Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Silvana Menđušić | Snima: Vjekoslav Skledar

Javljamo da našem Holigi, neobičnom liku koji o nogometu piše kroz Matoša i Hegela, izlazi knjiga

Izlazi zbirka kolumni glavnog urednika Telesporta, Telegramovog sportskog kanala

Koliko moraš biti lud, pitam se, da tekst o nogometnoj utakmici u današnjem teroru klikbejtova otvaraš citatom Hegelove Fenomenologije duha, citiraš Shakespearea, Samuela Johnsona ili AG Matoša? Puno, čini mi se, a Holiga tako piše. Rijetka je u ova vremena vrlina ovog autora da svog čitatelja ne doživljava kao hepo-kocku koja se lako pali, nego računa na njegovu inteligenciju. ”Aktivno se trudim ne biti dio medijskog kruga. Ne želim biti blizu ljudima u nogometu, ne želim da nam osobna poznanstva - prijateljska ili neprijateljska - utječu na to kako pišemo. Ne idem u lože i ne idem na pressice", objašnjava Holiga

“Urod pšenice i stanje u nogometu, to uvijek morate znati,” savjetovao me prije par godina legendarni ravnatelj Televizije Zagreb Ivo Bojanić. Razgovarali smo koju godinu prije nego što je umro; zanimalo me kako je donosio neke od odluka koje su rezultirale kultnim Malim mistom ili Gruntovčanima, kako je u Ludbregu pronašao Kerstnera, kako je izračunao koliki će honorar dati Smoji, zašto nije uspio realizirati Krležine Zastave kao dramsku TV seriju…

Na kraju razgovara u kojem sam ga ispitivala što mora znati ravnatelj televizijske kuće, uozbiljio se: “Da biste bili dobri u ovom poslu, morate znati samo dvije stvari: kako je rodila pšenica i kako izgleda tablica nogometne lige.” Sjetila sam se te staromodne lekcije velikog televizijskog profesionalaca dok sam razgovarala s Aleksandrom Holigom. On također misli da se u nogometu trendovi u društvu mogu uočiti puno prije nego što se pokažu na drugim razinama.

Kad laži prekrije plašt na kockice

“Na tribinama se sve promjene i sva raspoloženja redovito i puno prije detektiraju nego u drugim sferama društva.” Citira onu poznatu izjavu da je nogomet ritualna sublimacija rata i kaže da mu se čini kako je taj sport sublimacija i svih ostalih sukoba u društvu. Nogomet je preslika društva, vjeruje Holiga, mnoge vanjske silnice i trendovi prelamaju se i predskazuju preko njega, ponekad na sasvim karikirane načine.

“Nogomet u Hrvatskoj, nažalost, nikad nije samo nogomet. Pisanje o nogometu prečesto znači pisanje o svemu drugome osim o nogometu samom, koliko god to iskreno željeli izbjeći i baviti se onime zbog čega smo tu divnu igru zavoljeli. Kad je Hrvatska u pitanju, onda to, nažalost, ne samo možemo, nego i moramo”, objašnjava.

“Sve probleme, sve laži, malverzacije, kriminal i nesposobnost prekrit će plašt na ‘kockice’ i od svakoga će se očekivati da klekne pred zastavom bez obzira na to tko iza nje stajao. Isti plašt koji je prekrivao sve one koji su nas pljačkali”, upozorava u jednom tekstu nakon što je HNS žestoko svojim priopćenjima nasrnuo na neistomišljenike samo dan nakon što je Hrvatska izbacila Grčku i osigurala put u Rusiju.

Kronika o hrvatskoj stvarnosti

Ovih dana, uredniku Telesporta, izlazi knjiga Nogomet narodu. Pod tom parolom Holiga objavljuje kolumne, ali je ona i svjetonazorska platforma na kojoj ovaj navijač Hajduka, sin dinamovca i ideološko dijete Billa Shanklyja, bivši glazbeni kritičar i nogometni ljevičar temelji svoje stavove. Tvrdi da su nogometne momčadi društva u malom, a socijalnu komponentu nogometa opisuje u kolumni u kojoj prokazuje Cristiana Ronalda i Neymara kao nogometne manekene agresivnog individualizma.

“Da bi igrač mogao pokazati svoju punu kreativnost i univerzalnost, potreban mu je sustav koji će to omogućiti. U tom je smislu nogomet danas subverzivan – individualizam sve više prevladava u društvu jer takvi su interesi kapitala, ali priroda nogometa je komunitarijanistička; socijalistička, ako hoćete. Njegova suština je subverzivna. Što ne znači da će je svi kao takvu prihvatiti.”

U izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk izabrane su 34 kolumne koje je proteklih par godina objavljivao na stranicama Telesporta. Briljantni su to eseji koje bi, vjerujemo, trebao pročitati svatko tko prati nogomet. Ako vas taj sport nimalo ne zanima, a želite na polici imati ubojito preciznu kroniku kako je proteklih godina izgledala Hrvatska, Nogomet narodu je izvrstan izbor. Ova će knjiga jednog dana biti popis veličanstvenih poteza na terenu i kukavičkih izdaja izvan njega.

Najveće pobjede i najteži porazi

U sjajnim tekstovima divi se igračkom umijeću Luke Modrića. Podsjećajući na betonski parking na kojem je mali Luka lupao loptu, napisat će rečenicu da su “veliki dribleri djeca samoće”. A onda će žaliti što će ovaj nogometni velikan doma zauvijek ostati obilježen najprije kao „Mamićev bankomat“, onda kao Kapetan koji se ne sjeća, a sada i kao Kapetan kojemu se sudi.

Ispisuje stilske bravure o Mandžukiću koji “ubija nemejskog lava, surimatskog vepra i lernejsku hidru s devet glava, (…) čineći sve to uz ljutiti ili bolni grč na licu, svjestan toga da se zapravo bori protiv samoga sebe. (…) On je danas, u 32. godini života, sveden na vlastitu esenciju siline kao jedine elitne kvalitete koju uistinu posjeduje.”

Dirljivo piše o Dadi Prši. “Ginuo je Miladin Dado Pršo, štono se kaže, za Hrvatsku; ginuo i poginuo na terenu. Možda i zato što teren tada doista jest bio mjesto na kojem su se vojevale ključne bitke: bila je to možda i najgora hrvatska reprezentacija, ali s najjačom navijačkom podrškom.“

‘Bezmuda i nepismena hrvatska sportska štampa’

Piše o stadionu zvanom čežnja, poručuje “gadovi, ukrali ste nogomet”, upozorava na “kanonizaciju Zlatka Dalića”, izaziva nogometaše da odgovore zašto šute, u “našim najvećim pobjedama” vidi trag novih najtežih poraza, tvrdi da hrvatski nogomet nema DNK, one koji govore da će “ostaviti srce na terenu” strpljivo upućuje da se “nogomet igra nogama i glavom, a ne srcem”…

Na zadnjim stranicama knjige, prije kratke bilješke o piscu, komplimente mu dijeli Boris Dežulović koji kaže da “Holiga s jednakom strašću i znanjem piše i klasične nogometne mitološke eseje i znanstvene seminare o ulozi libera i evoluciji nogometne formacije”. Za sportsku novinsku sekciju Dežulović nema puno lijepih riječi.

“U našoj branši postoji poseban panteon s legendama sportskog novinarstva, iako je posrnula hrvatska sportska kultura dala više legendarnih bekova nego čestitih novinskih tekstova, a kamoli legendarnih novinara. Kompetentno, a dobro o sportu se na hrvatskom jeziku počelo stoga pisati tek kad je postalo moguće fizički se otrgnuti od okoštale tradicije bezmudne i nepismene hrvatske sportske štampe.”

Daleko od očiju

Holiga se doslovce otrgnuo. Nije insajder, odbija biti dio miljea. ”Aktivno se trudim ne biti dio medijskog kruga. Ne želim biti blizu ljudima u nogometu, ne želim da nam osobna poznanstva – prijateljska ili neprijateljska – utječu na to kako pišemo. Ne idem u lože i ne idem na pressice.”

U redakciji Telesporta koja je posvećena produkciji premium sadržaja, ne vjeruju u objektivnost novinarstva, nego u svoj informirani sud. Ponekad ga kolege pitaju kako si može uzeti pravo da piše o ljudima s kojima nije proveo niti pola sata, a Holiga misli da za oba pristupa ima dovoljno prostora.

“Moramo na sceni imati novinare koji su stalno s njima i one koji pišu s odmakom.” Veliku odgovornost novinara vidi u činjenici da su mediji od Zdravka Mamića napravili superzvijezdu. Grozno mu je da djeca najprije nauče izgovarati Mamićeve prostote, a tek kasnije imena igrača.

