Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Davor Špišić | Snima: PIXSELL

Ivica Buljan ovih je dana imao premijeru svog Julija Cezara u Tirani. Za Telegram govori o novom projektu

Telegramov Davor Špišić sjeo je s cijenjenim redateljem

Poznati redatelj s ansamblom Eksperimentalnog narodnog kazališta (Teatri Kombëtar Eksperimental "Kujtim Spahivogli") u Tirani je postavio Julija Cezara. Za Telegram se raspričao o radu u Albaniji, Shakespeareu te novoj sezoni zagrebačkog HNK gdje je na polovici svog drugog mandata kao ravnatelj Drame

Na svojim životnim policama Ivica Buljan je uskladištio riznicu najprestižnijih svjetskih i domaćih kazališnih nagrada i odlikovanja, između ostalih, nagradu Prešernove zaklade i Odlikovanje viteza reda umjetnosti i književnosti Vlade Francuske Republike. Redateljski je nomad, ostavljao je provokativne tragove na scenama od Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore do SAD, Njemačke, Francuske, Rusije. Italije, Norveške, Obale Bjelokosti…

Iznimne obrazovanosti i erudicije, nesuzdržan u borbi za umjetničke i društvene slobode, Buljan njeguje jedinstven redateljski stil sklopljen od nespojivosti: klasicističke preciznosti i strastvenog, divljeg, eruptivnog nagonskog izraza. Aktualni je ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, sjajnog performerskog tima kojem je razbucao dugogodišnje tavorenje i razbuktao energiju. Upravo je ovih srpanjskih dana u Tirani s ansamblom Eksperimentalnog narodnog kazališta (Teatri Kombëtar Eksperimental “Kujtim Spahivogli”) zabrijao po moćnom Shakespeareovom “Juliju Cezaru”. I napojio redateljske baterije snažnim iskustvom.

TELEGRAM: Kakve su bile reakcije premijerne publike u Tirani?

BULJAN: Ganuli su me. Prvi put u povijesti Tirane rađena je predstava na otvorenome koja se igrala na četiri lokacije. Prvi čin izvodi se u napuštenom bazenu na početku kazališnog trga kojeg su sagradili Talijani za vrijeme okupacije koncem tridesetih, drugi u gradskom parku, a treći u kojem je ubojstvo Cezarovo, ispred Ministarstva unutarnjih poslova gdje je podignut spomenik palim policajcima u posljednjih dvadeset i pet godina. Zadnja dva čina igraju se na improviziranoj pozornici koju su postavili glumci koji tamo protestiraju svake večeri otkad su prije godinu dana gradske vlasti odlučile srušiti stari teatar i na njegovom mjestu sagraditi poslovni toranj s trgovačkim centrom. Ganulo me da je publika prepoznala politički naboj predstave, kao vid otpora protiv opće destrukcije. S umjetničke strane, jedna je gledateljica na Facebooku napisala da je predstavu doživjela kao Van Goghovo slikarstvo koje je za nju razumijevanje boja sunca. Ciljala je vjerojatno na određenu stilsku svježinu i različitost predstave od standardne lokalne produkcije

Scena iz Julije Cezara Toni Soprano Meneglejte

TELEGRAM: Ovo je vaša prva režija u Albaniji?

BULJAN: Da, ja sam sliku života u Albaniji gradio u vrijeme Jugoslavije, kad smo na Albaniju gledali kao na najzatvoreniju zemlju na svijetu. Čitao sam romane Ismaila Kadarea kojeg sam konačno i upoznao. Ta vrsta zadovoljštine najveća je nagrada koju režiser može dobiti. Njegovi prikazi albanskog društva su fascinantni, slojeviti. Svaki kutak Tirane uspoređivao sam s mapom njegovoga grada, tražio ostatke kavana i fakultet gdje je studirao, gdje je izlazio s Helenom ili kamo se šetala njegova majka, famozna Lutka iz, po njoj nazvanog romana. Prvi put sam boravio na jugu Albanije u gradu Saranda 2001. s predstavom “Edip” prema Seneki koju sam režirao u splitskom HNK, a 2006. s “Medejom material” Mini teatra na festivalu u Elbasanu. Nakon rušenja diktature, zemlja je prošla kroz građanski rat Sjevera i Juga 1997. godine, a od početka 2000. doživjela je pravi gospodarski procvat. Tirana je danas milijunski grad burnog noćnog života, prepuna izvrsnih hotela i restorana, doživljava turistički procvat. Ljude odlikuje srdačnost, otvoreni su prema gostima, posebno onima iz Slovenije i Hrvatske.

