Nekad je nužno odabrati stranu

Izgleda da u Hrvatskoj poduzetnici koji ne hodaju uokolo s crnim torbama punim novca ne mogu poslovati s državom

Dragan Kovačević, Josipa Rimac, Tolušić, Kuščević i grupa suradnika: Osnove za uspješan biznis s državom

19.09.2020., Zagreb - Gradonacelnik Nove Gradiske i saborski zastupnik Vinko Grgic, koji je uhicen u aferi JANAF, dovezen je u prostorije USKOK-a.
 

Photo: Marko Prpic/PIXSELL
FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

Muka je Isusova objasniti poštenim poduzetnicima gdje griješe i da im nitko nije kriv što drugi znaju - evo Dragan Kovačević - uzeti sjedeći pet posto na jednom poslu s državom, dok oni samo znaju rintati kao seljačine, bez stila i finoće. I onda su još ogorčeni na Rimčevu i njenu kućerinu u Kninu, torbe i sve drugo. Na Kuščevićeve posjede. Na Tolušićevu vinariju koja se u postministarskom razdoblju odmah podiže novcem od državnih poticaja. A daj se ti, brate, probijaj s dna, iz dvosobnog stana na periferiji, pa da vidiš kako je to. Guraj se laktovima, ulazi u političko- interesne klanove i podmeći nogu gdje treba. Pa, da znaš, nije to ugodno.

Imam više poznanika i prijatelja s vlastitim tvrtkama koji su u jednoj fazi svoga razvoja bezuspješno pokušavali poslovati s državom. Pokušavali, pokušavali, pa digli ruke. Svima inače ide pristojno u razmjerima koje ima u glavi normalan čovjek. Bave se različitim djelatnostima. Ali s majčicom državom nikako naći zajednički jezik. A kad se pogleda zašto su svi uvijek propadali trseći se, na primjer, dobiti natječaje koje raspisuju razne razine vlasti, zaključak je da imaju tri fatalne zajedničke mane.

Prva je da nisu politički umreženi. Druga je da su, onako zeleni, ispočetka glupavo vjerovali da se u Hrvatskoj može uspjeti radeći po zakonima i propisima. Treća je da su pošteni i bježe kad ih se proba uvući u korupciju. No, i za njih i sve njima slične netko se ipak morao pobrinuti.

Možda su Hrvatska gospodarska komora i Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika CROMA trebali angažirati Dragana Kovačevića, Josipu Rimac, Tolušića, Kuščevića i grupu drugih uglednih suradnika da im sastave ediciju pod naslovom ”Osnove za uspješan biznis s državom”. Pa da nauče bitne stvari, a ne samo raditi kao konji da ne potonu i ostave djeci kaos i dugove.

Ni u Klubu, ni u Marcellinu

Jer takvih bedaka i čudaka u Hrvatskoj ima dosta iako su nevidljivi. Lome se 12 sati na dan, traže niše, kopaju, čuvaju dobre inženjere manjim udjelima u kompaniji, plaćaju poreze, nemaju dostup povlaštenim informacijama. Svoje diplome i stručne ispite nisu stekli na unaprijed dostavljenim pitanjima po žnori Josipe Rimac. Nisu nikad bili u Klubu Janafovog osumnjičenika Dragana Kovačevića, a ni prije s Ivom Sanaderom u posebnoj prostoriji restorana Marcellino. Ne znaju ni gdje su uopće te špelunke u kojima se razmjenjuju tajne i sklapaju dilovi. Jedu s nogu, kakva butelja, mineralna voda.

Ne podmićuju državne tajnike i općinske načelnike za poslovne ugovore. Ne nose im pare u torbama i vrećicama, a za usluge im ne grade ni vikendice od 400 kvadrata na pomorskom dobru. Njima se ne dojavljuju ponude konkurencije iz kakti zapečaćenih natječajnih kuverti da znaju koliko moraju spustiti da postanu najjeftiniji. Ne plaćaju dužnosnicima i činovnicima prostitutke, ni putovanja u Dubai. Naprosto su neosposobljeni i neprilagođeni.

