Je li istina da udžbenici iz povijesti uče djecu mržnji prema susjednim narodima?

Što smo naučili iz dvije medijske teme u prva dva dana 2018.; istupa Milijana Brkića i njemačke analize nastave povijesti u Hrvatskoj

Temeljni problem nastave povijesti je u tome što promjenom društvenog uređenja 1990. godine novim vlastima nije bilo potrebno mijenjati ništa sve do polovice 20. stoljeća. Oduvijek je u njima bio prisutan narativ našeg malog i herojskog naroda ili naroda u množini, koji stoji na vjetrometini povijesti, napadan sa svih strana i od svih mogućih zavojevača. Uvijek osvajan, a nikad pokoren i sl. U takvoj, bazično nacionalističkoj, a samim tim i glupoj viziji prošlosti, ona se ocjenjivala iz perspektive današnjih društvenih vrijednosti, a ne iz perspektive ondašnjeg društvenog konteksta.

U prva dva dana nove 2018. godine pojavile su se dvije vijesti ili medijske teme, iz kojih se dosta toga može iščitati vezano za odnos prema prošlosti. Jedna je novogodišnja čestitka drugog čovjeka HDZ-a, Milijana Brkića u kojoj on, pored toga što pada s Marsa i otkriva sveopće rasulo koje je upravo njegova stranka proizvela, kao formulu uspjeha nudi duhovni povratak u 1990. godinu.

S druge pak strane, njemačka novinska agencija (Deutsche Presse Agentur) pozabavila se nastavom povijesti u Hrvatskoj i Srbiji, zaključivši kako obje države odgajaju mlade u mržnji prema susjednim narodima, jer ratove iz devedesetih godina promatraju isključivo kroz prizmu jedne od zaraćenih strana.

Ratni mitološki narativ održava HDZ na vlasti

Prije nego se uopće upustimo u analizu ovih dvaju vijesti, zanimljivo je primijetiti koliki rascjep se nalazi između hadezeovskog doživljaja svijeta i onoga pristojnih ljudi iz inozemstva. Dok bi prvi vječno oživljavali rat i atmosferu netrpeljivosti prema manjinama, onu istu koju sam Brkić i dalje širi svojim izjavama o tome jesu li Novosti srpske novine i o tome kako neće manjine odlučivati o Hrvatskoj, racionalan pogled iz inozemstva se naivno čudi zbog čega ratni narativi još uvijek nisu prevladani.

Ovdje se radi o potpuno identičnom nerazumijevanju kakvo je između svijeta i ovdašnje sve brojnije nacionalističke javnosti, zabilježeno nakon izricanja presude u slučaju Herceg-Bosna. Dobro, to da je HDZ u pravilu bio mimo svijeta smo oduvijek znali, no ta činjenica postaje problem u momentu kad se čitavo društvo, na čelu s državnim institucijama, uvuče u takav narativ.

O tome zbog čega HDZ i njemu bliske organizacije i pokreti ne žele napustiti rat i njegovu mitologiju niti 22 godine po njegovom kraju najiscrpnije je pisao Dejan Jović u svojoj novoj knjizi ‘Rat i mit’, koju smo predstavili i na Telegramu. Pojednostavljeno govoreći, jedino održavanje ratnog mitološkog narativa, održava njih na vlasti.

Narativ malog, herojskog naroda kojeg svi napadaju

S tim u vezi je zanimljiva, sad već zaboravljena Plenkovićeva izjava, koju je dao odmah po osvajanju vlasti, o tome kako je njegova zadaća borba protiv populizma i za umjerenu politiku. Ta borba se na kraju svela na praznu frazu, koju premijer nije niti pokrenuo, dok mu drugi čovjek stranke zagovara izvorni, dubinski štetan populizam.

Vratimo li se sad na temu udžbenika iz povijesti, teško možemo pobjeći od njihove strukturalne manjkavosti, koja je prisutna kroz čitavih proteklih sto godina, neovisno o jasnim poboljšanjima nekih udžbenika nakon 2000. godine, kad je o Hrvatskoj riječ. Temeljni problem nastave povijesti je u tome što promjenom društvenog uređenja 1990. godine novim vlastima nije bilo potrebno mijenjati ništa sve do polovice 20. stoljeća.

Oduvijek je u njima bio prisutan narativ našeg malog i herojskog naroda ili naroda u množini, koji stoji na vjetrometini povijesti, napadan sa svih strana i od svih mogućih zavojevača. Uvijek osvajan, a nikad pokoren i sl. U takvoj, bazično nacionalističkoj, a samim tim i glupoj viziji prošlosti, ona se ocjenjivala iz perspektive današnjih društvenih vrijednosti, a ne iz perspektive ondašnjeg društvenog konteksta.

Prodavanje tisućljetnog sna o nezavisnoj državi

Tako se Osmansko Carstvo oduvijek smatralo za osvajačku imperijalnu silu, koja je predstavljala strano tijelo na ovim prostorima, dočim je recimo Habsburška Monarhija smatrana neupitnom. Sve iz razloga što je Monarhija bila katolička, a Osmansko Carstvo islamska sila.

Ovakvo viđenje povijesti bilo je prisutno i u socijalističkom razdoblju, i to unatoč tome što u ranom novom vijeku nema ni tragova razvijene nacionalne svijesti, što su na svim stranama granice, na ovdašnjem Triplex confimiumu surađivali, ali i međusobno ratovali ljudi iz istih obitelji, pa čak i braća i što je ključni uvjet za izbor zemlje čiji će netko biti podanik, bio isključivo materijalni interes.

Sve ove notorne stvari ovdašnja historiografija nikad nije željela vidjeti, iako ih je naravno bila svjesna, jer joj se nisu uklapali u utilitarnu potrebu da historiografija ne bude autonomna znanost, nego ideološki aparat državne vlasti. Samo zahvaljujući takvom pristupu bilo je moguće ozbiljno prodati besmislice o tisućljetnom snu o nezavisnoj državi i slično, u čemu je Tuđman kao tipičan povjesničar takvog kova, bio majstor.

Nastava povijesti proizvodi mirne podanike

Kako se još prije stotinu godina počelo, tako se danas i nastavilo. Nastava povijesti samoj državi, kao i pretežnoj većini povjesničara, ne služi da bi kod učenika razvijala kritičku svijest, razvijala multiperspektivnost i zauvijek ih cijepila od podložnosti bilo kakvih mitovima, nego upravo suprotno. Njezina intencija je u propagiranju jedine mitološke istine i u proizvodnji mirnih podanika.

Preciznije govoreći, dobar dio nastave povijesti ide za izgradnjom idealnotipskog građanina oportunista, u čemu, kao što se možemo osvjedočiti, itekako uspijeva. Rijetki glasovi, doduše uspješnih i čitanih povjesničara koji povijest vide sasvim suprotno od bilo kakve mitologizacije i kao autonomnu znanost usmjerenu ka razvijanju analitičkog aparata i kritičke svijesti, proglašavaju se izdajničkima i neprijateljskima te im se pokušava onemogućiti bilo kakav profesionalni rad i pristup javnosti.

Razlozi zbog kojih to do kraja ne uspijeva je u kvaliteti tih pojedinaca i u nemogućnosti da se u suvremenom digitalnom dobu brojnih medija i društvenih mreža uspostavi totalna cenzura. Samo ta činjenica drži demokratsku i ozbiljnu historiografsku javnost na životu.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
145 članaka Više o autoru