TELEGRAM: Kako je došlo do suradnje s Narodnim kazalištem iz Tirane?

BULJAN: Na preporuku producenta Nebojše Tarabe, poznati kosovski i nekadašnji jugoslavenski filmski producent Pleurat Himaduna povezao me s direktorom Eksperimentalnog narodnog kazališta Kiçom Londom. Zanimljivost je da u Tirani Narodno kazalište ima “tradicionalnu” i “eksperimentalnu” zgradu. Najprije sam napravio veliku audiciju na koju je pozvano mnogo glumaca. Uz poznate i slavne kao Romir Zalla, Gentian Zenelaj, Ermira Hysaj, odabrao sam i mlade kao što je Klejdi Metaj koji je glumio ulogu Marka Antonija koja je nekoć proslavila Marlona Branda, i studente s Akademije u Tirani.

Scena iz Julije Cezara Toni Soprano Meneglejte

TELEGRAM: Izbor teksta je bio vaš ili su oni ponudili naslov?

BULJAN: Izbor teksta bio je zajednički. Prvi put režirao sam “pravog” Shakespearea, tu ne računam “Macbetha” Heinera Müllera i Koltesovog “Hamleta”. Prvi period proba posvetili smo veoma intenzivnoj analizi drame. Uspoređivali smo scene iz tragedije s onima iz najpoznatijih filmskih trilera, od Hitchcocka, Tarantina do Park Chan-wooka i Takeshi Kitana. Paralelno smo imali kondicijske treninge i vježbe prema modelu Artauda i Grotowskog. Albanski teatar nije ni izdaleka u takvoj produkcijskoj kondiciji kao naš. Komunistički sistem koji je favorizirao kulturu je demontiran, a današnja Albanija je opsjednuta potrošačkom kulturom gdje se od teatra očekuje da bude komercijalan. Zato me je dirnula spremnost glumaca da se posvete ovakvom istraživačkom kreativnom procesu. Probe su tekle na engleskom, albanski pripada staroj skupini indoeuropskih jezika, vrlo je sonoran, moćno odzvanja. Shakespeare na albanskom na trenutke se čuje kao iz Kurosawinih filmova nastalih na bardovim tragedijama.

TELEGRAM: Prostor uvijek daje i snažne konotacije određenom projektu. Što je, dakle, “Julije Cezar” iznjedrio u Tirani? Reference na zabunkeriranu prošlost su još uvijek snažne?

BULJAN: Prava “priča” o Juliju Cezaru, odnosno njegovo ubojstvo u rimskom Kapitolu, dogodilo se 44. godine prije nove ere. Shakespeare je svoj politički triler napisao 1599., uspoređujući promjene u Rimu od republike prema tiraniji s trendom elizabetanske ere koji je išao prema učvršćivanju apsolutne monarhijske moći. Politička povijest Albanije sastavljena je od pokolja, pučeva i nasilnih svrgavanja vladara. Demonstracije protiv današnjeg premijera Edi Rame odvijaju se gotovo svakog tjedna. Jedan dio javnosti ga smatra garantom modernizacije zemlje, a suparnici koje čine predsjednik zemlje i predsjednica prve opozicijske stranke, koji su usput supružnici, drže da je on prepreka demokratizaciji Albanije. Publika zbog toga itekako razumije politički kontekst predstave.

TELEGRAM: Shakespeare fenomenalno varira složena pitanja terora, slobode i diktature… Njihova naličja se često preklapaju?

