Nesvršeni student pravnog fakulteta iz Zaboka Tušek, pozvao je na ”poštovanje” prema onima koji su na kraju Drugog svjetskog rata, izgubili svoje živote ”nepotrebno, zbog zlobe, mržnje, ideologije”.
Sabor se raspušta u ponedjeljak i idemo na birališta pa se premijer i predsjednik HDZ-a Plenković ponovno predao dobro utrživim čarima desničarske mitologije koja se rivalski ujedinjuje pod šatorom Miroslava Škore. Za takvo pokazivanje pravovjernosti pred desnim radikalima Bleiburg je upravo savršena prilika.
Očekivalo se puno bolje
No od premijera koji je više puta u svom mandatu naglašavao kako nema ništa s fašizmom i ustaštvom i kako se njega s tom zločinačkom ideologijom ni zbog čega ne može i ne smije povezivati, političara koji je u veljači održao dobar govor u Francuskom paviljonu sjećajući se žrtava holokausta, ipak se očekivalo nešto puno bolje od ovoga. Jer činilo se da govori iskreno i da se distancira od srca.
Ali, evo, Plenković je upravo sebi dozvolio da osobno uskoči naglavce u pošemereni narativ raznih Hasanbegovića, Skeja i Zekanovića o povijesti Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, u priču od koje je Hrvatska teško bolesna i rastrojena. Učinio je to, na žalost, sa utjecajne funkcije koja je zadužena da pruža vodstvo i primjer građanima. I to zbog jeftinog razloga, a to su izborni glasovi.
Hrvatska u masnom blatu
Dakako da zbog ovoga očekujem paljbu iz svih oružja koja drže pod jastukom naši momci u crnim košuljama i s ponekim adekvatnim crnim brkom, a za koje je Bleiburg pojam stradanja ”nevinih žrtava” i najveća tragedija ”hrvatskog naroda”. Ali dok se sve te stvari ne postave na njihovo mjesto i u širu sliku i dok oni u Hrvatskoj vode o tome glavnu riječ – pri čemu im svesrdno sekundiraju Željko Reiner, Gordan Jandroković, nešto povjesničara čija su imena poznata samo ovdje i nigdje drugo, pa evo i sam premijer – ova će naša zemlja ostati s nogama u masnom i debelom blatu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko normalan, naime, nije na miru s grobnicama civila koji su poginuli ili su ubijeni dok je odavde bježala ustaška vojska nakon kapitulacije Hitlera i Pavelića, i to neka još jednom bude potpuno jasno. Žrtve treba komemorirati i to nije sporno jer je to naprosto čin ljudskosti. Ali nazivati sve stradale nevinim žrtvama, to je povijesni i moralni falsifikat na kvadrat.
Bijeg od krivice
Jer, kao što zna svatko kome je ikad bilo do toga da išta sazna, prema Austriji su u svibnju 1945. bježale veličine i mali oficiri ustaškog pokreta, službenici njihove administracije koja je provodila rasne zakone, zapovjednici Pavelićevih logora smrti, a s njima i brojni pripadnici kvislinških formacija iz susjednih zemalja i krajeva.
Svi su oni bježali zbog svoje krivice, i to strašne krivice, zbog ruku okrvavljenih do lakata, a ne ”od komunizma”, kako se jučer prigodno izrazio premijer Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dio toga bili su Ante Pavelić, koji je, sa židovskim zlatom u koferima, uspio stići do Argentine, te stanoviti broj ljudstva iz njegovih postrojbi HOS-a (je li vam to HOS i danas odnekud poznato?) koje su brojile oko 150.000 vojnika. Neki od njih bili su odani idejama NDH, neki prisilno unovačeni. Dosta njih krenulo je na put s oružjem za pojasom.
Odmazde ne treba pozdravljati
”Povlačili su se”, kako se to kod nas nježno kaže, i Maks Luburić, koljač iz Jasenovca, koga je čak i Pavelićeva kći Višnja opisala kao umno poremećenog luđaka, zatim Ljubo Miloš koji je likvidirao tisuće doista nevinih jasenovačkih žrtava i posebno djece, Dinko Šakić, Dido Kvaternik, Miroslav Filipović Majstorović i mnoga drugi ustaški zločinci zajedno s istima takvima iz drugih obezglavljenih hitlerovskih režima s nama bližih i udaljenijih područja.
