Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Je li došlo vrijeme da se Crkva u Hrvatskoj emancipira od kardinala Stepinca?

Što današnja Crkva može baštiniti od kardinala Stepinca?

Današnja Crkva više nema razloga temeljiti svoje poslanje i praktično djelovanje na Stepinčevoj žrtvi i na Stepinčevom otporu komunizmu: sadašnja Crkva nije u situaciji žrtve, niti pruža bilo kakav otpor državnim politikama, osobito ne kad je HDZ na vlasti

Hrvatska se Katolička Crkva često voli nazivati Stepinčevom Crkvom. Ta je sintagma nastala u šezdesetim godinama poslije Stepinčeva zatvora i smrti u prisilnoj izolaciji u Krašiću. Termin Stepinčeva Crkva sadrži dva povezana značenja, oba kontekstualizirana komunističkim režimom, njegovom represivnom praksom, i njegovom nadnacionalnom, pa samim tim i djelomično protunacionalnom ideologijom.

Prvo, Stepinčeva Crkva označavala je žrtvu koju je Alojzije Stepinac podnio zato što je odbio odvojiti hrvatsku Crkvu od Vatikana, nakon čega je zatvoren i nesumnjivo nevin osuđen. Stepinac je završio u zatvoru i u izolaciji isključivo zbog svojih uvjerenja, i utoliko on jest primjer žrtve.

Uloga prije i poslije Hrvatskog proljeća

Drugo, Katolička Crkva u Hrvatskoj, ili, kako se to za vrijeme komunizma često govorilo, Crkva u Hrvata, zaista jest odigrala strateški važnu ulogu u očuvanju hrvatskih nacionalnih interesa tijekom komunizma. Prije početka Hrvatskog proljeća ona je održavala ne samo vjeru, nego i narodne običaje vezane uz vjeru u okolnostima koje su bile izrazito protucrkvene.

Poslije pada Hrvatskog proljeća, predstavljala je jedinu unutarnju, organiziranu i donekle javnu opoziciju komunističkom režimu. A kardinal Stepinac predstavljao je simbol te i takve Crkve, koja je, realno govoreći, bila omiljena u narodu.

Vrijeme između 1972. i 1989. godine ostat će zapamćeno kao herojsko razdoblje u povijesti Crkve hrvatskog jezika, koja se u ono vrijeme imala razloga nazivati Stepinčevom Crkvom, te svoje društveno djelovanje temeljiti na Alojziju Stepincu.

Izlazak iz poluprogonstva i ulazak u establišment

Međutim, prije trideset godina, osnivanjem prvih nekomunističkih stranaka, očiglednim skorim padom komunizma, i predvidljivim raspadom Jugoslavije, političko povijesni kontekst Crkve u Hrvata stubokom se promijenio. Više nije bilo potrebe za ilegalnim ili polulegalnim oporbenim djelovanjem.

Crkva je izašla iz poluprogonstva te postala jedan od središnjih stupova novog, postkomunističkog i nacionalno-nacionalističkog poretka. Njeni su predstavnici ušli u Ustavnu komisiju, u parlament i u ministarstva.

Desetak godina kasnije vjeronauk je ušao u škole, a religijski su sadržaji postali zakonski obvezujući dio televizijskih programa. Crkva se, zapravo, pretvorila u esencijalni i napadno vidljivo dio hrvatskog državnog, društvenog i kulturnog establišmenta.

Pozicija bez temelja u Stepinčevoj žrtvi

Tako pozicionirana Crkva više nema razloga temeljiti svoje poslanje i praktično djelovanje na Stepinčevoj žrtvi i na Stepinčevom otporu komunizmu: sadašnja Crkva nije u situaciji žrtve, niti pruža bilo kakav otpor državnim politikama, osobito ne kad je HDZ na vlasti.

Zadnji zaista važan politički akt Crkve u Hrvata, na tragu Stepinčeva otpora režimu, bio je napad kardinala Kuharića na predsjednika Tuđmana zbog Tuđmanove ekspanzionističke bosanske politike. No, to se dešavalo davne 1993. i 1994.godine.

Što današnja Crkva može baštiniti od Stepinca?

Ako Crkva danas nije u poziciji žrtve sustava, ni u poziciji otpora sustavu, što su bile dvije glavne poslijeratne značajke Alojzija Stepinca, i dvije glavne značajke Stepinčeve Crkve, što današnja Crkva može baštiniti od kardinala Stepinca? Njegovo držanje u Drugom svjetskom ratu? To nije osobito korisno. Premda Stepinac sigurno nije bio ratni zločinac, njegovi su postupci bili po mnogočemu prijeporni, ili, barem nedovoljno promišljeni, nedovoljno odlučni i zakašnjeli.

Bi li Crkva, nadalje, trebala baštiniti Stepinčev prijeratni ultrakonzervativizam, koji je išao toliko daleko da je zagrebački nadbiskup jednom prigodom od vlasti u Beogradu tražio zabranu pojedinih zagrebačkih javnih glasila, zbog navodnog širenja nemorala? Čisto sumnjamo da bi pozivanje na takvu vrstu konzervativizma danas bilo produktivno. Stepinčeva Crkva, ispražnjena od statusa žrtve i od položaja otpora komunističkom režimu, više nema nikakav relevantan sadržaj.

Borba s duhovima komunizma i duhovima propale države

I tu dolazi do ogromnog nesporazuma, koji već predugo vremena opterećuje našu Crkvu. Ona se, naime, i dalje bori s duhovima komunizma, i s duhovima propale države.

I svugdje traži i vidi fatalne opasnosti za hrvatske nacionalne interese, jer Crkva i dalje živi u Stepinčevoj paradigmi borbe protiv komunizma i Jugoslavije. Kojih, međutim, i srećom, već tri desetljeća nema.

Stoga je glavni preduvjet za modernizaciju Katoličke Crkve u Hrvatskoj, njena emancipacija od ideologije Stepinčeve Crkve.

Ivan Violić
Telegram autor
86 članaka Više o autoru
Više s weba