BULJAN: Između pravog historijskog događaja i vremena Shakespeareove drame postoji 1600 godina razlike, a između Shakespearea i nas nešto više od 400. Svijet se promijenio iz temelja, svaki dan sve više poznajemo svemir, istražujemo vlastito tijelo, znamo za mnoge lijekove, ratujemo manje nego ikad u povijesti, ali su naše igre sve opasnije. Jedino što se nije promijenilo, je zov tiranije. Poruka predstave “Julije Cezar” je da je svaka država javna stvar -res publicae, i da o njenom zdravlju moramo voditi računa prije svega mi, njezini građani, i da je ne smijemo prepustiti u ruke tiranima i diktatorima. Paralele s današnjim stanjem u Albaniji, Hrvatskoj, Mađarskoj ili Americi su vrlo jasne.

Scena iz Julije Cezara Toni Soprano Meneglejte

TELEGRAM: Jedna od važnih tema ove drame je i pitanje prijateljstva, vjernosti i izdajstva. Jeste li i toj liniji dali značaja u predstavi?

BULJAN: Shakespeare je nepresušan ocean ljudskih tajni, savjeta za život, osjećajnosti kakvima nas je naučio baš on. Kao što djetinjstvo i snovi predstavljaju izvor nadahnuća i trauma za naš život, tako klasična umjetnost nudi arhetipove koji nam mogu pomoći odgonetnuti pitanja koja nas danas opsjedaju. Shakespeare na genijalan način govori o dilemama Bruta koji mora izabrati između odanosti prijatelju autokratu i nesebičnom, građanskom služenju domovini. Motiv njegove žene Porcije veoma je čest u baroknoj umjetnosti, danas ona simbolizira mazohističku prirodu čovjeka. Njenu suvremenu sliku možemo vidjeti u famoznom Hanekeovom filmu “Učiteljica klavira”. Kalpurnijin san je jedna od najužasnijih mora koji nas podsjeća na Hitchcockove “Ptice”. Sagradio sam neke prizore koji se u tekstu opisuju ali ne prikazuju kao scene.

TELEGRAM: Današnje manje-više prikrivene diktature gotovo su postale mainstream. Da li je to najopasnije, ta ravnodušnost javnosti? Kako na nju može odgovoriti teatar?

BULJAN: Današnji svijet je kompliciran, neusporedivo zamršeniji nego u osamdesetima kad sam se formirao, ili u devedesetima kad je pala Željezna zavjesa i stvarao se novi europski poredak koji je iznjedrio i Hrvatsku u kakvoj danas živimo. Muče nas problemi zagađenja, klimatske promjene, strah od ratnih sukoba i novih valova izbjeglica, skretanje prema nacionalističkim i totalitarnim politikama, gušenje sloboda. S druge, virtualne strane svijet postaje jedno mjesto, lako je doći do podataka, upoznavati se s ljudima u udaljenim krajevima. Demokracija koju teškim mukama pokušavamo uspostaviti, ima na Balkanu drugačiju tradiciju nego u sjevernoj Europi. Tamo je teatar dio socijalnog života, prosvjetiteljska djelatnost usmjerena mentalnom zdravlju nacije. Kod nas se teatar nalik na reality show odvija u Parlamentu, u Vladi, u medijima. Događaju se brojni slučajevi korupcije, zloupotrebe, političari se ponašaju kao loši komedijanti. Lažu nas, kradu nas, smiju nam se u lice, i na izborima traže naše glasove. To nije specijalnost samo Balkana, Trump to radi u Americi, degradiraju se tekovine demokracije u Brazilu, Srednja Europa ide prema totalitarizmu. Zato mi umjetnici imamo veću odgovornost nametnuti kazalište osobnog i kolektivnog identiteta, ali i kao medij za učenje demokratskih vještina.

TELEGRAM: Na polovici ste drugog mandata u kojem s intendanticom Dubravkom Vrgoč vraćate one zanemarene a potentne gabarite narodnog kazališta. Što još u toj misiji namjeravate otvoriti?

