Je li i odnos pravosuđa prema SDP-u posljedica toga što nisu ni pokušali riješiti stvari kada su mogli?

Božo Kovačević objašnjava kako je SDP postao žrtvom vlastitih propusta

Osim pitanja gdje su pare za plaćanje davne Bandićeve izborne kampanje, opravdano će biti postavljati i pitanja o tome kako se sve to uopće moglo dogoditi. No, za hrvatsku javnost otvara se još jedno pitanje, pitanje o pravosuđu koje godinama ne uspijeva ni pokrenuti postupke protiv Milana Bandića, a one u njegovu korist učinkovito privodi kraju. Ne odvažujući se na promjene onoga što ni HDZ nije htio mijenjati – primjerice na smanjivanje broja jedinica lokalne i regionalne samouprave – SDP nije pokušao riješiti ni ono što izvršna vlast može riješiti u odnosu prema sudskoj pa je, eto, i sam ostao žrtvom svojih propusta

Neka se piše pa makar i dobro. To je logika kojom se rukovode oni čije poslovanje ovisi o publicitetu, o prisutnosti u javnosti i medijima. Ali ako o nekome u javnost pristižu samo loše vijesti, onda taj ima razloga za zabrinutost. SDP se nalazi u toj situaciji. Nakon rezultata istraživanja javnoga mnijenja koji za stranku nisu povoljni i nakon niza vijesti o unutrašnjim sukobima u javnost je dospjela i vijest da je SDP primio pravomoćnu presudu o tome da mora platiti troškove kampanje Milana Bandića iz 2009. godine. Bandić je tada bio SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba.

S obzirom na već poznatu prezaduženost stranke koja je posljedica vođenja dviju izbornih kampanja u kratkom razdoblju, 2015. i 2016. godine, i izbornog neuspjeha obje te kampanje, ova vijest o novom financijskom teretu za SDP nipošto nije dobrodošla. Realno je očekivati da se neće promijeniti stanje u kojem se mediji od trenutka Bernardićeva izbora za predsjednika SDP-a bave internim sukobima umjesto politikama koje ta stranka predlaže.

Više je uzroka koji su doveli do ovog stadija krajnje dramatične krize. Jedan je svakako u tome što se SDP u prevelikoj mjeri oslanjao na prihode iz proračuna za formiranje svog stranačkog proračuna. U 2011. godini, dakle u godini parlamentarnih izbora, prihodi od donacija dosegnuli su gotovo 10% iznosa ostvarenog prihodima iz proračuna. Ali 2016. godine iznos donacija dosegnuo je tek 2,02% proračunskih prihoda.

Potencijalno ozbiljne financijske poteškoće

Smanjenje prihoda iz javnih izvora – što je na državnoj razini posljedica nerazumno velikih ustupaka nelojalnom koalicijskom partneru HNS-u i neuspjeha te koalicije na izborima – nije bilo kompenzirano intenzivnim pronalaženjem sponzora. U 2017. godini donacijama je prikupljeno tek nešto više od pola milijuna kuna. Dakako, da bi se na tom planu mogao postići uspjeh, potrebno je imati uvjerljivo vodstvo i prepoznatljive politike za koje se stranka zauzima u parlamentu i putem svih dostupnih komunikacijskih kanala. Sve je to dosad izostalo.

Prema financijskom izvješću za 2016. godinu, preneseni manjak prihoda u odnosu na rashode iz prethodnog razdoblja koji se prenosi u 2017. godinu iznosi nešto više od šest i pol milijuna kuna. Provede li se presuda Visokog trgovačkog suda o naplati gotovo deset milijuna kuna, SDP će biti u ozbiljnim financijskim poteškoćama koje će u još većoj mjeri usmjeravati pažnju javnosti prema unutrašnjim problemima stranke dok će politike koje stranka predlaže i dalje biti u drugom planu. Ako stranka ne mobilizira sve raspoložive potencijale na detektiranje relevantnih problema hrvatskog društva, na definiranje ciljanih društvenih skupina i na artikulaciju politika primjerenih očekivanjima birača i obrazloženih jasnim prikazom načina njihova ostvarivanja, kriza će se samo produbiti.

Kako bi SDP mogao uspostaviti povjerenje

Zadaća vodećih SDP-ovih političara utoliko je teža što je socijaldemokracija općenito u krizi pa nije moguće oslanjati se na provjerene uzore. Izborni potop njemačkih socijaldemokrata samo je jadna kockica u neveselom europskom socijaldemokratskom mozaiku. Dezorijentirani i pokolebani uspjehom neoliberalizma i nesnalažljivi u pronalaženju uvjerljivih alternativa, socijaldemokrati su danas opterećeni činjenicom da ih dobar dio javnosti percipira kao dio političkog establišmenta.