A ti vidiš samo janjetinu

Muka Isusova takvima objasniti gdje griješe i da im nitko nije kriv što drugi znaju – evo Dragan Kovačević – uzeti pet posto na jednom poslu s državom, ni luk jeli, ni luk mirisali, dok oni samo znaju rintati kao seljačine, bez stila i finoće. I onda su još nezadovoljni i ogorčeni. Ljubomorni na Rimčevu i njenu kućerinu u Kninu, torbe i sve drugo, na Kuščevićeve posjede i na Tolušićevu vinariju koja se u postministarskom periodu odmah podiže novcem od državnih poticaja.

A daj se ti, brate, probijaj s dna, iz dvosobnog stana na periferiji, pa da vidiš kako je to. Guraj se laktovima, ulazi u političko- interesne klanove i podmeći nogu gdje treba. Pa, da znaš, nije to ugodno. Onda drži domoljubne govore po selima dok te bolje ne primijete. Utisni se u kadar s predsjednikom stranke i klimaj glavom dok se on obraća građanstvu. A kad se dovineš tamo gdje treba, na položaj u kakvu važnu Vladinu kancelariju, u Sabor, općinu ili županiju, tek tada počinje golgota. Ali ti to ne vidiš nego samo vidiš janjetinu koja se pojede i službene aute 24 sata na dan.

Ako meni daju tri posto, njima ostaje 97

A to stvarno nije fer. Jer sad tek treba zasukati rukave, druškane, a već si se unaprijed toliko iscrpio. Nije šala namjestiti sve te molbe kojima te zasipaju da se ne primijeti, da papiri štimaju i da svi budu zadovoljni. A ljudi k’o ljudi, traže svašta, i onda je, naravno, red da ti se i oduže. Pa nisam ni ja svoje vrijeme i sposobnosti ubrao s drveta kao žutu smokvu. I obitelji stradavaju dok mi radimo za narod, a obitelj je meni najvažnija. I zdravlje kopni, kako da ne, pijem ono za žgaravicu non stop.

Ali to je ta sinergija rada za zajednicu. I dok ti brineš samo o svojoj firmi, ja brinem o javnom interesu, a to ti je velika razlika. Pa znaš ti koliko muke i živaca treba samo da provučeš sve što treba kroz tu javnu nabavu, tko li je pisao ta pusta pravila, đava mu sriću odnija? Ako meni onda daju za trud tri ili pet posto, njima ostaje cijelih 97 ili 95 posto. A to tebi nije palo na pamet? Natječaji moraju biti po zakonu, to da, ali ponekad moraš malo pomoći investitoru jer od investicija ćemo svi u Hrvatskoj bolje živjeti.

A što je s našom djecom, braćom i nevjestama?

I zar je onda tako strašno važno što se usput nekoga od naših zaposli malo preko reda u nekoj školi ili u poreznoj upravi, ili u podružnici nekog zavoda? Ili što dobije braniteljski status. Ili POS-ov stan. Ma daj. Pa i ti od svoje firme i od našeg tržišta svojoj djeci plaćaš škole, violinu i pomažeš im da kupe stan.

A što je s našom djecom, braćom i nevjestama, evo ova moja bi radila, ali nigdje je ne zovu? Valjda i njima nešto pripada u ovoj zemlji za koju smo se mi borili i za koju i danas ostavljamo srce na terenu. A, uostalom, kad već državi gledaš u tanjur, a imaš svoju vlastitu firmu kroz koju se možeš obogatiti ako išta vrijediš, pa odriješi malo kesu. Upoznaj se s dužnosnikom. Pozovi ga ako voli ribu na ribu, ako voli meso na meso. Pa se fino dogovori. Izvoli. Neće ti pasti kruna s glave. A onda dobro i tebi i njemu.

Eto takav nam priručnik fali za ove moje poznate i cijelu tu bulumentu poduzetnika koja se ne snalazi pored zdravih očiju, ne zbraja dva i dva i još misli u biznisu glumiti moralne vertikale. A vodila bi poduzeća u Hrvatskoj. Možda se još može angažirati adekvatne autore za takav nacionalni edukacijski projekt. A ove koji su u pritvoru neka se uzme za vanjske konzultante.