Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram
Ivo Goldstein

Ivo Goldstein o tome zašto nas Francuska vidi kao problem, politici i odnosu Hrvatske prema njegovu ocu

Intervju s uglednim povjesničarom i bivšim veleposlanikom Hrvatske u Francuskoj

Ivo Goldstein o tome zašto nas Francuska vidi kao problem, politici i odnosu Hrvatske prema njegovu ocu

Intervju s uglednim povjesničarom i bivšim veleposlanikom Hrvatske u Francuskoj

Ivo Goldstein
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Ugledni hrvatski povjesničar, sveučilišni profesor, bivši veleposlanik Hrvatske u Francuskoj i sin čuvenog Slavka Goldsteina razgovarao je s Telegramovim Mladenom Plešeom o odnosima između Hrvatske i Francuske, činjenici zašto nas Francuska vidi kao državu koja je postala problem i - kratko - odnosu ove zemlje prema njegovu ocu

Kad smo stigli na dogovoreni sastanak u kafić u blizini Filozofskog fakulteta u Zagrebu zatekli smo profesora dr. Ivu Goldsteina kako redigira tekstove koji su prekrili pola stola. S obzirom da je došao nešto ranije, bilo je očito da nije htio gubiti vrijeme pa je sređivao neke znanstvene radove. Takva racionalnost u korištenju vremena zapravo ne čudi: povjesničar Ivo Goldstein, 59, napisao je dvadesetak knjiga i oko dvije stotine znanstvenih i stručnih radova.

Ne slaže se s općim dojmom da se u diplomaciji vrlo malo radi, a ugodno živi. “Možeš naravno raditi laganini, obavljati nužni minimum, ali ja sam kao veleposlanik u Parizu radio punim angažmanom”. Odlazio je, tvrdi, na brojna politička, kulturna i sportska događanja na kojima su sudjelovali hrvatski građani. Za jednog vikenda putovao je u mjesto udaljeno 180 kilometara od Parizu u kojemu je živjela mala hrvatska zajednica podrijetlom iz Jaske, jer je tamo jedan fotograf imao izložbu fotografija zaljeva na jadranskoj obali. Kako je to bilo mjesto sa samo 800 stanovnika, a bio je vikend, nije stavio kravatu.

Zabavna anegdota s kravatom

Kad su drugi dan, objavljene fotografije s otvorenja, kolege iz veleposlanstva nisu se mogli načuditi kako nije nosio kravatu. Od tada je, kaže, u ponedjeljak ujutro stavio kravatu i nije je skidao do petka navečer. Često je sudjelovao na različitim konferencija, seminarima i skupovima, a na nekima od njih držao je i predavanja. Naravno, priznaje, odrađivao je i brojne protokolarne obveze, a posebice mu se urezao u sjećanje prijem u čuvenom Versaillesu gdje se u jednoj od raskošnih dvorana okupilo 800 ljudi, cijeli diplomatski kor i respektabilna administrativna krema francuskih ministarstava.

Tu je bila predstavljena etno gastronomska ponuda Francuske: sedam najvećih francuskih kuhara priredilo je za goste sedam slijedova, a nezaboravna gozba trajala je punih 3, 5 sata. Na jednom takvom prijemu upoznao je veleposlanika Kube, a s obzirom da se bio baš nedavno vratio iz te zemlje, na sva je usta nahvalio ljepote diplomatove domovine. Pohvalio je također vladu što je pozvala u posjetu francuskog predsjednika Francoise Hollanda. No, primijetio je da veleposlanik, koji je očito bio ultracastrovac, baš nije zadovoljan tom posjetom jer je kazao kako nije dobro da se Kuba previše otvara jer će sa strancima u zemlji stići i mnogo toga lošega.

Ivo Goldestein za Telegram govori o veleposlaničkim danima u Francuskoj Vjekoslav Skledar/Telegram

 

Neobičan razgovor s veleposlanikom Kube

Stoga je Goldstein prestao govoriti o toj temi. Tada ga je veleposlanik upitao: “A, vi ste Goldstein, to je židovsko prezime”? Nakon što je Goldstein potvrdio, veleposlanik mu je kazao: “Vi ste Židov, ali nisu svi Židovi cionisti, ja to svim svojim prijateljima uvijek govorim, ima i poštenih Židova”. To je Goldsteina odmah podsjetilo na onu čuvenu formulaciju iz bivšeg sustava kad se inteligencija dijelila na poštenu i onu drugu.

