu u program onda čekaju od tri do šest mjeseci. Terapija je grupna, uključeni su i volonteri. Podsjećamo dr. Handla da se u stranoj literaturi (koju sam naširoko konzultirala prije razgovora s Hrvojem Rendulićem) navodi kako je najbolja terapija individualna, pacijent i psihoterapeut. Handl kaže kako je prije i on to mislio, ali ga je rad u terapijskoj zajednici razuvjerio.
Metoda? Ples, joga, pisma, poezija…
Tjedni program za teške bolesti anoreksiju i bulimiju sastoji se od niza psihoterapijskih modula uključujući i obiteljsko savjetovanje. Pacijentice, priča dr. Handl, prolaze radnu terapiju, psihodramu, trening iz komunikacijskih vještina, pripremaju predavanja na zadane teme, imaju jogu, ples, pišu pisma, čitaju poeziju i uči ih se o uravnoteženoj prehrani. Cilj je, kaže, podizanje samopoštovanja, smanjenje simptoma bolesti, promjena stava prema vlastitom tijelu. Posebno naglašava da na tretmanima nema nikakvog miješanja psihijatrijskih pacijenata kao što tvrdi Hrvoje Rendulić. Sudionicama se dnevno serviraju dva obroka, ali ih se za vrijeme jela ne kontrolira.
A kako se, pitam, dolazi do uzroka boli? Bol je, naime, glavni pritajeni uzrok ovih poremećaja. Dr. Handl tumači kako se na tome radi ”kroz sve ovo”.
U proteklih šest godina otkako postoji ova dnevna bolnica, kroz njihove je terapije prošlo oko 180 žrtava anoreksije i bulimije. Ukupno, riječ je, dakle, o tridesetak pacijenata na godinu. Ali kapaciteti su takvi da ih ne može biti više, kaže dr. Handl. Pitam ga što poslije, kad se završi terapija i pacijentice se vrate svojim životima u kojima je bolest i nastala. Podsjećam ga da mi je rekao kako je za neki uspjeh u liječenju potrebno godinu i pol do dvije.
Je li to neetično?
Voditelj dnevne bolnice ističe da se s terapijom ne bi smjelo prestati i da ima pacijentica koje se bore s bolešću tri, pet, sedam godina ili još duže. Zato one koje to mogu platiti i koje su motivirane, kasnije idu na psihoterapiju u privatne ambulante. Jednu od takvih registrirao je i dr. Handl. Njegova ambulanta, kaže mi, zove se Podsvijest. Neke od pacijentica iz dnevne bolnice nastavljaju s tretmanima kod njega.
Pitam ga nije li neetično primati svoje bivše bolničke pacijentice privatno premda bi isto pitanje trebalo postaviti i stotinama drugih hrvatskih bolničkih liječnika, odnosno sustavu koji je to omogućio. Kaže da nije jer on uvjetuje da mu se smiju javiti tek šest mjeseci nakon što su izašle iz dnevne bolnice. Termin od 45 minuta u Podsvijesti dr. Handla košta, kaže, 350 kuna. Ali on kao psihoanalitičar radi i s pacijentima kod kojih su problem neuroze, opsesivno kompulzivni poremećaji, poremećaji ličnosti i tako dalje.
Kakav sustav trebamo?
Pitam na koncu dr. Handla kako bi trebao izgledati sustav koji bi javno zdravstvo moralo ustrojiti za oboljele od anoreksije i bulimije. Jer sustava nema, a u tome se, kako smo vidjeli, doktor Handl u nizu detalja očigledno slaže s ”amaterom” Hrvojem Rendulićem.
Handl smatra da bi Ministarstvo zdravstva i Hrvatski zavod za javno zdravstvo trebali pokrenuti široku kampanju da se javnost senzibilizira za ove bolesti. Iz sredstava zdravstvenog proračuna trebalo bi početi financirati doškolovanje liječnika što uključuje upućivanje na subspecijalizacije za poremećaje u prehrani, edukaciju liječnika primarne zdravstvene zaštite da znaju prepoznati problem i brzo reagirati, te edukaciju gastroenterologa, internista i nutricionista. Potrebno je, nadalje, da hrvatsko javno zdravstvo donese standardni protokol postupanja kod ovih bolesti za cijelu zemlju i da se mreža liječenja i podrške znatno proširi.
Mi dodajemo da se oboljeli i njihove obitelji nisu u stanju sami hrvati s anoreksijom i bulimijom jednako kao ni s bolestima srca, bubrega ili pluća. To najbolje zna naš prethodni sugovornik Hrvoje Rendulić s Cvjetnog placa. A javnost neka sama zaključuje.