Nekad je nužno odabrati stranu

Iz neposredne blizine gledam ovaj požar na Pelješcu i opet je kaos; kako je moguće da nismo ništa naučili od lani?

Nema dovoljno ljudi, vatrogasni sustav posve je nekoordiniran, kanaderi ne mogu djelovati

FOTO: PIXSELL

Pojednostavljeno govoreći, u posljednjih nešto više od godinu dana se nije ništa promijenilo u infrastrukturi vatrogastva. Kako na polju prevencije, tako i na polju reakcije. Sve velike riječi, izvanredne sjednice Vlade, čvrsta obećanja o ulaganju u vatrogastvo i općenito emitiranje odlučnosti da se splitski slučaj nikad više ne ponovi, pali su u vodu, ili bolje rečeno otišli su u dim, s prvom ozbiljnom burom na kraju ljeta.

Stjecajem okolnosti, prošlogodišnji apokaliptični požar u Splitu, jednako kao i ovaj još uvijek aktivni na Pelješcu doživio sam izravno, tj. iz neposredne blizine. Na isti način, na koji je prošlog ljeta čitav Split bio prekriven pepelom i gustim dimom, u utorak su pepeo i dim s pelješkog požarišta padali na Korčulu i Lumbardu. U trenutku dok ovo pišem požar u neposrednoj blizini Orebića se iznova rasplamsava, bura je s dolaskom noći opet u jačanju, a ionako je već previše loših vijesti došlo s požarom. Od nekolicine izgorenih kuća, do ugroženog spremišta nafte.

Kako sam prošle godine za Telegram napisao tekst o splitskoj apokalipsi, jednako bih mogao pisati i o aktualnoj na Pelješcu, zbog čega na koncu i nastaje ovaj tekst. Pojednostavljeno govoreći, u posljednjih nešto više od godinu dana se nije ništa promijenilo u infrastrukturi vatrogastva. Kako na polju prevencije, tako i na polju reakcije. Sve velike riječi, izvanredne sjednice Vlade, čvrsta obećanja o ulaganju u vatrogastvo i općenito emitiranje odlučnosti da se splitski slučaj nikad više ne ponovi, pali su u vodu, ili bolje rečeno otišli su u dim, s prvom ozbiljnom burom na kraju ljeta.

Kaos s trajektom, zatvorena cesta, mnogi zarobljeni na Korčuli

Sve se iznova ponovilo, veliki požar, evakuacija stanovništva, izgorjele kuće, ugrožene benzinske stanice, ulazak požara u rubne dijelove velike sredine kao što je Orebić, nedostatak ljudstva, potpuna nekoordinacija vatrogasnog sustava, nedovoljan broj gasitelja, nemogućnost djelovanja kanadera. Rezultat svega toga su ogromna materijalna šteta, dan prepun strepnji i neizvjesna noć. Tako se još jednom ogolila potpuna nesposobnost države u jednoj od njezinih osnovnih zadaća, a to je da čuva privatnu i javnu imovinu te sigurnost građana. Što je posebno poražavajuće, u svjetlu prošlogodišnjeg iskustva, pa i kasnijeg masovnog prosvjeda u Splitu. Sve navedeno nam govori da očito ne postoji ništa što bi ovu Vladu natjeralo na nekakav konkretan rad.

Kako nevolja nikad ne dolazi sama, tako se u istom danu pokvario Jadrolinijin trajekt Korčula koji prometuje između Vela Luke i Splita, zbog čega je poslijepodnevna linija bila otkazana, da bi se na koncu ipak trajekt koji je trebao krenuti prema Lastovu, preusmjerio na Split, ostavivši mnoge automobile, ali i obične putnike na velolučkoj Rivi. I to ne samo zbog nedovoljnog kapaciteta trajekta, nego i zbog toga što su mnogi ljudi zbog krive službene informacije koju su dobili, o tome da trajekta neće biti, odustali od čekanja, ali što je još i gore, i zbog toga što je trajekt krenuo pola sata ranije od predviđenog reda vožnje.

Kako je istovremeno bila zatvorena cesta preko Pelješca, Korčula je dobar dio dana bila potpuno odsječena od kopna, sve dok trajekt na relaciji Korčula-Orebić nije upućen na Trstenik, ali opet s premalim kapacitetom i bez ikakve koordinacije s autobusnim prijevoznikom prema Dubrovniku. Zbog toga su mnogi ljudi ostali zarobljeni na Korčuli, nekima od njih su propali međunarodni letovi sa splitskog ili dubrovačkog aerodroma i općenito je produciran kompletan kaos koji je samo naglasio nesposobnost funkcioniranja države.

Slaba Jadrolinijima flota i nedovoljan broj kanadera

U svemu ovome najgore od svega je to što bi sve ove stvari i raspad sustava mogle biti otklonjene uz minimalnu političku volju da se to napravi i uz snažno financijsko ulaganje u Jadroliniju flotu i nabavku većeg broja kanadera. To se naizgled čini skupim, ali predstavlja pravu sitnicu u odnosu na nabavu skupih borbenih aviona, koji za razliku od trajekata i kanadera te ambulantnih helikoptera, realno ne služe ničemu, a ponajmanje građanima.

Tako se opet vraćamo na bazični nedostatak političke volje da se građanima, u ovom slučaju otočanima i onima koji žive na obali, omogući funkcionalan javni servis i izgradi njihovo povjerenje prema državi i njenim institucijama. Ukoliko nas splitski požar očito nije ničemu naučio, jasno je da neće ni pelješki, što nas nužno dovodi do pitanja koliki je prag tolerancije nakon čijeg će prelaska vladajući morati početi djelovati?