Ivo Goldstein završio je u Zagrebu Klasičnu gimnaziju i jednopredmetni studij povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta. Već 1980. postao je asistent-pripravnik na Katedri za opću povijest srednjega vijeka. Nakon što je magistrirao i doktorirao, izabran je 1996. za izvanrednog, 2001. za redovnog profesora, a 2007. u trajno zvanje redovnog profesora. Od 2003. profesor je na predmetu Hrvatska povijest u 20. stoljeću na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je na fakultetima u Osijeku, Puli, Mostaru, Rijeci i Splitu, na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova.

Nekoliko golemih postignuća

Kao stipendist bio je na tri duža studijska boravka u Parizu, na Ecole des Hautes Etudes en sciences sociales, u Ateni, 2011. te na Imre Kertész Kolleg Friedrich Schiller Universität-a u Jeni. S profesorom Vladimirom Anićem autor je Rječnika stranih riječi koji je prvi puta objavljen 1999., bio je član uređivačkog odbora Hrvatskog enciklopedijskog rječnika. Bio je urednik i glavni autor leksikografsko-historiografskog izdanja Kronologija – Hrvatska – Europa – svijet iz 1996.

Za knjigu Židovi u Zagrebu 1918-1941. dobio je Nagradu grada Zagreba. S ocem je napisao knjigu Jasenovac i Bleiburg nisu isto, 2011., jedan je od autora te glavni urednik Povijesti grada Zagreba I-II dio. Za mnoge su Hrvatska 1918-2008. te Hrvatski rani srednji vijek, najcjelovitije Goldsteinove knjige, no iznimno su hvaljene trotomna Povijest Hrvatske 1945-2011. te knjige Tito te Holokaust u Hrvatskoj koje je napisao zajedno s ocem Slavkom. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2005. godine za ukupni znanstveno-istraživački doprinos, a 2007. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za ukupni znanstveni doprinos.

TELEGRAM: Zašto odnosi između Hrvatske i Francuske, premda između dvije države nikada nije bilo otvorenih pitanja ili ozbiljnijeg spora, ipak nikad nisu bili osobito prisni? Odnosno zašto se stječe dojam da Srbija ima puno bolje relacije s Parizom od Hrvatske?

GOLDSTEIN: Gledajući stotinjak i više godina unatrag jasno je da su odnosi Francuske sa Srbijom bili puno intenzivniji, pa i puno bolji nego s Hrvatskom. Po kralju Petru I, koji je u Francuskoj studirao i završio vojnu akademiju, zove se jedna velika avenija u glavnom gradu Francuske, na prekrasnom mjestu mu je i spomenik, a u predgrađu Pariza je i groblje srpskih vojnika iz Prvog svjetskog rata. U Francuskoj Petra I. nazivaju srpskim, a ne jugoslavenskim kraljem, odnosno kraljem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, – a on je to bio tri godine, od 1918. do smrti 1921. godine.

Unatoč toga francuska politika ne ovisi o različitim tradicionalnim prijateljstvima nego se zasniva na sadašnjim i trenutnim interesima. Mi smo članica EU, a Srbija nije, pa smo sada bliži Parizu od njih. U Bruxellesu se svaki tjedan ili mjesec lobira, odlučuje i glasa o važnim europskim poslovima. Mi imamo tamo jedan glas i zbog toga smo partneri Francuske i njoj zanimljivi. Ako se nekom i dalje čini da je Srbija ipak bliža, to je tek dojam. Doduše, djelomično taj dojam ne vara, jer je i posljedica činjenice da u posljednjeg dvije godine, kao članica EU, zapravo iznevjeravamo očekivanja Francuske.

TELEGRAM: U kom smislu?