Sve što vas je naučila mama

“Hrvatski nogomet je Mamić, pa tek onda drugi. To je tragedija, jer je on samo jedan kriminalac. Svatko snosi svoju krivnju za takvo stanje u domaćem nogometu, a vjerujem da je riječ o kombinaciji autocenzure i beskičmenjaštva. Nije se propitivalo što taj čovjek radi, mediji nisu radili svoj posao, nikoga nije bilo briga kad je taj čovjek utjecao na brojne karijere, među ostalim i na moju. No to sada nije važno.”

Holiga će navesti vrlo jednostavan recept koji mu je dao Andrew Jennings, novinar koji je godinama razotkrivao korupcijsku mrežu Seppa Blattera. “Novinarski posao je lagan, znate. Samo trebate naći neke sramotne, odvratno korumpirane ljude i raditi na tome. Morate to. Ostatak medija previše se udomaći s njima. To je krivo. A vi znate što je krivo, jer tome vas je mama naučila.“

Ispisujući tekstove o ovodobnom nogometu, ne romantizira bolju prošlost. “Ovdje nikada nije bilo bolje. Mi smo samo mislili da će biti bolje. A to bolje nikad nije došlo.” Želi vjerovati da će uvijek pisati iz istih razloga iz kojih i prati nogomet: iz ljubavi i iz otpora.

Bolje snob, nego rob

Koliko moraš biti lud, pitam se, da tekst o nogometnoj utakmici u današnjem teroru klikbejtova otvaraš citatom Hegelove Fenomenologije duha, citiraš Shakespearea, Samuela Johnsona ili AG Matoša? Puno, čini mi se, a Holiga tako piše. Rijetka je u ova vremena vrlina ovog autora da svog čitatelja ne doživljava kao hepo-kocku koja se lako pali, nego računa na njegovu inteligenciju.

Često ga nazivaju snobom; tu ocjenu najčešće čuje od ljudi iz branše. Misli da treba ustrajati na viziji Teleporta koji je po njegovim riječima nadilazi definicije sportske redakcije. “Vjerujemo da je za pametno pisanje o bilo čemu prostora ima, a posebno ima u prostoru koji je poput Hrvatske zatrovan klikbejtovima, senzacionalizmom, pa su mnogi odavno odustati od informiranja preko hrvatskih medija”.

Radije ću biti snob, nego dio establišmenta.” Važno mu je da Telesport bude mjesto u kojem čitateljima nude premium sadržaj, zahvaljuje posjetiteljima, redovnim i povremenim čitateljima koji dokazuju da na domaćoj medijskoj sceni ima mjesta za ono što rade.

Zašto svi poštuju Kramarića

Telesport, Holigu i njegov redakcijski tim ugledni je britanski dnevnik Guardian izabrao za hrvatskog medijskog partnera u projektu The Guardian 2018 World Cup Network. Ponosan je što sudjeluju u tom projektu, ali nerado se time hvali. Telesport je u toj mreži redakcija koje prate Svjetsko prvenstvo uz France Football, 11 Freunde, El Pais, O Globo, La Nación. Ljudstvom su i budžetom najmanji od svih tih medija. No, obećat će Holiga, ne znači da će biti najslabiji.

Prvi tekst koji je Holiga napisao za Guardianov mundijalski specijal portret je Andreja Kramarića jer taj igrač za njega simbolizira otuđenost koju svi u većoj ili manjoj mjeri proživljavamo i otpor. “Dok su Modrić i Dejan Lovren usprkos svim svojim uspjesima na klupskoj razini izvgrnuti javnom ruglu i ogorčenju u Hrvatskoj, Kramarića svi poštuju neovisno o vlastitim navijačkim preferencijama i tome podržavaju li još uvijek Vatrene ili ne. On na neki način predstavlja ono što bi Hrvatska mogla i trebala biti, ne samo u nogometu.”

Najavljuje da neće biti nekritičkih veličanja svega Vatrenog i otvara vrata stranice riječima: “Dobrodošli na Telesport, oslobođeni mundijalski teritorij.” U tekstu naslovljenom Trenutak napetosti analizira jednu fotografiju s Ajaxovog terena: “Trenutak gola nije posebno zanimljiv. Ono što se događa neposredno prije je puno zanimljivije.” O onome prije i poslije golova, preporučit ćemo Holigu i njegov Nogomet narodu. O urodu pšenice drugom prilikom.

Silvana Menđušić
Telegram autor
79 članaka Više o autoru