Hrvatska se Katolička Crkva često voli nazivati Stepinčevom Crkvom. Ta je sintagma nastala u šezdesetim godinama poslije Stepinčeva zatvora i smrti u prisilnoj izolaciji u Krašiću. Termin Stepinčeva Crkva sadrži dva povezana značenja, oba kontekstualizirana komunističkim režimom, njegovom represivnom praksom, i njegovom nadnacionalnom, pa samim tim i djelomično protunacionalnom ideologijom.
Prvo, Stepinčeva Crkva označavala je žrtvu koju je Alojzije Stepinac podnio zato što je odbio odvojiti hrvatsku Crkvu od Vatikana, nakon čega je zatvoren i nesumnjivo nevin osuđen. Stepinac je završio u zatvoru i u izolaciji isključivo zbog svojih uvjerenja, i utoliko on jest primjer žrtve.
Uloga prije i poslije Hrvatskog proljeća
Drugo, Katolička Crkva u Hrvatskoj, ili, kako se to za vrijeme komunizma često govorilo, Crkva u Hrvata, zaista jest odigrala strateški važnu ulogu u očuvanju hrvatskih nacionalnih interesa tijekom komunizma. Prije početka Hrvatskog proljeća ona je održavala ne samo vjeru, nego i narodne običaje vezane uz vjeru u okolnostima koje su bile izrazito protucrkvene.
Poslije pada Hrvatskog proljeća, predstavljala je jedinu unutarnju, organiziranu i donekle javnu opoziciju komunističkom režimu. A kardinal Stepinac predstavljao je simbol te i takve Crkve, koja je, realno govoreći, bila omiljena u narodu.
Vrijeme između 1972. i 1989. godine ostat će zapamćeno kao herojsko razdoblje u povijesti Crkve hrvatskog jezika, koja se u ono vrijeme imala razloga nazivati Stepinčevom Crkvom, te svoje društveno djelovanje temeljiti na Alojziju Stepincu.
Izlazak iz poluprogonstva i ulazak u establišment
Međutim, prije trideset godina, osnivanjem prvih nekomunističkih stranaka, očiglednim skorim padom komunizma, i predvidljivim raspadom Jugoslavije, političko povijesni kontekst Crkve u Hrvata stubokom se promijenio. Više nije bilo potrebe za ilegalnim ili polulegalnim oporbenim djelovanjem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crkva je izašla iz poluprogonstva te postala jedan od središnjih stupova novog, postkomunističkog i nacionalno-nacionalističkog poretka. Njeni su predstavnici ušli u Ustavnu komisiju, u parlament i u ministarstva.
Desetak godina kasnije vjeronauk je ušao u škole, a religijski su sadržaji postali zakonski obvezujući dio televizijskih programa. Crkva se, zapravo, pretvorila u esencijalni i napadno vidljivo dio hrvatskog državnog, društvenog i kulturnog establišmenta.
Pozicija bez temelja u Stepinčevoj žrtvi
Tako pozicionirana Crkva više nema razloga temeljiti svoje poslanje i praktično djelovanje na Stepinčevoj žrtvi i na Stepinčevom otporu komunizmu: sadašnja Crkva nije u situaciji žrtve, niti pruža bilo kakav otpor državnim politikama, osobito ne kad je HDZ na vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zadnji zaista važan politički akt Crkve u Hrvata, na tragu Stepinčeva otpora režimu, bio je napad kardinala Kuharića na predsjednika Tuđmana zbog Tuđmanove ekspanzionističke bosanske politike. No, to se dešavalo davne 1993. i 1994.godine.
Što današnja Crkva može baštiniti od Stepinca?
Ako Crkva danas nije u poziciji žrtve sustava, ni u poziciji otpora sustavu, što su bile dvije glavne poslijeratne značajke Alojzija Stepinca, i dvije glavne značajke Stepinčeve Crkve, što današnja Crkva može baštiniti od kardinala Stepinca? Njegovo držanje u Drugom svjetskom ratu? To nije osobito korisno. Premda Stepinac sigurno nije bio ratni zločinac, njegovi su postupci bili po mnogočemu prijeporni, ili, barem nedovoljno promišljeni, nedovoljno odlučni i zakašnjeli.
Bi li Crkva, nadalje, trebala baštiniti Stepinčev prijeratni ultrakonzervativizam, koji je išao toliko daleko da je zagrebački nadbiskup jednom prigodom od vlasti u Beogradu tražio zabranu pojedinih zagrebačkih javnih glasila, zbog navodnog širenja nemorala? Čisto sumnjamo da bi pozivanje na takvu vrstu konzervativizma danas bilo produktivno. Stepinčeva Crkva, ispražnjena od statusa žrtve i od položaja otpora komunističkom režimu, više nema nikakav relevantan sadržaj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Borba s duhovima komunizma i duhovima propale države
I tu dolazi do ogromnog nesporazuma, koji već predugo vremena opterećuje našu Crkvu. Ona se, naime, i dalje bori s duhovima komunizma, i s duhovima propale države.
I svugdje traži i vidi fatalne opasnosti za hrvatske nacionalne interese, jer Crkva i dalje živi u Stepinčevoj paradigmi borbe protiv komunizma i Jugoslavije. Kojih, međutim, i srećom, već tri desetljeća nema.
Stoga je glavni preduvjet za modernizaciju Katoličke Crkve u Hrvatskoj, njena emancipacija od ideologije Stepinčeve Crkve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li došlo vrijeme da se Crkva u Hrvatskoj emancipira od kardinala Stepinca?
Što današnja Crkva može baštiniti od kardinala Stepinca?