GOLDSTEIN: Premda to nigdje nije zapisano, relevantni igrači u EU, u načelu – stare države članice, poduprijeli su ulazak Hrvatske u EU s jasnim zadatkom: da promoviramo suradnju, mir, napredak, snošljivost u regiji jugoistočne Europe, dakle, na prostoru šest zemalja koje još nisu u EU. Zajedno, dakako, sa Slovenijom i drugim članicama EU koje i jesu i nisu jako involvirane u te regionalne probleme, susjedima tog prostora, poput Mađarske, Rumunjske, Grčke, Bugarske… Dakle, rad i značajan doprinos u stabilizaciji tog prostora bila je naša obveza i domaća zadaća. U prvo vrijeme se činilo da naša Vlada radi dobre korake u tom smjeru.

A ako i tih koraka nije bilo, davao nam se određeni rok da se organiziramo i krenemo. No, vremenom je francuska politika počela stjecati dojam da je Hrvatska od te strategije odustala te da ona više nije primarni cilj. Prvi veliki šok u Parizu izazvala je nasilna blokada vukovarske povorke u studenome 2014. u kojoj su bili predsjednik države i premijer. Tada su, naime, Francuzi zaključili kako socijaldemokratsko-liberalna vlada premijera Zorana Milanovića te predsjednik Ivo Josipović ne kontroliraju neke skupine što ih je navodilo na zaključak da se njihova vlast neće održati. To se kasnije i potvrdilo. Vidjelo se, naime, da politička događanja u zemlji klize izvan prostora liberalne demokracije.

Goldsteina je snimio Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar/Telegram

Stvaranju takva dojma snažno je pridonijela novoizabrana predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović kad je u izbornoj noći, nakon proglašenja pobjede, prvo posjetila u šator na Savskoj ulici. To je za Francuze bilo apsolutno neprihvatljivo iz jednostavnog razloga što su oni institucionalisti odnosno legalisti do boli. Ako postoji problem u nekom sektoru, onda oni očekuju da predsjednik države prvo razgovara s premijerom i resornim ministrom, a ne da se baca u naručaj uličnim bukačima. Nakon toga uslijedio je niz predsjedničinih sličnih poteza, a kad tome pridodate i Francuzima odiozno koketiranje s ekstremnom desnicom, jasno je da nas je francuska politika smjestila na poziciju koja nam pripada.

TELEGRAM: Koje je to mjesto?

GOLDSTEIN: U odnosima s Francuzima nije došlo do zahlađenja odnosa, ali smo, pogotovo kad je formirana Oreškovićeva vlada, i kad se vidjelo tko su u njoj ključni ljudi, sami smo sebe stavili u poziciju da nas Pariz više ne doživljava kao državu koja će pomoći u rješavanju problema u jugoistočnoj Europi, već kao zemlju koja je postala dio problema. Sve što se događa u posljednje dvije godine samo potvrđuje takvu konstataciju.

TELEGRAM: Kao veleposlanik u Parizu zasigurno ste bili u prilici svojim domaćinima prezentirati i objašnjavati hrvatska stajališta u vezi arbitražnog spora sa Slovenijom, o odnosima s BiH, Srbijom… Kako su oni komentirali vaša stajališta?

GOLDSTEIN: Što se tiče naših problema u odnosima sa susjedima te situacije u regiji, Francuzi pažljivo slušaju sve strane, prihvaćaju sve činjenice, važu kako će se postaviti, što će reći. No, generalno, oni ne razumiju takvo ponašanje. Najčešće Vam kažu, više-manje uvijeno ili više-manje otvoreno: “Mi smo s Nijemcima u 19. i 20. stoljeću vodili tri krvava rata, a samo u bici kod Verduna u Prvom svjetskom ratu poginulo je 300.000 Francuza. No, samo pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1950., zajedno s Nijemcima stvorili smo Europsku zajednicu za ugljen i čelik, preteču EU. I otada gradimo partnerstvo I prijateljstvo s Nijemcima, iako ratove i stradanja nismo zaboravili”.

