Nekad je nužno odabrati stranu

Je li moguća nova vlada Plenkovića i Škore?

Kako bi mogli izgledati pregovori o vladi nakon parlamentarnih izbora

Hoćemo li opet čuti ponavljanje te izjave kako bi Zlatko Hasanbegović, ovoga puta u novoj vladi Andreja Plenkovića, vodio resor kulture? Ako njegov ulazak u moguću vladinu kombinaciju Plenković-Škoro bude jedan od uvjeta Domovinskog pokreta, i ako taj uvjet HDZ eventualno prihvati, Republika Hrvatska vratit će se u 2015. sa svim posljedicama takovoga povratka koje ni prisni telefonski razgovori Andreja Plenkovića i Charlesa Michela neće moći ublažiti.

Nedjeljni parlamentarni izbori mogu završiti i ishodom u kojem je Restart koalicija njihov relativni pobjednik, ali da ona ni uz pomoć ostalih lijevih i centrističkih stranaka i koalicija te zastupnika manjina ne može osigurati natpolovičnu većinu u Saboru. U tim okolnostima moguć je dogovor HDZ-a i Škorinog Domovinskog pokreta (DP) i još ponekog iz redova drugih stranaka o stvaranju saborske većine i formiranju desne vlade. Takav je scenarij za Andreja Plenkovića noćna mora, jedva nešto manja od gubitka izbora i odlaska HDZ-a u oporbu.

Prije četiri godine obećao je „transformirati HDZ kao bi transformirao Hrvatsku“ i „relaksirao“ političko ozračje, a sada bi trebao formirati koalicijsku vladu upravo s onima koji tu transformaciju HDZ-a ne samo da nisu htjeli, nego su se njoj i žestoko opirali. Andrej Plenković nije nacionalist, prije će biti da je europski federalist, a takvih u HDZ-u, ako se ne broje pripadnici oportunističkog krila „sette bandiere“, jedva da i ima. Većina članova HDZ-a ideološki su sijamski blizanci promotora i pristaša Domovinskog pokreta, ali su trenutno prisiljeni na mimikriju kako ne bi izgubili priključak na konjunkturne sinekure. Sklapanjem koalicije HDZ-a i DP-a ne samo da bi nestalo potrebe za prikrivanjem, već bismo kao poželjan obrazac ponašanja gledali međusobno natjecanje u isključivosti, ksenofobiji i šovinizmu.

HDZ i DP mogli bi slagati vladu i bez manjina

Neke od predizbornih anketa pokazuju da je čak moguć scenarij u kojem HDZ i DP mogu imati većinu bez potpore zastupnika manjina. Takvu vladajuću većinu u kojoj nije bilo potreba za manjinskim zastupnicima formirali su HDZ i Most 2015., ali Most tada, barem na samom početku mandata, nije imao dominantno desno i konzervativno ideološko određenje, a čak ni svi njegovi zastupnici nisu pripadali desnom političkom spektru.

Za razliku od Mosta iz 2015., neke od perjanica Domovinskoga pokreta bile su i još uvijek jesu odlikaši jedino u isključivosti, ksenofobiji i šovinizmu, a čiji je jedini doprinos hrvatskoj političkoj misli njeno zagađenje porukama od kojih je neke SDSS stavio u svoj senzacionalni predizborni video uradak: „Pupi je kriv za sve“. Nije baš vjerojatno da bi Andrej Plenković, bez obzira na izborni rezultat, doveo u pitanje svoju buduću europsku političku karijeru formiranjem nove saborske većine iz koje bi bili isključeni zastupnici SDSS-a, a sve zbog toga da bi poruka „Pupi je kriv za sve“ mogla postati i službena metafora nove vlasti.

Hoće li Hasanbegović opet biti ministar kulture?

U onoj kratkotrajnoj vladi Tihomira Oreškovića bilo je mjesta i za jednog Zlatka Hasanbegovića, koji je ipak bio prisiljen zbog „međunarodnih čimbenika“, a sve kako bi zadržao povjereno mu mjesto ministra kulture, dati svoju čuvenu izjavu prema kojoj su „ustaški zločini opterećeni ne samo hipotekom poraza već predstavljaju i najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda, a čija sjena i zloduh još do danas stoji nad hrvatskim narodom.“ Nikada prije, a nisam zapazio ni nikada poslije, gospodin Hasanbegović nije se previše trudio isticati se u osudama ustaškog moralnog posrnuća, vjerojatno zbog toga što nikada prije, ni nikada poslije nije bio u prilici čuvati ministarsku fotelju.

Hoćemo li opet čuti ponavljanje te izjave kako bi Zlatko Hasanbegović, ovoga puta u novoj vladi Andreja Plenkovića, vodio resor kulture? Sve one koji kratko i slabo pamte potrebno je podsjetiti da Hasanbegović, protivno svojim očekivanjima i bez obzira na odgovarajuću medijsku pompu, nije dobio ministarsku fotelju 2016., te je to bio najvažniji razlog zašto je na kraju i napustio HDZ, da bi se onda nakon silnih dramoleta našao u Domovinskome pokretu kao jedan od svjedoka njegovoga pravovjerja. Ako njegov ulazak u moguću vladinu kombinaciju Plenković-Škoro bude jedan od uvjeta Domovinskog pokreta, i ako taj uvjet HDZ eventualno prihvati, Republika Hrvatska vratit će se u 2015. sa svim posljedicama takovoga povratka koje ni prisni telefonski razgovori Andreja Plenkovića i Charlesa Michela neće moći ublažiti.

Ljude iza Škore više zanima nafta nego ustaše

Budući da one koji stoje iza „Projekta Škoro“, više od ustaškoga moralnog posrnuća zanimaju nafta, plin, vjetar, voda, šume, sunce i električna energija, vrlo je izgledno da Charles Michel neće morati brinuti o položaju ustaških heroja, mučenika i šehida u hrvatskim povijesnim udžbenicima. Istina, mogao bi Charles spočitnuti Andreju kako gore spomenuti nafta, plin, vjetar, voda, šume, sunce i električna energija ako već nisu europski, nisu trebali biti ni ruski, ali to će biti više onako, prijateljski, jer ako su političke prilike bile takve tu se ionako nije moglo previše toga učiniti. Tako je to uvijek bilo među prijateljima.

Nema nikakvih razloga da svi oni koji su bili zadovoljni učincima i postignućima vladajuće koalicije HDZ-a i HNS-a ne pomognu formiranju nove Vlade Plenković – Škoro. Razvojni interesi i javno-privatna partnerstva nisu se u međuvremenu značajno promijenili, možda su čak i produbljeni jer su hrvatske zastave brojnije i poruke snažnije. Kakav će biti konačan rezultat te nove moguće vladajuće kombinacije ne treba previše brinuti. Kada jednom završi pandemija opet će „Pupi biti kriv za sve“, a za nove izbore bit će ponuđen, kako se i pristoji, i novi Škoro. Samo će nafte i plina biti manje, a vjetra, vode i sunca, baš kao u nacionalnoj himni, nikada neće nedostajati pa će električne energije po garantiranim cijenama i u garantiranim količinama biti koliko je potrebno