BULJAN: Cijela iduća godina bit će u znaku europskih kazališta. Započinjemo je s predstavljanjem naše koprodukcije s Thalia Teatrom iz Hamburga i Narodnim kazalištem iz Strasbourga “I am Europe” u režiji Falka Richtera. Nakon toga u HNK Zagreb će gostovati Tiago Rodrigues s dvije predstave „By heart“ i „Sopro“, jedna od najvećih kazališnih senzacija „Kalakuta Republic“ autora Serge Aime Coulibalya, te u finalu Ivo Van Hove u koprodukciji s HNK predstavlja „Smrt u Veneciji“. Obećanje o novoj sceni otvorilo bi nove mogućnosti. Jedna pretrpana pozornica onemogućava sustavniji rad na promociji novih tekstova, režije, angažiranju novih umjetnika…

TELEGRAM: Osim toga, društveno odgovorno kazalište uopće nije lako stvarati u zamkama današnjeg fast food vremena…

BULJAN: Nije, ali nastavljajući Brechta i Heinera Müllera, Frank Castorf je od Volksbühne u Berlinu napravio elitno i istovremeno pučko narodno kazalište. Naš imperativ je njegovanje publike, dovođenje nove koja nema pristup teatru prema obrazovnim ili obiteljskim pretpostavkama. Od “Evanđelja” Pippa Delbona, “Tri zime” Tene Štivičić, “Ljudi od voska” Mate Matišića, Novakovog “Ciganina, ali najljepšeg” do Žižekove “Antigone” u režiji Angele Richter, pa sve do novih predstava Bobe Jelčića, Igora Vuka Torbice i Ivana Penovića, društveno angažiran teatar je prije svega, kako je navodio Antoine Vitez, umjetnički teatar.

Scena iz Julije Cezara Toni Soprano Meneglejte

TELEGRAM: Uvod u novu sezonu dat će revija peterburških kazališta a neki od vaših glavnih aduta sezone su Jelčićevo rudarenje po Čehovu i Torbičino po Dostojevskom. To jesu bile ciljane dramaturške spone?

BULJAN: HNK Zagreb se zadnjih sezona najviše trudio oko postavljanja suvremenih domaćih dramskih tekstova. Ulazak u klasiku prije svega je zahvat dvojice redatelja u naponu autorske energije. Jelčićev Čehov dio je ambiciozno zamišljene studijske trilogije koja bi preko amblematskih dramskih tekstova prikazala „hrvatsku rapsodiju“ od početka devedesetih do danas. Torbičin rad odlikuje osobita rafiniranost u čitanju velikih naslova.

TELEGRAM: Rekao bih da najavljena Matanićeva predstava “Zbogom, Berlin”, rađena prema filmu “Cabaret” dolazi u pravo vrijeme. U trenutku kad se ovdje fašizam iznova drsko javlja, a vladajuće garniture to indolentno guraju pod tepih i time ohrabruju.

BULJAN: Dramatičar Ivor Martinić je naš stalni suradnik, s njim dogovaramo zanimljiv redateljsko-dramaturški projekt za skoru budućnost, a trenutno radi adaptaciju romana Christophera Isherwooda koji je bio predložak za slavni Fosseov film „Cabaret“. Matanićeve gostujuće predstave smo redovito prikazivali zadnjih sezona i odlučili smo ući u ambiciozan pokušaj skidanja naslaga s predloška. Tekst prikazuje bezbrižan Berlin koji se u svega nekoliko godina transformirao u opasnu pozornicu nasilja, netrpeljivosti prema Židovima. Isherwood na delikatan način pokazuje kako je radnička klasa, takozvani običan narod, nekoliko decenija ranije okrenut prema lijevim idejama, tako snažno prihvatio Hitlerovu ideologiju.

TELEGRAM: Vas će na kraju sezone čekati transpozicija Harukija Murakamija u scenski medij. Vraški opasan i delikatan posao?

BULJAN: Murakami je čitan, voljen, podcjenjivan i precjenjivan pisac. S malo zaigranosti, Dostojevski i Isherwood se u nekoj elipsi spajaju u njegovom “Kafki na žalu”. Sve ove zamišljene predstave su vrlo ambiciozne, stavljaju velike zahtjeve pred autorske timove i glumce. Ansambl će se doista naći pred golemim izazovima. Za roman “Kafka na žalu” kaže se da je “tour de force of metaphysical reality”. Najavio je osjećajnost novog tisućljeća. To je hararijevski obrazac analize tajne ljudskog postojanja.

Davor Špišić
Telegram autor
16 članaka Više o autoru
Više s weba