Nakon izlaska Velike Britanije iz EU, partnerstvo Francuske i Njemačke će ojačati i predstavljati će okosnicu funkcioniranja EU. To je ujedno i jasna poruka našim vodećim političarima. Ne podilazite najnižim strastima, ne pumpajte svađe i napetosti zbog nekih bivših i narednih predizbornih kampanja, nego progutajte ponekad i knedlu pa predvodite one snage koje žele suradnju na temelju razumijevanja, solidarnosti, uvažavanja svih strana. Kad govorim o regiji i problemima koje imamo sa susjedima ne želim reći da ti susjedi imaju pravo. Ne, i oni su isto tako promotori istovrsne ili slične politike, u nekim situacijama još i gori. I to ne samo susjedi s istočne i južne strane, već i Slovenija.

Nije na meni da apotekarskom vagom mjerim krivnju, no mi bismo se morali razlikovati od naših susjeda tako da napravimo jasan odmak od onoga što je bilo te uložiti dodatni napor kako bismo okrenuli novu stranicu u našoj politici. Jednostavno: trebali bismo promovirati politiku suradnje i solidarnosti. Ne zaboraviti ono što je bilo, nego naprosto okrenuti novu stranicu u odnosima s BiH, Srbijom, Slovenijom. Ne kažem da je to lako učiniti, ali se mora, i bilo bi vrijedno truda. Da smo s takvom politikom došli na kraj puta, odnosno da smo lupili glavom o zid govori i činjenica da su u nekoliko proteklih dana čelnici dviju susjednih zemalja, Srbije i Slovenije, otkazali dolazak u Zagreb.

TELEGRAM: Francuska i većina članica EU svoju demokraciju temelje, među ostalim, i na antifašizmu. Kako u tom kontekstu u Parizu ocjenjuju sve snažnije zahtjeve u Hrvatskoj, čak i od utjecajnih političkih čimbenika, za redefiniranjem značaja antifašizma te naravi NDH i ustaškog pokreta?

GOLDSTEIN: To apsolutno ima odjeka. Reustašizacija kao hrvatska varijanta povijesnog revizionizma Francuzima je apsolutno neprihvatljiva. O nekim tezama koje su kod nas stalno na dnevnom redu kod njih se ne raspravlja, one jednostavno nemaju pravo građanstva. Intervju koji je svojedobno tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao uglednom Le Mondeu, iako je vješto branio svoje stavove, uopće nije pomogao hrvatskoj stvari nego je francuskoj političkoj eliti i opinion makerima dao još jedan dodatni argument da Hrvatsku valja parkirati među zemlje poput Mađarske i Poljske. Te države oni smatraju zemljama takozvanim iliberalnim ili neliberalnim demokracijam.

To su, za pojmove Europe koja se temelji na liberalnoj demokraciji, države u kojima vlada neliberalna demokracija, dakle u kojima funkcionira demokratski izborni proces, ali su prava manjina, nacionalnih, vjerskih, političkih…, ili ozbiljno ugrožena ili se uopće ne poštuju. Informirani francuski krugovi prije više godina zapazili su da je netko u Hrvatskoj izdao knjigu Alaina de Benoista ‘Komunizam i nacizam’. De Benoist je poznat kao ideolog “nove desnice”, pokreta desnijeg od Nacionalnog fronta Marine Le Pen. On u krugovima francuske umjerene desnice, o ljevici da i ne govorimo, nema pravo građanstva, njega se i francuski desničari klone.

Hasanbegović je izdao De Benoista prije desetak godina u privatnoj nakladi. A kad su Francuzi spojili ime tadašnjeg izdavača i novog ministra kulture, bilo im je jasno kako diše nova Oreškovićeva vlada. Hasanbegović je tih godina izdao i knjigu ‘Industrija holokausta’ Normana G. Finkelsteina koji na specifičan način predstavlja dio revizionističke historiografije. Kad su i to shvatili, pa onda bili informirani o raznim izjavama i Hasanbegovića i drugih članova Vlade, Francuzi su složili sve te činjenice na hrpu i za njih je repozicioniranje Hrvatske na ideološkoj karti Europe bilo zaključeno.

TELEGRAM: Dobro, kakva je onda pozicija Hrvatske u očima francuske politike?