Inzistiranje na političkoj korektnosti i na nizu vrijednosti koje su postale u jednakoj mjeri baština liberalizma, socijaldemokracije i umjerenog konzervativizma, a da pritom nisu u stanju ponuditi ništa specifično svoje, čini ih sve manje privlačnim u usporedbi s raznim lijevim i desnim populističkim ponudama. Jedna od ključnih zadaća je pronaći odgovarajući oblik komunikacije sa sve brojnijim biračima koji odbacuju i lijevi i desni politički establišment.

U hrvatskom političkom kontekstu to bi značilo intenziviranje kontakata s već oformljenim političkim strankama lijeve orijentacije i poticanje krajnje otvorenih razgovora o svim razlozima zbog kojih su te stranke nastale i odlučile djelovati izvan i protiv SDP-a. Ta bi komunikacija trebala biti upotpunjena razgovorima s nevladinim organizacijama i skupinama koje se organiziraju zbog samo jednog problema koji ih muči. U otvorenom dijalogu vjerojatno bi se mogle čuti mnoge neugodne primjedbe na račun SDP-a, moglo bi se dogoditi da nezadovoljstvo eskalira i da se razlike i nerazumijevanje prodube. Ali ako razgovor bude otvoren, namjere iskrene i ako djela budu pratila riječi, možda će biti moguće uspostaviti povjerenje i odrediti modalitete suradnje koji se ne bi trebali svoditi samo na predizborno koaliranje.

Trenutno nisu u stanju proizvoditi ni ljude ni ideje

Istodobno bi se unutar SDP-a trebale intenzivirati rasprave o programu i o ideološkoj orijentaciji stranke. Ne samo temeljem analize dosadašnjeg rada i vrednovanja dosadašnjih uspjeha i promašaja, nego i ozbiljnom raspravom o idejnim polazištima u ime kojih se članice i članovi SDP-a bave politikom stvorit će se pretpostavke za veću stranačku koheziju i uvjerljiviji javni nastup svih njezinih predstavnika.

Političke stranke trebaju proizvoditi ideje o pravednijem društvu i boljim načinima upravljanja javnim poslovima te ljude koji će biti sposobni uvjeriti birače da prihvate te ideje i da njihovu provedbu povjere baš tim ljudima. SDP trenutno izgleda kao da nije u stanju proizvoditi ni ljude ni ideje. A bez toga gotovo da je besmislen angažman stručnjaka za odnose s javnošću. Činjenica da je SDP u proteklih godinu dana promijenio čak sedam PR stručnjaka ne postigavši pritom nikakav rezultat jasno ukazuje na to da nije problem u tim stručnjacima nego u onome što su oni trebali ponuditi javnosti kao SDP-ov idejni i kadrovski potencijal.

Otvara se još jedno pitanje, pitanje o pravosuđu

Ne znam da li je predsjedniku SDP-a Bernardiću već bila poznata presuda Visokog trgovačkog suda u trenutku kad je premijera Plenkovića pitao gdje su pare. Ali to njegovo pitanje koje se pokazalo kao politički i marketinški promašaj sad mu se vraća kao bumerang. Osim pitanja gdje su pare za plaćanje davne Bandićeve izborne kampanje, opravdano će biti postavljati i pitanja o tome kako se sve to uopće moglo dogoditi. Ali mnogo važnije pitanje je ono o ideologiji, politici i političarima koje SDP treba ponuditi javnosti. O rješavanju ovog drugog pitanja uvelike će ovisiti i uspješno rješavanje financijskih problema SDP-a.

Za hrvatsku javnost otvara se još jedno pitanje, pitanje o pravosuđu koje godinama ne uspijeva ni pokrenuti postupke protiv Milana Bandića, a one u njegovu korist učinkovito privodi kraju. Pravomoćnih presuda protiv HDZ-a i njegovih dužnosnika protiv kojih su pokrenuti postupci još uvijek nema. Možda je i trenutni odnos pravosuđa prema SDP-u posljedica toga što SDP, kad je bio na vlasti, nije znao politički iskoristiti činjenicu da se HDZ duboko kompromitirao sveprisutnom korupcijom i zloupotrebama tijekom svojih mandata. Ne odvažujući se na promjene onoga što ni HDZ nije htio mijenjati – primjerice na smanjivanje broja jedinica lokalne i regionalne samouprave – SDP nije pokušao riješiti ni ono što izvršna vlast može riješiti u odnosu prema sudskoj pa je, eto, i sam ostao žrtvom svojih propusta.