Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Izvukli smo čiste brojke: ovako su kroz godine osiromašile i opustjele županije u kojima na izborima pobjeđuje HDZ

Analiziramo kako se živi u dijelovima Hrvatske koji umjesto politike održivog razvoja imaju najjaču politiku održivog nacionalizma

Na području 14 uglavnom slavonskih i dalmatinskih županija u kojima HDZ redovno pobjeđuje na svim vrstama izbora živjelo je 2001. nešto više od 2,3 milijuna stanovnika, a na teritoriju 7 županija uključivši i Grad Zagreb, gdje HDZ nikada ili vrlo rijetko ima priliku slaviti, gotovo dva milijuna. U sedamnaest godina 'Hadezeove županije' izgubile su 224 tisuće stanovnika, a ove druge ostale su na istom broju

U drugome krugu predsjedničkih izbora održanih 11. siječnja 2015. Kolinda Grabar-Kitarović dobila je 1.114.945, a Ivo Josipović 1.082.436 glasova birača. U inozemstvu je ukupno glasalo 37.193 birača, a od toga broja njih 33.737 dalo je svoj glas gospođi Grabar-Kitarović. Bez birača s inozemnih birališta razlika je iznosila 2.063 glasa ili 0,93 promila. Ivo Josipović pobijedio je u Gradu Zagrebu i pet županija: Istarskoj, Primorsko-goranskoj, Međimurskoj, Varaždinskoj i Krapinsko-zagorskoj.

U tim županijama živjelo je prošle godine 44 posto ukupnog stanovništva Hrvatske, a njihov ukupni BDP činio je gotovo 60 posto nacionalnoga. U protekla dva desetljeća Hrvatska se i regionalno podijelila na onu koja uvijek ili gotovo uvijek na svim izborima većinski glasa za HDZ, i onu koja to nikada neće učiniti.

Županije koje glasaju za HDZ gospodarski zaostaju

Ako se navedenim županijama priključi i Zagrebačka, prema američkome političkom žargonu “swing” županija, Hrvatska se može podijeliti na dva, po broju stanovnika, jednaka područja. Na svakom od tih područja prošle godine živjelo je nešto malo više od dva milijuna stanovnika. Na području 14 uglavnom slavonskih i dalmatinskih županija u kojima HDZ redovno pobjeđuje na svim vrstama izbora živjelo je 2001. nešto više od 2,3 milijuna stanovnika, a na teritoriju sedam županija uključivši i Grad Zagreb, gdje HDZ nikada ili vrlo rijetko ima priliku slaviti izborne pobjede, gotovo dva milijuna. U sedamnaest godina “Hadezeove županije” izgubile su 224 tisuće stanovnika, a ove druge ostale su na istom broju.

Prije dvadeset godina kada je u “Hadezeovim” županijama živjelo 53,5 posto stanovništva Hrvatske njihov ukupni udio u nacionalnom BDP-u bio je 37,03 posto. Prije tri godine taj se udio smanjio na 30,55 posto. Znači, u protekla dva desetljeća u kojima je HDZ na nacionalnom nivou vladao 12 godina, a u većini od “svojih” 14 županija neprekidno, “Hadezeova” Hrvatska još je više gospodarski zaostala za onom drugom.

Unatoč propadanju, ljudi ih opet biraju

“Hadezeova” Hrvatska dijeli se na jadransku, koja je zahvaljujući položajnoj renti i monokulturi turizma uspjela u dvadeset godina povećati broj stanovnika s 873 tisuće na 883 tisuće, i kontinentalnu gdje je broj stanovnika smanjen s 1,429.000 na 1,195.000 stanovnika. Iako u tih pet jadranskih županija, Dubrovačko-neretvanskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Šibensko-kninskoj, Zadarskoj i Ličko-senjskoj živi više stanovnika nego u Gradu Zagrebu njihov ukupni BDP dvostruko je manji od zagrebačkoga, ali i jedva nešto veći od zbrojenoga BDP-a Istarske i Primorsko-goranske županije u kojima je ukupan broj stanovnika manji za 390 tisuća stanovnika od onoga u pet “Hadezeovih” jadranskih županija.

U “Hadezeovoj” kontinentalnoj Hrvatskoj živjelo je prošle godine 30 posto stanovništva Hrvatske, a njihov ukupni BDP jedva je dosegao jednu petinu nacionalnoga. Prije dvadeset godina na tome području živjelo je više od trećine hrvatskoga stanovništva, koje je stvaralo četvrtinu nacionalnoga BDP-a. Ako neka regija u demokratskome sustavu dva desetljeća rapidno gospodarski zaostaje i uz to demografski propada za očekivati je da na lokalnim ili nacionalnim izborima politička stranka odgovorna za takav rezultat ne dobiva nove prilike za vladanje i upravljanje. Ali upravo se to događa u “Hadezeovoj” kontinentalnoj Hrvatskoj.