Dosta ustaških glavešina izvuklo se i uspjelo se prebaciti u druge zemlje, ali zato je dio vojske koju su napustili stradao, što u pucnjavama s partizanima, što u odmazdama svjetine. Odmazde ne treba pozdravljati ni pravdati, ali one su dio svih ratova, a pogotovo tako krvavih kakav je bio Drugi svjetski rat, odigrale su se u svim zemljama na kojima se on vodio i o tome se, kome je do toga, može čitati u mnogim izvorima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Logorski čuvar i šeširdžija
E sad tu treba stati i od ove skupine žrtava jasno – kao drugi pojam – odvojiti civile koji su krenuli za establišmentom NDH, neki zato što su bili zavedeni, neki naprosto jer je vihor povukao nekoga njihovoga pa su krenuli i oni. Tim ljudima treba staviti vijenac na grobove i odšutjeti minutu zbog njihove sudbine. Ovima prvima ne.
Ti prvi nisu stradali kao ”nevine žrtve” iako narativ o kome ovdje govorimo smišljeno drobi i miješa sve zajedno, i okrutnog logorskog čuvara koji je odvrtao plin da sažeže Židove i Srbe, i malog zagrebačkog šeširdžiju koji je pokupio obitelj i stao u kolonu jer su mu ustaše utjerale strah u kosti.
Koliko je bilo jednih, koliko drugih, tko je bio tko, to ne znamo, barem ja to nisam nigdje vidjela, a bilo bi dobro da znamo. Ne zbog vulgarnog brojenja, nego da dobijemo jasnu sliku stradanja koja su vezana uz Bleiburg i Križni put i da se jednom prekine s ideološki motiviranim manipulacijama o mučki potučenom ”hrvatskom narodu” u svibnju 1945.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mali državnik Plenković
Polovicom prošlog stoljeća, hrvatski narod se tragično raskolio pod utjecajem stravične fašističke propagande i mašinerije, dio se okrenuo partizanima i NOB-u i borio se za oslobađanja zemlje, a dio je stao uz naciste i NDH. Ni iz jednog takvog pakla nije se nigdje u Europi izašlo u zlatnim cipelicama. I Franjo Tuđman je jednom rekao da rat nije priča za opatice. To mnoge druge zemlje znaju i prihvaćaju kao nesretnu historijsku realnost, samo je u Hrvatskoj od posljedica stradanja za pogrešne ciljeve na pogrešnoj strani sagrađen herojski mit.
Žalosno je da Plenković u svojim istupima povodom Bleiburga nije pokazao smisao za mjeru, balans i objektivnost. To bi naučio da je pročitao posljednji govor njemačkog predsjednika ili neki od poznatih istupa svoje ”prijateljice” Angele Merkel o onom ratu. Jasno je da samo izbornoj svrsi služi njegovo obnovljeno podigravanje desnici, koja verbalno nema ništa protiv toga da se Drugi svjetski rat prepusti povijesti, ali samo s povjesničarima koji su njihovi kratkovidni istomišljenici. No to nam pokazuje kakav je Plenković mali državnik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbori su u pitanju. Andrej Plenković i povodom Bleiburga podigrava ekstremističkoj desnici
Žalosno je da Plenković u svojim istupima povodom Bleiburga nije pokazao smisao za mjeru, balans i objektivnost
Povijesni je falsifikat da su na Bleiburgu i Križnom putu svi bili ''nevine žrtve''. Ne može se drobiti i miješati sve pod isto, i okrutnog logorskog čuvara koji je odvrtao plin da sažeže Židove i Srbe, i malog zagrebačkog šeširdžiju koji je pokupio obitelj i stao u kolonu jer su mu ustaše utjerale strah u kosti. Prvome država ne treba komemorirati, drugome da. Koliko je bilo jednih, koliko drugih, tko je bio tko, to ne znamo, a bilo bi dobro da znamo. Ne zbog vulgarnog brojenja, nego da dobijemo jasnu sliku stradanja u svibnju 1945. i da se jednom prekine s ideološki motiviranim manipulacijama.