GOLDSTEIN: U Francuskoj se u protekle dvije godine nisu bavili puno Hrvatskom niti ju pretjerano spominju, osim kad se govori o sportu i turizmu, – Hrvatska je za njih “quantité négligeable” (zanemariva količina), dok istodobno Mađarska i Poljska izazivaju znatno veću pozornost. To je zbog toga što je riječ o puno većim državama, koje su osim toga dio schengenskog prostora, u koji mi ne spadamo. Mađarska i Poljska duže su u članstvu i dublje su integrirane u EU od Hrvatske, pa francuska javnost zna puno više o njima.

Naposljetku, Poljska ima iznimno bogatu povijest bilateralnih odnosa s Francuskom. Naprosto, Hrvatska je, barem što se Francuske tiče, parkirana na rezervno mjesto unutar EU, što i nije tako loše, jer smo ipak dio EU. Ponekad smo im i potrebni, pa ćemo zbog toga, u nekoj mjeri, imati i popuste. Ali, razvijene članice u EU Hrvatsku više ne uzimaju ozbiljno, nego je tretiraju kao (još jednu) problematičnu članicu što se onda servira kao dodatna potvrda sve popularnije teze da je širenje EU na europski istok i jugoistok bila pogreška.

TELEGRAM: Zašto se Francuzi toliko zgražaju nad nekim pojavama u Hrvatskoj, kad je radikalna desnica predvođena Marine Le Pen i okupljena u Nacionalnoj fronti, iznimno značajan čimbenik na njihovoj političkoj sceni?

GOLDSTEIN: Da bi Marine Le Pen postala tako važan faktor morala je u posljednjih nekoliko godina napraviti značajan odmak od politike svog oca. Jean-Marie Le Pen imao je više imidž svađalice i prznice koja izaziva ekscese, nego li ozbiljnog političara ili čovjeka koji želi pobijediti na izborima. Kao bukač stekao je neku potporu u javnosti, a nakon čudnog spleta okolnosti čak je 2002. ušao u drugi krug predsjedničkih izbora. No, tada je dobio samo 18 posto glasova, a njegov protivnik Jacques Chirac čak 82 posto. Iz toga je Marine Le Pen izvukla pouku pa se odlučila na značajan odmak od politike svog oca i u mnogim se temama repozicionirala te donekle približila desnom centru.

To ide i do toga da je za drugog čovjeka stranke imenovala deklariranog homoseksualca Floriana Philippota. Jedan od starih partijskih drugova Jean-Marie Le Pena, prije nego li ga je vlastita kćer izbacila iz stranke, takav radikalan zaokret nije mogao podnijeti. Izašao je iz stranke objašnjavajući u otvorenom pismu da može prihvatiti dosta promjena koje je napravila Marine Le Pen, ali da homoseksualca kao potpredsjednika stranke ne može podnijeti. No, za dobar dio Francuza, pa čak ni za glasače Nacionalne fronte, seksualna orijentacija Floriana Philippota ne predstavlja problem.

Osim toga, valja znati da se od siječnja 2015. kada su učestali teroristički napadi, čitava francuska politička scena počela pomicati udesno. Pomakli su se i tada vladajući socijalisti, pa onda i umjerena desnica, što je dovelo do toga da su nekad udaljena umjerena desnica i Nacionalni front Le Pen značajno približili. Marine Le Pen je kao i njezin otac uspjela ući u drugi krug nedavnih predsjedničkih izbora što se, za razliku od predsjedničkih izbora 2002. godine, uglavnom očekivalo. Iako je postojala bojazan da bi rezultat drugog kruga izbora mogao biti krajnje neizvjestan, Emmanuel Macron je pobijedio praktički s dvotrećinskom većinom od 66,1 posto naprama 33,9 posto. To se s pravom doživjelo pobjedom francuske demokracije.

TELEGRAM: Dolazak na vlast Emmanuela Macrona izazvao je veliki potres na francuskoj političkoj sceni?

GOLDSTEIN: Točno, pogotovo nakon parlamentarnih izbora koji su uslijedili nekoliko tjedana kasnije, počele su se događati velike promjene. Politička scena Francuske više nije onakva kakva je bila posljednjih 55 godina kad su postojale lijeva i desna koalicija koje su se izmjenjivale na vlasti te držale francusku političku scenu uravnoteženom i stabilnom. Naprosto, došlo je do dramatične promjene u političkoj arhitekturi, jer je politički pokret En Marche, koji je osnovao Macron, premoćno pobijedio.