Politika održivog nacionalizma

Nacionalna i lokalna vodstva HDZ-a odavno su naučila lekciju kako je umjesto politike održivog razvoja puno jednostavnije i lakše provoditi politiku održivog nacionalizma uz povremene šovinističke bjesove svojih probranih i viđenijih članova. Takva višedesetljetna politika potpuno je gospodarski devastirala i osiromašila kontinentalne “Hadezeove” županije, što je na kraju rezultiralo egzodusom lokalnoga stanovništva.

Oni koji su zbog ovih ili onih razloga ostali i dalje živjeti u tim osiromašenim i opustjelim područjima Hrvatske i dalje u velikoj većini glasaju za stranku koja je daleko najzaslužnija što su njihova djeca, rođaci i bivši susjedi danas stanovnici Dublina ili Frankfurta.

To što su umjesto gospodarskoga prosperiteta i bitno boljega životnog standarda dobili pravo da mogu javno i nekažnjeno mrziti Srbe, Jugoslavene, Cigane, partizane, komunjare, liberale, crnce, pedere, feministice, Židove, muslimane i imigrante, možda ne baš uvijek tim redoslijedom, a neograničeno i nesputano voljeti endehaziju i njenu hrabru dobrovoljačku vojsku, za mnoge je Hrvate više nego valjan razlog za neupitno povjerenje u HDZ i njegovu vladavinu.

Sve je više onih koji priželjkuju velikog vođu

Zbog toga se ni ne trebamo previše čuditi rezultatima istraživanja provedenih u sklopu projekta European Values Study koje je u posljednjem broju časopisa “Društvena istraživanja” objavio dr. Krunoslav Nikodem, redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Znanstveni članak je objavljen pod nazivom “Važno je imati moćnog vođu! Analiza autoritarnosti u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine.” Ključne dijelove članka prenio je Robert Bajruši u subotnjem broju “Jutarnjeg lista”.

Tvrdnju da je “Dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na Vladu i izbore” u zadnjoj godini vladavine Franje Tuđmana smatralo je dobrom 11,5 posto svih ispitanika, 2008. taj udio popeo se na 28,8 posto, a prošle godine na 38,8 posto. Još su porazniji rezultati istraživanja za generacije od 18 do 29 godina. U toj dobnoj skupini udio onih koji vjeruju da je dobro imati jakog i moćnog vođu porastao je sa 13,9 posto u 1999. godini na 47,3 posto ispitanika u 2018.

Kako ne bi slučajno bilo zabune o kakvom je to priželjkivanom autoritetnom modelu riječ treba spomenuti da svaki peti ispitanik misli da je dobro “imati vojsku koja vlada državom”. Prije dvadeset godina tu tvrdnju dobrom je smatralo svega 5,3 posto ispitanika. Prema istraživanju većina onih koji priželjkuju velikog vođu kao nadomjestak za našu mladu parlamentarnu demokraciju živi u manjim naseljima, mlađe je životne dobi, oskudnog obrazovanja baš poput svojih roditelja i skromnoga je imovinskoga stanja.

Pitanje je može li nam uopće biti bolje

Budući da je u ovih dvadeset godina porastao i udio onih koji misle da bi bilo dobro kada bi u Hrvatskoj došlo “do većeg poštovanja autoriteta” i to s 51,4 posto na 64,7 posto ispitanika, pitanje je može li nam uopće biti bolje, a da nam prije toga neko vrijeme ne bude mnogo lošije. Rezultati istraživanja nisu prezentirani po regijama i županijama, ali temeljem svega navedenog možemo sa sigurnošću pretpostaviti da u “Hadezeovim” kontinentalnim i jadranskim županijama solidna većina ispitanika priželjkuje neku vrstu civilne ili vojne hunte.

Nakon tri desetljeća kakve-takve parlamentarne demokracije svaki drugi građanin ove zemlje u dobi od 18 do 29 godina želi nekoga neupitnog i iznimno moćnog kao upravitelja svih naših usuda. Kako bi bilo posve jasno, svaka druga punoljetna osoba rođena i obrazovana u samostalnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, koja je prema Ustavu parlamentarna demokracija, ne vjeruje ni u vrijednosti ni u prednosti te iste demokracije pred autoritarnim i diktatorskim režimima.

Trebalo bi javiti predsjednici Republike gospođi Kolindi Grabar-Kitarović da je džabe krečila. Onomad se badava trudila i rušila željeznu zavjesu, a bilo je dovoljno osigurati samo još koju vrstu jogurta.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
186 članaka Više o autoru
Više s weba