Andrej Plenković jučer je, prije sjednice svog kabineta, održao kraći govor povodom bleiburške obljetnice istaknuvši kako je svibanj 1945. ”u Hrvatskoj i sinonim za strašne poratne komunističke zločine”, a danas su on i njegovi najbliži suradnici, Božinović, Medved, Frka Petešić, Zdravka Bušić i Zvonko Kusić, polažući vijence u Macelju povodom obljetnice Križnog puta, odslušali i prigodnu riječ člana delegacije i svoga kolege, saborskog zastupnika HDZ-a Žarka Tušeka.
Nesvršeni student pravnog fakulteta iz Zaboka Tušek, pozvao je na ”poštovanje” prema onima koji su na kraju Drugog svjetskog rata, izgubili svoje živote ”nepotrebno, zbog zlobe, mržnje, ideologije”.
Sabor se raspušta u ponedjeljak i idemo na birališta pa se premijer i predsjednik HDZ-a Plenković ponovno predao dobro utrživim čarima desničarske mitologije koja se rivalski ujedinjuje pod šatorom Miroslava Škore. Za takvo pokazivanje pravovjernosti pred desnim radikalima Bleiburg je upravo savršena prilika.
Očekivalo se puno bolje
No od premijera koji je više puta u svom mandatu naglašavao kako nema ništa s fašizmom i ustaštvom i kako se njega s tom zločinačkom ideologijom ni zbog čega ne može i ne smije povezivati, političara koji je u veljači održao dobar govor u Francuskom paviljonu sjećajući se žrtava holokausta, ipak se očekivalo nešto puno bolje od ovoga. Jer činilo se da govori iskreno i da se distancira od srca.
Ali, evo, Plenković je upravo sebi dozvolio da osobno uskoči naglavce u pošemereni narativ raznih Hasanbegovića, Skeja i Zekanovića o povijesti Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, u priču od koje je Hrvatska teško bolesna i rastrojena. Učinio je to, na žalost, sa utjecajne funkcije koja je zadužena da pruža vodstvo i primjer građanima. I to zbog jeftinog razloga, a to su izborni glasovi.
Hrvatska u masnom blatu
Dakako da zbog ovoga očekujem paljbu iz svih oružja koja drže pod jastukom naši momci u crnim košuljama i s ponekim adekvatnim crnim brkom, a za koje je Bleiburg pojam stradanja ”nevinih žrtava” i najveća tragedija ”hrvatskog naroda”. Ali dok se sve te stvari ne postave na njihovo mjesto i u širu sliku i dok oni u Hrvatskoj vode o tome glavnu riječ – pri čemu im svesrdno sekundiraju Željko Reiner, Gordan Jandroković, nešto povjesničara čija su imena poznata samo ovdje i nigdje drugo, pa evo i sam premijer – ova će naša zemlja ostati s nogama u masnom i debelom blatu.
Nitko normalan, naime, nije na miru s grobnicama civila koji su poginuli ili su ubijeni dok je odavde bježala ustaška vojska nakon kapitulacije Hitlera i Pavelića, i to neka još jednom bude potpuno jasno. Žrtve treba komemorirati i to nije sporno jer je to naprosto čin ljudskosti. Ali nazivati sve stradale nevinim žrtvama, to je povijesni i moralni falsifikat na kvadrat.
Bijeg od krivice
Jer, kao što zna svatko kome je ikad bilo do toga da išta sazna, prema Austriji su u svibnju 1945. bježale veličine i mali oficiri ustaškog pokreta, službenici njihove administracije koja je provodila rasne zakone, zapovjednici Pavelićevih logora smrti, a s njima i brojni pripadnici kvislinških formacija iz susjednih zemalja i krajeva.
Svi su oni bježali zbog svoje krivice, i to strašne krivice, zbog ruku okrvavljenih do lakata, a ne ”od komunizma”, kako se jučer prigodno izrazio premijer Plenković.