TELEGRAM: Kakav će biti odnos nove vlade u Parizu spram Hrvatske?

GOLDSTEIN: Teško mi je predvidjeti jer je riječ o novoj političkoj nomenklaturi, o novim ljudima kojima su u proteklim mjesecima i tjednima prišli neki ljudi iz desnog centra i iz Socijalističke partije. No, od sredine srpnja više ne pratim zbivanja iz neposredne blizine, pa u tom smislu više nisam najpouzdaniji sugovornik. Mislim da, što se tiče Hrvatske, neće biti velikih promjena, jer je naša pozicija zadana gabaritima koje sam već opisao.

TELEGRAM: Ima li premijer Andrej Plenković, koji je i vođa HDZ-a, snage okrenuti novu stranicu hrvatske politike o kojoj govorite?

GOLDSTEIN: Tomu se nadam, ali s obzirom na njegov odnos prema različitim interesnim skupina i grupama s kojima se ne želi konfrontirati te s mukom kojom je preselio ploču iz Jasenovca 9 kilometara dalje, premda ju je trebao zakopati u Jasenovcu, ne mogu biti preveliki optimist.

TELEGRAM: Ima li ipak šanse da se Hrvatska progura među države koje će biti u EU prve brzine?

GOLDSTEIN: Ima, ako se budemo uporno gurali, ali problem je u tomu što ne vidim da to radimo. Zanimljivo da se o razvoju EU te mogućnosti da se transformira u organizaciju s dvije ili tri brzine, u nas uopće ne razgovara, niti javnost niti politiku ne zabrinjava da smo praktički pred ispadanjem iz konkurencije za EU prve brzine. Ta šutnja hrvatske politike i javnosti još je poraznija od onoga da se ne guramo. Vidim u medijima da je Hrvatska narodna banka dogotovila strategiju uključivanja u eurozonu, po kojoj bi u najboljem slučaju Hrvatska euro uvela 2022. godine. Reklo bi se – bolje ikad nego nikad.

Premijer Andrej Plenković neki je dan, nakon razgovora s predsjednikom Europskog vijeća Donaldom Tuskom, rekao da su nam prioriteti Schengen i eurozona. To, nažalost, djeluje neuvjerljivo, jer on iza sebe nema nikoga – niti politiku, niti javnost. EU je u velikim turbulencijama – na djelu su regresivni politički i kulturni procesi u mnogim članicama, posebice na istoku, nejasno je užasno mnogo stvari oko Brexita, nakon grčke i migrantske krize uništen je san o EU solidarnosti, terorizam nam je na vratu, imamo i dalje nepredvidivog Trumpa koji nam puše iza leđa, a sada je tu i kriza oko Katalonije.

U tako teškim i neizvjesnim vremenima vjerojatniji je, nažalost, scenarij da će nam ekipa koja ulazi u EU prve brzine reći da nam valja i dalje sjediti u magarećoj klupi negoli nam pomoći da im se pridružimo. Trenutno se čeka formiranje koalicijske vlade u Njemačkoj i tada će se intenzivirati pregovori o novoj Europi i novoj Europskoj uniji. Čak i ako ćemo se jako truditi i dobro raditi morat ćemo preskočiti dvije teške prepreke ako se uopće želimo kandidirati za ulazak u EU prve brzine. Riječ je o dva strateška projekta koja moramo realizirati, a to će biti jako teško.

TELEGRAM: Koji su to projekti, odnosno prepreke?

GOLDSTEIN: Prvo je ulazak u šengensku, pa zatim u eurozonu. Umjesto da se koncentriramo da ispunimo sve uvjete potrebne da postanemo članica tih dviju zona, hrvatska politika izabrala je za prioritet u međunarodnim poslovima razglabanje o sporu sa Slovenijom. To predstavlja katastrofalno trošenje energije i vremena i s naše i sa slovenske strane. Slovenci nam svojom blokadom da dobijemo poziv za članstvo u OECD-u nanose golemu štetu. Još će nam veću štetu nanijeti ako budu ustrajali, pa nam blokiraju ulazak u šengensku zonu. Istodobno, štete i sebi jer su u Uniji percipirani kao mala, zadrta državica koja ne želi surađivati, koja svima koji se zalažu za stabilizaciju jugoistočne Europe šalje poruku da ni Slovenija ni Hrvatska nisu zemlje koje u tom procesu mogu aktivno sudjelovati.