Današnja Crkva više nema razloga temeljiti svoje poslanje i praktično djelovanje na Stepinčevoj žrtvi i na Stepinčevom otporu komunizmu: sadašnja Crkva nije u situaciji žrtve, niti pruža bilo kakav otpor državnim politikama, osobito ne kad je HDZ na vlasti
Hrvatska se Katolička Crkva često voli nazivati Stepinčevom Crkvom. Ta je sintagma nastala u šezdesetim godinama poslije Stepinčeva zatvora i smrti u prisilnoj izolaciji u Krašiću. Termin Stepinčeva Crkva sadrži dva povezana značenja, oba kontekstualizirana komunističkim režimom, njegovom represivnom praksom, i njegovom nadnacionalnom, pa samim tim i djelomično protunacionalnom ideologijom.
Prvo, Stepinčeva Crkva označavala je žrtvu koju je Alojzije Stepinac podnio zato što je odbio odvojiti hrvatsku Crkvu od Vatikana, nakon čega je zatvoren i nesumnjivo nevin osuđen. Stepinac je završio u zatvoru i u izolaciji isključivo zbog svojih uvjerenja, i utoliko on jest primjer žrtve.
Uloga prije i poslije Hrvatskog proljeća
Drugo, Katolička Crkva u Hrvatskoj, ili, kako se to za vrijeme komunizma često govorilo, Crkva u Hrvata, zaista jest odigrala strateški važnu ulogu u očuvanju hrvatskih nacionalnih interesa tijekom komunizma. Prije početka Hrvatskog proljeća ona je održavala ne samo vjeru, nego i narodne običaje vezane uz vjeru u okolnostima koje su bile izrazito protucrkvene.
Poslije pada Hrvatskog proljeća, predstavljala je jedinu unutarnju, organiziranu i donekle javnu opoziciju komunističkom režimu. A kardinal Stepinac predstavljao je simbol te i takve Crkve, koja je, realno govoreći, bila omiljena u narodu.
Vrijeme između 1972. i 1989. godine ostat će zapamćeno kao herojsko razdoblje u povijesti Crkve hrvatskog jezika, koja se u ono vrijeme imala razloga nazivati Stepinčevom Crkvom, te svoje društveno djelovanje temeljiti na Alojziju Stepincu.
Izlazak iz poluprogonstva i ulazak u establišment
Međutim, prije trideset godina, osnivanjem prvih nekomunističkih stranaka, očiglednim skorim padom komunizma, i predvidljivim raspadom Jugoslavije, političko povijesni kontekst Crkve u Hrvata stubokom se promijenio. Više nije bilo potrebe za ilegalnim ili polulegalnim oporbenim djelovanjem.
Crkva je izašla iz poluprogonstva te postala jedan od središnjih stupova novog, postkomunističkog i nacionalno-nacionalističkog poretka. Njeni su predstavnici ušli u Ustavnu komisiju, u parlament i u ministarstva.
Desetak godina kasnije vjeronauk je ušao u škole, a religijski su sadržaji postali zakonski obvezujući dio televizijskih programa. Crkva se, zapravo, pretvorila u esencijalni i napadno vidljivo dio hrvatskog državnog, društvenog i kulturnog establišmenta.
Pozicija bez temelja u Stepinčevoj žrtvi
Tako pozicionirana Crkva više nema razloga temeljiti svoje poslanje i praktično djelovanje na Stepinčevoj žrtvi i na Stepinčevom otporu komunizmu: sadašnja Crkva nije u situaciji žrtve, niti pruža bilo kakav otpor državnim politikama, osobito ne kad je HDZ na vlasti.
Zadnji zaista važan politički akt Crkve u Hrvata, na tragu Stepinčeva otpora režimu, bio je napad kardinala Kuharića na predsjednika Tuđmana zbog Tuđmanove ekspanzionističke bosanske politike. No, to se dešavalo davne 1993. i 1994.godine.
Što današnja Crkva može baštiniti od Stepinca?
Ako Crkva danas nije u poziciji žrtve sustava, ni u poziciji otpora sustavu, što su bile dvije glavne poslijeratne značajke Alojzija Stepinca, i dvije glavne značajke Stepinčeve Crkve, što današnja Crkva može baštiniti od kardinala Stepinca? Njegovo držanje u Drugom svjetskom ratu? To nije osobito korisno. Premda Stepinac sigurno nije bio ratni zločinac, njegovi su postupci bili po mnogočemu prijeporni, ili, barem nedovoljno promišljeni, nedovoljno odlučni i zakašnjeli.
Bi li Crkva, nadalje, trebala baštiniti Stepinčev prijeratni ultrakonzervativizam, koji je išao toliko daleko da je zagrebački nadbiskup jednom prigodom od vlasti u Beogradu tražio zabranu pojedinih zagrebačkih javnih glasila, zbog navodnog širenja nemorala? Čisto sumnjamo da bi pozivanje na takvu vrstu konzervativizma danas bilo produktivno. Stepinčeva Crkva, ispražnjena od statusa žrtve i od položaja otpora komunističkom režimu, više nema nikakav relevantan sadržaj.
Borba s duhovima komunizma i duhovima propale države
I tu dolazi do ogromnog nesporazuma, koji već predugo vremena opterećuje našu Crkvu. Ona se, naime, i dalje bori s duhovima komunizma, i s duhovima propale države.
I svugdje traži i vidi fatalne opasnosti za hrvatske nacionalne interese, jer Crkva i dalje živi u Stepinčevoj paradigmi borbe protiv komunizma i Jugoslavije. Kojih, međutim, i srećom, već tri desetljeća nema.
Stoga je glavni preduvjet za modernizaciju Katoličke Crkve u Hrvatskoj, njena emancipacija od ideologije Stepinčeve Crkve.