Dio toga bili su Ante Pavelić, koji je, sa židovskim zlatom u koferima, uspio stići do Argentine, te stanoviti broj ljudstva iz njegovih postrojbi HOS-a (je li vam to HOS i danas odnekud poznato?) koje su brojile oko 150.000 vojnika. Neki od njih bili su odani idejama NDH, neki prisilno unovačeni. Dosta njih krenulo je na put s oružjem za pojasom.
Odmazde ne treba pozdravljati
”Povlačili su se”, kako se to kod nas nježno kaže, i Maks Luburić, koljač iz Jasenovca, koga je čak i Pavelićeva kći Višnja opisala kao umno poremećenog luđaka, zatim Ljubo Miloš koji je likvidirao tisuće doista nevinih jasenovačkih žrtava i posebno djece, Dinko Šakić, Dido Kvaternik, Miroslav Filipović Majstorović i mnoga drugi ustaški zločinci zajedno s istima takvima iz drugih obezglavljenih hitlerovskih režima s nama bližih i udaljenijih područja.
Dosta ustaških glavešina izvuklo se i uspjelo se prebaciti u druge zemlje, ali zato je dio vojske koju su napustili stradao, što u pucnjavama s partizanima, što u odmazdama svjetine. Odmazde ne treba pozdravljati ni pravdati, ali one su dio svih ratova, a pogotovo tako krvavih kakav je bio Drugi svjetski rat, odigrale su se u svim zemljama na kojima se on vodio i o tome se, kome je do toga, može čitati u mnogim izvorima.
Logorski čuvar i šeširdžija
E sad tu treba stati i od ove skupine žrtava jasno – kao drugi pojam – odvojiti civile koji su krenuli za establišmentom NDH, neki zato što su bili zavedeni, neki naprosto jer je vihor povukao nekoga njihovoga pa su krenuli i oni. Tim ljudima treba staviti vijenac na grobove i odšutjeti minutu zbog njihove sudbine. Ovima prvima ne.
Ti prvi nisu stradali kao ”nevine žrtve” iako narativ o kome ovdje govorimo smišljeno drobi i miješa sve zajedno, i okrutnog logorskog čuvara koji je odvrtao plin da sažeže Židove i Srbe, i malog zagrebačkog šeširdžiju koji je pokupio obitelj i stao u kolonu jer su mu ustaše utjerale strah u kosti.
Koliko je bilo jednih, koliko drugih, tko je bio tko, to ne znamo, barem ja to nisam nigdje vidjela, a bilo bi dobro da znamo. Ne zbog vulgarnog brojenja, nego da dobijemo jasnu sliku stradanja koja su vezana uz Bleiburg i Križni put i da se jednom prekine s ideološki motiviranim manipulacijama o mučki potučenom ”hrvatskom narodu” u svibnju 1945.
Mali državnik Plenković
Polovicom prošlog stoljeća, hrvatski narod se tragično raskolio pod utjecajem stravične fašističke propagande i mašinerije, dio se okrenuo partizanima i NOB-u i borio se za oslobađanja zemlje, a dio je stao uz naciste i NDH. Ni iz jednog takvog pakla nije se nigdje u Europi izašlo u zlatnim cipelicama. I Franjo Tuđman je jednom rekao da rat nije priča za opatice. To mnoge druge zemlje znaju i prihvaćaju kao nesretnu historijsku realnost, samo je u Hrvatskoj od posljedica stradanja za pogrešne ciljeve na pogrešnoj strani sagrađen herojski mit.
Žalosno je da Plenković u svojim istupima povodom Bleiburga nije pokazao smisao za mjeru, balans i objektivnost. To bi naučio da je pročitao posljednji govor njemačkog predsjednika ili neki od poznatih istupa svoje ”prijateljice” Angele Merkel o onom ratu. Jasno je da samo izbornoj svrsi služi njegovo obnovljeno podigravanje desnici, koja verbalno nema ništa protiv toga da se Drugi svjetski rat prepusti povijesti, ali samo s povjesničarima koji su njihovi kratkovidni istomišljenici. No to nam pokazuje kakav je Plenković mali državnik.