Ivo Goldstein Vjekoslav Skledar/Telegram

Naime, logično se postavlja pitanje kako države koje se međusobno svađaju mogu djelovati kao stabiliziratori i mirotvorci. Iz Pariza su mi proteklih dana moji bivši kolege iz OECD-a slali poruke kako ne mogu razumjeti Slovence koji blokiraju Hrvatsku i kako im je ta blokada potpuno neprihvatljiva i nerazumljiva. Sada se moramo suočiti sa situacijom, kakva je da je. Ona nije nimalo laka jer bi nas ispadanje iz bilo kakvih integrativnih procesa gurnulo na još veću marginu. Kad dođe do raslojavanja tada će države članice eurozone i šengena napraviti korak dalje u integraciji, a svi koji ostanu izvan tog kruga, još će više zaostati. Da se razumijemo – to neće biti samo akademska rasprava, već će se realizirati vrlo konkretni projekti. Za nas je također važna i psihološko-politička percepcija. Članstvo u EU donosi cijeli niz prednosti, ali ako niste u šengenu i eurozoni, onda to otežava poziciju. Naprosto, postajete drugorazredan član.

Evo Vam konkretnih primjera: neki francuski gospodarstvenici neće poslovati sa zemljama izvan EU gdje ne funkcionira europsko zakonodavstvo. Zbog toga što nismo u šengenskoj zoni dio Francuza ne dolazi k nama na odmor jer nema niti jedan dokument pa ne može izvan granica Schengena, jer bi na granici morali pokazati putovnicu ili osobnu iskaznicu. U detaljima koji odlučuju na putovanje u inozemstvo nekima je važno da i dalje barataju s eurom i ne da im se mijenjati valutu, preračunavati u domaću valutu, imati osjećaj da ste prevareni kod mijenjanja…. Osim toga, između država EU prve brzine raspoređivati će se veliki novac. Naša situacija bit će još teža nakon 2020. kad ćemo izaći iz današnjeg sedmogodišnjeg ciklusa financiranja pa ćemo biti u košu zajedno s ostalim državama članicama EU. Nažalost, sve upućuje da bi i financijski moglo loše proći.

TELEGRAM: Stječe se dojam da su prioritet naše vanjske politike odnosi s Mađarskom i Poljskom, a ne s EU ?

GOLDSTEIN: Teško mi je reći koji su naši prioriteti premda bi to trebali biti EU i Europa. Nisu problem ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova, to je stvar koja se mora riješiti na puno višim razinama. Bavimo se manje važnim pitanjima, a kroz prste nam cure bitne stvari. S Mađarima, primjerice, imamo problema zbog slučaja Ina-Mol. Prije nekoliko dana blokirali su nam dobivanje pozivnice za početak pristupnih pregovora u OECD-u, čime nam je zadan težak udarac. Možemo li ih smatrati bliskim prijateljima i partnerima? Kad se, primjerice, prate hrvatski mediji onda se stječe dojam da su EU i Bruxelles nešto što je daleko od nas, što se nas ne tiče.

Naprosto nema se dojam da je Hrvatska članica EU. U Bruxellesu se stalno odlučuje o stvarima koje su od fundamentalne važnosti za Hrvatsku, međutim to se kod na slabo prepoznaje. Bio sam zgrožen prije nekog vremena gledajući vijesti na našoj TV. Toga se dana u Bruxellesu održavala važna konferencija šefova vlada i država. Kratka informacija o tomu objavljena je nakon vijesti da je u Vukomeričkim Goricama, zbog velikih kiša, propala dionica ceste od 200 metara. To najbolje pokazuje koliko nam je uistinu stalo do EU i na koji način sudjelujemo u europskim poslovima.

TELEGRAM: Ne odražava li se nedosljednost i neodlučnost u unutarnjoj politici te politika nerješavanja problema, i na vanjsku politiku. Kao ni u unutarnjoj politici tako ni u kreiranju vanjske politike nemamo snage zauzeti neko čvršće stajalište?

GOLDSTEIN: Činjenica da je predsjednica države nedavno po drugi puta ponovila kako smo mi u doba komunizma/socijalizma bili iza željezne zavjese pokazuje dublje neshvaćanje onoga što je Hrvatska bila kroz povijest, onoga što jest i onoga što treba biti. Ako nemate jasnu sliku o prošlosti, ne možete napraviti ni ispravnu inventuru današnjice niti možete odrediti što valja raditi u budućnosti. Osim toga, kad izjavite takvu neistinu poput one o Hrvatskoj s druge strane željezne zavjese, pred informiranim sugovornicima generalno gubite kredibilitet, pa oni počnu sumnjati i u ono istinito što tvrdite. Nije mi jasno da predsjedničina okolina nema snage joj reći da s takvim izjavama valja prestati.

No, to pokazuje i koliko nam je vanjska politika zaglibila. Moram se također osvrnuti i na predsjedničin govor u Pazinu, gdje je izviždana. U Francuskoj je nezamislivo da se zviždi predsjedniku države, jer on simbolizira i predstavlja svoju zemlju i ja takav stav apsolutno podržavam – smatram da je neprihvatljivo zviždati predsjedniku Republike dok odrađuje protokolarnu obavezu. No, predsjednica je doživjela zvižduke, jer je u kontekstu istarskog antifašizma govorila o svećeniku Boži Milanoviću, a nije nijednom riječju spomenula Narodnooslobodilački pokret i Josipa Broza Tita. Milanović je u procesu priključenja Istre Hrvatskoj bio neosporno vrlo važan, ali on je samo sekundirao Narodnooslobodilačkom pokretu i Titu, koji su Istru oslobodili oružjem.

Stoga je i nespominjanje Tita i Narodnooslobodilačkog pokreta u ovom kontekstu apsolutno neprihvatljivo, zapravo skandalozno. Netko će reći da se radi o detaljima, ja bih rekao da nije tako. Upravo se bit stvari često krije u detaljima. A kad je riječ o onome što i kako govori predsjednica i njezini sumišljenici o povijesti, treba znati sljedeće – studentima često govorim kako moraju razlikovati režim od države. Jedno je komunistički/socijalistički režim, a drugo je država stvorena u to, ratno doba. Svi veliki Hrvati mogu se postaviti na svoje hrvatske trepavice, ali današnja hrvatska država je nastala u lipnju 1943. u Otočcu i na Plitvičkim jezerima za Prvog zasjedanja ZAVNOH-a. Te su odluke dodatno potvrđene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu u studenome te godine. O tomu kakav je režim stajao iza toga može se voditi rasprava, ali posve druge vrste.

TELEGRAM: Kako komentirate odnos vladajuće političke nomenklature u Hrvatskoj na vijesti o smrti vašeg oca?

GOLDSTEIN: U ovom trenutku to je toliko bolna tema za mene i toliko sam još sentimentalno uz sve to vezan, da mi je teško govoriti. No, progovorit ću o tome vrlo brzo. Nekima je u ovoj državi dopušteno da nekažnjeno šire mržnju i netpeljivost prema mom mrtvom ocu. Oni bi u svakoj normalnoj državi završili na sudu zbog govora mržnje. A oni koji su odgovorni stvaranje atmosfere u kojoj je linč mrtvog čovjeka moguć, prave se blesavi.

Ti su ljudi mog oca prepoznali kao “mrzitelja hrvatstva”, a on je za hrvatsku kulturu i politiku i Hrvatsku općenito napravio toliko da to oni uopće ne mogu ni pojmiti ni shvatiti. Moj otac bi, da je slučajno ušao u nomenklaturu “velikih Hrvata”, mogao biti slavljen samo zbog jedne epizode u biografiji – naime, on je kao direktor Sveučilišne naklade Liber izdao 1971. reprint “Misala po zakonu rimskog Dvora 1483”, što je bila prva tiskana knjiga na hrvatskom. U Vatikanu je papi Pavlu VI predao jedan primjerak i zadržao se s njim u privatnom razgovoru punih 45 minuta. Koji od “velikih Hrvata” je to postigao?